Djurović smatra da perikopa pripada "lukanskoj" tradiciji tj. da je najpre bila poznata u hrišćanskim zajednicama koje je osnovao Sv. Apostol Luka i da je samim tim prvobitno zabeležena u Jevandjelju po Luki ( pretpostavlja se da perikopa izvorno sledi posle stiha Lk 21,38 ) ili se pak odatle širila u vidu usmenog Predanja medju ostale hrišćanske zajednice a sa tim se slažu i mnogi drugi autori, zapravo možda je ta hipoteza najbolje potkrepljena unutrašnjim dokazima tekstualne kritike no ipak nije i jedina niti nas svi dokazi i naznake neimnovno upućuju ka njoj.
Mislim da se može reći da nas jedna mala perikopa uvodi u jedan veliki problem – sinoptički, oko kojeg se lome teološka i naučna koplja, zapravo „pera“ je bolji izraz, već vekovima.
Sinoptički problem – ukratko...
„Nužno je pogledati sljedeći stupanj u razvoju evanđelja da bismo objasnili međusobni odnos prvih triju evanđelja, koja se nazivaju »sinoptičkim« jer ih se može promatrati usporedo (sinoptički). Ova evandelja imaju toliko toga zajedničkog da u trećem stupnju, koji smo gore opisali, mora postojati neka ovisnost jednog ili dvaju evanđelja o drugom ili o zajedničkom pisanom izvoru...
Statistički podaci i terminologija:
Marko ima 661 redak; Matej ima 1068 a Luka 1149. Osamdeset posto Markovih redaka reproduciran i su u Mateja, a 65 posto u Luke. Markova građa koja se nalazi u Mateja i u Luke naziva se »trostrukom tradicijom«. Približno 220-234 retka (cijelih ili djelomičnih) nemarkovske građe zajedničke Mateju i Luki naziva se »dvostrukom tradicijom«. U oba slučaja ovaj zajednički materijal ima vrlo sličan redoslijed, a i puno upotrijebljenih riječi su iste, tako da se mora pretpostaviti ovisnost na razini pisanog izvora, a ne tek usmene tradicije. Dopustite mi iznijeti neke prijedloge koji se nude za objašnjenje ove statistike, uključujući za svaki prijedlog glavne argumente za i protiv. Na kraju ću iznijeti zaključke iz najčešće prihvaćenog rješenja.
Rješenja koja pretpostavljaju postojanje jednog ili više protoevanđelja:
Bilo je mnogo prijedloga (od kojih neki nemaju mnogo sljedbenika danas) po kojima se odnos među sinoptičkim evanđeljima objašnjava tako što se tvrdilo da je postojalo evanđelje prije kanonski napisanih evanđelja. U 18. stoljeću G. E. Lessing je ustvrdio kako postoji mogućnost da su se sva tri sinoptička evanđelja oslanjala na aramejsko evandelje koje više ne postoji; ovu je teoriju razvio J. Eichhorn smatrajući da je ovaj izvor bio cjelovit prikaz Kristova života. Sličnu teoriju oživjeli su i oni koji su smatrali da su apokrifna evanđelja bila izvor kanonskih evanđelja. Za Tajno Markovo evandelje kao zgusnuti oblik Markova evanđelja, poznato Klementu Aleksandrijskom a, po mišljenju mnogih, sastavljeno početkom 2. stoljeća, M. Smith je tvrdio da vjernije od kanonskih evanđelja predstavlja najstariji ustanovljivi izvor kršćanskog evanđelja. H. Koester tvrdi da je Tajno Markovo evandelje zapravo napisano prije kanonskog Markova evanđelja. Činjenica da poznajemo tek dva mala ulomka iz ovog evanđelja, koji čak mogu potjecati i iz kanonskih evanđelja, umanjila je široku prihvaćenost takvih tvrdnji. D. Crossan tvrdi da je, uz Tajno Markovo evandelje, kraći oblik Petrova evandelja također stariji od kanonskih evanđelja te da su iz njega sva četiri kanonska evanđelja crpila svoje izvještaje o muci. Još jednom treba reći da većina smatra kako, zapravo, Petrovo evandelje ovisi o kanonskim evanđeljima.
U tradicionalnom traganju za protoevanđeljem, neki se pozivaju na Papiju (»Matej je sastavio po redu izreke na hebrejskom [= aramejskom?] jeziku«: str. 205) i tvrde da on nije govorio o Matejevu evanđelju kakvo poznajemo, nego o ranijoj zbirci (ponekad označavanoj s M) o kojoj je ovisio Marko, a i kanonski Matej (bilo direktno ili preko Marka). Ova hipotetička zbirka može pružiti objašnjenje pretpostavke da Marko potječe od kanonskog Mateja ili obrnuto.
Drugi bibličari smatraju neophodnom mnogo zamršeniju teoriju o mnogo dokumenata, tj., izvor nije bio jednostavno aramejski M, nego grčki prijevod M-a i aramejska zbirka izreka prevedena na grčki. Tvrdi se da su uz pisane postojali i usmeni izvori. U francuskoj sinopsi u tri sveska, koju su napisali 1970-ih M.-E. Boismard i A. Lamouille, govori se o četiri izvora kojim su se služili sinoptički evanđelisti, ne direktno, nego na predevanđeoskoj razini: dokument A palestinskog i judeo-kršćanskog podrijetla iz oko 50. god.; dokument B, reinterpretacija dokumenta A za kršćane poganskog podrijetla napisan prije 58. god.; dokument C, neovisna palestinska tradicija na aramejskom, vrlo stara i možda čak temeljena na Petrovu sjećanju - ovim se dokumentom koristio i Ivan; dokument Q koji sadrži materijal zajednički Mateju i Luki. Ova vrsta teorije praktički tvrdi da postoji novi izvor kojim se rješavaju sve poteškoće. Ne može se dokazati točnost ili pogrešnost ove teorije, ali većina smatra ovu teoriju previše kompliciranom da bi mogla biti od pomoći za redovito proučavanje evanđelja. Zapravo, većina bibličara u svom nastojanju da objasne razlike i sličnosti u sinoptika, umjesto da im polazište budu protoevanđelja koja više ne postoje i vrlo rani apokrifi, oslanjaju se na odnos među postojećim evanđeljima, tj. na rješenja o međusobnoj ovisnosti - o tomećemo upravo sada nešto više reći.
Rješenje po kojem je Mt prvi napisan, a Lk se koristio Matejom:
Ova teorija, koja datira još od Augustina iz 4. stoljeća, najstarije je objašnjenje; općenito su je bili prihvaćali rimokatolici sve do sredine 20. stoljeća, a još i danas ima respektabilne zagovornike (B. C. Butler; J. W. Deardorf; J. Wenham). Po ovom augustinovskom pristupu kanonski poredak je također poredak ovisnosti: Matejevo evanđelje napisano je prvo, Marko je drastično skratio Mateja, a onda dolaze Luka i Ivan, od kojih se svaki oslanjao na svoje prethodnike. Godine 1789. J. J. Griesbach predložio je teoriju ovisnosti po kojoj je poredak bio: Matej, Luka i Marko.
Ono što pojačava pretpostavku Matejeva prvenstva je to da je od starine Matejevo smatrano prvim Evanđeljem. Najveći problem u svakoj teoriji koja daje prvenstvo Mateju jest: kako objasniti Marka. Po Augustinovoj teoriji pitanje je koja je bila Markova logika da ispusti tako puno iz Matejeva izvještaja? Griesbachova teorija nastoji ublažiti ovaj problem stavljajući Marka kao posljednjeg i smatrajući ga uglavnom kao sažet pregled materijala u kojem se Matej i Luka slažu. Ipak, Marko ispušta cijelu dvostruku tradiciju gdje se ova dvojica podudaraju!
Glavna potpora tezi da se Luka služio Matejem leži u ulomcima trostruke tradicije gdje se Luka i Matej slažu, protivno Marku, s kojim postoji »manje slaganje«. Na primjer, za vrijeme židovskog izrugivanja Isusa, obojica i Matej i Luka, donose potpuno jednak poredak riječi u pitanju: a taj poredak ne nalazimo u Marka: Takva formulacija daje bolji smisao dovođenju u pitanje Isusove sposobnosti proricanja (Mt 26,68; Lk 22,64; Mk 14,65). Ako su Matej i Luka pisali neovisno jedan o drugom, da li je do ovakve podudarnosti moglo doći potpuno slučajno?
Nije li mnogo vjerojatnije da je Luka kopirao pitanje od Mateja?
Ipak postoje jaki argumenti protiv Lukine ovisnosti o Mateju (vidi: Fitzmyer, Luke, 1.73-75). Tamo gdje Luka i Matej imaju skoro kontradiktorne izvještaje, zašto se Luka nije potrudio da izgladi problem? Na primjer, Lukin narativni izvještaj o djetinjstvu Isusovu ne samo da je prilično različit od Matejeva nego je u nekim detaljima praktički nepomirljiv s Matejevim, npr. o Josipovu i Marijinu domu (on se nalazi u Betlehemu prema Mt 2,11 [kuća]; a u Nazaretu prema Lk 2,4-7, bez doma u Betlehemu) i o njihovu putu nakon Isusova rođenja (u Egipat prema Mt 2,14; u Jeruzalem i Nazaret prema Lk 2,22.39). lli Lukin izvještaj o Judinoj smrti u Dj 1,18-19 - teško je pomirljiv s Mt 27,3-10. Što se tiče poretka, ako se Luka koristio Matejem, zašto se Lukin razmještaj Q - materijala toliko razlikuje od Matejeva (osim riječi o Ivanu Krstitelju i izvještaja o kušnji: vidi tabelu 2) ?
Taj argument postaje još jači ako se Luka koristio i Markom (Augustinova teza) jer Luka slijedi Markov poredak još preciznije. Drugi problem bio bi Lukin propust da izvijesti o Matejevim dodacima na Marka, npr. Mt 3,14-15; 12,5-7; 16,17-19; 21,14-16; 26,52-54.
Rješenja koja se temelje na prvenstvu Marka:
Marko je bio napisan prvi, a Matej i Luka su se njime koristili. Postoji jedan vid ovog pristupa koji smatra da se Luka koristio i Matejem, ali onda dolazi do problema o kojima smo govorili u zadnjem odsjeku. Najčešća teza, stoga, uzima kao polaznu točku da su Matej i Luka ovisili o Marku i da su pisali neovisno jedan o drugom. Ono što im je zajedničko, a ne potječe od Marka (dvostruka tradicija), objašnjava se postojanjem Q-a (izvor koji su Matej i Luka potpuno rekonstruirali, a o kojem ćemo raspravljati u sljedećem pododsjeku). Ovo je poznato kao teorija o dva izvora. Temeljni dokaz Markova prvenstva je činjenica da takav slijed rješava više problema nego li ijedna druga teorija. Nudi najbolje objašnjenje zašto se Matej i Luka tako često slažu s Markom u poretku i riječima te dopušta razumne pretpostavke zašto se Matej i Luka razlikuju od Marka kad pišu neovisno. Primjerice, nijedan od njih nije volio Markova česta ponavljanja, nezgrapne grčke izraze, ne baš pohvalno predstavljanje učenika i Marije te začuđujuće tvrdnje o Isusu. Kada koriste Markov, obojica evanđelista proširuju Markove izvještaje u svjetlu poslije uskrsne vjere. Temeljni dokaz protiv prvenstva Marka oslanja se na manja slaganja koja su citirana gore u odnosu na Griesbachovu teoriju. Za većinu od tih slaganja mogu se ponuditi dobra objašnjenja, ali neka ostaju i dalje nejasna.
Realan zaključak je da ni jedno rješenje sinoptičkog problema ne rješava sve poteškoće...“
UVOD U NOVI ZAVJET - RAYMOND E. BROWN
str. 111-115
|