www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 08:51

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 23 stu 2006 23:17 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 tra 2006 21:52
Postovi: 1232
Lokacija: Dubrovnik
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
Evanđelje po Mateju
Suvremeni čitatelji kršćanskih evanđelja obično imaju svoje omiljeno evanđelje. Neke privlači Ivanovo zbog njegovih izravnih i jednostavnim jezikom iznesenih istina o Isusu; nekima je draže živo, radnjom ispunjeno Markovo pripovijedanje; nekima je najbliži Luka, po svojem zanimanju i privučenosti onim ljudskim.

Ali, kolikima je od njih blisko Matejevo evanđelje? Ono započinje neprivlačnim nabrajanjem nepoznatih imena i stalno je zaokupljeno stvarima zakona i predaje, ispunjenjem židovskoga Pisma i Isusovim sukobima sa židovskim poglavarima njegova vremena.
Ono se iskazuje pomalo dalekim - kako suvremenoj kulturi, tako i suvremenim književnim ukusima. Po riječima jednoga suvremenog tumača, ono je "sirova knjiga". Mnogi su možda iznenađeni da je nalaze na samomu početku Novoga zavjeta, što nepripravna čitatelja baca izravno u niz nevažnih podataka tipa "ovaj rodi onoga, onaj rodi onoga".
Zašto su onda rani kršćani smjestili Matejevo evanđelje na početak? Jer, primjetna je činjenica da je u mnogim variranjima poredaka u kojima se evanđelja javljaju u ranim popisima i tekstovima Matejevo mjesto, kao konstanta, na početku.

Vjerojatno je tomu glavni razlog vjerovanje da je to prvo napisano evanđelje, vjerovanje koje bi danas podržala samo manjina znalaca. Malo kasnije morat ćemo o tome reći nešto više. Ali moglo bi biti vrijedno prisjetiti se da su rani kršćani, kao i nekolicina danas, bili svjesni toga da je korijen njegove vjere u židovstvu.
Pitanje odnosa kršćanske Crkve i Židova postaje životno i za samorazumijevanje kršćana, i za prikaz Krista nekršćanskom svijetu. A Matejevo je evanđelje ono koje najpotpunije omogućuje kršćansko sagledavanje toga pitanja.

U svojoj stalnoj navezanosti na Stari zavjet, u snažnom "okusu" židovstva, u izravnim raspravljanjima o sukobima između Isusa i židovskih vlasti, ono tvori pouzdan most između Staroga i Novoga zavjeta, stalan podsjetnik kršćanima na "stijenu od koje su odlomljeni".

Evanđele po Marku
Ova knjiga ne teži za tim da bude znanstvena, ali pokušava da bude barem teološka. Već postoje mnogi odlični komentari Evanđelja po Marku, o možda će ovo kratko djelo ipak naći svoje mjesto na policama onih oji su prezaposleni da bi uzmogli čitati opširnije komentare, ili pak onih koji sebe ne smatraju dovoljno spremnima da bi mogli živati u onom bogatstvu znanja koje se u drugim djelima može naći u gotovo zastrašujućem obilju.
Ovo djelo predstavlja pokušaj da se izradi praktičan i svagdašnji komentar za upotrebu onima koji su u kršćansku službu uključeni na njenim nižim razinama. Upravo je takav pisac ove knjige. Činjenica da se u njoj ne spominju mnoga djela dokazane vrijednosti nije posljedica nekog omalovažavanja njih i njihovog sadržaja, nego naprosto rezultat okolnosti da je biblioteka pisca ovih redaka, koji je bio pozvan da zajedno sa svojom kršćanskom braćom radi u crkvi jugoistočne Azije, nužno morala biti prilično ograničena.
Ako je pisac ponegdje nehotice propustio da ukaže na izvor iz kojeg crpi svoje podatke, on se zbog toga smjerno ispričava. To naime, nije namjerno činio, već je to posljedica tako cjelovitog usvajanja materijala da je ovaj postao djelo pisca; a, ako ćemo pravo, ne bi se mogla naći bolja pohvala za te sad već od pisca zaboravljene utore.
Ova knjiga sad odlazi izdavaču s molitvom da ona svojim čitaocima uzmogne donijeti isto onoliko blagoslova koliko je donijela i svom piscu, i to na isti način - brižljivim proučavanjem konkretnog teksta Pisma. Da ova knjiga ima posvetu, ona bi bila upućena piščevoj braći u crkvi jugoistočne Azije, kojima je pisac ovih redaka dao tako malo, a od kojih je toliko mnogo naučio.

Evanđelje po Luki
Čini se da se donedavno vrlo malo pažnje pridavalo napadnoj činjenici da je Luka jedini od četiriju evanđelista koji je svom evanđelju napisao i nastavak. Zašto je to učinio? I ostala trojica napisala su knjige koje su opisivale Isusov život, smrt i uskrsnuće. Očito je da su smatrali kako prikaz tih događaja predstavlja zaokruženu cjelinu kojoj nije potreban nikakav dodatak. No Luka je napisao i Djela. Zašto?
Njegovo nas drugo djelo, dakako, vodi u povijest prve crkve. Tu nam se govori o onim prvim danima u Jeruzalemu i o tome kako su propovjednici pronosili evanđelje tadašnjim svijetom, o Petru i Ivanu, o Stjepanu Mučeniku, o Filipu i o mnogima drugima, a osobito o Pavlu i njegovim pomoćnicima.
Luka želi prije svega izraziti jednu veliku ideju, ideju o tome da Bog ostvaruje svoju namisao. Ta se namisao jasno vidi u Isusovom životu i radu, no ona ne završava s njegovom zemaljskom službom. Ona se neposredno nastavlja u životu i svjedočanstvu crkve.

Crkva ne predstavlja neko novo Božje djelo, koje nije povezano ni sa čime prijašnjim. Luka kao da želi reći da je Isusovo djelo vodilo, kao što je po Božjem planu i trebalo voditi, do rađanja crkve. Neki pisci izražavaju to tako što kažu da je Lukina osnovna tema "povijest spasenja", ili pak tako što nam skreće pažnju na motiv obećanja i ispunjenja obećanja.
Luka ovu božansku namisao vidi u najužoj vezi s Božjom ljubavlju i milošću. Za to je evanđelje karakterističan način na koji je Božja ljubav prikazana kao aktivna u različitim smjerovima i među različitim ljudima. Ta se tema ne pojavljuje tek tu i tamo, nego se provlači kroz oba djela. Dok je kod Mateja, kako je to izrazio A. H. McNeile, naglasak na kraljevstvu, a kod Marka na sili, kod Luke je na ljubavi. Možda upravo to daje trećem evanđelju posebnu privlačnost.

Očito je da je pisac tog evanđelja bio čovjek znatne kulture, koji je znao cijeniti ono što je lijepo, kao što je, nesumnjivo, znao i dobro pisati. No nijedna od tih činjenica, pa ni kad se uzmu zajedno, ne objašnjava odakle ta ljepota u ovim djelima. Ona naime, izvire u prvom redu iz Božje ljubavi koja zrači iz prikaza Isusovog života, iz njegovih riječi i usporedbi.

Evanđelje po Ivanu
Osobno mi je vrlo draga usporedba Ivanova evanđelja i jezera, jezera po kojem i dijete može gacati, a u kojem se istovremeno čak i slon može okupati. To je naime evanđelje toliko jednostavno koliko je i duboko. Ono je jednako primjereno i najvećem početniku u vjeri i zrelu kršćaninu. Ono trenutačno privuče čitaoca, no ta privlačnost nikada ne prestaje.

Ivanovo evanđelje vrlo je jednostavno. I najneugledniji vjernik kadar ga je čitati, shvatiti te iz njega sebi izvući korist. Sir Edwyn Hoskyns ukazao je na veoma važnu stvar kad je napisao: "Kritičar će možda to evanđelje svrstati u istu kategoriju s Filonom i aleksandrijskim filozofima ali - a riječ je o važnu pitanju da li bi siromašni i neuki ležeći na samrtnoj postelji ikada od rabina tražili da im čitaju nešto iz opsežnih tekstova Filona i njemu sličnih pisaca?"

Međutim, siromašni bi i neuki, u ovom evanđelju često za se pronašli riječi od najveće važnosti za prijelomne trenutke života i smrti.
No slika ovim još nije upotpunjena. Malo niže u svom tekstu Hoskyns naime kaže da kritički tumač koji se posveti temeljitu proučavanju ovog evanđelja "neće biti pošten prema knjizi koju proučava ako mu ona na kraju i dalje ne ostane čudnom, uznemirujućom i stranom."

U prozirnoj jasnoći ove knjige ima neproniknutih dubina. Ono što se u prvi mah učini jasnim i očitim začas počinje otvarati nova pitanja. Većina onih koji su se bavili Ivanovim evanđeljem složila bi se s Hoskynsom u zaključku da ni nakon mnogo godina što su ga temeljito proučavali nemaju osjećaj da su u nj posvema proniknuli, nego, naprotiv, da je ono za njih i dalje "čudno, uznemirujuće i strano".

Djela apostolska
Prva nama poznata Pavlova poslanica napisana je dva desetljeća nakon Isusova uskrsnuća. Bez obzira na važnost njezine povijesti, o prvoj Crkvi ne bismo znali gotovo ništa da nema Djela apostolskih. Bez njih bi naše znanje o ranoj Crkvi bilo znatno površnije. Djela apostolska odgovaraju na ona pitanja kojima inače ne bismo mogli naći odgovora i povezuje niti koje bi bez njih ostale u zraku. Djela apostolska učvršćuju vezu između evanđelja i poslanica, a ujedno ih i upotpunjuju.

Djela apostolska očito su već od rana kolala zajedno s "bratskim" spisom, Evanđeljem po Luki, sve dok se Evanđelje nije odvojilo i počelo kružiti kao jedno od četiriju evanđelja. Djela su dobila ime u 2. stoljeću. Prvi put spominju se oko 180. godine u Ireneja i u Muratorijevu kanonu.

Dvanaest apostola imaju glavnu ulogu samo u prvom dijelu knjige, s tim što se posebno ističu jedino Petar i Ivan (iako se cijela apostolska družba spominje u 2,14; 5,18; 6,2; 8,14; 9,27; 11,1 i 15,2-22). Osim toga, od 6. poglavlja većinu ličnosti u središtu zbivanja ne čine apostoli. Zašto onda "apostoli" u nazivu?

Da li zato da bi se osporilo mišljenje heretika Marciona da je Pavao jedini apostol? Ili zato da se iskaže važnost zbivanja u prvom dijelu knjige? Ili pak zato da bi se suprotstavilo onim apokrifnim djelima koja govore samo o jednom apostolu? Bilo kako bilo, o motivima koji stoje iza naslova ovoga spisa možemo tek nagađati.

Poslanica Rimljana
"Budući da ova poslanica predstavlja glavni i najodličniji dio Novog zavjeta, kao i najčišći Euangelion, što znači Radosnu vijest koju nazivamo evanđeljem, te baca svjetlo i otvara put u čitavo Pismo, smatram doličnim da je svaki kršćanski čovjek ne samo nauči napamet i tako je uzmogne upotrebljavati i bez knjige, nego i da se neprekidno sve više bavi njome, kao svakodnevnim kruhom za dušu.

Doista, nitko ne može prečesto čitati ili je pretemeljito proučavati. Jer koliko se više proučava, toliko postaje lakšom, koliko se više njome bavimo, toliko nam postaje dražom, koliko se temeljitije istražuje, toliko se dragocjenije stvari u njoj nalaze. Veliko bogatstvo duhovnih tvari leži skriveno u njoj."
"Stoga se čini očitim da je Pavlova namisao bila da u ovoj poslanici kratko obuhvati sve što naučava Kristovo evanđelje te da sačini uvod čitav Stari zavjet.

Jer, nema sumnje, tko ovu poslanicu ima savršeno u svom srcu, taj ima u sebi i svjetlo i učinak Starog zavjeta. Zato neka se svaki čovjek bez iznimke marljivo bavi tom poslanicom, neka je uči danju i noću neprekidno, dok je u potpunosti ne upozna."
Vrijedi zapaziti da Tyndale preporuča ovu poslanicu kao uvod u Stari, a ne u Novi zavjet. To znači da on u njoj vidi nezaobilazan vodič za kršćansko razumijevanje starozavjetnih knjiga.

U tome se on slaže i s Pavlovim shvaćanjem. Pavao, naime, tvrdi da je evanđelje koje iznosi ova poslanica bilo već prije najavljeno u proročkim zapisima te da o putu pravednosti koji je evanđelje otvorilo svjedoče Zakon i Proroci.

Stari zavjet bio je Biblija koju su apostoli i ostali kršćani tih prvih kršćanskih araštaja upotrebljavali u širenju evanđelja. On je predstavljao arsenal iz kojeg su crpli dokaze za to da je Isus doista Krist, Spasitelj vijeta. A Poslanica Rimljanima pruža nam istaknuti primjer načina na koji se Stari zavjet upotrebljavao u tu svrhu.

Prva poslanica korićanima
Misao o tome da poslanice apostola Pavla nisu nimalo lake za čitanje nije nova (2 Pt 3,15 i dalje), ali onome tko je spreman odvojiti vrijeme za to i da se potrudi - proučavanje tih pisama donijet će veliku korist. To u punoj mjeri vrijedi i za Prvu poslanicu Korinćanima, pismo proisteklo iz praktičnih teškoća koje su zaokupljale jednu grčku crkvu u 1. stoljeću, crkvu koja je bila sve prije nego idealna.
Pred nama je jedno tipično pavlovsko pismo. Apostol hvali Korinćane zbog njihovih kršćanskih vrlina, ali ih neuvijeno i prekorava zbog njihovih brojnih nedostataka. U nekoliko velikih ulomaka ove svoje poslanice dograđuje njihovo znanje, posebno razmatranjem o ljubavi u 13. poglavlju te o uskrsnuću u 15. poglavlju. Prema svemu čega se dotiče Pavao se odnosi u skladu s velikim i osnovnim kršćanskim načelima.
Vremenske i prolazne stvari uvijek promatra u svjetlu vječnih stvari. Ono što on ovdje piše odgovara i našim, u mnogo čemu posve drukčijim, potrebama. On nas uči kako da iznesemo probleme u svjetlu velikih kršćanskih istina. Ne može se nikako dogoditi da nam razmišljanje o njegovim riječima ostane beskorisno.

Mnogi su me uvelike zadužili dok sam pisao ovaj komentar. To osobito vrijedi za komentare, na koje sam upućivao u bilješkama. Pokušao sam upozoriti na slučajeve takva zaduživanja pri pojedinim konkretnim pitanjima, no od svojih sam prethodnika naučio mnogo više nego što ovdje mogu izraziti. Ustanovio sam da su mi i neki moderni prijevodi izvornog teksta bili vrlo korisni, jer što su uopće prijevodi ako ne neka vrsta sažetog komentara?

Druga poslanica Korićanima
Pavlova agonija kršćanstva, jasnije izražena u Drugoj poslanici Korinćanima nego u prethodnim poslanicama ima više uzroka. Pavao je bio primoran promatrati korupciju i potkupljivost crkve koju je uzdizao na pijedestal Kristove zaručnice. Ne može se reći da su oni griješili u praksi i učenju, ali su njihovi kriteriji razlikovanja između pravog i krivog, istine i laži, dobra i zla bili krivi.
Pavla se teško dojmila spoznaja da su izvori kršćanstva postali izvori nastranosti. Sotona, prerušen u anđela lučonošu, razaslao je svoje sluge prerušene u izvršitelje Kristove pravde. Kristova crkva, umjesto da bude nepogrešiv svjedok istine, nosila je laž u svom srcu.
Još gore, i najžalosnije od svega, on je u takvim uvjetima bio prinuđen da - mudrosti radi - izigrava budalu, a dobrote radi - da čini zlo. On, prvi od svih kršćana, iskusio je vječnu dilemu crkve: "Grijeh stoji između Carstva i Krista, i gdje god je Carstvo tamo je i grijeh, jer je Krist posijao grijeh u Davidov Dom." Suočen s crkvom uvjerenom u svoje poštenje i dominaciju, morao je upotrijebiti oružje koje inače ne bi izabrao i argumente koji ga inače ne bi zadovoljili.
Za razliku od Korinćana, znao je što čini: poput varalica, a ipak poštenih ljudi. Pisanje Druge poslanice Korinćanima gotovo da ga je slomilo. Isto bi se tako mogla osjećati i crkva koja je bila spremna da tu poslanicu pročita zajedno s njim i da je razumije.
Međutim, glinena posuda koja sadrži takvo blago ne mora se bojati sloma; apostoli su glasnici vijesti o Isusovu ubojstvu. Oni koji ga prihvaćaju skloni su prihvatiti pogreb kao trijumf, jer su naučeni da ne vjeruju u sebe, nego u njega koji uskrisuje mrtve.
"Alles Vergangliche ist nur ein Gleichnis"; oblici Crkve i Kristova bića pripadaju svijetu vidljivog i prolaznog, a ne nevidljivog i vječnog. S druge strane, bolje je da su oni istinska parabola, nego neistinska, da je patnja istinska patnja i da je utjeha istinska utjeha.

Poslanica Galaćanima
Poslanica Galaćanima je duhovni dinamit, i zato je gotovo nemoguće njome baratati bez eksplozija. Tako se to često događalo u povijesti Crkve. Do velikog duhovnog probuđenja Martina Luthera došlo je dok je tumačio i proučavao ovu poslanicu, a propovijed na temu Poslanice Galaćanima unijela je mir u srce Johna Wesleya.
Nije ni čudo što su oba čovjeka bila vrlo privržena ovoj knjizi; ona je izravno prenosila iskustva Pavlova života u njihove živote. Međutim, ovo pismo ne sadrži samo poruku onima koji su živjeli nekoliko stoljeća prije nas, niti je to poslanica koja se može čitati na ugodnoj distanci i bez osobnog angažiranja. Ona u svakom trenutku stavlja znak pitanja na naše svakodnevne površine, lako donesene odluke i izaziva u nama protivljenje.
To je pismo oko koga su se lomila koplja, i uzaludno je očekivati da će bilo koji tumač, ma kako kratak bio, izbjeći prijeporna mjesta kad ga bude razlagao - osobito ako su pitanja jednako aktualna i danas. Jedina opasnost leži u tome da Božju Riječ upotrijebimo kao "veliku šibu" kojom ćemo natući teološke protivnike, umjesto da dopustimo egzegezi da preispita naša srca i osudi pretpostavke kojih se tako ljubomorno držimo.
Što je onda Poslanica Galaćanima? To je iskaz Pavlova evanđelja, koji je istodobno i iskaz sveopće Crkve. To je apologia pro vita sua apostolskog prvaka. Dosad je dobro, ali se možda već nalazimo na opasnu tlu. Pavao je ipak bio čovjek čija "naređenja" nisu prihvaćali mnogi njegovi sunarodnjaci. Njegovu tvrdnju o pravu na apostolski položaj smatrali su nedokazanom i neopravdanom.
Osim toga, uskraćivanjem mogućnosti da spasenje ovisi o bilo čemu osim o djelu koje je za bespomoćna čovjeka učinio svemoćni Bog te njegovim privlašćivanjem vjerom koja je sama Božji dar - poslanica je poziv na kršćansku slobodu. Istina je, time se osuđuju oni kojima za spasenje nije dovoljna vjera u Krista, nego ga čine ovisnim o formi i obredima (jer zločin judaista nije bio u tome što su Kristovo djelo zamijenili nečim drugim, nego što u mu htjeli nešto dodati).
Poslanica jednako tako osuđuje one revne kršćane koji nesvjesno čine spasenje ovisnim ne samo o vjeri u Krista nego i o pridržavanju negativnih moralnih zakona ("Tri su stvari koje neću učiniti...", kako kažu riječi stare crnačke duhovne pjesme). Tko od nas može baciti kamen?

Poslanica Efežanima
Nitko na temelju pažljiva čitanja Pavlova pisma Efežanima ne može zaključiti o privatiziranom Evanđelju. To je zato što je Poslanica Efežanima Evanđelje crkve. Poslanica izlaže vječni Božji plan o stvaranju ovog društva kroz Isusa Krista, koje se poput reljefa oštrih linija ocrtava na mrkoj pozadini staroga svijeta.

Božje novo društvo nosi značajke života - umjesto smrti, jedinstva i pomirenja - umjesto razdijeljenosti i otuđenosti, zdravih mjerila pravednosti - umjesto iskvarenosti i zloće, ljubavi i mira - umjesto mržnje i razdora, te nepomirljiva protivljenja zlu - umjesto njegovu mlitavom ugađanju.

Ovakvo viđenje obnovljena ljudskog društva duboko me uznemirilo. Istodobno, pomanjkanje ljubavi te grijeh u tolikim današnjim crkvama dostatan u razlog za plač, jer nanosi pogrdu Kristu, suprotstavlja se prirodi Crkve i oduzima kršćanskoj poruci cjelovitost i besprijekornost.
Pa pak, sve veći broj članova Crkve teži za njezinom korjenitom obnovom. S obzirom na Božju slavu i radi evangeliziranja svijeta, ništa nije važnije nego da Crkva bude Božje novo društvo.

Poslanica Filipljanima
Osnivanje crkve u Filipima označilo je ulazak evanđelja Gospodina Isusa Krista u Evropu, kako je podrobno opisano u Dj 16,12-40. Kao uvod u pripovijedanje događaja oko Pavlova dolaska i službe, Luka opisuje Filipe kao "rimsku koloniju i prvi grad onoga dijela Makedonije" (Dj 16,12, Rupčić).
To vjerojatno znači da je grad imao neko važnije značenje u prvom dijelu Makedonije, glavni grad koji je inače bio Solun. Ovu izjavu potvrđuje i ono što znamo o Filipima iz drugih izvora. Obično se uzimalo da ovo Lukino pobliže opisivanje označuje njegovo posebno zanimanje za grad, štoviše, da odražava neki ponos, jer se u Filipima rodio.
Povijest grada seže prije Filipa Makedonskog, koji ga je zauzeo od Tazijanâ oko 360. pr. Kr. Dao je gradu svoje ime i utvrdio ga. Godine 168. pr. Kr. grad postaje dio Rimskog Carstva, no svoje značenje dobio je tek 36. pr. Kr.
Nakon što je Oktavijan pobijedio Antonija i Kleopatru u bici kod Aktija, Filipi, koji "su prihvatili talijanske doseljenike koji su podržavali poraženog Antonija, bili su prisiljeni podrediti svoju zemlju Oktavijanovim veteranima". Otada se grad zove Colonia Iulia Augusta Philippensis. Dostojanstvo Filipa kao rimske kolonije posebno se ističe u Dj 16,12 i važno je za razumijevanje poslanice.

Poslanica Kološanima i Filomenu
Ovaj komentar ima korijene u seriji ekspozitorskih propovijedi, koje su proizašle iz ustrajnog studiranja. Zbog toga se u njemu osjeća briga - ponekad podsvjesna - da se ispuni propovjednička dužnost. Ako ovo bude mali doprinos oživljavanju ekspozitorskog propovijedanja u Crkvi, trud koji je ovdje uložen bit će više nego nagrađen.
Poslanica Kološanima je u svojoj biti kristocentrična.
Suočen sa širenjem krivog učenja, Pavao okreće misli i srca vjernika Kristovoj sobi i djelu jer je ponesen njegovom slavom. Zato ova poslanica ima poruku za Crkvu u svako doba, a vjerojatno posebno u ovo naše. Usred svih oprečnih tokova mišljenja i prakse u Crkvi u širem smislu, postoji potreba za čvršćom potvrdom Kristovog gospodstva. On je jedini slava Crkve, i njegova Riječ mora biti konačan autoritet.
Ali ono što je točno za Crkvu u cjelini, točno je i za svakog pojedinog vjernika. Mnoštvo teorija vrlo često više zbunjuje nego što pomaže u traženju biti u Kristu. Pavlova stalna upotreba ovog izraza s njegovom živom sviješću o bogatstvu koje dobiva vjernik treba nas potaknuti na to da ponovno ispitamo slavu našeg položaja, položaja novih ljudi u njemu.
Pokušavajući protumačiti ovu poslanicu, ja sam, dakako, išao uhodanim stazama onih čiji su trud i predanje obogatili naše razumijevanje Riječi i od kojih sam i sam mnogo naučio.

Prva i druga poslanica Solunjanima
Poslanice Solunjanima danas se premalo proučavaju. Možda je i točna tvrdnja da u njima nema one teološke dubine koja obilježava Poslanicu Rimljanima, kao ni uzbudljive polemičnosti koju nalazimo u Poslanici Galaćanima.

No usprkos tome one imaju važno mjesto u Pismu. Ni jedan drugi tekst tog velikog apostola ne pruža nam toliki uvid u njegove misionarske metode i poruku. Ovdje možemo vidjeti Pavla kao misionara i Pavla kao pastora, vidjeti ga kako vjerno objavljuje Božje evanđelje, kako se brine za dobrobit svojih obraćenika, kako ih kori i hvali, kako ih vodi, opominje i poučava, kako ga njihov napredak oduševljava, te kako ga njihova sporost razočarava.

Premda sistematsko izlaganje velikih naučavanja nije jedno od obilježja poslanice Solunjanima, neobično je zanimljivo zapaziti da je u njima prisutna većina - ako već nisu i sva - velikih Pavlovih naučavanja, bilo da se podrazumijevaju bilo da su neposredno spomenuta. A ta je činjenica, imamo li na umu nesumnjivo rani datum nastanka ovih poslanica, veoma važna u kontekstu povijesti kršćanske misli.
Od naročite je važnosti učenje o eshatologiji koje u ovim poslanicama nalazimo. A s obzirom na probuđeno zanimanje za ovo naučavanje do kojega je došlo u posljednje vrijeme neophodno je da shvatimo i pravilno ocijenimo doprinos koji poslanice Solunjanima daju teološkoj tematici.

Usrdno se nadam da će ovaj kratak komentar pomoći da se pažnja kršćana usmjeri na važnost ovih poslanica i na relevantnost njihove poruke za čovjeka današnjeg vremena.

Prva i druga poslanica Timoteju i poslanica Titu
Pastoralne poslanice odigrale su značajnu ulogu u povijesti kršćanske Crkve i potpuno su opravdale svoje uvrštenje u novozavjetni kanon. Njihova privlačnost leži u mješavini zdravih praktičnih savjeta i teoloških učenja, a upravo to se pokazalo kao neprocjenjiva vrijednost kršćanima, kako pojedincima tako i skupinama vjernika.

Ne začuđuje što su opomene upućene Timoteju i Titu u svezi s njihovim odgovornostima služile kao obrazac za kršćansku službu te su našle široku primjenu u svećeničkim službama.
Otvarajući komentiranje ovih poslanica, svjestan sam teškoća na koje ću nailaziti.
Tijekom dužeg razdoblja mnogi biblijski stručnjaci posijali su sumnju u njihovu autentičnost, što je težilo srozavanju njihova ugleda. Osjećao sam se obveznim da potanko preispitam te prigovore, a rezultati toga dani su, što je bilo moguće potpunije, u okviru prostora predviđenog za uvod.
Lingvistički problem bio je predmet posebnog istraživanja. Zbog tehničke prirode ovog proučavanja dobiveni rezultati navedeni su u dodatku.

Poslanica Hebrejima
Poslanica Hebrejima možda je najteološkija knjiga Novog zavjeta. Kristologija, soteriologija i eshatologija imaju u njoj značajnu ulogu, a ni nauka o čovjeku, mada ne toliko važna, nije sasvim odsutna. Međutim, crkva se sasvim kratko spominje samo dva puta, a jedno od tih mjesta jest navod iz Starog zavjeta. Time se može objasniti potpuna odsutnost ikakva spomena sakramenta Gospodnje večere.

Mnogi odjeljci teško se mogu razjasniti, i upravo u tome možda leži razlog njezine neomiljenosti u nekim krugovima. Međutim, u ovom tumačenju retka za retkom nijednu od tih teškoća nisam svjesno izbjegavao.

Ova se poslanica razlikuje od svih ostalih knjiga Novog zavjeta po tome što spominje Kristovo svećeništvo. Važnost i nužnost ovog vida Kristova života ne može se prenaglasiti. Koliko bi Novi zavjet bio siromašniji bez natuknice o Kristovu svećeništvu!

Dapače, nije neispravno ni reći da Novi zavjet ne bi bio potpun bez te važne teme.
Godinama sam bio nezadovoljan tradicionalnim tumačenjem Kristove agonije u vrtu. Tamo kao da ima, gledano s mojeg stanovišta, previše očitih proturječnosti, a ponekad mi se činilo da se nanosi nepravda i uvreda Kristovoj časti.

U VII poglavlju predložio sam drukčiji pristup, s iskrenom nadom da će istraživanju te značajne i svete teme biti posvećena još veća pažnja.

Jakovljeva poslanica
Poslanica, kao dio Novog zavjeta, ima stalno jednako vrijednu poruku - kako za crkvu kao cjelinu, tako i za svakog kršćanina pojedinačno. Bit će posebnih razdoblja, svakako, kako u povijesti crkve tako i u duhovnom razvoju svakog vjernika, kada će poruka ove poslanice mati naglašeno značenje i važnost.
Kad god vjera ne ostvaruje ljubav, i doktrina - koliko god ispravna - ostaje odijeljena od života; kada god su kršćani u napasti da se usredotoče na religiju u čijem se središtu nalaze oni sami, te tako zaboravljaju društvene i materijalne potrebe drugih oko sebe; ili kada svojim životima niječu vjeru koju propovijedaju, te se više brinu da ugode svijetu nego da budu Božji prijatelji, onda Jakovljeva poslanica ima za njih poruku koju ni drže vrlo opasnom.
Zanimljivo je i poučno podsjetiti se da se Soren Kierkegaard, kada je polovicom 19. stoljeća osjetio poziv da svoj veliki dar rječitosti i satiričkog izražavanja upotrijebi kao razorno oružje u borbi protiv svjetovnosti i licemjerstva tadašnje crkve, poslužio Jakovljevom poslanicom kao nadahnućem za tu borbu i kao streljivom kojim je osuo paljbu.

"Kierkegaard je, potpuno prihvaćajući istinu opravdanja vjerom, za razliku od neke pravednosti koja bi dolazila od djela i stava da čovjek može zaraditi svoju pravednost, svejednako razabrao da raspoloženje tog vremena - 'posebno u protestantizmu, i još određenije u Danskoj' - zahtijeva navješćivanje upotpunjavajuće istine - isticanje praktične, etičke strane kršćanstva, ni u kojem slučaju nauštrb važnosti njegove dogmatske strane, već da bi se odbacilo ono jalovo praznovjerje koje puko intelektualno vjerovanje drži najvažnijom oznakom kršćanske vjere.

Izvanredno praktična Jakovljeva poslanica... bila je i ostala Kierkegaardovim najdražim dijelom Pisma". O njoj je napisao nekoliko značajnih napomena, među kojima posebno u vezi sa "zrcalom Riječi" (1,22-27), "Božjom nepromjenjivošću" (1,17-21 ) i "Čistoćom srca" (4,8).
Ova poslanica može biti od posebne koristi kršćaninu pojedincu u njegovu tzv. drugom razvojnom razdoblju prema kršćanskoj zrelosti.

Pošto je odgovorio na evanđelje milosti te došao do radosne sigurnosti da je Božje otkupljeno dijete, tada - ako nastavi hoditi putem posvećenja i ako etičku stranu svoje nove vjere htjedne ostvariti i u zbiljskom i praktičnom životu - mora doživjeti izazov i poticaj Jakovljeve poslanice. Kako danas ima mnogo kršćana koji su baš u tom položaju, čini mi se a malo koja knjiga ima važniju poruku za današnju situaciju od ove.

Prva Petrova poslanica
Iako ova Poslanica sadrži Bogom nadahnutu poruku za kršćane svih povijesnih razdoblja, njezine su tri glavne teme posebno relevantne za naše vrijeme. Dok znanstvena postignuća, blagostanje i dijalektički materijalizam naše stoljeće zajedničkim snagama nastoje što više posvjetovniti, 1 Petrova nam u pamet doziva nebeski i vječni pogled na svijet a kršćane podsjeća da su na zemlji samo došljaci i putnici.
Odatle, dok neki oslobođenje od bolesti i udobnost drže osnovnim kršćanskim ciljevima, treba se podsjetiti pouke 1 Petrove, da je svetost važnija i da se svima koji bi u ovom sebičnom i grešnom svijetu slijedili Krista, valja pripraviti na trpljenje zbog pravednosti prihvatiti činjenicu da Bog trpljenjem vodi do većeg dobra.
Također, dok u tzv. kršćanskim zemljama, ozbiljno opada razina morala a iskreni mladi braćenici svoje oduševljenje lako trate riječima a ne dokazuju ga djelima, potreban nam je izazov 1 Petrove da bismo Kristu i evanđelju odgovorili izmijenjenim ponašanjem prema bližnjima.
Proučavanje ove oslanice pružilo mi je veliko zadovoljstvo, i mogu se samo nadati i moliti da će ovo tumačenje nekoga potaknuti da nađe sličnu pomoć u onomu što sam Bog još uvijek kroz nju govori.

Tumačenje slijedi obrazac kojega su se držali i prethodni naslovi ovoga niza. Kroz Poslanicu se ide od stiha do stiha. Međutim, za one koji žele proučavati nauk Poslanice o nekim glavnim kršćanskim doktrinama a kraju knjige dodao sam odjeljak u kojemu su izdvojeni i pretreseni neki važniji odlomci.

Druga Petrova poslanica i Judina poslanica
Druga Petrova i Judina poslanica predstavljaju gotovo nepoznati dio Novog zavjeta. Vrlo se rijetko upotrebljavaju za propovijedi; komentari i članci u učenim časopisima također se rijetko dotiču tih poslanica. Štoviše, ima nekih - poput profesora Käsemanna i Alanda - koji predlažu da se te poslanice isključe iz kanona Novog zavjeta. Očito, nije neosnovano zapitati se imaju li te poslanice kakvu poruku za nas danas.
Ovaj komentar je napisan u uvjerenju da ove dvije poslanice sadrže vrlo važnu poruku za naše vrijeme. Živimo u vremenu kada se sadržaji kršćanske vjere dovode u pitanje, kada se šire nove i spekulativne teologije i kada se zastupa nov moral koji se može razumjeti kao "stari, dobropoznati nemoral".
Kršćanstvo se sve više prikazuje pojmovima ljubavi, pri čemu su sadržaji vjere i nade u budućnost plašljivo zanijemili, popuštajući pred trenutačnim intelektualnim trendom. Osim toga, samo iz dijela kršćanstva proizlazi neki intelektualizam koji se može usporediti s onim koji se napada u ovim poslanicama - ono "znanje" koje je slabo povezano sa svim životom, sve većom duhovnošću i sve dubljom ljubavlju.
Zaista ne možemo držati da nam Druga Petrova i Judina poslanica, napisane da bi riješile probleme koji su izričito poput naših, nemaju što reći i podučiti nas.
Sve dok se grijeh treba pokazati grijehom, sve dok čovjeka treba podsjećati na to da ga njegova upornost u zlu upropaštava, da je požuda prijevarna, da je intelektualizam bez ljubavi prazan i da kršćanska teologija nema prava preovladati "vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima", te će poslanice ostati neugodno, upečatljivo, važne.

Ivanove poslanice
Kaže se (s razlogom) da Novi zavjet ne može prevoditi tko nije stručnjak za Novi zavjet. Na ovo, kao samoobranu, želim reći da ja nisam prevodio Novi zavjet kao teolog, nego kao propovjednik. I ovo nije nezgoda, jer za razumijevanje Novoga zavjeta nije nužno samo poznavanje novozavjetnog grčkog, nego i prilike koje su stajale iza pisanja Ivanovih poslanica.
Zaista, Ivan piše kao pastir svome stadu, jezikom kojeg i naši suvremenici razumiju. On ih ljubi. Duboko se zanima da ih zaštiti od grešaka i krivih učitelja i da u njima utvrdi vjeru, ljubav i svetost. Zato se obraća onome što oni već jesu i što znaju. Upozorava ih, opominje, raspravlja s njima, poučava ih.
Sve to ima odjeka u poslu bilo kojeg propovjednika koji se u ime Velikog Pastira brine za stado. Nadam se da će čitatelji ovoga tumačenja uočiti njegove upotrebne vrijednosti, iako nemaju potrebna stručna znanja.
Rasprave o nekim stručnim pitanjima su u dodatnim napomenama. Zbog toga je ovaj komentar nešto duži, i zahvaljujem se izdavačima za razumijevanje zbog kojeg ovo djelo ostaje ovakvo kakvo jeste. Moje dugovanje drugim tumačima je povremeno vidljivo, iako sam nastojao da ne ponavljam što je već ranije rečeno.
Molim se da nam bude udjeljena milost da radimo više od samoga čitanja ovih tumačenja. Naime, da ove poslanice imamo u mislima i životu. Crkvi treba ova poruka. Da posudim Ivanov način izražavanja, neka ovo ostane u nama (2 Iv 9; 1 Iv 2,24).

Ivanovo otkrivenja
Najveći kritički problem koji susreće svaki pisac komentara knjige Otkrivenja proizlazi iz književne vrste kojoj djelo pripada. Teško je reći što bilo što znači, dok se ne odluči što sve to znači. Odrediti književnu vrstu kojom se bavimo vrlo je važno, najvažnije.
Određena osjetljivost prema misaonim oblicima i rječniku apokalipse jest sine qua non zadovoljavajuće egzegeze. Očit i često neobičan simbolizam knjige Otkrivenja naveo je mnoge suvremene pisce ili u neoprostivo doslovnjaštvo u tumačenju, ili pak u pretjerano imaginativni subjektivizam.
Pokušao sam ostati negdje u sredini ovih kretanja, smatrajući da je sedam crkava 1. stoljeća u Maloj Aziji, kojima je knjiga izvorno i bila namijenjena, tako prihvatila i razumjela stari izvorni tekst.Čitatelj će sam ustanoviti koliko sam u tom pokušaju uspio.
Moj dug mnogim vrsnim kritičarima i stručnjacima apokaliptičkog područja vidi se i po usporedbi njihovih napomena i bilješki koje se protežu kroz cijeli komentar.
Od mnogih korisnih komentara izdvojio bih one Swetea, i Beckwitha - oni su bili najkorisniji za analizu grčkog teksta i raznih primjedbi na nj. Od novijih pisaca Austin Farrer i G. B. Caird najčešće su izazivali moje mišljenje.
Izvrsni su, iako presažeti, komentari F. F. Brucea, Leona Morrisa i Georgea Ladda - oni zastupaju uobičajeno tumačenje, kojem sam se i ja, kako je razmatranje teksta napredovalo, sve više priklanjao. Ponekad mi se činilo da više ništa niti ne treba reći.

(http://www.logos-daruvar.hr/)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr