Misna čitanja Arhiva članaka Petak, 22. listopada 2010. [ 22.10.2010 ]
Pripremio: don Marinko Mlakić ČITANJA:
Ef 4,1-6 Ps 24 Lk 12,54-59
Upravo je nevjerojatno koliko mi ljudi znamo biti pronicljivi, maštoviti, uporni, lukavi, sposobni planirati, kombinirati, stvarati strategiju kada je u pitanju dobro na ovome svijetu. Npr. uspjeh u poslu, obrazovanju, u politici, u svijetu zabave… Kako znamo prepoznavati znakove, upozorenja, predviđati, upotrebljavati iskustvo, slušati savjete, izbjegavati pogreške koje su drugi učinili…
No, kada se pred nas stavi zahtjev za izgradnjom duhovnog života, briga za dušu, kako onda jednostavno ne želimo upotrijebiti niti razum, niti maštu, niti upornost. Zapravo, prilagođavamo sebi i svojim mjerama ono čemu bi se mi trebali prilagoditi i umjeriti. Koliko samozavaravanja, glupih opravdanja, izmigoljavanja, samo da bi se izbjeglo vlastito obraćenje, da bi se zatomio govor znakova koji na to pozivaju.
Božja pravednost nam se sama čini popustljiva, ona s kojom se lako izlazi na kraj. Međutim, velika je zabluda da Božje milosrđe isključuje pravednost. Jer ljubav bez pravednosti bila bi neozbiljna, pravednost bez ljubavi hladna, slijepa, bezosjećajna.
Današnji evanđeoski odlomak redovito naslovljujemo kao Isusov govor o znakovima vremena. ''Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: 'Kiša će!' I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: 'Bit će vručine!' I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?' Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?''
Čitati znakove vremena; znati gledati oko sebe; prepoznavati uzroke i pravila; uočavati zakonitosti u prirodi, napose u ljudskoj prirodi; analizirati vlastita iskustva i od njih učiti; suditi sam od sebe što je dobro, a nije; pripremiti se za ono što dolazi – to čovjek može i treba činiti.
Puno toga se može naučiti gledajući i slušajući svijet oko sebe: od ljudi, od događaja, od vremena koje neminovno prolazi i stavlja svoj pečat na događaje. Može se također puno naučiti od samog sebe. Ako pažljivo promatramo svoje biće, svoja iskustva, sklonosti i potrebe, možemo doći do važnih spoznaja o životu. Jer život, i onaj duhovni i moralni, ima svoje zakonitosti koje se mogu iščitati. Upravo tome nas uči Sveto pismo kada upozorava Adama i Evu da poštuju stablo spoznaje dobra i zla.
Međutim, kod nas ljudi često je problem što ne želimo istini pogledati u oči. Pogotovo onda kada nam ona osobno ne odgovara. Ljudi su skloni govoriti da je teško na području vjere nešto pouzdano znati. Skloni su relativizirati duhovne zakonitosti koje baš i nije teško iščitati iz života. Na području moralnog ponašanja to je danas veoma prisutno u javnosti. Licemjeri smo zato što se i te kako dobro znamo snalaziti kada se rado vlastitom dobitku i probitku u okvirima ovozemnih vrednota. No, kad takvu logiku valja prenijeti na područje duhovnog, odnosno moralnog, onda bježimo od toga.
Zašto je tome tako? Zašto ljudi ne žele prepoznavati znakove vremena i prema njima se ravnati? Vjerujem zato što nije lako prihvatiti izazov znakova vremena. To može dovesti u pitanje naše dosadašnje stavove, postupke, planove. Za to treba nutarnje hrabrosti, spremnosti na promjenu, na obraćenje. Lakše je zatvarati oči i praviti se da ne vidim, nego li se suočiti sa izazovom znaka vremena koji opominje. Međutim to je kratkoročno rješenje. Dok realnost neminovno nosi svoj sud: svoju nagradu i kaznu. Ne bih smio dopustiti da mi se u životu bilo što dogodi, a da se s time ne suočim, da to ne promislim, možda s drugim prodiskutiram. U svemu se može naći znak - mudra poruka koja mi može život učiniti smislenijim i lakšim.
Još jedna misao mi se javlja o ovoj temi. U prijašnja, ali i ne tako davna vremena kada se na selima živjelo bez javnih medija i suvremenih pomagala, prepoznavanje znakova vremena u prirodi, pogotovo u poljodjelstvu, bila je veoma važna sposobnost za kvalitetu života. Bilo je to jedno od presudnih pitanja opstanka. Mudrost čitanja znakova vremena stvarala se stoljećima i prenosila s generacije na generaciju. Učiti od starijih, poštivati iskustvo predaka, bio je jako važan čimbenik u životnom sazrijevanju čovjeka.
A danas: pitam se zašto tako olako odbacujemo mudrost prošlosti? Zašto zatvaramo oči pred poviješću, tom najiskusnijom učiteljicom života? Zašto odbijamo prepoznati i priznati one vrijednosti koje su nas očuvale? Europa odbacuje kršćanstvo i kršćanske korijene. Tako se bešćutno obezvrjeđuje prošlost. Obezvrjeđuje se pripadnost obitelji, narodu, kulturnoj i religioznoj tradiciji. Relativizam i individualizam potiskuju mudrost stoljećima građenu na znakovima vremena. Bojim se da nam budućnost zato nije blistava.
Na to posebno upozoravaju posljednji pape: Ivan Pavao II., kad je govorio o kulturi smrti, i Benedikt XVI., kada govori o opasnostima izbacivanja Boga iz javnosti. Pape upozoravaju da se iz vlastite povijesti trebaju iščitavati vrijednosti koje su stvorile i održale naše društvo i civilizaciju. Ukoliko se toga odreknemo – ukoliko ne iščitamo znakove vremena i povijesti – onda je zbilja upitan naš opstanak.
|