Ostavivsi po strani pojedine manifestacije tog fenomena, evo kako to promatra papa Benedikt. On govori o hermeneutici (nacinu tumacenja) kontinuiteta i hermeneutici prekida. Prvo bi bilo tumacenje 2. vatikanskog koncila u skladu s prethodnim koncilima, odlukama Uciteljstva i tradicijom, a drugo bi bilo promatranje 2. vatikanskog koncila kao odlucni prekid s prethodnim ucenjem i tradicijom Crkve. Liberalno-modernisticki te neki tradicionalisticki (posebno sedevakantisticki) katolici slazu se s ovim drugim tumacenjem. Naravno, jednima je 2. vatikanski koncil novo rodjenje Crkve, a vise nego na same dokumente, pozivaju se pritom na "duh 2. vatikanskog koncila" koji je najcesce u potpunoj suprotnosti s tekstom samih dokumenata. Drugi iz neodredjenosti i njima sumnjivih izricaja tekstova koncila, ali i poslijekoncilskih postupaka papa vide proturjecje izmedju katolicke istine koja je vrijedila prije i poslije koncila i odbacuju inovacije kao izopacenje prave vjere.
razgovor s kardinalom Canizaresom, procelnikom kongregacije za bogostovlje i disciplinu sakramenata napisao:
...
Motuproprij [
Summorum Pontificum o oslobadjanju tradicionalne mise] ima veliku vrijednost koju svatko treba priznati, i to nema veze samo s liturgijom ,nego s Crkvom uopće, s onim što tradicija jest i što predstavlja i bez čega bi Crkva bila podvrgnuta neprestanoj promjeni poput ljudskih ustanova. Očito je da motuproprij isto tako mora gledati s obzirom na to kako se gleda i hoće interpretirati II. vatikanski koncil. Kada netko promatra i tumači Koncil pod ključnim pojmom prekida i diskontinuiteta tada pogrješno razumije i potpuno unakazuje Koncil. zato, kako naglašava Papa, samo nas hermeneutika kontinuiteta vodi točnom i ispravnom pogledu na Koncil. Samo tako možemo potpuno razumjeti istinu koju izgovara i naučava, što posebno vrijedi za Konstituciju "Sacrosanctum Concilium" o božanskoj liturgiji, koja se ni na koji način ne može odvojiti od te cjelovitosti. Sukladno tomu motuproprij ima najviši značaj za cijelu crkvenu zajednicu.
- Papa podupire polagan, ali nužan proces ponovnoga približavanja Crkve istinskom liturgijskom duhu. Ali, postoji dosta razilaženja i protivnih stavova. Kardinal Cañizares govori o njima:
Veliko Papino postignuće sastoji se, prema mojem mišljenju, u tomu što nas ponovo vodi bliže istini liturgije i mudrom pedagogijom nas uvodi u pravi "Duh liturgije" (njegova knjiga prije nego je postao papom). U prvom redu slijedi jednostavan odgojni smjer koji želi promicati taj duh ili pravi smisao liturgije, kako bi prevladao redukcionistički pogled koji je u liturgiji još uvijek duboko ukorijenjen. Kao Papa on je prvi koji može svoj, tako bogat nauk na tom području, primijeniti u praksi. Svi poticajni primjeri koji prate njegove liturgije, smjeraju u tom pravcu. Kada želimo živjeti liturgiju tako kako odgovara njenom duhu, i ako ne želimo izgubiti blaga i liturgijsku baštinu tradicije, obvezni smo prmijeniti te primjere i taj nauk. Povrh navedenoga, to je i veliki dar za toliko žurno nužnu vjersku naobrazbu kršćanskoga puka. To je perspektiva u kojoj treba gledati taj motuproprij koji potvrđuje mogućnost celebracije rimskim misalom Ivana XXIII.- onoga misala koji, uz promjene koje su uslijedile tijekom vremena, seže do vremena sv. Grgura Velikoga pa i ranije.
Svakako je istina da oni koji žele ostvariti svoje pravo da celebriraju ili sudjeluju na misi po "starom obredu", odnosno "izvanrednom obliku", imaju puno teškoća. Zapravo nema razloga za ta protivljenja ili čak sumnjičenja i etiketiranja poput "pretkoncilsko" ili još gore "antikoncilsko". Postoje različiti razlozi zašto je to tako, ali u konačnici se radi o motivima koji vode razumijevanju reforme liturgije shvaćene kao prekid, i koji leže izvan tradicije i "hermeneutike kontinuiteta", kako zahtijeva prava liturgijska reforma prema ispravnoj interpretaciji II. vatikanskoga. Ne smijemo zaboraviti da u liturgiji, napokon, diramo u samu bit vjere i Crkve, i zato je uvijek u povijesti, kad se nešto mijenjalo u liturgiji, dolazilo do napetosti pa čak i podjela.
- Od govora pape Benedikta XVI. rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., u središtu je pontifikata nužnost tumačenja II. vatikanskog koncila u kontinuitetu, a ne u svjetlu prekida s prošlošću. Što to znači s liturgijskoga gledišta?
To, među ostalim, znači da ne možemo dovršiti liturgijsku obnovu, niti učiniti liturgiju središtem i izvorom kršćanskoga života, ako interpretacijskim ključem prekida prilazimo tradiciji koja nosi taj bogati izvor života i božanskoga dara, koji je hranio i oživljavao kršćanski puk. U tom su smislu pouke i primjeri Benedikta XVI. zaista temeljni. Zato moramo ozbiljne i duboke pouke koje on ima za nas, energično širiti, uključujući i ono što je rekao prije izbora za papu i što tako jasno izlaže u apostolskoj pobudnici "Sacramentum Caritatis".
...