Ćubela napisao:
"Nemojte suditi, da ne budete suđeni! ...",
Tumačenja ima mnogo, a meni je sljedeće palo na pamet: ako sudiš, onda si sudac. A ako si sudac, onda sudiš. Sad, moram priznat, nije mi sasvim jasno, zašto ne bi smio sudit, ako slučajno jesam sudac po zanimanju. Poruka po meni bi bila onda ta, da treba ukinuti zakon države, tj. policiju i sudstvo. Dakle, bezvlađe i anarhija su blaženiji po Bibliji, u odnosu na zakon države, jer nitko ovako i onako nije bez grijeha. Pa kad već nisi bez grijeha, treba ići u krajnost, i dotjerati anarhiju na vrata, a ne oponašati suca Boga. Tko si ti da sudiš poput Boga, čak i samo jedanput, pa i za manji prekršaj? Pa kad si već grješan i blesav, nemoj ni nastojat sudit grijeh drugog blesana, jer ti si grješni anarhist po rođenju. Zašto biti nešto što ustvari nisi? Pusti ljude da bauljaju po gradu s nekim svojim prizemnim ciljevima, a ako pogaze nekog, nemoj ih gađat kamenom, već ih gađaj ružama, a prethodno odstrani oštro trnje. Jer tko se oštrog mača laća, čak i tupog, od mača pogiba. Tko sudi, bit će mu suđeno. Zaboravi mač, nemoj se laćat mača, a ako ti netko odreže ruku s mačem, to je u redu, jer nisi se ti laćao mača, već netko drugi, a sve skupa je božja volja, a u isto vrijeme i potpuna sloboda pojedinca koju mu bog daje. Bog stvarno zna dobrano zbunit, poput misteriozne zagonetke, i to mu priznam, ali opet, na neki način, po nekim tumačenjima, bog ne zarobljava, bog oslobađa. Bog je sloboda, i zato nisi slobodan. Bog je slobodan, ne i ti. Bog je sloboda, a ti si zatvor. Ali bog te želi pustit na slobodu. Bog želi da budeš uzoran zatvorenik, pa da ti se smiluje, da izađeš iz zatvora svog grješnog tijela, i letiš po raju kao ptica bez krila, jer nisi anđeo. U Isusu je direktno stolovao bog, da vidi kako je to živjeti u zatvoru, kako je to kad si od mesa i krvi, a vrag te iskušava. Najbolji zatvor je čovjek, zatvor od krvi i mesa. Duša je zarobljena u zatvoru fizičkog tijela, tako da ako sudiš nekom, to je ustvari iluzija, jer ti si zarobljena duša, ti si osuđenik. A osuđenik ne može da sudi, jer nije na slobodi, nije sudac koji sjedi na svojoj stolici u sudnici. Svi ljudi su zatvorenici, svi odreda, osim, naravno, dragog nam boga, i nekih njegovih nekorumpiranih anđela. Tako da sva imitacija boga, a pogotovo suđenje, je kršenje božjeg zakona, a primjer za to, je kada se mala djeca igraju mame i tate. Ne smiješ se igrati boga, ne doslovno. Ne smiješ sudit. Ne smiješ ubit. Ne smiješ načinit preljub. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Imaš oči, ali ne smiješ gledat. Imaš osjećaj za pravdu, ali ne smiješ sudit. Imaš ruku, ali ne smiješ bacat kamen. Grijeh vreba na svakom koraku, testira te u pustinji, i veći je ako su ti zdrava sva ćula. Tako da što si više zdrav, u biti, to si više bolestan. Jer da nemaš ni oči, ni uši, ni ruke, zacijelo ne bi ni došao u neko već iskušenje, jer ga ne bi mogao ni vidjet, ni popipat, ni ćut. Invalidi su, dakle, u biti, doista blaženi i sretni, sa strane projekcije zla i iskušenja. Dakle, odricanje i apstinencija su blaženi, pogotovo ako ideš u ekstrem. U kratko, ne smiješ skoro ništa, iako si grješno biće po prirodi. Ali to neka te ne brine, jer bog, za razliku od tebe, može sve, bijući svemoguć, iako ima inklinaciju prema dobroti, po nekim tumačenjima, izbjegavajući zlo što više može, što je indirektno poteklo od njega. I tako, igra mačke i miša, meni se čini kao sila viša. Možda zato jer se osjećam kao miš, koji gricka komadić sira boga, na mišolovki koju je postavio sotona, tako da ću zacijelo vidjet boga svoga!
Zaključak: kad je čovjeku teško, on/ona se laća mača, ili psalma. Psalam je miroljubiva opcija, i svakako zbog toga spada u domenu pristojnosti. Psalam je, dakle, apaurin, iako neki miješaju pojmove, i misle da je psalam bog, odnosno riječi direktno iz usta boga. Apaurin je samo apaurin, i isto tako je psalam samo psalam, ali neki to ne shvaćaju. Psalam je napravljen od drva, koje stalno režu da bi imali psalme, toalet papir, i u isto vrijeme malo kisika za disat. Meni osobno je kisik puno važniji, ali to je možda zato jer sam praktičniji i prizemniji, bliže ljudskim odnosnima, a ne odnosima između čovjeka i nadnaravnog bića, koje nitko ustvari nije ni vidio, bar ne u njegovom ili njenom stvarnom obliku. Ali volim tu i tamo maštati, i postavljati pitanja o, recimo, vječnosti, porijeklu života, pa i bogu. Ipak, žalosno je što psalmi kod nekih izazovu ovisnost, slično ovisnosti o alkoholu, ali barem nisi doslovno pijan, već meditiraš, a imaš i zdravu jetru. Od dva zla treba izabrati manje, i ako je manje zlo psalam, ja sam za.