|
3. srpanj
Sveti Toma, apostol
»Toma« u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.
Međutim, mi spomenimo i druge!
Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio »s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio« (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. »Rabi – rekoše mu učenici – pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!« (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: »Lazar je umro, hajdemo k njemu! Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: ’Hajdemo i mi da umremo s njim!’« (Iv 11,15–16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.
Kad je Isus na zadnjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: »Tamo kamo ja idem već znate put«, (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: »Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?« (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« (Iv 14,6).
A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. »Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ’Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ’Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’
Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ’Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ’Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ’Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ’Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’« (Iv 20, 24–29).
I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: »Pasi ovce moje!« (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.
Znademo li još što sigurno o apostolu Tomi? – Jedva! Navest ćemo ipak neka mišljenja i podatke o njemu iz spisa crkvenih pisaca starine.
Prema Euzebiju Cezarejskom, ocu crkvene povijesti, Toma je bio jedan od apostola kod koga je bio poučen o Isusovu nauku apostolski učenik Panias, kasnije i sam pisac. Nadalje Euzebije navodi da je Toma kao polje svoga rada dobio Perziju.
Klement Aleksandrijski piše da je gnostik Herakleon nijekao mučeništvo apostola Tome. Međutim, jača i općenitija predaja, kojoj su svjedoci sv. Grgur Nazijanski i Nicefor, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanđelja, kao mučenik poginuo u Indiji. Apokrifna književnost sv. Tomi pripisuje jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Dakako da su to posve apokrifni spisi koji su nastali daleko kasnije i nemaju veze s Tomom.
Legende o počecima kršćanstva u Malabaru, pokrajini Indije, govore da je ondje propovijedao kršćansku vjeru sv. Toma apostol. Prema njemu se u Indiji dio vjernika naziva »Tominim kršćanima«. Njih je oko g. 1600. bilo 75.000, a danas ih ima preko 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siromalabarski obred.
Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko od Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz VII. stoljeća s natpisom na staroperzijanskom jeziku te prema općenitom mišljenju označuje mjesto mučeništva svetog Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo te najveći portugalski pjesnik Camoens govore o Tominu misionarenju u Indiji.
Među brojnim oltarima u bazilici Sv. Petra u Rimu nalazi se i jedan posvećen svetom apostolu Tomi. Na njemu sam nekoliko puta misio i posebno mi je drag. Grob apostolskog prvaka, nad kojim se diže velebna bazilika, govori o Petrovoj vjeri, zbog koje ga je i sam Isus pohvalio. Pa ipak je ta vjera u kušnji postala slaba i Petar je zatajio Isusa. Toma nije htio vjerovati u Uskrsloga dok se iskustveno nije uvjerio, a onda je svoju vjeru sažeo u poklik: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv 20,18). S Petrom je bio u ribolovu na Tiberijadskom jezeru te opet vidio Uskrsloga i Toma, ali i čuo ispovijest Petrove ljubavi prema Isusu: »Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim« (Iv 21,17). Nakon toga njegov i Petrov život ne bijahu drugo nego samo vjera i ljubav.
Blaženi Rajmund Lullus, mučenik
(1233–1315/16)
Iako je u XIII. stoljeću bilo obilje velikih duhova, pa bi koji od njih mogao ostati i nezapažen, to se ipak ne može reći da bi se takvo što dogodilo blaženom Rajmundu Lullusu. Njega, naime, mnogi povjesničari smatraju velikom i uglednom ličnošću njegova vremena.
Rajmund se rodio g. 1233. u krilu jedne plemićke obitelji u Palmi na otoku Mallorci. Jedno je vrijeme kao paž, zatim kao odgojitelj i upravnik, živio na kneževskom dvoru u Mallorci. Oženio se te imao dvije kćeri. Njegov život nije bio baš uzoran. Moglo bi se čak reći da je popuštao raznim manama te upadao u moralni nered. Kao vatreni trubadur znao je ispjevati i sumnjive popijevke i to kao oženjen čovjek jednoj drugoj dami. Dakako da ga je to moglo dovesti i do gorih stvari. Od toga je bio očuvan zahvatom samoga Gospodina.
Kad je jednog dana kovao stihove tuđoj ženi, ukazao mu se raspeti Isus. Viđenje se ponovilo još nekoliko puta. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 1263., Rajmund se nalazio u crkvi male braće. Biskup je u propovijedi potresnim riječima ocrtavao život sv. Franje koji je sve ostavio te izabrao siromašnoga Krista. To je na Rajmunda tako silno djelovalo da je u njegovu životu nastao potpun preokret. On je ostavio svijet te obukao habit franjevačkih trećoredaca.
Sada za Rajmunda počinje život molitve, kontemplacije, studija filozofije, teologije i arapskoga jezika te lutanja i propovijedanja. Uz kraljevu pomoć osnovao je u Miramaru kolegij u kojem se trinaest franjevaca moralo baviti proučavanjem istočnih jezika. Taj je studij imao biti u službi apostolata, obraćenja Židova i muslimana, pa čak i Tatara. O njemu je Rajmund Lullus neprestano sanjao, ali i putovao po istoku i po sjevernoj Africi tako da ga Altaner naziva najvećim srednjovjekovnim muslimanskim misionarom. On je stvarno sav bio prožet i zaokupljen željom da i muslimane privede k svjetlu Kristovu.
Više puta je posjetio Rim, a osam puta papinski dvor, nagovarajući pape da osnivaju škole za proučavanje istočnih jezika. Rajmund je u tome uspio tek kod pape Klementa V., koji je na Općem saboru u Viennu g. 1312. potpisao dekret o osnivanju pet takvih škola u Europi.
Rajmund je bio pravi lutalac. Tako je dospio u Pariz gdje se borio protiv filozofskih averoističkih zabluda. Putovao je i u Afriku, na Cipar, na Rodos, u Armeniju, Siriju i Palestinu. Nalazeći se na Općem saboru u Viennu, govorio je pred saborskim ocima o svojim idealima: osudi averoizma i napovijedi križarske vojne. Kao pripravu za taj vojni pohod smatrao je neophodnim da se ujedine u jedan svi viteški redovi te da se otvaraju novi kolegiji za odgoj i školovanje misionara. Kraj svih tih silnih putovanja i poslova Rajmund je uspio napisati čitav niz djela: čak oko dvije stotine.
Djela su mu teološkofilozofska i mistična. On slijedi augustinskofranjevačku teološku misao. Djela kao što su Blanquerna, Le cant de Ramón, Descornort idu među najbolje pisana djela na katalonskom jeziku. Iz njih se vidi ipak da je Rajmund Lullus bio veoma složena ličnost u kojoj se ukrštavao mislilac, mistik i misionar. Neki su ga zvali »doctor illuminatus« (prosvijetljeni naučitelj), a drugi opet »doctor phantasticus« (fantastični naučitelj). On je to dobro znao pa je u jednoj pjesmi ovako pjevao:
Nisam imao nijednog prijatelja, koji bi me
prijateljski primio, nego samo tebe, Gospodine,
jedinoga – a za koga sam radio i borio se
te s kojim stojim i padam.
A ovdje je na zemlji sve kao zavjesa.
Ništa više ne vidim, ne čujem,
nema ni najmanjeg odjeka utjehe.
Pa ipak je, unatoč takvom duševnom raspoloženju, unatoč nerazumijevanju, unatoč križevima, Rajmund Lullus ustrajao, kako uz Gospodina Isusa, tako i uz svoje ideale. U svome spjevu Cant de Ramón ponosno pjeva:
Pronašao sam novo znanje,
po kojem će se upoznati istina,
a laž izgorjeti do temelja,
ona će obratiti zemlju muslimana,
pa i Židove i Tatare,
to će se zbiti po znanju, koje mi je od
Gospodina dano.
Rajmund Lullus, taj veliki zaljubljenik u Isusa Krista, svoju je ljubav prema njemu zapečatio mučeničkom smrću. Odrekavši se godine 1316. kraljevske sigurnosne pratnje, pošao je iz Tunisa u Bugiju, u sjevernoj Africi. Onamo je kršćanima bilo zabranjeno ulaziti čak pod prijetnjom smrtne kazne. Rajmund bi kamenovan, ali nije odmah umro. To se zbilo na brodu na otvorenom moru kad se polumrtav vraćao na svoju rodnu Mallorcu. Sahranjen je u Palmi u vrlo lijepoj gotskoj crkvi. Godine 1448. otočani su svome zaštitniku podigli dostojan spomenik iz bijelog mramora. No najljepši je njegov spomenik bogata pismena ostavština. Pape su odobrile da se Rajmund Lullus može nazivati blaženim te štovati kao blaženik.
Sveti Leon II., papa († 683)
Sveti Leon II. upravljao je Crkvom kratko vrijeme, od 682–683. godine. Bio je rodom sa Sicilije. O njemu znamo također da je bio veoma izobražen čovjek, dobar poznavalac crkvene i klasične književnosti, vješt u latinskom i grčkom jeziku, odgojen i glazbeno, tako da je mogao uspješno voditi Školu pjevača u Lateranskoj bazilici. Dakle, bio mu je dostupan velik dio tadašnje kulture. Svoje znanje upotrebljavaše i u dotjerivanje crkvenih himana i prijevoda psalama. Kao papa odobrio je i potvrdio zaključke VI. sinode, koja se pod predsjedanjem papinih legata i u prisutnosti cara Konstantina IV. g. 680/81. održala u Carigradu. Na njoj su bila prisutna i dva patrijarha: carigradski i antiohijski te 170 biskupa. Te je zaključke s grčkoga Papa dao prevesti na latinski jezik.
Uz učenost, pastirsku brigu za Crkvu, papu Leona II. resila je i velika ljubav prema siromasima. On im je bio pravi otac. Obilno je dijelio milostinju, tješio i svjetovao. Posebnu je pažnju posvećivao udovicama i siročadi.
Papa Leon II. dao je pregraditi staru đakoniju San Giorgio in Velabro te obnoviti crkvu Svete Bibijane, djevice i mučenice, u koju je prenio tjelesa svetih mučenika Simplicija, Faustina i Beatrice. Tjelesa su tih mučenika bila dugo vremena sahranjena na Via di Porto. Sveti je papa Leon II. umro 28. lipnja 683., a na današnji je dan sahranjen u bazilici Sv. Petra u Vatikanu.
Kao sveca počeli su ga štovati tek kasnije. Štovanje mu je postalo općenito od vremena pape Paskala II., koji je zapovjedio da se prenesu njegove relikvije u jedan novi oratorij.
Sveti Leon II. naročito je vrijedan nasljedovanja u pomaganju siromaha. Tu krepost možemo i mi danas vježbati. Ljubav prema siromasima i djela milosrđa preporučio nam je sam Gospodin.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
