========== NISAM bio siguran hoće li skener izdržati (skenirati preko 400 str.), pa sam uvod preskočio. Sad je ovdje, pa tko želi s copy-pasti skidati sve ovo, neka taj uvod stavi na početak - tamo mu i je mjesto. Zdrave ===========
Živan Bezić
KRŠĆANSKO SAVRŠENSTVO
IV prošireno izdanje Mostar 1986. Biblioteka 'Crkve na kamenu' - Mostar
S odobrenjem Biskupskog ordinarijata Mostar, br. 487/86 od 2. srpnja 1986. Tehnički uredio: dr. Ante Komadina
Izdaje: 'CRKVA NA KAMENU', Mostar Odgovara: Mons. Pavao Žanić, biskup Šetalište JNA 18, 88000 MOSTAR Naklada: 2 000 primjeraka Tisak: SOUR 'Veselin Masleša' Sarajevo, ŠRO 'Rade Bitange' Mostar
---------------------------------------------
UVOD . ASKETIKA "Fiunt, non nascuntur Christiani" (Tertullianus) Sve što živi teži k svome savršenstvu. Razumna bića su njemu upravljena i po svojoj naravi i po svojoj svijesti. Naročito za njim žude plemenite duše. Bogati mladić iz Evanđelja (Mt 19, 21) pita Učitelja: "Što moram činiti da postignem vječni život?" Krist mu odgovori: "Vrši zapovijedi." Mladić: "Sve sam to vršio od svoje mladosti. Što mi još treba?" Krist: "Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj siromasima... onda dođi i slijedi me!"
Vršenje Božjih zapovijedi je - kako vidimo - dovoljno za spas duše. O tome nas uči moralka. Međutim Bog od nas očekuje daleko više - puno kršćansko savršenstvo. Ovo se pak postiže pored izvršavanja zapovijedi još i vršenjem evanđeoskih savjeta, sticanjem kreposti, te nasljedovanjem Krista u svemu. A to je onda područje a s k e t i k e.
Asketika ne isključuje moralku, dapače na njoj počiva kao na svome temelju. Moralka promatra ljudska djela ukoliko su dobra, asketika pak ukoliko su savršena. A dobro je temelj savršenstva. Moralka upravlja čitavim našim putem k Bogu kao posljednjoj svrsi ljudskog života, pa se stoga ne može ograničiti samo na zapovijedi. Pojam moralnosti uključuje i savjete. No, ukoliko se govori samo o njima, i to pod vidom savršene ljubavi prema Bogu, obrađuju se u asketici, koja je tako zapravo dio moralke. Askeza je najuzvišeniji oblik ćudoređa.
Nauka o kršćanskom savršenstvu zove se asketika. *(Postoje još i druge definicije asketike. Neke od njih naglasuju samo njezine pojedine vidove, pa su previše jednostrane. Druge opet zahvaćaju njezin objekt preširoko, pa su nejasne. Svi duhovni pisci se slažu u bitnome: asketika je nauka o kršćanskom savršenstvu, (v. Lexicon fiir Theologie und Kirche, Band I. Aufl. II. Herder 1957, str. 968.).)*
Nauka je (scientia), jer znanstvenim načinom obrađuje svoj materijalni o-bjekt. Ali ovo obrađivanje nije samo teorijsko. Svrha mu je čisto praktična: pobuda na svet ž i v o t, tj. savršenost. Asketika prelazi u askezu. Postaje kršćanskim umijećem (ars). Stoga spada među tzv. "sciences engagees". Riječ "asketika" potječe iz grčkog jezika (glagol askeuo, imenica askezis), a označuje: vježbanje, napor, nastojanje, dotjerivanje. Sve su to pojmovi koji točno naznačuju sadržaj kršćanske askeze. *( Askeza se je u povijesti vršila iz raznih razloga: ličnih (higijena), društvenih (inicijacije kod primitivaca, spartanski odgoj), magijskih (npr. Mandan, ind. pleme Sjev. Amerike) i religioznih (poganskog i kršćanskog tipa). Profana askeza postoji i danas (vojnici, sportaši), ali se poziva samo na praktično-utilitarističke motive. Naš predmet je isključivo kršćanska askeza, koja jedina i zaslužuje to ime. Zametke krš. askeze nalazimo u St. Zavjetu, ali tek Evanđelje otvara čiste asketske vidike.)*
Ukoliko se ovaj sadržaj obrađuje teoretski, kao nauka, imamo "asketiku", a ukoliko se stvarno izvršuje u životu i praksi naziva se "askeza". "Asketa" je čovjek koji aktivno teži prema savršenstvu. Osim ovih grčkih izraza u asketskoj literaturi nalazimo za istu stvar mnoštvo naziva, kao: nauka o savršenosti - znanost svetaca - duhovni život -nadnaravni život — kršćanski život — duhovnost - duhovno bogoslovlje - teologija duhovnosti - asketsko bogoslovlje ili mistika. Ipak razlikujemo askezu od mistike (misterij=vjerska tajna) *( Korijen u grč. glagolu mveuo = rediti, upućivati, posvećivati u vjerske tajne)*
Pod imenom mistike uzimamo najviši stupanj askeze, gdje počinje kontemplativni život sa izvanrednim karizmama ("gratiae gratis datae") i najužim sjedinjenjem s Bogom. Ne može se među njima vući oštra granica. Obje teže istome cilju5. Nije pametno suprostavljati aktivnost askeze i pasivnost mistike. Oboje se nadopunjuju.
....... DUHOVNOST U posljednje se vrijeme kršćanska asketika sve češće naziva duhovnost ili duhovno bogoslovlje. Duhovnost je životni i duhovni stav čovjeka pred Bogom. Označuje životnu orijentaciju pojedinca ili neke skupine, pogotovo kad se misli na intenzivni nutarnji i vjerski život. Očituje se i u vjeri (mistika) i u djelovanju (askeza) vjernika. Pod kršćanskom duhovnošću razumijemo duhovni život kršćanina koji on provodi u tijesnom jedinstvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a koji počiva na krštenju i milosti. U užem smislu je duhovnost život po Duhu, iz Duha i u Duhu, dakako Duhu Božjemu. Kako nas je tim Duhom nadahnuo Isus Krist, to je kršćanska duhovnost.
Duhovnost kao trajna težnja Apsolutnome i Duhovnome nije samo kršćanska pojava. Nalazi se u svim religijama. Kršćanska se duhovnost koncentrira oko osobe Isusa Krista u trojstvenom kontekstu vjere. Ona je utkana u zajednicu kršćana, stoga je uvijek eklezijalna, nikada isključivo privatna. Ukorjenjuje se u nutrini vjernika, ali se odrazuje u vanjskom djelovanju. Kao "ars et scientia" kršćanska duhovnost teži stvaranju novog i duhovnog čovjeka, koji će biti slika savršenstva i svetosti svoga Stvoritelja.
Duhovnošću se zove i nauka o duhovnom životu kršćanina. Nazivaju je još i duhovno bogoslovlje (theologia spiritualis). Obuhvaća sve ono što se od starine naziva asketikom i mistikom. Prema tome je ona i nauka o kršćanskom savršenstvu ili svetosti. Opširnije se može opisati i ovako: "Duhovno je bogoslovlje teološka disciplina, utemeljena na načelima objave, koja proučava duhovno kršćansko iskustvo, opisuje njegov razvoj i napredak, strukture i zakone" .
Duhovnost, dakle, ističe najprije duh i duhovnu orijentaciju čovjeka, njegov intenzivni unutarnji život. Kršćanska duhovnost znači život u Duhu, u nasljedovanju Isusa Krista sa svom milosnom pratnjom nadnaravnog reda. Ona može označivati i nauku o tom životu, a tad je obično zovemo duhovno bogoslovlje.
Premda riječ duhovnost nekako kršćanskije zvuči, savršenost (askeza i mistika) nije ništa manje kršćanska. Ona obuhvaća cjelovitog čovjeka. Pedagog H. Henz opaža: "Pošto savršenstvo mora biti smatrano konačnim i najvišim ciljem čovjeka, približavanje božanskoj savršenosti jest temeljno usmjerenje ljudskog razvoja i ljudskog nastojanja" . Termin duhovnost ima više kognitivno-dispozicione dimenzije, a svetost više konativno-ćudoredne. Savršenstvo je u integraciji obojega. Govor o duhovnosti ne znači prestanak govora o savršenosti. Samo je savršena duhovnost kršćanska duhovnost. Savršenstvo ostaje uvijek temeljni zakon kršćanstva.
.................. SUVREMENA DUHOVNOST Kršćanska je duhovnost u načelu jedinstvena, ali su je ljudi u povijesti različito proživljavali. I kršćani danas doživljuju svoj odnos prema Bogu raznoliko. Stoga je teško govoriti o nekoj monolitnoj kršćanskoj svetosti. U našoj današnjoj kršćanskoj teoriji i praxi postoje razni pravci duhovnosti. Moderna duhovnost je započela na početku ovog stoljeća liturgijskom obnovom i biblijskim pokretom. K tome se je još pridružila privlačnost orijentalnih religija na Zapadu. Otada je u modi meditacija i m o 1 i t v a. U njima se nastoji angažirati čitava čovjeka s dušom i tijelom. Stoga se u razmatranju zagovaraju metode yoge i zena, a u molitvi zajedništvo, iskustvo, pjesma, slika i ples. Molitva na narodnom jeziku je unijela i u liturgiju neposrednost i aktivnost. Cijeni se poklonstvena i zahvalna molitva, a ne prosna. Posvuda niču molitvene skupine.
Dosad je u središtu pobožnosti bio Krist. Sad se više ističe uloga Duha Svetoga. Krštenje u Duhu, poslušnost Duhu, vjersko iskustvo, spontana molitva i glosolalija su pomogli razvijanju raznih "karizmatičkih" pokreta po svijetu. Neki vrednuju karizmu više nego milost. Više njeguju termin duhovnost, jer je manje zahtjevan nego svetost ili nasljedovanje Krista. Marijanska je pobožnost među katolicima u velikom nazatku. Marija se gubi pred veličinom Sina i snagom Zaručnika.
Vjera se danas manje temelji na dokazima i razumu, a više na biblijskom i vlastitom vjerskom iskustvu i obraćenju. Kaže se: Krista treba sresti, doživjeti, okusiti i osjetiti. Bog se bolje očituje u dubini duše, nego u zakonima prirode ili neizmjerju svemira. Duh se ne odvaja od materije, jedino se u njoj susreće. Vjera nije gnozeološki već existencijalni problem. U suvremenoj duhovnosti se otkriva sklonost subjektivizmu, fideizmu i emotivnosti, kao da spašava iskustvo, a ne vjera.
Iskustvo je toplije i sigurnije kad se stiče skupa. Stoga se rado moli i vjeruje u grupama, pretežno manjima. U njima se duhovni život odvija po pravilima grupne dinamike. Prednost imaju malene, bazne, spontane ili "autentične" zajednice. Institucije, organizirane zajednice i tzv. strukture nisu popularne. Skupina mora biti spontana, demokratska i bliza. Crkva je zbir malih vjerskih skupina. Velike zajednice gube na vjerodostojnosti, pa tako i Crkva. Vjera mladih je više komunitarna nego eklezijalna. Više počiva na iskustvu i bibliji, manje na tradiciji. Kult i obredi se otimaju disciplini Crkve i prilagođuju potrebama i stvaralaštvu grupa. Granica između sakralnoga i profanoga iščezava a duhovnost se sekularizira. Ćudoredni zakoni i ograničavanja ne uživaju simpatiju. Izbjegava se posredništvo Crkve i klera, a ističu osobni i izravni odnos prema Bogu.
Parola dana glasi: obogaćenje, a ne odricanje! Askeza nije isto što i duhovnost. Treba ići u smjeru p o z i t i v n i h vrednota, sa čim manje odricanja, žrtava i pokore koja graniči s "osiromašenjem ljudskosti". Krepost je snaga i djelatnost, ne mrtvljenje i pasivnost. Valja pomiriti kršćanstvo sa svim ovozemaljskim vrijednostima (kulturnim, ekonomskim, ekološkim, seksualnim, prirodnim). Crkva je dosad previše mučila ljude isticanjem grijeha i osjećajem krivnje. U životu treba tražiti radost, afirmaciju i samopotvrđivanje (moderni humanizam).
U toku je valorizacija svijeta i svjetovnih vrednota. Mnogi se kršćani raduju sekularizaciji, pa čak zastupaju i filozofiju sekuralizma. Oblikuje se neka nova svjetovna duhovnost. Neki zatvaraju oči pred ambivalentnošću svijeta. Za njih je pravilo: biti prisutan na svim putovima svijeta! Točno, ali kao svjedok Kristov. (A prisutan Bogu i sebi? Odsutan sebi, nisi korisno prisutan ni svijetu!). Oni koji su trjezniji traže jednostavniji i prirodniji način života: potrošačka i ekološka askeza, alternativni pokreti...
Prije je katolička duhovnost bila previše obuzeta "duhovnim staležima" (svećenstvo i redovništvo). Oni su važili kao paradigma kršćanskog života. Sasvim je u redu da se danas više pažnje posvećuje ulozi i životu laika. Za njih ne mogu biti mjerodavna mjerila redovničke savršenosti. Stil života svjetovnjaka i crkvenjaka ne može biti isti. Ciljevi njihove kršćanske svetosti jesu isti, ali ne i putovi koji do nje vode. Zadatak je nove teologije duhovnosti da pronađe i osmisli nove i suvremene putove laičke duhovnosti.
Ako bismo htjeli upotrijebiti prostorne figure za prepoznavanje smjerova duhovnosti, mogli bismo se poslužiti slijedećim relacijama: naprijed - natrag (progresisti, tradicionalisti), gore - dolje (vertikala, horizontala), vani - unutra (aktivnost, kontemplacija), i lijevo - desno (liberalci, integristi). Suvremeni mentalitet vjernika, kojemu se prilagođuju i neki duhovni pisci, ide u pravcu progresizma, horizontalizma i liberalizma, a koleba između aktivizma i kontemplacije (s naglaskom na društvenu akciju u svijetu).
........... DIO TEOLOGIJE Asketika ili duhovno bogoslovlje sastavni je dio teologije. Posebna je grana katoličkog bogoslovlja. Ima svoj posebni materijalni i formalni objekt. Materijalni objekt joj je duhovni život, a formalni (formale quod): taj isti život pod vidom savršenstva i milosti sa stanovišta kršćanske vjere, i to (formale quo) proučavan na znanstveni način. Zadaća joj je da nam, služeći se načelima Objave, pokaže suštinu kršćanske savršenosti i put koji vodi do nje. Ona je u prvom redu praktični nauk, ne teorija. Asketika se temelji na sv. Pismu i katoličkoj dogmatici. Od njih uzima svoje osnovne i polazne istine (svrha života, milost, Otajstveno Tijelo itd.). Sve svoje postavke mora dogmatski obrazložiti. Ipak nije potpuno ovisna o dogmatici, jer se u duhovnost ugrađuje i vjersko iskustvo. Praktički je najviše povezana s moralkom, kojoj je ona zapravo nastavak i usavršenje. Askeza je nemoguća bez morala . Ovaj regulira život običnih kršćana, askeza život naprednih kršćana, a mistika život savršenih vjernika. Moralno se i duhovno bogoslovlje više razlikuju po svom formalnom (stanovište savršenstva i punine odlučno je za ovo posljednje) nego svom materijalnom objektu. - Asketika duguje mnoge svoje spoznaje i pastoralki, koja nas uči kako se duše vode Bogu. Do nedavna se duhovnost temeljila prvenstveno na teologiji, osobito na dogmatici i moralci. Smatrala se primjenom kršćanskih načela na praktični život. Izvori su joj bili specifično kršćanski. U posljednje se vrijeme oslanja više na ljudske izvore, tj. vjersko i duhovno iskustvo pojedinaca i skupina. Dakle, napaja se više na antropologiji i psihologiji nego na teologiji. Ako je asketika dio teologije, askeza je dio kršćanskog života. Teorija duhovnosti treba da se pretvori u praksu i život. Na taj način postaje vrelom istinskog osobnog iskustva, a za druge vjernike svjedočanstvo vjere. Duhovni život je naime svagdanja praxa vjere, nade i ljubavi. Rezultat je duhovne ukorijenjenosti u Kristu i njegovu otajstvu. Život je iz Duha, po Duhu i u Duhu Svetome.
........ IZVORI DUHOVNOG BOGOSLOVLJA Asketika i uopće duhovni život crpe svoja načela i zaključke u prvom redu na svetim izvorima. No oni se rado pomažu i svim tekovinama ljudskog uma i iskustva. Glavni su joj izvori: 1. sv. Pismo (Stari i Novi Zavjet, osobito evanđeoski savjeti)... 2.tradicija i crkveno učiteljstvo (sv. Oci, papinske i saborske odluke, teologija, crkvena praksa, liturgija, molitve, vjera kršć. puka...), 3. razum prosvijetljen vjerom (zdravo ljudsko rasuđivanje temeljeno na Objavi)... 4. život i spisi svetaca (naglasujemo "život" svetaca jer on je zrcalo kršćanske savršenosti. Jednako su nam važni i svetački spisi, naročito ako su autobiografije ili se izričito bave asketskim pitanjima). Posebnu važnost imaju spisi crkvenih učitelja i mistika (sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Ivan od Križa, sv. Franjo Saleški, sv. Alfonzo Liguori, sv. Katarina Sijenska, sv. Terezija Velika i Mala itd.).
*(No ne smijemo čitati njihova djela onako kako ih je čitao J. Green: "Ja čitam mistike kao što se čitaju izvještaji putnika koji su se vratili iz dalekih zemalja, u koje čovjek neće nikada putovati"). Iako daleka zemlja, nekima sasvim nepoznata a nekima zemlja sanja, mi treba da prema njoj putujemo, jer mistika je naša duhovna domovina.)*
5. povijest kršćanske duhovnosti i mistič. doživljaja (razne asketske škole, duhovni pisci, nutarnji život bilo kanoniziranih bilo nekanoniziranih mistika)... 6. poznavanje čovjeka, antropologija i psihologija (osobito religiozna i experimentalna) pedagogija i andragogija... 7. vlastito vjersko i duhovno iskustvo (samo onaj koji provodi duhovni život može imati pojma o svetosti)... 8. vodstvo duša (fizionomija svake duše je različita, jedino iskusni duhovni vođa može donositi opće sudove i konkretne primjene).
Pošto je duhovno bogoslovlje teološka znanost, u svom se radu mora služiti i znanstvenom metodom. Kao i ostale bogoslovne grane i asketika se uglavnom služi dvostrukom metodom: induktivnom (experimentalna, deskriptivna, psihološka, empirička) i deduktivnom (doktrinalna, spekulativna, teoretska). Obje metode imaju svoje prednosti i nezgodnosti. Zato ne bi bila dobra ni jedna uzeta exkluzivno. Najbolji se rezultati dobiju kombinirajući obadvije. U stvari se svi duhovni pisci služe obim metodama usklađujući njihove prednosti. U teoretskom dijelu bogoslovlja prevladava deduktivna, a u praktičnom induktivna metoda.
........... VAŽNOST I POTREBA Duhovnost odgovara najdubljim i najplemenitijim aspiracijama ljudske duše: savršenost i sjedinjenje s Bogom, izvorom života, istine, dobra, ljepote i svetosti. Sve to postižemo samo u najužem jedinstvu s Isusom, uzorom, vrelom i učiteljem kršćanskog života. Sreća svetosti je u posjedovanju Boga po Kristu. Stoga je askeza najveća životna mudrost i najuzvišeniji vid istinskog heroizma. U našoj nutrini stvara smirenost i vedrinu, a našem vanjskom djelovanju daje usmjerenost i sigurnost. Ona je praktična primjena teologije. Askeza diže čovjeka iznad životinje. Ova se ne može oduprijeti nijednoj tjelesnoj potrebi ili ugodi. Čovjek može. I kada to čini, onda je najviše čovjek. U čitavoj prirodi samo čovjek može reći "ne" sebi i drugima (zato ga Max Scheler naziva "Neinsagenkoner").
………… Kršćanska duhovnost je kršćaninu potrebita: — za pravilan odnos prema svijetu i okolini (tko se ne zna odricati dolazi u sukob), — za preporod svijeta, društva i čovjeka (požuda i grijeh izvori su svih nereda i zala), — za potpuni razvoj ljudske ličnosti (savršenstvo, gospodstvo nad samim sobom, etički napredak), — za izjednačenje s Kristom (poniženim i razapetim), — kao priprava za vječni i božanski život (nadnaravna i eshatološka funkcija askeze).
Duhovni život obogaćuje ne samo kršćansko iskustvo i vjeru, nego i čovjeka u njegovu čovještvu. Pruža mu šansu da bude bolji i plemenitiji, više čovjek. Dobro je rekao psiholog Maslow: "Ono što čovjek može biti to i mora biti". Ciljao je na mogućnost čovjekova usavršenja.
Isus je svima preporučio težnju za savršenstvom: "Budite savršeni kao što je savršen i vaš Otac nebeski." (Mt 5,48) Ispravno opaža njemački teolog Bemhard Haring da nam savršenost treba s dva razloga: jer smo nesavršeni i jer je askeza služba Bogu . Potrebna je svakom kršćaninu, pogotovo svećeniku i redovniku. Svećenicima je nužna zbog vlastitog usavršavanja, a naročito radi posvećivanja vjernika. Vodstvo duša traži od njih veliko asketsko znanje i iskustvo. Oni moraju biti dorasli svim poteškoćama i potrebama svoje pastve. Pastiri moraju biti "forma gregis" i stoga "clerici debent sanctiorem prae laicis vitam interiorem et exteriorem ducere eisque virtute et recte factis in exemplum excellere". (tako stari Crkv. Zakonik, can. 124, a slično i Novi, c. 276). Redovnici su posebno obavezni na asketski život po svome zvanju, zavjetima i pravilima. Izabravši stalež savršenstva kao svoj životni poziv oni nemaju preče dužnosti od rada na vlastitom posvećenju.
Naravno, nikada se ne smijemo dati na put askeze motivirani nezdravim pobudama: npr. iz samozadovoljstva nad željenim savršenstvom (to bi bio narcizam), iz nekog komplexa straha i krivnje (kulpabilizam) ili iz užitka koji pruža uloga patnika i pokornika (masohizam). Nezdrava motivacija može upropastiti ili deformirati i najsvetije stvari. Praktična uputa za učenje asketike: Asketika se ne uči poput ostalih znanosti ili školskih predmeta. Kod učenja asketike, uz opća didaktička pravila, treba držati na pameti slijedeće: 1.- Imaj iskrenu nakanu naučeno odmah i dosljedno izvršiti; 2.- Dok učiš asketiku razmišljaj o svome duhovnom stanju i spoznato primjenjuj u život; 3.- Studij asketike se pretvara u molitvu. S njome se počinje i završava.
......... DIOBA Kod podjele asketskog gradiva autori nisu jedinstveni. Kako je svrha ove knjige čisto praktična, prvi dio obrađuje savršenost, te kako ona izgleda u naravnom i nadnaravnom redu. U drugom dijelu (II) obrađen je put koji do nje vodi - da je svetost u prvom redu djelo milosti. Rad oko svetosti, koji se sastoji u uklanjanju zapreka (negativni vid) i upotrebi asketskih sredstava (pozitivni vid), bilo vanjskih bilo unutarnjih je obrađeno u II. dijelu. Na kraju, nakon onoga što je zajedničko svim asketama, u III. dijelu je kratki osvrt na ono što je specifično pojedinim asketskim stupnjevima.
|