----- Prvu milost ne možemo nikada zaslužiti. Ona je čisti dar Božjeg milosrđa. No, kad smo već primili milost, možemo s njome surađivati, steći zasluge i prava na daljnje milosti. Prije svega, dužnost nam je primljenu milost očuvati. No to čuvanje ne znači stagnaciju, jer život ne pozna zastoja. Kao svaki život, tako i život milosti zahtijeva razvitak. Rast milosti je potreban i moguć. Ta zato je Isus i došao na svijet da imamo život, i to u izobilju (Iv. 10,10), da donosimo veći plod (Iv. 15,8), te da dostignemo puninu mjere i milosne dobi Kristove (Ef. 4, 13). Ne samo vanjsko Božje kraljevstvo nego i unutarnje raste kao zrno gorušice, klije kao posijano sjeme i buja kao tijesto. Sv. Petar nas potiče: "Rastite u milosti!" (II Pet. 3, 18). A tako i sv. Ivan: "Tko je pravedan neka bude još pravedniji, tko je svet još svetiji" (Apk. 22,11). Pozivajući se na sv. Pavla ("ne kao da sam već savršen..." Fil. 3, 12) o. Benigar nam otkriva jedan mudri asketski zakon: "Mjera napretka u duhovnom životu nisu već stečena dobra, nego ona koja tek imamo steći". Milost je beskrajna, jer je odraz božanskoga života. Svojom providnošću i predestinacijom Bog joj je još više proširio granice i mogućnosti. Zlo bi bilo da joj mi suzimo granice i smanjimo mogućnosti. Naprotiv naša je dužnost surađivati s milošću i ljubavi Božjoj otvoriti širom sva vrata svoga srca(Sjetimo se kazne i ukora onima što su zakopali talente svoga Gospodara! ------------------------------------ a) PO SAKRAMENTIMA: Jednom stečenu milost možemo povećati na dva načina: Ex opere operato i ex opere operantis To su dva tehnička termina uzeta iz teologije. Prvi označuje povećanje milosti u pravedniku snagom sv. sakramenata. Svaki naime dostojno primljeni sakrament "mrtvih" (krst i pokora) donosi nam posvetnu milost, a oni "živih" je u nama umnažaju skupa sa svim pripadnim ulivenim darovima. No krivo bi bilo misliti kao da su sakramenti i osobne zasluge dva različita puta koja vode k istome cilju. Ne, to je jedan isti put, ali potpun i čitav, prijeđen do kraja, u zajednici s Kristom i Crkvom . . Sakramenti su vidljivi i sveti znakovi koji označuju i proizvode milost u našoj duši. U tu svrhu ih je ustanovio naš Spasitelj Isus. Znakovi su, jer označuju nevidljivu prisutnost milosti. Vidljivi su, jer se sastoje od neke vidljive tvari (= materija sakramenata) te vanjskih kretnja i riječi (= forma sakramenta), koje osmišljavaju sakramentalnu tvar. Sveti s u to znakovi, jer im je svet ustanovitelj i prvotni djelitelj (Krist), daju se u svrhu posvećenja vjernika i rađaju samo svetim plodovima. Oni ne samo označuju milost, nego i proizvode "ex opere operato", tj. sami po sebi ili bolje: po zaslugama Isusa Krista. Osim što sakramenti proizvode i označuju milost (signa demonstrativa), oni nas podsjećaju na muku Spasiteljevu (s. rememorativa)l kojom se sve milosti zaslužuju, a imaju i eshatološku zadaću: naviještaju nam puninu svih milosti u nebu (s. prognostica). To se može lijepo uočiti kod euharistijske molitve. Struktura sakramenata savršeno odgovara tjelesno-duhovnoj naravi čovjeka (i stoga ih može primati jedino za vrijeme zemaljskog života). Isus ih je povjerio svojoj Crkvi u obliku vanjskih i vidljivih znakova upravo zato da empirizmu sklonom čovjeku budu opipljivi dokaz nevidljive prisutnosti milosti. Sakramenti su osobni susret Krista i kršćanske duše . Stoga neki od njih (krst, krizma i sv. red) ostavljaju na duši vjernika neizbrisivi "biljeg" kojim ga izdvajaju iz profane sfere te zauvijek posvećuju Bogu i njegovoj službi. Dok sakramentalni pečat daju samo troje, dotle sakramentalnu milost darivaju svi, čim se u bitnosti izvrši sv. obred po duhu i namjeni Crkve, božanskom snagom koja djeluje u njima. Glavno je da primalac sa svoje strane ne stavlja nikakvu zapreku primanju milosti ("non ponentibus obicem"). Ako je još nije imao, prima je prvi put (gratia prima) a ako ju je već posjedovao, ona mu se umnaža (gratia secunda). *(Po sebi i redovito "sakramenti mrtvih" daju prvu milost, a s. "živih" je samo povećavaju. Izvanredno (per accidens) može se dogoditi da sakramenti mrtvih povećavaju milost, onomu koji je već ima (ako dolazi na ispovijed s malenim grijesima), a da je sakramenti živih iznova daju (što je naročito slučaj kod bolesničkog pomazanja koje oprašta grijehe, ako nije moguća ispovijed).* .. Koliko nam se povećava milost svakim novim sakramentom? To ovisi najviše o nedokučivoj volji Božjoj, koji svoj život može poklanjati komu hoće i koliko hoće. Zatim o količini milosti koju je Bog vezao uz pojedini sakramentalni znak i uza specifičnu svrhu svakoga sakramenta (gratia sacramentalis). Količina milosti najzad - last but not least - zavisi i o dispoziciji samoga primaoca. Čim dostojnije i revnije prima sakramente, dobiva i veću milost. Ovaj put na račun svojih zasluga, tj. ex opere op e r a n t i s. Od onoga što sami možemo učiniti za povećanje svoga milosriog života na prvo mjesto dolazi dostojno i pobožno primanje svetih sakramenata. *(Izraz ex opere operato ukazuje na posvetiteljsko djelo Božje preko svetih sakramenata, a ex opere operantis naznačuje čovječji odaziv na zov svetosti, suradnju sa Presvetim.) * ---------------------------- b)PO ZASLUGAMA: Na drugo mjesto dolazi vršenje dobrih djela. Život je pokret i djelatnost. Stoga se očituje i razvija djelima. Pogotovo se ne može usavršiti bez njih. Bitno nam savršenstvo donosi posvetna milost - kako to već znamo - ali ćudoredno tek djela milosti. Nazvali smo ih "milosna djela" zbog toga što izviru iz stanja milosti, vrše se i dovršavaju pomoću nje. Nisu to obična dobra djela učinjena ljudskom zaslugom u naravnom redu morala. To su nadnaravna, dakle milosna, djela pri kojima s nama radi sam Bog. Ona stoga imaju božansku vrijednost, poklon su božanskoj dobroti od koje dolaze, zadovoljština su za učinjene krivice, privlače nove milosti i plode vrhunaravnim zaslugama. Odatle im ime spasonosna ili zaslužna djela (opera meritoria). Zasluga (meritum) općenito označuje pravo na nagradu. Kršćanska zasluga posebno označuje pravo na božansku nagradu, na vrhunaravna dobra, a u prvome redu na povećanje milosti. . Zaslužnim može biti samo ono dobro djelo - nikada zlo ili indiferentno - koje je učinjeno u stanju milosti i radi nadnaravnih motiva. Ako je veličina nagrade jednaka našoj zasluzi, zove se puna, pravedna ili savršena zasluga (meritum de condigno). Kad joj nije jednaka, tj. ako primamo od Boga veću nagradu nego što smo je stvarno zaslužili - a tako biva većinom - zovemo je djelomočnom ili prikladnom zaslugom (m. de congruo). Prikladna je naime Božjoj dobroti, ne našoj. U odnosu na Boga mi zapravo ne možemo ništa zasluživati punom zaslugom. Ali, kad nam je on već dao milost i time nas donekle izjednačio sebi, možemo zasluživati također de condigno, pogotovo zbog neizmjernih zasluga Kristovih, čiji smo udovi i braća. "Non ego, sed gratia Dei mecum", priznavao je pošteno sveti Pavao. Eto, baš u toj milosti leži sva naša zasluga i nada: "Spremljen mije vijenac pravde koji će mi dati u onaj dan pravedni Sudac" (II Tim. 4,8). *(Kako bi Bog mogao biti "pravedan" i kako bi mi mogli očekivati vijenac "pravde", ako nismo sposobni ni za kakvu zaslugu ?- kako tvrdi Luter).* . Da se može ostvariti prava zasluga, potrebiti su i neki uvjeti. S naše strane: moramo se nalaziti u mogućnosti da stičemo zasluge, a ta nam se pruža jedino za vrijeme zemaljskog života (status viae). Na drugom svijetu ne možemo više ništa zasluživati za sebe. Nadalje, moramo se nalaziti u stanju milosti (status gratiae), jer će samo tada naša djela biti nadnaravno vrijedna (opera viva). Milost će s nama surađivati jedino onda, ako su naša djela učinjena svijesno, voljno i slobodno (actus humani), u skladu sa zakonima morala i kreposti (actus boni), iz vrhunaravne ljubavi (a. supernaturales). - Kako nagrada ovisi o svemoći Božjoj, potreban je i jedan uvjet s njegove strane: da li je on voljan da nas nagrađuje? Jest, jer imamo Božje obećanje: "Blažen čovjek koji izdrži kušnju, jer će prokušan primiti vijenac života, koji je Bog obećao onima što ga ljube" (Jak. 1,12). Kako je Božje obećanje neprevarljivo, slijedi da konačno veličina zasluge zavisi o nama. Koliko budemo posjedovali veći stupanj milosti te činili dobra djela iz uzvišenijih ciljeva, sa većim žarom i u tješnjem jedinstvu s Kristom, toliko će i više rasti stupanj naših zasluga. Tako isto: što naše djelo bude u sebi plemenitije, češće puta izvedeno, dulje vremena trajalo ili vršeno uz teške žrtve i velike poteškoće, tim veća mu je vrijednost pred Bogom. Za duhovni život je važno znati: ako smo u grijehu, naša dobra djela nemaju vrhunaravne vrijednost i, tj. njima ne zaslužujemo nebo, a niti ovdje stičemo milost. To su naime vrhunaravno "mrtva tijela" (opera mortua). Grješnik pred Bogom ne može imati nikakvih zasluga, čak niti za ona prije grijeha izvedena dobra djela (opera mortificata - umrtvljena ili zamrznuta djela). Smrtni grijeh briše svaku zaslugu. Ipak se dobrim djelima, makar bili u stanju grijeha, može sklonuti dobrotu Božju da nam priskoči u pomoć djelatnim milostima. Prema tome se uvijek isplati činiti dobro, čak ako smo i u teškome grijehu. Nakon dobivenog oproštenja opet nam se vraćaju izgubljene zasluge. "Zamrzla" dobra djela se odmrzavaju i zasluge nanovo oživljuju. . Tako je u svakom slučaju korisno činiti dobro. Ako smo u grijehu, da se pripravimo na primanje milosti. Ako smo u milosti, daje povećamo i time napredujemo u svetosti. Još jedno važno upozorenje: dobra djela više vrijede nego bilo koja prosna molitva. Molitvom, naime, ne stičemo nikakvo pravo na nagradu i uslišenje, kao kod zaslužnih djela, već se samo utječemo milosrđu Božjem.Varaju se, dakle, oni kršćani koji misle da će brojnim molitvama nadomjestiti propušteno dobro ili opravdati svoje loše vladanje. Savršenost se ne može postići pomoću molitvenika i krunica. Djelatnost dobrog kršćanina ili kršćanke ne ograničuje se samo na molitvu. Ona je svestrana u odricanju, žrtvama, zalaganju, na svim područjima vjerske i socijalne akcije . Za praksu zapamtimo dobro slijedeće: 1) treba uvijek biti u milosti Božjoj, jer bez milosti nema ni zasluge; 2) treba uvijek rasti u milosti Božjoj, jer što je veća milost, veća je i zasluga. . Ovaj napredak u milosti se može ostvariti: a) sakramentalnim životom, tj. redovitim i pobožnim primanjem sv. sakramenta... b) kreposnim životom, koji se očituje u stalnom vršenju dobrih djela... c) savršenom nakanom, koja daje konačnu vrijednost dobrim djelima, pošto su učinjena iz čiste ljubavi prema Ocu... d) sjedinjeni s Isusom bez kojega bismo bili uvelo pruće: "Ja sam čokot, vi ste loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, taj donosi obilati rod" (Iv. 15,1). . -------------------------- 3. "KONAC" MILOSTI Milosni život - utoliko što je stvoreni život - traži i svoj "konac". Mi smo već vidjeli da taj konac može imati dvostruki predznak: pozitivni i negativni. Može značiti kraj i beskraj. Kraj - jer pripada stvoru, a beskraj - jer se duguje Stvoritelju. Ako postane beskrajan i vječan, zasluga je Božja; ako pak dočeka kraj, prekid i smrt, krivnja je čovjeka. ------------------------------------------------- a) GUBITAK MILOSNOG ŽIVOTA: Kako čovjek gubi milosni život? Samo svojom krivicom i samo na jedan način: smrtnim grijehom. To nam svjedoči sv. Jakov: "Kada je grijeh potpun, rađa smrt" (Jk. 1, 15), razumije se: smrt milosti, jer naravni život ostaje čovjeku i nadalje. Sv. Pavao nabraja smrtne grijehe koji nam oduzimaju milost i zatvaraju nebo (Gal. 5,19-21). Još u St. Zavjetuje to isto znao i prorok Ezekijel: "Justus non poterit vivere in justitia sua in quacumque die peccaverit" (Ez. 33,12) Odatle teškim grijesima naziv "smrtni grijeh". "To je druga smrt", veli Vidjelac(Apk.21,8). . Zašto je smrtni grijeh tako ubojit? Jer nam zamračuje sliku nebeskoga Oca u duši i posljednji cilj života u pameti. Dezorijentira nas, izopačuje smisao života, kvari nas. Zavodi nas s pravog puta i gura na stranputicu. Stvorove stavlja ispred Stvoritelja, zemlju ispred neba, sredstvo ispred cilja. U srcu nam gasi svetu ljubav. Makar mi tvrdili i nadalje da ljubimo Boga, postali smo "kao mjed što ječi ili praporac što zveči" (I Kor. 13,1). A gdje nema ljubavi nema ni milosti. S milošću pak, koja je formalni princip nadnaravnog života, nestaje i ovoga. Duhovni smo mrtvaci, lešine. Nestankom posvetne milosti vene čitavi vrhunaravni organizam: ulivene kreposti, darovi i plodovi Duha Svetoga, blaženstva i zasluge. S pravom tvrdi Apostol da svjetlo i tama, Krist i Belial, Bog s idolima ne mogu živjeti zajedno (II Kor. 6,14). Kako je to moguće da čovjek odbacuje život a odabire smrt? Zar nije ljudska volja stvorena za dobro? Tu grijeh stupa pred nas kao "mysterium iniquitatis" (II Sol. 2,7). Uza svu pomoć Božju, pored uporne težnje svakoga čovjeka prema životu i svake volje prema dobru, nekada se naša volja priklanja zlu. "Video bona proboque, deteriora sequor", žalio se stari pjesnik. Općenito uzevši, volja teži samo dobru, ali se često vara u konkretnom izboru. Ili sama nema snage da se odlučuje za veće dobro ili je vara razum, koji joj podmeće prividno dobro kao pravo. Ograničeni smo stvorovi i odatle mogućnost zablude. Slabići smo, ćudoredno nesavršeni, a nosimo veliko "blago u krhkoj posudi" (II Kor. 4,7). Putnici smo (Zid. 13,14), što znači uvijek u opasnosti da zalutamo. K tome smo još i napastovani od vraga, svijeta i svojih vlastitih požuda. To što smo slobodni još više nas izlaže padovima, jer ljudska sloboda znači mogućnost ne samo birati dobro već i zlo. . Ipak tragedija grješnika ne mora biti konačna katastrofa. Sve do smrti ima nade u povratak izgubljene milosti. Ali samo do smrti, jer tjelesna smrt je posljednji rok za obraćenje: "Dolazi noć kada nitko ne može raditi" (Iv. 9, 5). A poslije smrti je odmah sud: "Određeno je da čovjek jednom umre, iza toga dolazi sud" (Zid. 9,27). Samo je Bog - beskonačna savršenost i svetost - bezgrešan. Drugi nitko. Stoga su svi stvorovi podložni gubitku milosti. Ipak je neizrecivo dobri Bog neke odabrane duše podario darom konačne ustrajnosti u njegovoj milosti (donum confirmationis in gratia).
Velikim i posebnim privilegijem ljubavi Božje takovi se odabranici definitivno učvršćuju u milosti i stiču bezgriješnost. Nije to samo činjenična bezgriješnost (inpeccantia facti) nego i prava nemogućnost griješenja (impossibilitas peccandi, impeccabilitas). Sličnu povlasticu su uživali Blažena Djevica Marija, sv. Josip, sv. Ivan Krstitelj, vjerojatno apostoli, a izgleda i još neki drugi sveci. Isus je također bio bezgrješan, ali ne po nekoj povlastici, već po svome pravu, kao Bogočovjek. ------------------------------- b) PUNINA MILOSTI: Život milosti u čovjeku nije, dakle, neizgubiv. Može završiti i smrću. Na našu sreću milosni život u nama ima i drugu ljepšu perspektivu - konačno usavršenje i ovjekovječenje u nebu! Kao svaki život i ovaj traži svoju puninu, koja je pak neostvariva na zemlji. Postići je može jedino u vječnom životu. A prijelaz u nebeski Jeruzalem izvodi se samo preko uskoga i sudbonosnog mosta tjelesne smrti, tj. na kraju zemaljskog puta. S m r t još nije konac, ali nas približuje koncu. Ona je potrebiti, iako stravični i bolni, uvjet za konačnu nagradu i vječnost milosnog života. Ulaz je u božansko sudište, gdje se odmah nakon smrti obavlja pojedinačni sud (judicium particulare), a na kraju svijeta poslije uskrsnuća tijela, i onaj općeniti (judicium universale) s dolaskom Kristovim (paruzija). . Savršena duša prima vječnu nagradu odmah nakon posebnog suda. Smjesta postiže "svjetlo slave" te ide pred lice Božje da uživa "blaženo gledanje". No, to još nije "konac". Konačnu slavu, sreću i savršenstvo dobiva istom na posljednjem sudu ujedinjena sa svojim preporođenim tijelom, skupa sa svom braćom i sestrama u Kristu. Definitivno blaženstvo kršćanin ne može uživati sam ni pojedince. On je samo jedan od udova zajedničkog Otajstvenog Tijela i može naći potpunu sreću samo u sklopu čitavog Tijela, svih udova skupa. Punina savršenstva i blaženstva nas čeka tek u domu Očevu, u zagrljaju prvorođenoga Brata i zajednici svih svetih. . *("Tada su svakome od njih date bijele haljine i rečeno im je da se strpe još malo vremena, -dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova i njihove braće, koji imaju biti ubijeni kao i oni." (Apk. 6,11). Ono što ovdje nadahnuti pisac govori o mučenicima vrijedi općenito i za sve blaženike. Za razliku od nekih drugih religija (brahmanizam) kršćanstvo naglasuje osobni karakter nebeskog života. Čovjek i tamo zadrži svoju individualnost i personalnost. Ne gubi se u nekoj tupoj nirvani niti kolektivnoj orgiji blaženstva. Ne utapa se niti u apsolutnosti Božanstva, koje je naime troosobni Bog i koje poštuje ljudsku osobnost.)* . Pred vizijom raja naše pero mora zastati. Tko može opisati sreću blaženika koji gleda Boga "licem u lice" (a Mojsije je svoje morao zastrti pred gorućim grmom!) u veličanstvu njegove slave, u sjaju njegove ljepote, u caru njegove dobrote, u nedokučivoj tajni njegova Trojstva? Svetac se osjeća blaženim jer je istom sada upoznao pravu vrijednost svoga bića, do sada nepoznate krasote zemlje i svemira, neslućene divote i slasti neba. Tek u raju pravednik doživljuje i ostvaruje puninu svog čovještva po susretu i sjedinjenju s uskrsnulim Gospodinom. Krist je naše uskrsnuće i život! Sve što je bilo staro, slabo, zlo i bolno u njemu i oko njega nestalo je. I čuje ushićen čudotvorne riječi Svemogućega: "Evo stvaram sve novo" (Apk. 21, 5). I gleda zatravljen "novu zemlju i novo nebo" (II Pet. 3,13) . I baca se blažen u ocean božanske ljubavi koja usrećuje. . "Gratia" prestaje, a nastupa "gloria". Gloria aeterna !"Oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je ljudsko srce zaželjelo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube!" (I Kor. 2,9). . Čovjekovo savršenstvo je postignuto - sjedinjenje s Bogom u vječnom blaženstvu ljubavi... 154
|