www.tebe-trazim.com

samo te jos vise umori i optereti umjesto da ti doticna osoba da polet u zivotu... cesto se i ja pitam sto sa takvim prijateljstvima... ne zelim prekidati kontakte ni pod koju cijenu pa najcesce to sto cujem zabacim na stranu i ne zamaram se previse... tamo sam ionako zbog doticne osobe, a ne ponekad supljeg razgovora

Slazem se

EVo nedavno sam vodila razgovor s rodicom da organiziram u mjesnoj crkvi okupljanje, da se devetnica moli, a ona mi je rekla: Joj daj kao da bi itko dosao,ne bi od toga ista bilo...

Zalosno.

slugo, mozda bi ti bilo dobro da se aktiviras u nekoj zajednici mladih... da nadjes karizmu zajednice koja ce tebi odgovarat i poticat te na daljnji rast u vjeri i ljubavi prema Gospodinu...

jer covjek nije stvoren da bude sam... covjek je najjaci kada je u zajednici... moli se Gospodinu da ti providi ljude koji ce te pokrenuti i uputiti na dobro

edit: super mi je slika: trska kad je sama vrlo lako ju se slomi... no dok se radi o snopu tih trski onda ih se ne moze tako lako slomiti

Hoce, znam da hoce, najbolje zna za me.

ako nece On tko ce onda?

Gospodine uzdamo se u tebe, predajemo Ti svoje zivote, budi nas putokaz


Ja uskoro te želim na vječnom vidjeti žalu,
pod tvojom rukom put mi biva poravnan.
U miru vodi brod moj po olujnome valu
SAMO OVAJ DAN! (sv. Mala Terezija)

Od djetinjstva većina mojih prijatelja su slabi ili nikakvi vjernici, reko bi onako vjernici na papiru, primilli sakramente i to je to
Prošle godine sam se razišao sa najboljim prijateljom s kojim se znam od kad sam se doselio u Zagreb, dakle nekih 18 godina ali ne znam, nekako ne osjećam da sam time mnogo izgubio jer to je bio prijatelj s kojim nisam imao nikakvih duhovnih tema, dapače, on je gajio veliku mržnju prema crkvi i skepticizam prema Bogu tako da smo se oko toga često znali zakvačiti, bili smo prijatelji jednostavno iz razloga što se poznajemo dugo i ni ja ni on ne napuštamo lako prijatelje kakvi god da jesu, godinama sam se molio za njega i njegovo obraćenje koje nikada nije došlo, zapravo često me je svojim načinom života odvlačio od Boga i tako prošle godine od kada se odselio iz kvarta nekako sve rijeđe komuniciramo i očita različitost je došla na naplatu, ja mu želim svako dobro, i dalje se molim za njegovo obraćenje ali sam s jedne strane zadovoljan s raspletom jer nisam imao snage za odlučan raskid prijateljstva koje mi je od kada sam se počeo više okretati Bogu i vjeri postajalo sve veći teret, žao mi je što zvuči tako ružno ali tako je.
Mislim da je važno imati prijatelje koji će te poticati na molitvu, opominjati kada se udaljiš od Boga, svojim životom i primjerom nadahnjivati za osobni duhovni razvoj ali ja nekako nisam bio te sreće, valjda me Bog želi testirati preko ljudi kojima ja trebam biti primjer vjerskog života kako bi ih nadahnuo da se vrate svojim kršćanskim korjenima, ne znam, nekada mi je to teško, i sam često padam i tražim se u vjeri....volio bih da sam manje ovisan o ljudima ali ponekada mi treba takva vrsta potpore.

To su prijatelji, ali jos je teze zivjeti s najblizom obitelji, gdje od cetvero ukucana samo jedno skupa sa mnom se trudi zivjeti vjeru.

gdje bih sada bila da me je moja prijateljica ostavila u vrijeme kada nisam shvaćala njezinu vjeru, kada sam se čudila kako jedna tako inteligentna osoba može biti toliko "zaluđena" nečim tako priprostim...
često smo se doticale svakakvih tema, vjerujem da su ju jako boljeli moji komentari. znala je reći svoje mišljenje (koje je bilo u skladu s vjerom, naravno, ali ponekad dijametralno suprotno od moga), čak se nije ni ponavljala, nego bi samo diskretno rekla "znaš što o tome mislim". često je prešutjela neke stvari radi našeg prijeteljstva, sada shvaćam na kojim mukama je bila. da sam ja bila na njezinom mjestu, vjerojatno bih izgovorila puno toga, glasno branila svoje mišljenje i stavove, i time stvorila dubok jaz među nama.
uvijek je znala dati do znanja da je ona vjernica, ali nikada nije ništa prenapadno nametala.
kada sam joj rekla da sam shvatila da Bog postoji, da je živ, da me voli, bila je presretna i samo je rekla da se dugo molila za mene. koliko sam joj zahvalna na tome! vjerujem da je svaka njezina molitva imala neku ulogu u tom mom putu.
sada mi je veliki oslonac, neka vrsta duhovnog vođe, izvor informacija kada ne mogu pronaći odgovore na neka pitanja. ponekad i ja nju zateknem s temama kroz koje i ona duhovno raste. to prijateljstvo mi sada vrijedi više nego sva prijateljstva koja sam do sad imala.
Isus je nr. 1, naravno, ali nikako ne mislim da treba biti jedini. prijateljstva treba njegovati, pogotovo ona "kvalitetna". treba znati zadržati prijatelja i onda kada svatko krene svojim putem. prijatelj je prijatelj, bio on katolik ili musliman. vjeru treba živjeti, ali priča o vjeri nije jedina tema o kojoj možete pričati, i nije jedina dodirna točka koja vas spaja.
druga stvar je ako vam netko ne odgovara po karakteru. netko je spomenuo ogovaranja. ogovaraju i vjernici i nevjernici. ako ti to toliko smeta, makni se od takvih osoba, ima još ljudi koji ne vole ogovaranja. ali se i zapitaj, jel nemaš možda i ti neku manu koju je tvoj prijatelj prigrlio? nitko nije bez mane, a ljudi su socijalna bića, trebaju jedni druge. treba znati prihvatiti čovjeka u cijelosti. ne vjerujem da nijedan nevjernik (ili vjernik druge vjere) nije vrijedan prijateljstva nekog vjernika.

Kad sam malo dublje zaronila u vjeru i kad mi se srce i pogled na život počeo mjenjati, prijateljstvo sa mojim tadašnjim društvom se pomijenilo, u smislu da sam se naravno i dalje sa njima družila ali nisu mi više odgovarali neki stavovi i ponašanja...svi su oni dragi ljudi ali meni je tako falio netko s kime bi mogla podijeliti duhovna iskustva i pričati o vjeri... Sjećam se jednom pod misom kad sam krenula na pričest(a nije bio ni Uskrs ni Božić nego "obična" nedjelja), a jedan me prijatelj pogledao sa zbunjenim pogledom: "ideš na pričest??" Falilo mi je razumijevanja...

U to vrijeme sam naišla na ove stihove:


Bože moj prijatelju najbokji!
Htio bih danas od tebe
izmoliti prijatelja
kome se uvijek mogu povjeriti,
prijatelja koji me uvijek razumije,
prijatelja koji mi želi ono najbolje;
za prijatelja bih te molio
koji zna pomoći da ispravim pogreške,
takvog prijatelja
koji je oslonac u životu,
prijatelja tako dragog
koji nikada neće pretraživati moje sjene;
prijatelja
koji s drugima o meni samo dobro govori,
prijatelja
koji s tobom prijateljuje
i koji svaki dan prepun tebe
dolazi da obogati mene.
Prijatelja koji je sretan
kada mu pružim i najmanji dar;
prijatelja
kraj kojega se mogu smijati prepunim srcem,
prijatelja
kraj kojega imam osjećaj da živim vječno.

Tomislav Ivančić

To sam isprintala i zapisala svoje čežnje za takvim prijateljstvom koje mogu i danas pročitati...i zahvaliti Bogu što mi je nakon 2 godine dao tu milost, moje dvije prijateljice koje me duhovno obogaćuju. Hvala Isusu na njima! Nije da sam molila za takvo prijateljstvo, ali Bog je vidio i znao da mi treba takva potpora u životu...

Sa starim društvom sam i dalje u kontaktu ali se rjeđe viđamo...oni baš ne idu u crkvu, no poštuju moju vjeru...nemamo baš više zajedničkih tema a razgovori su obično neki površni...
Jedno drugo društvo ide redovito u crkvu ali opet im je previše odlazak u zajednicu, vjeronauk..
A ova moja dva anđela su od Boga poslana! Zajedno duhovno rastemo i to je predivno..

Zna Bog tu čežnju vašeg srca....Izrecite je naglas....i dajte Mu vremena....

Jako lijepo receno.
Imam mana,vjerovatno bezbroj,i smatram da je svatko vrijedan prijateljstva kojoj god vjeri pripadao.
Samo je ruzan osjecaj kad shvatis da ne mozes podijeliti neke dublje osjecaje i dogadjaje ,jer nisi siguran hoce li i o tebi ruzno pricati,kad vec slusas ruzno o drugima. Tuga. Kad se nekome povjeris,to ocekujes da ostane medju vama,zar ne?