Prije nego se iznova upustimo u sljedeće načelno pitanje glede smisla i vrijednosti obreda moramo povući neke posljedice iz u određenoj mjeri možda zamorne skice postojeće panorame obreda. Kao prvo važno je da se pojedini obredi pozivaju na apostolska izvorna područja kršćanstva te time traže svoje nutarnje usidrenje na mjestu i u vremenu kad se događala Objava. I ovdje ponovno vrijedi nutarnja suovisnost između "jednom" i "uvijek" (semel et semper) te činjenica da se kršćanska vjera nikada ne može odcijepiti od tla svetog događaja, od onog Božjeg izbora, koji je u jednom posve određenom prostoru i u posve određenom vremenu htio govoriti ljudima, htio postati čovjekom, htio umrijeti i uskrsnuti. Samo iz toga "jednom" može proizići i ono "uvijek". Crkva ne upućuje svoje molitve u nekakvu mitsku svevremenost, ona ne smije ostaviti svoje korijene, ona spoznaje istinski Božji govor upravo u konkretnosti njegove povijesti, u mjestu i vremenu s kojima nas povezuje te koji nas sve međusobno povezuju. Obredu pripada i dijakronijski element, moljenje zajedno sa svetim ocima i apostolima, što istodobno uključuje i lokalnu značajku koja se proteže od Jeruzalema prema Antiohiji, Rimu, Aleksandriji, Carigradu. Obredi stoga nisu samo proizvodi inkulturacije, koliko god u sebe preuzimali sastavnice različitih kultura. Oni su oblici apostolske predaje i njezina razvijanja u velikim prostorima i obzorima tradicije. Tome se priključuje i drugi element. Obredi nisu jedan prema drugome ili nasuprot drugome strogo razgraničeni. Postoji razmjena i međusobno oplođivanje. Najjasnije je to vidljivo kod dva velika težišta formiranja obreda, u Bizantu i Rimu. Velika većina istočnih obreda u svome su sadašnjem obliku veoma snažno opečaćeni bizantskim utjecajima. Obrnuto, Rim je sve više i više ujedinjavao različite zapadne obrede u zajednički rimski obred. Dok je s jedne strane Bizant velikom dijelu slavenskoga svijeta podario oblik slavljenja i veličanja Boga, Rim je udario svoj liturgijski pečat germanskim, latinskim i jednom dijelu slavenskih naroda. U prvome kršćanskom tisućljeću još uvijek je bilo liturgijskih razmjena između Istoka i Zapada, a potom su se obredi definitivno utvrdili u svojim oblicima tako da više nisu dopuštali međusobno oplođivanje. Važno je da veliki obredi zahvaćaju i nadilaze mnoge kulture, da ne nose u sebi samo dijakronijski element, već da stvaraju zajedništvo među različitim kulturama i jezicima. Oni su izuzeti iz zahvata ili posizanja pojedinaca, pojedinih zajednica ili mjesnih Crkava. Njima je bitno da nisu podvrgnuti proizvoljnostima trenutka. U njima se izražava nešto što u ovome trenutku dolazi k meni, što ne činim ja sam, te da stupam u nešto "Veće" koje u konačnici izvire iz Objave. Stoga Istok naziva liturgiju "božanskom liturgijom" te time izražava i neraspoloživost, tj. da u njoj nije moguće činiti što se hoće ili kako se kome prohtije. Zapad je za razliku od toga sve snažnije osjećao povijesni element liturgije. Jungmann je stoga kušao zapadno poimanje liturgije sažeti u riječi o "postaloj, nastaloj liturgiji", da bi time naznačio kako se to nastajanje i dalje nastavlja - u organskome rastu, ali ne kao samosvojno činjenje. Stoga je nemoguće usporediti liturgiju s tehničkom napravom koja se izrađuje, nego s biljkom dakle s nečim organskim, što raste te čije zakonitosti rasta određuju mogućnosti daljnjega razvoja. Na Zapadu se tome pridružila i druga značajka, naime, Papa je svojim petrovskim autoritetom sve očitije polagao pravo i na liturgijsko zakonodavstvo te je tako nastao i pravni, kanonski stupanj mjerodavnosti za daljnje oblikovanje liturgije. Što se snažnije izražavao papin primat, tim se više moralo isticati pitanje širine i granica te punomoći, koja dakako kao takva nikada nije do kraja promišljana. Nakon Drugoga vatikanskog sabora stekao se dojam da je Papi moguće sve u pitanjima liturgije, napose kad radi prema nalogu nekoga ekumenskog sabora. I konačno, ideja da je liturgija kao veličina već zadana, da nije otvorena za kojekakve improvizacije, uvelike se izgubila u općenitoj javnoj svijesti na Zapadu. Prvi vatikanski sabor zapravo nikako nije definirao niti je htio definirati Papu kao apsolutnog monarha, nego naprotiv kao jamca poslušnosti objavljenoj Riječi. Njegova je punomoć vezana uz predaju vjere - to vrijedi upravo na području liturgije. Liturgiju ne "stvaraju" i ne "prave" mjerodavni uredi ili nadležne vlasti. I sam Papa može biti jedino ponizni sluga njezinog pravilnog razvoja i njezine trajne cjelovitosti, integriteta, i identiteta. I ovdje se ponovno suočavamo, kao i kod pitanja ikona i svete glazbe, s posebnosti zapadnog puta u odnosu na Istok. I ovdje ponovno vrijedi da se ne smije paušalno osuditi vlastiti zapadni put koji je davao prostora slobodi i povijesnom razvoju. Međutim, taj put bi zaista vodio do kidanja s temeljima kršćanskog identiteta kad bi se zanemarile temeljne intuicije i spoznaje Istoka, koje su ujedno i temeljne intuicije i pogledi izvorne, prve Crkve. Papina moć nije neograničena. Ona jest u službi svete Predaje. Još je manje spojiva s biti vjere i liturgije nekakva uopćena "sloboda" postupanja ili "stvaranja" koja bi se okretala prema proizvoljnostima ili kako se kome prohtije. Veličina liturgije počiva upravo na tome da ona nije proizvoljnost ni improvizacija, što ćemo morati ponoviti još nekoliko puta. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"
|