|
Uvod
»Spe salvi facti sumus« — u nadi smo spašeni (Rim 8,24), kaže sveti Pavao Rimljanima a i nama. Prema kršćanskoj vjeri, »otkupljenje«, dakle spasenje, nije jednostavna, ni uz što vezana datost. Otkupljenje nam je, naime, dano u smislu da nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put. Ali odmah nam se nameće pitanje: Kakva je ta nada da može opravdati tvrdnju prema kojoj smo, polazeći od nje, i jednostavno zato što ona postoji, otkupljeni? I o kojoj je vrsti sigurnosti riječ?
Vjera je nada
Prije no što se posvetimo tim pitanjima, na koja je današnji čovjek posebno osjetljiv, osluhnimo malo pozornije što Biblija kaže o nadi. »Nada« je, zaista, središnja riječ biblijske vjere - tako da se čini kako se u određenim ulomcima riječi »vjera« i »nada« slobodno mogu jedna drugom zamijeniti. Tako Poslanica Hebrejima izraz »punina vjere« (10,22) usko povezuje s izrazom »nepokolebljiva vjera nade« (10,23). Jednako tako, kada Prva Petrova poslanica potiče kršćane da budu uvijek spremni dati logos — smisao i razlog — nade koja je u njima (usp. 3,15), »nada« je istoznačnica »vjere«. Koliko je za prve kršćane svijest da su primili na dar pouzdanu nadu bila presudna, vidi se kada se život kršćana usporedi sa životom kojim su živjeli prije nego su povjerovali, odnosno sa stanjem u kojem se nalaze sljedbenici drugih religija. Pavao podsjeća Efežane da su, prije svoga susreta s Kristom, bili »bez nade... i neznabošci na svijetu« (Ef 2,12). On naravno zna da su oni imali bogove, da su imali neku religiju, ali su se njihovi bogovi pokazali neuvjerljivima, a njihovi su kontradiktorni mitovi u čovjekovoj duši ostavljali pustoš beznađa. Usprkos svojim bogovima, oni su bili »neznabošci« te su se samim tim nalazili u tami, suočeni s neizvjesnom budućnošću. »In nihil ab nihilo quam cito recidimus« (Kako samo brzo tonemo iz ponora u ništavilo). U istome smislu on poručuje Solunjanima da ne smiju tugovati »kao drugi koji nemaju nade« (1 Sol 4,13). I ovdje izlazi na vidjelo prepoznatljiva odlika kršćana da su oni ljudi koji imaju nadu: ne znaju sve pojedinosti onoga što ih čeka, ali znaju, općenito uzevši, da njihov život ne skončava u ispraznosti. Samo kada se sa sigurnošću zna da će budućnost imati pozitivan ishod, i sadašnji se trenutak lakše živi. Tako sada možemo reći: kršćanstvo nije bilo samo »radosna vijest« kojom se ljudima prenosilo do tada nepoznate sadržaje. Svojim riječima rekli bismo: kršćanska poruka nije bila samo »informativnog« nego i »performativnog« karaktera — ona je djelotvorna. To znači da evanđelje ne samo da obznanjuje stvari kojima čovjek obogaćuje svoje znanje već ono i djeluje na čovjeka i mijenja njegov život. Mračna vrata vremena i budućnosti širom su otvorena. Onaj koji ima nadu živi drukčije: dan mu je novi život.
Samo se od sebe, nadalje, nameće pitanje: U čemu se sastoji ta nada koja je, kao nada, »otkupljenje«? Odgovor na to pitanje, zapravo, daje nam maločas citiran ulomak iz Poslanice Efežanima: Efežani, prije susreta s Kristom bili su bez nade, jer su bili »neznabošci u svijetu«. Prispjeti spoznanju Boga - pravoga Boga - eto to znači primiti nadu. Za nas koji smo se suživjeli s kršćanskim shvaćanjem Boga i na njega se potpuno navikli, to posjedovanje nade, koja proizlazi iz stvarnoga susreta s tim Bogom, postalo je gotovo nešto nezamjetno. Primjer jedne svetice našega doba može nam donekle pomoći da shvatimo što znači prvi put i stvarno sresti tog Boga. Riječ je o Jozefini Bakhiti iz Afrike, koju je svetom proglasio papa Ivan Pavao II. Rođena je oko 1869., ni ona sama ne zna točan datum, u Darfuru, u Sudanu. Kada je imala devet godina, oteli su je trgovci robljem, pretukli je do krvi i pet puta prodavali na sudanskom tržištu. Naposljetku je bila sluškinja kod majke i žene nekog generala i ondje je svakog dana bila bičevana do krvi; od posljedica toga bičevanja do kraja su joj života na tijelu ostali tragovi 144 ožiljka. Na kraju, 1882. godine, kupio ju je neki talijanski trgovac za talijanskog konzula Callista Legnanija, koji se, zbog prodora mahdista, vratio u Italiju. Tu je, nakon tako strašnih »gospodara« u čijem je vlasništvu do tada bila, Bakhita upoznala potpuno drukčijeg »gospodara« — »parona« u venecijanskom narječju, koji je sada naučila - Boga živoga, Boga Isusa Krista. Sve do tada poznavala je samo gospodare koji su je prezirali i zlostavljali ili, u najboljem slučaju, smatrali je korisnom sluškinjom. Sada je, međutim, doznala da postoji »paron« koji je iznad svih gospodara, Gospodin veći od svih gospodara, i da je taj Gospodin dobar, sama dobrota. Doznala je da je taj Gospodin poznavao i nju, i nju je stvorio - štoviše On je ljubi. I ona je bila ljubljena, i to ni manje ni više nego od najvišeg »Parona«, kojemu svi ostali gospodari mogu biti tek bijedne sluge. Ona je bila upoznata i ljubljena i iščekivana. Još i više, i sam je taj Gospodin osobno proživio mučenja i čeka je »zdesna Ocu«. Sada ona ima »nadu« — i to ne tek slabašnu nadu da će pronaći manje okrutne gospodare, već veliku nadu: konačno sam ljubljena i što god da se dogodilo — ta me Ljubav čeka. I tako je moj život dobar. Po spoznaji te nade ona je bila »otkupljena«, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu - bili su bez nade zato što su bili bez Boga. Tako, kada je trebala biti vraćena u Sudan, Bakhita to odbija; nije bila spremna ponovno se rastati od svog »Parona«. Dana 9. siječnja 1890. krštena je i krizmana i primila prvu svetu pričest iz ruku venecijanskog patrijarha. Nekoliko godina kasnije, 8. prosinca 1896., u Veroni je položila redovničke zavjete u Zajednici sestara kanosijanki i od tada — uz poslove koje je obavljala u sakristiji i na samostanskoj vratarnici — putovala je Italijom i na tim svojim putovanjima nastojala prije svega promicati misije: osjećala je da slobodu koju je stekla u susretu s Bogom Isusa Krista mora dalje pronositi, da je mora i drugima darivati, što je moguće većem broju ljudi. Tu nadu, koja se u njoj rodila i »otkupila« je, ona nije mogla zadržati za sebe; ta je nada morala doprijeti do mnogih, do svih ljudi. Benedikt XVI., "Spe salvi"
_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
