|
Evo što se je meni desilo proteklih par dana.......
Gospodin mi je objasnil kroz molitvu kak izgleda kad se čovjek pričesti u grijehu... Zamisli da cijeli dan radiš, kosiš travu, žagaš drva, radiš u vrtu, opereš auto, onda još na kraju napraviš roštiljadu i sav se zasmrdiš od dima (gomilanje grijeha). I onda umjesto da se ideš okupati (ispovijed), lijepo uzmeš najljepšu obleku kaj imaš, malo se stepeš od prašine i na sebe navučeš tu prekrasnu obleku, tak zmazani i smrdljivi... i voziš dalje. Al onda skužiš da te stalno nekaj bocka, onaj zmazani kiseli znoj te grize, sve te svrbi, ona prašina te smeta, a tek smrad i vonj dima... tak nas i grijeh svrbi, nemamo mira, nema radosti... mi se pričestimo, a da se prije ne očistimo od grijeha, nego u svoje zmazano tijelo primimo Gospodina. I dalje nas grijeh smeta, razara, a ako to ne učinimo dulje vrijeme javljaju se kožne bolesti, čirevi, svrab... jer u sebi mislimo "pa ja nisam grešan, pa prošli tjedan sam se ispovjedio... i čuješ u sebi neku potrebu da se opereš, al opet pomisliš "ah pa nisam tak zmazani". Najgore od svega je kad primiš Isusa i nikaj se ne dešava... još te svrbi, nema mira, rastresen si, molitva nema pravog žara, krivo procjenjuješ situacije jer su ti i oči zamagljene, pune prašine. A voda badava, samo treba doći u kupaonu i otuširati se, tj. u ispovjedaonicu, i sve predati Isusu i njegovoj Krvi koja sve pere i čisti... univerzalno sredstvo pranja za sve fleke, i još k tome balzam za one rane i čireve. Kak je lijepo dok se onak poslije teškog rada, i sve te zmazanoće čovjek opere... koje olakšanje..odmah živneš. A kak je tek duši i duhu kad nas Isus okupa u svojoj Krvi, i namiriše našu dušu ljubavlju, a duh darovima duha... spere onu prašinu s očiju i opet vidiš čisto, sve ti je fino, sve ti odgovara jer prihvaćaš volju Božju, ne odupireš se jer vidiš jasno da sve dolazi on Svevišnjega i da je to za tvoje dobro. E, a tek ona obleka čista, kak ti lepo stoji, potpuno ti pristaje i sav onaj miris mira oko tebe... neopisivo... tak je to dok čista srca primimo Isusa u pričesti. Sve ovo pišem jer sam neki dan bio na duhovnoj obnovi fra Ive Pavića i nije bilo mira u meni, nikaj nisam mogel čuti kaj je govoril, ništa nije dolazilo do srca, zli mi je kroz rastresenost uzel sve kaj je fra Ivo Pavić posijal... nekaj malo je prošlo i to je bilo dovoljno da se zapitam neke stvari duboko u sebi... imal sam osjećaj da je ta duhovna obnova bila suhoparna i ništ koristi... čak me zasmetalo sve ono počivanje u Duhu... pa kaj svi ovi glume tu neku pobožnost i zakaj me fra Ivo gura kad polaže ruke... pa on želi da glumim da počivam u Duhu... svo ono vrijeme nešto se u meni bunilo, nekaj mi je par put šapnulo, pa mogel bi na ispovijed... al opet ne... bil sam pred tjedan dana... nisam imal kaj zgrešiti tak jako. I tak sam ja onda drugi dan i to poslije mise otišel na ispovijed s tim da sam doma napravil detaljan ispit savjesti... koje olakšanje... NEOPISIVO... odmah poslije svete mise, ja i moja supruga otišli smo na duhovnu obnovu u obližnju crkvu, udaljenu kojih pola sata vožnje. Tamo je duhovnu obnovu održavao vlč. Milan Lončarić koji je dušobrižnik u Čakovečkoj bolnici. Za vrijeme vožnje izmolili smo dvije desetice krunice i sve one ljude i samog svećenika prikazali smo Isusu i Mami Mariji. Tamo sam osjećao kako milost s visina pada na sve one ljude, svaka riječ svećenika je sjela u srce... radost, mir, ljubav sve je to Gospodin izlijevao na one ljude te večeri... iako nije bilo polaganja ruku, ja sam sjao od mira i radosti. Navečer smo pogledali film o majci Tereziji, suze su same potekle i tekle i tekle... moja supruga je spavala, jer je već gledala film, a ja... samo sam razmišljao koliko je Gospodin ljubil nas i koliko nas još uvijek ljubi, i predaje se za nas na križu... a koliko ja činim za Isusa, jer Isus je u svakoj potrebitoj osobi, bilo ona musliman, hindu, kršćanin, hrvat, slovenac ili bilo koje drugo Božje stvorenje... NIŠTA ili jako malo... kao da živim svoju vjeru samo za sebe i one koji mi pašu... a ostali????? Moram ljubiti sve bez obzira kakvi oni bili i tko oni bili. Svima svjedočiti Isusa... i u tom pitanju sam otišao spavati... kako da svjedočim, a da ne sablaznim nekoga ili da ga ne ranim. Evo ovo jutro mi je kroz molitvu dano da sve ovo napišem... i da to bude početak, ipak nisam ja svećenik da propovijedam ili teolog da učim o Pismu... svjedočiti treba svojim životom i cijelim svojim bićem jer potpuno pripadam Gospodinu... svaki dan u svakoj maloj prilici... npr. ako sretneš osobu koju dugo nisi vidio, a ona te ne pozdravi, pozdravi ti nju ili njega, jer taj pozdrav iskazuje ljubav... ne prihvaćaj misao "ako on mene pozdravi i ja bum njega" NE! Isus je svakoga prihvaćao, zato ne samo da pozdraviš, nego mu podaj i osmjeh... ovo je samo mali primjer... najmanji. I ne zaboravi isto kao što ne bi nikad obukao najljepšu obleku na zmazano tijelo tako ni Isusa ne primaj ako nisi očistio dušu... Kako je lijepo kad imaš potrebu pozdraviti osobu na ulici koju nikad nisi vidio... zašto????????? Jer je u njoj Isus i u svakome od nas Isus stanuje... pitanje je samo kakva nam je kuća, čista ili je tak zmazana kaj se niti van kroz prozore ne vidi... Bog vas blagoslovio!!
P. S. Ono kaj Fra Ivo gura kad moli nad tobom je zato jer ako Duh želi da ti stvarno počivaš, onda ti i noge odsječe i ne možeš stajati i to je iz predostrožnosti kaj se ne zrušiš naprijed nego lepo iza gdje te već čekaju ruke neke osobe... obično kad su proroci ili apostoli bili u Duhovom zanosu, tj. počivanju u Duhu oni su sjedili, pa se nisu mogli ozlijediti. Ali kad se tamo nagura 300 – 400 ljudi nema baš mjesta da svi sjednu... pa se onda to tak najlakše rješava...ne želi fra Ivo da ti glumiš, to ti samo zli hoče tak predstaviti i uzeti ti mir... kak je lijepo dok ti Gospodin sve objasni.
Slava ISUSU!!!!!!!!!!!!!!!!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
)