...Naša duša je po sebi predodređena za svetost, jer je besmrtni duh, čovjeku od Boga direktno udahnut, slika Božja. U tijelu boravi zato da mu dade život, ali da taj ne ostane samo niži vegetativni i senzitivni život, već da ga učini ljudskim životom, različitim od životinjskog, i na kraju da ga prožme i božanskim životom preko milosti. Jedino po duši smo slika Božja. Dok nas tijelo po svojoj anatomiji veže sa životinjskim svijetom, dotle je duša po svojoj "anatomiji" slika svoga Stvoritelja. * Jedna priprosta redovnica, nakon što je bila obdarena mističkim doživljajima, izjavila je iskreno: "Nisam uopće znala da je duša tako divna stvar". (Mager A. - Mystik als Lehre und Leben. Tyrolia, Insh'irck 1934, str. 165).*
.............. POSVETA UMA Dušu smo posvetili - skupa sa svim njenim moćima - kad smo prihvatili i dobili posvetnu milost. Tu osnovnu svetost razvijamo i usavršujemo kad u milosni život uvučemo te njime prožmemo svaku duševnu moć, ponajprije razum. Radi se o tome kako ćemo svoje umne sposobnosti staviti u službu nadnaravnih ciljeva. Kako znamo, glavni zadatak umovanja je spoznaja istine. Izvor i mjerilo svake istine, pače i sama Istina, to je B o g. Prema tome i glavni predmet našeg umovanja ima biti vječna Istina. Dosljedno, i prva dužnost ljudskog života mora biti spoznaja Boga. Tko prezire vjersko znanje i nemaran je u njegovu stjecanju taj prezire pravu Istinu i onemogućuje svoj duhovni napredak, dakle griješi. Nakon što smo, u skladu s našim mogućnostima, dovoljno upoznali Boga, moramo upoznati i putove što nas k njemu vode, a naročito "kraljevski put sv. križa", tj. askeze. Od profanih nauka ćemo zadržati sve ono što nas pomaže u radu oko posvećenja. Nikada nas, u našem učenju neće voditi duh taštine - jer "znanje napuhuje a ljubav izgrađuje" (I Kor 8, 1)- ili bilo koja čisto zemaljska nakana. Ako tekovine kulture ne služe kulturi duha, mogu samo škoditi. Svoje obrazovanje ćemo usmjeriti i koristiti u prvom redu zato da izgradimo svoj duhovni lik. Jer nam je poznato da naš um ne može biti istodobno zauzet dvjema različitim mislima - jedna naime potiskuje drugu - nastojat ćemo da uvijek najbolja i najsvetija misao bude sadržaj naših razmišljanja. Tako ćemo steći duh sabranosti, toliko potreban pobožnoj duši. Odvikavat ćemo se od rastresenosti, znatiželje, ispraznih razgovora, čitanja novina, senti-metalnih romana, buljenja u žurnale, filmove ili televizijske ekrane. Nećemo nikada trošiti vrijeme na besplodna maštanja, nekorisna i suvišna snatrenja. Svoju znatiželju - očišćenu od svega nezdravoga, neurednoga, nepotrebnoga - obratit ćemo isključivo duhovnim dobrima. Sve što vidimo i čujemo, svako stečeno znanje, pametan čovjek prosuđuje s razborom (razboritost), po pravilima mišljenja (logika) i u skladu s ljestvicom vrednota (vjera).
Zdravo rasuđivanje je svojstvo normalne duševnosti i kršćanske duhovnosti. Ono nam pomaže da ne uzimamo za suho zlato sve što drugi govore i rade, ali isto tako da ne stvaramo nepromišljene sudove, osobito kad su na štetu bližnjega. Čuva nas da ne postanemo tvrdoglavi i da se ne pouzdamo previše niti u vlastite sudove. Prava mudrost traži da poštujemo tuđa uvjerenja, ali da živimo po svojima i da sve prosuđujemo pod vidom vječnosti (sub specie aeternitatis). Takvu mudrost nam pruža jedino živa i nadnaravna vjera, proživljena i dokazana duhom askeze , a oduzima nam je oholost, samouvjerenost i sklonost kritikantstvu.
Veoma važna komponenta duševnog života je i sposobnost pamćenja. Pomoću nje naš um može zadržavati u sebi sve proživljene utiske, viđene slike i stečene spoznaje, te ih prema potrebi izvući iz skladišta sjećanja i upotrijebiti za aktivni život. No, kako je pamćenje samo po sebi neizbirljivo - ono prima sve i vraća sve bez obzira na vrijednost pamćenoga - na nama je da znamo usvojiti samo ono stoje vrijedno, a zaboraviti ostalo. Vještina pamćenja (onoga što je dobro) i vještina zaboravi (onoga što je zlo i štetno) jednako su važne. Treba naučiti zaboraviti nanesene nam uvrede i nepravde, ali nikako naše vlastite mane i nezahvalnosti prema Bogu. Pamtimo tuđa dobročinstva, a na svoje uspjehe i zasluge ne svraćajmo pažnju. Držimo na pameti primjere i dobre nauke, a dajmo zaboraviti grješna, bolna i nekorisna sjećanja što nas smućuju. Zaboravljivost je ljudska slaboća, ali nije grješna osim ako je plod nemara i nedovoljne pažnje u odnosu na bližnjega i svoje dužnosti. Prema onome što nastojimo zapamtiti najbolje se vidi prava vrijednost naše duše.
Dok se pamćenje odnosi na prošle događaje i spoznaje, mašta se bavi sadašnjim i budućim zbivanjima, bila ona realna ili samo zamišljena. Dakako, i mašta crpi svoj materijal iz već doživljenoga ili naučenoga, ali ga upravlja sadašnjosti ili budućnosti. Kombinira staro i novo, zbiljsko i nestvarno, dobro i zlo, a sve boja ugodnim bojama i predstavlja u privlačnim slikama. Njezina karakteristika je moć slikovitog dočaravanja. Ona je posrednik između sjetilnih i duševnih moći u čovjeku, i sama po sebi je dragocjena produktivna snaga. Odatle joj velika važnost i za duhovni život. Koliko nam može pomoći u njegovanju dobra, isto toliko može i u vršenju zla. Fantazija je poput vatre: svijetli, zagrijava, daje energiju, no može uzrokovati i požar. Često je puta izvor napasti, razlog rastresenosti, prigoda za gubljenje vremena i sredstvo umišljenosti (kad si jednom umislimo nepostojeće savršenosti, svršeno je s pravom savršenošću!) Od maštanja žive besposličari i oni koji su nesposobni da se snađu u stvarnome svijetu, pa zato bježe u svijet fikcija.
Svoju fantaziju ćemo okrenuti dobru ako je okupiramo stvarnim i plemenitim sadržajima (preko duhovnoga štiva, razmatranja, pametnih razgovora, korisnog rada i si.). S njome se ne isplati voditi direktnu borbu - takva je borba zapravo voda na njezin mlin - najbolje je uopće se ne obazirati na njene hirove, kako nam svjetuje sv. Terezija Avilska. Najlakše je ignorirano kad sabrano i savjesno vršimo svoje dužnosti. Pošto se mašta rado okreće budućnosti, zabavimo je onom budućnošću koja nikada ne prolazi - vječnim ljepotama.
Naša maštanja, sjećanja, čuvstva, misli i želje ljudi obično izražavaju govorom. No govor služi ne samo za izražavanje, nego isto tako i za spoznavanje, učenje, moljenje i usavršavanje. Da se njime posvetimo, moramo najprije i njega posvetiti: ako govorimo s pametna razloga, ono što treba (istina i dobro), kada treba (u pravo vrijeme), gdje treba (na pravom mjestu) i kako treba (ljubazno, kratko, jasno itd.). No ima slučajeva kada nije dobro niti potrebito govoriti. Kad vrijedi ona narodna "govor je srebro a šutnja je zlato". Teža je umjetnost znati šutjeti nego znati govoriti. U muku sazrijevaju svete misli, dobra nadahnuća, plemenite odluke. Tišina i muk nam omogućuju sabranost, kroz njih nam se javlja glas Božji. . Samoćom čovjek afirmira svoj "ja". Masa nivelira, depersonalizira, ograničuje i zarobljuje.
Prije nego je javna i pravna osoba, čovjek je najprije "svoj". I ako u sebi nema ništa, ne može ni društvu ništa dati. Šutnja je znak mudrosti, sredstvo svladavanja i mjera opreza pred grijesima jezika. Ona je jedan od oblika mistične molitve. Iako mnogi samostanci (trapisti, kartuzijanci i dr.) obdržavaju trajni muk, šutnja i samoća ipak nije za svakoga. Za nju nisu sposobne šuplje glave, čiji je nutarnji svijet siromašan ili nezdrav, a također ni slabići jake fantazije, pune frivolnosti i senzualnosti. U njihovu prazninu muk ne bi ništa nova unio, a bio bi im prigoda -jer i u duhovnom svijetu postoji horror vacui - da se prepuste svojim nezdravim ili beznačajnim maštanjima. Dakako, i njima je potrebita povremena šutnja i samoća ispunjena pobožnim činima (molitva, duhov, obnova i vježbe). Brbljavost lako vodi grijehu: "In multiloquio non deerit peccatum" (Prov 10, 17). Mi ljudi uopće previše govorimo, i to najviše o sebi. Šutnja je naprotiv "ljubav koja osluškuje" (Pavao VI), tj. koja misli na drugoga. To vrijedi i za molitvu, razgovor s Bogom. Muk i sabranost jesu uvjeti prave molitve. Glavno i opće pravilo za posvetu mog uma glasi: sve njegove moći ispuniti svetim sadržajima. Razum prosvijetljen vjerom, eto mi vodiča.
............ POSVETA VOLJE Misaonu vezu s Bogom, preko uma, možemo još više povećati moralnom vezom - preko ljubavi i volje. Kako znamo, volja je sposobnost ljudske duše da može težiti dobru. Kao što je objekt uma "istina", tako je objekt volje "dobro", i to ne bilo kakvo dobro, nego ono Najveće. To Vrhovno Dobro volji otkriva razum prosvijetljen vjerom, a volja ga želi, zapravo hoće. Ona ne može težiti za nečim što nije upoznala kao svoje dobro - pa makar to bilo nekada samo prividno dobro - kao neku vrednotu (=postavljanje cilja) za kojom ona teži (=stvaranje planova i odluka) na aktivni način izvođenje odluka: uklanjanjem zapreka, biranjem sredstava, uposlenjem duševnih i tjelesnih organa). .~~~ 1. Sama struktura naše volje upućuje ju da se ne da zavesti čarom prividnih ili nižih dobara, nego da stremi uvijek Najvećemu. To od nje traži, uz razum prosvijetljen vjerom, još i snaga milosti što boravi u duši. Tako otkrivamo prvo pravilo za posvećenje volje: nadnaravnu nakanu. Nakana ili cilj je počelo i regulativ svakog razumnog djelovanja i stoji na početku svakog etičkog čina (primum in intentione, ultimum in executio-ne). Sveta volja mora vazda i sve poduzimati samo iz dobre, čiste i vrhunaravne nakane. Zadnji cilj njena djelovanja je uvijek Nestvorena Milost. Ako išta ljubi, želi ili poduzima, to je sve uključeno u Zadnjoj Svrsi. Jedino u njoj volja nalazi svoje konačno zadovoljenje, usrećenje i posvećenje. K njoj usmjeruje sve svoje težnje i čine. Pokreću je jedino nadnaravni motivi. Onako kako je napisao Teilhard de Chardin: "Bog je na kraju moga pera, mog pijuka, moga kista, moje igle - moga srca, moje misli... Ponavljamo: ništa nije profano onome koji zna vidjeti". Tu mudrost nam daju vjera i ljubav okupane milošću. Dobru nakanu stvaramo tako da najprije uklonimo sve slabe namjere. Zatim odbacujemo sve indiferentne i čisto naravne nakane. Konačno biramo najbolju i najsavršeniju nakanu, prožetu nebeskom ljubavlju, a sve manje savršene nakane podređujemo (nismo rekli: odbacujemo) toj najsa-vršenijoj. Idealno bi bilo da uvijek, svaki puti prije svakoga čina izričito i svijesno produbimo u sebi dobru nakanu (intentio actualis). Saberimo se za jedan tren, pomislimo na Boga, ujedinimo svoje djelo s Isusom i posvetimo ga nebeskom Ocu. Premda to ljudskoj slaboći nije svagda moguće, ipak se asketa nikada ne zadovoljava pukom habitualnom nakanom. Dagnino naglašava: "Dovoljna je habitualno-virtualna nakana, ali tek aktualna stvara svetost" . U praksi se treba truditi da gajimo barem virtualnu nakanu. To se najbolje postizava jutarnjom dobrom nakanom ili "posvetom dana" Bogu. Svako jutro, odmah čim se probudimo, posvetimo Ocu svaku svoju misao, želju, riječ, djelo i patnju. To u zadnjoj liniji znači: čitav svoj život. Možemo se poslužiti ovim riječima (formula nije važna): Dragi Bože, što god budem danas mislio, želio, govorio, radio i trpio, neka to bude za tvoju ljubav, tebi na slavu, a za... (ovdje se može nadodati neka posebna dobra nakana, koja neće biti ništa drugo do li konkretna primjena one opće i glavne nakane). I ne samo jutrom nego i tokom dana često obnavljamo svoje prikazanje (uzdasima, strelovitim molitvicama, izljevima ljubavi i sl.). Naročito prije svakoga važnijeg posla i u toku nekoga dužeg rada. Na taj način ćemo posvetiti i svoju volju i čitav život, a naravnoj vrijednosti naših djela dodat ćemo još i nadnaravnu. Duhovni pisci su tu istinu zgodno predočili slijedećom slikom: svi naši naravni čini imaju za nebo vrijednost "nule". Makar da ih je mnogo, ipak su samo niz ništica. Čim ispred njih stavimo jednu pozitivnu brojku (dobra nakana!), bezvrijedni niz nula postaje ogromna suma. .~~~ 2. Drugo pravilo za posvetu volje glasi: podloži svoju volju volji Božjoj. Bez toga nema savršenstva. Ujedinjenje s Bogom počinje preko ujedinjenja s njegovom sv. voljom. "U tom se sastoji najveće savršenstvo - izjavljuje velika Terezija - što se može poželjeti" . Drugo nije želio ni sam Spasitelj: "Moje je jelo vršiti volju onoga koji me je poslao" (Iv. 4,34). Neće ući u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore "Gospodine, Gospodine", već oni koji vrše volju Očevu (Mt. 22, 34). Vršioce volje Očeve Isus naziva svojom braćom, sestrama i majkom (Mk. 3, 35).
Ono što ih povezuje s Ocem - posluh - to isto ih povezuje i sa Sinom. Ta, zar nismo Očeva djeca, prijatelji, napokon i sluge vječnoga Kralja? I što nam onda može biti svetije od Njegove volje? Volja Božja je objektivno mjerilo našeg savršenstva. Očituje nam se u ontološkom redu preko fizičkih zakona, kojima se mora svatko povinuti. U moralnom redu volja Božja nije apsolutna, jer joj stoji nasuprot čovječja slobodna volja koju Stvoritelj poštuje. Jasno nam se objavljuje, i to zakonskom snagom, kroz naravni moralni poredak, nadnaravnu objavu, crkvene i civilne zakone i naše staleške dužnosti. Saopćena nam je u obliku zapovijedi ili zabrane. Volja Božja sa savjetodavnom snagom nalazi se u evanđeoskim savjetima i božanskim nadahnućima (oboje zovu "zakon milosti") te u dobrim i zakonitim običajima kraja i društva u kojemu živimo. Indirektno nam se očituje i preko povijesnih ili suvremenih događaja, bilo dobrih (koje Bog hoće) bilo loših (koje samo pripušta) te po znakovima vremena (signa temporis). Ne možemo je uvijek jasno spoznati ni dokučiti, pogotovo kad se ne očituje vanjskim znakovima i odnosi se na našu budućnost (voluntas divini beneplaciti). Mudri Tvorac na razne načine nadahnjuje i potiče volju pravednika.
Podlaganje volji Božjoj s čovječje strane može biti pasivno i aktivno. Pasivno je podlaganje (resignatio) kada rado i spremno primamo svaku stvar (prijatnu i neprijatnu, laku i tešku, korisnu i štetnu) iz ruke Božje. Trudimo se da ne pogazimo nijednu Očevu zapovijed. To je osnovni uvjet za svetost. Aktivno podlaganje pretpostavlja pasivno, ali je veledušnije, pa želi doznati volju Očevu, ljubi je u svim njezinim oblicima, veselo joj izlazi u susret, pogađa i želje, te se potpuno prilagođuje svim savjetima. Božansku volju vršimo s oduševljenjem i najsavršenijim načinom. Težimo za potpunim sjedinjenjem naše volje s voljom Božjom. Duhovni pisci ga zovu "sveto predanje" i ono je vrhunac kršćanskog posluha. Služi kao subjektivno mjerilo svetosti.
Vršenje volje Božje je za nas dužnost pravde, posluha, razboritosti, kreposti, koristi, religioznosti, a nadasve ljubavi. Daje možemo vršiti, moramo je prije upoznati. Kako ćemo je upoznati? Najprije preko božanskih zakona izraženih u naravnom, nadnaravnom, crkvenom i pozitivnom poretku, specijalno u Evanđelju. Zatim preko posebnih Očevih očitovanja upravljenih meni osobno. To se redovito zbiva putem zvanja, roditelja, odgojitelja, poglavara i naročito duhovnoga vođe. Iznimno se volja Božja može očitovati i čudesnim načinom (kao npr. u slučaju sv. Pavla i Franje Asiškog.). Osim ovih objektivnih znakova volje Božje ostaje nam i redoviti subjektivni put naše savjesti i razboritosti. Božje se vodstvo njima najviše služi. Ako mi uza sve to volja Božja nije postala očita i jasna, smijem izabrati ono što mi se čini najboljim i Ocu najdražim. Bilo bi preuzetno s moje strane kada bih tražio od Boga posebni "znak" ili čudo. Čuvajmo se iluzija i podmetanja svoje volje volji Božjoj. (Ps. 37). "Dva su zla kojih se trebamo bojati: neznanja, koje ne vidi, i opsjenjivanja, koje krivo vidi"
Kad jednom dobro upoznamo volju Božju, lako ćemo je z avoljeti. Ta volja je stvorena za to da teži, žudi, ljubi. Ljubav je njezin korijen i snaga. Nemoguće je ne ljubiti spoznatu volju Božju koja je izvor dobrote i svetosti. Ljudska volja, koja nije kadra ljubiti Božju volju, nije sposobna ni za kakvo dobro. A objektivno dobro je vazda vrednota, tj. i subjektivno dobro onome koji ga hoće. "Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum" (Rom, 8, 28). Ljubav prema očitovanoj i neočitovanoj volji Božjoj goni nas na djelo, pa ćemo je zato savjesno vršiti. Svim srcem, svom snagom i u čitavoj njezinoj širini. Pri tome će nam davati odvažnost uvjerenje da se ništa ne događa bez volje Sveznajućega koji to hoće ili dopušta. On je pametniji od mene i njegova volja svetija od moje. Nikada ne dopušta nešto što bi bilo za moje konačno zlo. Stoga se mogu bez ikakva straha sasvim prepustiti u njegove svete ruke. Kao i njegov Jedinac: "Ne moja, već tvoja volja... Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj". .~~~ 3. Naša volja ima svoga naravnoga pomagača u razumu, koji joj daje cilj u djelovanju, i čuvstvima, koji je pomažu oblačeći taj cilj u privlačno ili odbojno ruho, a vrhunaravnoga u milosti Božjoj. Milost je naša volja sasvim ovisna. Ona je jedina snaga jača od naše volje i formalni princip nadnaravnog života. Prema tome njoj se ne možemo opirati bez opasnosti gubitka tog života. Volja najbolje čini kad svoju slobodu nastoji prilagoditi djelovanju milosti u njoj. Suradnja s milošću je treće pravilo njezina posvećenja. Milost je sunce što grije, oplođuje i pokreće moju volju, ali je zato moram otvoriti suncu milosti. Ako je zatvorim, u nju ne mogu prodrijeti niti je zagrijati zrake milosti
Ne zaboravimo: milost nije samo stanje (gratiahabitualis), koje moramo čuvati, već i život-djelo-pokret (g. actualis), koji moramo živjeti i ostvarivati. Bog živi (posvetna milost) i radi (djelatna milost) u nama, pa stoga i mi trebamo živjeti i raditi u njemu, dakle surađivati s milošću. Ona je zakon nadnaravnog života i Bog nam je nudi na razne načine, u različitom stupnju, ali u svako doba i u svakoj prilici. Iznevjeriti se milosti znači staviti svoj duhovni život na kocku. Nevjerstvo pak vuče izdaji, a u svakom slučaju gubitku svetosti. Brižni Apostol nam piše: "Opominjem vas da ne primate uzalud milost Božju!" (II Kor. 6, 1). Glas Božji se najbolje čuje u tišini, sabranosti, razmatranju i molitvi, a najbolje sluša u čistoći srca, plemenitosti namjera i svetosti volje. U takvom duševnom raspoloženju smo tek otvoreni zrakama milosti. Kad se k tome uvjerimo da je neko nadahnuće dobro po svom sadržaju, u skladu s našom savješću i staleškim dužnostima, odobreno od ispovjednika ili duh. vođe, prihvatimo ga kao zov neba i vjerno slijedimo. Nemojmo očekivati vizije ili dramatične pozive na osvajanje svijeta ili ne znam kakve herojske podvige. Prava vjernost se bolje očituje u vršenju malih i običnih zapovijedi, diskretnih savjeta i blagih nadahnuća Duha Svetoga. "Tko je u malome vjeran bit će i u velikome", tvrdi Spasitelj. ~~~ 4. Kako ću ostati vjeran? Ako uklonim glavnu zapreku vjernosti: egolatriju. Kad u svemu tražim sebe, ne mogu naći Boga. Eto nam još jednog zakona posvete volje - o d r e ć i se sama sebe. Stvarna zapreka nebeskoj ljubavi nisu stvorovi, nego naša zloraba stvorova. Mjesto da ih upravljamo njihovu Tvorcu mi ih rezerviramo sebi. Njihov centar pomičemo od Boga na sebe. Kad moj "ja" sve prisvaja sebi, postaje sam sebi najveći neprijatelj. Spas mu je u spoznaji: ja ne postojim od sebe ni za sebe, nego od Boga i za Boga. Živjeti po tom uvjerenju znači kršćansko odricanje. Ali to je u stvari obogaćenje. Ono što nam u naravnom redu izgleda negacijom sebe, to je u nadnaravnom redu zapravo jedina afirmacija. Stoga nikada, nigdje, ni u čemu neću tražiti samog sebe. Pa niti u duhovnom životu. Neću moliti zato i dokle u molitvi nalazim svoj užitak. Neću se poniziti da nakon toga budem istaknut, niti ću biti "apostol" samo stoga što to odgovara mojim naravnim sklonostima itd. Pa i sama moja težnja za savršenstvom ne smije se ograničavati na to da ja budem savršen, nego da se Bog proslavi u meni. Koliko više nestanem u sebi, toliko ću biti veći u Bogu. I obratno: kada god budem tražio sebe, izgubit ću Boga. "Tko hoće da ide za mnom neka se odrekne sama sebe" (Lk. 9, 23). Kad uspijemo zaboraviti sebe, onda smo zreli za sv. ravnodušnost. To je duševno raspoloženje pri kojemu nam svaka stvar postaje indiferentna ili bezvrijedna ako nije u vezi s Bogom. Bog nam je jedina prava vrednota, a sve ono što ne služi njegovoj slavi držimo "tanquam stercora". Sebe same i sve što god nam je na dohvatu podređujemo isključivo Posljednjoj Svrsi. Svoje srce vežemo jedino uz Najveće Blago. Ne tražimo čak ni duhovnih utjeha, da se ne bi uvukle između nas i Tješitelja. U stvorenjima ne nalazimo nikakve naslade, a patnje što nam ih nanose primamo veselo i snosimo strpljivo, smatrajući ih svojim križem, koji grlimo istom ljubavlju kojom je i Krist svoga grlio. ~~~~~ 5. Ako je Bog najveća vrijednost, onda je stvarno i jedina. Dosljedno tome: radi Boga treba se odreći svega ostaloga. Jer sve je drugo "ništa u očima njegovim". Ili točnije: ima vrijednost samo utoliko ukoliko nas vodi Bogu. "Tantum... quantum", govorio je sv. Ignacije. Čim se privežemouz neko stvorenje, srce je izgubilo ravnotežu i slobodu, volja više nije slobodna za nebesku ljubav. A sloboda je bitni uvjet voljnog djelovanja. Ne samo u tom smislu da je volja neovisna o stvorenjima, već i da se slobodno opredjeljuje za Stvoritelja . Stvorovima zarobljena volja nema više snage težiti za "slobodom djece Božje". Stoga nam asketika daje i peto pravilo za posvetu volje: budi slobodan od svake zemaljske spone! Ne daj se zarobiti. Budi svoj, tj. Božji . Radije se odreci svega da bi mogao imati Sve. Odricanje od svega stvorenoga bilo je glavno načelo mistike sv. Ivana od Križa. On s pravom drži nemogućim istom ljubavlju ljubiti Stvoritelja i stvorove.
Zemaljska ljubav nije jedina zapreka slobodi ljudske volje. Treba ukloniti i sve ostale zapreke volje: neznanje (kad ne pozna svoje pravo dobro), zablude (pogrešno shvaća svoje dobro), ljudski obzir (robovanje svijetu, okolini, pomodarstvu), strah (koji zarobljuje pažnju i otima slobodu), loše navike (koje automatiziraju volju u negativnom smjeru) i strasti, nagone, požude, zle sklonosti. Kako na volji leži glavni teret procesa usavršavanja, to su spomenuti neprijatelji volje ujedno i neprijatelji svetosti.
.............. POSVETA OSJEĆAJA . Čuvstva ili osjećaji (appetitus sensitivus, emotiones) u ontičkom redu su dobra stvar, kao i svaki bitak, ali u moralnom redu su ambivalentni ili, kako se voli reći, indiferentni. Moralna vrijednost osjećaja ovisi o njihovu objektu te načinu i mjeri kojom ih očitujemo. U psihičkom pogledu se dijele na pozitivna težnja privlačno usmjerena i negativna, odbojno usmjerena. Objekt kojemu su upravljeni daje osjećajima njihov sadržaj. Taj može biti naravnog ili nadnaravnog reda. Ako pozitivnim čuvstvima (ljubav, želja, radost, nada, smjelost) odgovara i pozitivni objekt (dobro), onda su i moralno pozitivna, pogodna za asketski život. Ako se pozitivna čuvstva okreću za negativnim objektima (zlo), i njihov je ćudoredni rezultat negativan. Jednako tako ispada loše ako se negativnim osjećajima (mržnja, odvratnost, tuga, očaj, strah, srdžba i sl.) obuhvaćaju pozitivni objekti. Usmjeriti svoja negativna čuvstva prema negativnim objektima jedini je način da ih se dobro upotrijebi. Svetost traži da se (psihološki) pozitivna čuvstva usmjeravaju (moralno) pozitivnim objektima. Psihološki negativne emocije samo su čin samoobrane za slučaj kad nam prijeti neko zlo. Ako se dogodi da su naša čuvstva okrenuta prema indiferentnim predmetima, te prema tome nemaju određene moralne boje, svoju moralnost primaju iz intencija, načina i m j e r e uporabe sa strane subjekta. Normalna čuvstva (emocije) sastavni su dio ljudske naravi i, dok su u svojim granicama, kristalna, umjerena i dobru usmjerena, mogu nam silno pomoći u duhovnom životu. Postaju moralni problem onda kad prijeđu granice načina i mjere te postanu nagla, žestoka i explozivna (afekti, provale osjećaja). Još opasnija su kad izađu trajno van svojih granica, zarobe pamet i volju te se pretvore u razornu poplavu (strasti). O svojem emotivnom životu moramo voditi računa, jer je važan za naš fizički, intelektualni i moralni, dakle i asketski život. Svako čuvstvo ima jaki upliv na psihofizičku djelatnost. Može je razviti do maximuma, a može je i paralizirati. Ideja praćena ugodnim čuvstvima i volja zagrijana prijatnim osjećajima tjeraju na djelo. I obratno: neugodni osjećaji odvraćaju od rada . Korisna su i odgojna samo ako stoje pod kontrolom razuma i volje. Ako činimo dobro isključivo pod uplivom osjećaja, umanjuje nam se moralna zasluga, jer u tom dobrom djelu nije sudjelovala naša volja. Ali ako čuvstva samo pomažu i prate rad volje, naše djelo dobiva na vrijednosti. Dužnost savršenosti obvezuje nas da svoje emocije ne prepuštamo hirovima momenta.
Kršćanski ideal nije da se čuvstva iskorijene ili unište (tada bismo uništili samu narav čovječju). Njemu je svrha da ih očisti, sredi, odgoji i posveti (purificatio activa). Jer ona se dadu i odgojiti i posvetiti. To nam d kazuje vlastito i tuđe iskustvo. To znamo iz povijesti svetaca i obraćenika. Posjedujemo dovoljno slobode da im se opremo i dovoljno snage da ih držimo na uzdi. Doduše, apsolutno gospodstvo nad osjećajima ne možemo imati (actus primo- primi!), ali se razumom, taktikom i jakom energijom mogu staviti u službu dobra. Pored ostaloga, kreposti se stiču i suradnjom naših osjećaja. Posvetu emocija započet ćemo orijentirajući ih uvijek prema dobrim i kreposnim ciljevima. Motivi rada i osjećanja moraju biti vazda nadnaravni. Svi niži porivi se mogu sublimirati svetim ciljevima i sadržajima. Zatim ćemo uvijek paziti na mjeru u svojem čuvstvovanju. Emotivnost ne smije imati supremaciju u životu čovjeka. Pošto je tendenca emocija da umanje racionalnost i voljnost, mi ćemo pojačati svoj umni život, više razmišljati i razmatrati. Dat ćemo uzvišen sadržaj svome životu. *(Dr A. Kusić naglasuje da bol i užitak, koji prate naše emocije, nisu ciljevi, nego tek znakovi dobra i zla. Samo dobro ostaje ciljem, a čuvstva su jedino sredstvo)*
Nećemo biti trstika koju njišu strasti. Više graditi na krepostima vjere i razboritosti! Veoma je korisno i otkriti glavno čuvstvo koje dominira našim životom. To ćemo postići putem općeg ispita savjesti, a onda ćemo mu posvetiti naročitu pažnju u posebnom ispitu savjesti. Otkrit ćemo daje to većinom potreba ljubavi (ljubiti i biti ljubljen). Odlično: kad sam već ljubljen od Boga, preostaje mi samo da ga još više ljubim.
Još veću pažnju moramo obratiti na svoje strasti. Kad se naime neka emocija pretvori u strast, potpuno je poremećen čovjekov psihički i moralni život. Razum gubi svoju bistrinu i objektivnost, a volja svoju snagu, slobodu i čestitost. Degradirane su osnovne značajke čovještva: um i volja. Odatle izviru tolike nesretne posljedice razbuktalih strasti. Suvišno ih je i nabrajati, predobro su nam poznate. Dovoljno je reći samo to: strastvenost je negacija askeze. *( Lanza i Palazzini ovdje prave jednu umjesnu distinkciju i kažu: ne valja ništa činiti zbog osjećaja ili strasti (ex passione), ali je korisno činiti dobro s osjećajem, čak i sa strašću (cum passione).*
Strastima se može suprotstaviti samo jaka volja potpomognuta zdravim rasuđivanjem. Snaga volje će spriječiti provalu strasti, a običaj razmišljanja će joj otupiti bijes. Ne strast (srca) nego vlast (uma i volje!). Nekada se strasti dadu pobijediti i bez velikog naprezanja volje. Dostaje ukloniti njihov predmet. Zaboraviti ga obraćajući pažnju na svete stvari ili im podmetnuti drugi bolji objekt. Puna zaposlenost i zauzetnost plemenitim radom onemogućuje nastupe strastvenosti. I opet ponavljamo: treba imati jedan visoki ideal i za nj živjeti! Ako ne pomažu razboritost i umjerenost, onda se utecimo još jednoj kreposti -jakosti. Junaci se ne samo brane već i napadaju. "Agere contr a", to je nauk starih asketa i junaka. Okomiti se direktno na svoju strast pobjeđujući je suprotnom krepošću. Npr: ako mi je netko antipatičan, baš ću prema njemu biti prijazniji i uslužniji. Dakako, borbu sa strastima nije dobro ni lako voditi sam samcat. Treba nam pomoć odozgo, milost. Naći ćemo je u molitvi i sakramentima, osobito u ispovijedi. Pomoći će nam i bližnji (ispovjednik, duhovnik, braća i sestre, poglavari i odgojitelji). Svoje instinkte valja najprije nadzirati (kontrola), zatim usmjeriti prema vlastitom i tuđem dobru (socijalizacija) i konačno usmjeriti Bogu (posveta, sublimacija). Ako ništa drugo ne pomaže, pomoći će b i j e g. "In fuga salus". Daleko od griješne prigode! Odriješimo svoje srce od svega što nije Božje: "Sinko, daj mi srce svoje!" (Posl. 23, 26). Koji put se znade izjednačavati askezu sa kultom boli i patnje. No to nije točno.
Kršćanska askeza ne kultivira bol, nego nas uči kako ćemo je savladati, iskoristiti i pobijediti. Askeza prihvaća bol ne kao svrhu života, već samo kao dobrodošlo sredstvo samoodgoja i sudjelovanje u otkupiteljskim mukama Spasitelja. Istinska askeza je plod evanđelja koje je "vesela vijest" i koje život vjernika ispunja srećom. Kršćanstvo je religija radosti i spasa. Božja "haris" je milost, milošta, radost davanja i primanja. Za kršćane svih vjekova vrijedi Pavlova poruka: "Gaudete, iterum dico vobis gaudete!" U ničijem životu nema toliko mjesta radosti kao u kršćanskome. Ljepota i radost života plod su Očeve dobrote i ljubavi. Ljepota svijeta je odsjaj ljepote njegova Stvoritelja. Stoga svaka ljepota i umjetnost vode Bogu, izvoru sreće. Istina, ljepota i dobrota uvijek idu skupa. Kao što se cvijet okreće suncu, srce se kršćanina okreće dobroti, ljepoti i radosti. On će sva znanstvena, kulturna, estetska i osjećajna dobra znati posvetiti kroz ljubav Božju.
............. POSVETA LIČNOSTI . Kad smo proučili metode posvećivanja glavnih komponenata ljudskog bića, nije nam teško sagledati opće putove savršenstva čitave ljudske ličnosti. Oni će slijediti glavne zakone životnog razvoja. Dozrijevanje ličnosti, kao i svako sazrijevanje, vrši se polako i postupno, u okviru razvojnih zakona na odgojnom, moralnom, religioznom i asketskom planu. Ako smo razumni, moramo dozvoliti da naši odgojitelji bolje poznaju te zakone, te ćemo se rado i s povjerenjem prepustiti njihovom vodstvu. . *( Prema zastupnicima teorije o evolutivnom razvoju ljudske svijesti ova se je razvijala postupno i slojevito: besvijesni život, vegetativni, animalni ("Es"), potsvijesni ("Unter-Ich") i svijesni ("Ich"). Na koncu se je obrazovala i moralna ličnost ("Uber - Ich"). Svaki novi "sloj" svijesti pretpostavlja i uključuje sve pređašnje. Stoga su za odgoj ličnosti važniji oni zahvati koji dopiru do dubljih slojeva svijesti. Također i oni koji su vremenski prvi. Odatle važnost doživljaja u ranom djetinjstvu)* . Za puni razmah duhovnog života potrebna je osobna zrelost. Ona se očituje u zdravoj ravnoteži tjelesnih i duševnih snaga i adekvatnoj prilagodbi vlastitoj okolini. Svi bitni elementi čovještva i osobnosti moraju biti integrirani u skladnu cjelinu. Zreo sam ako pravilno (umno, voljno i osjećajno) reagiram na vanjski svijet, ako imam točan uvid u situaciju, stvaram ispravne sudove o njoj, donosim prikladne praktične zaključke, podržavam dobre međuljudske odnose, sposoban sam udovoljiti svojim dužnostima te imam otvorenu dušu za transcendenciju. Znam za sudbonosnu činjenicu da se kao osoba razlikujem od životinje, a kao ličnost od mase . Stoga mi Oponašanje neće nikada biti geslom (pa i svece moram oponašati razumno, ne doslovno). Jedini model koji me obvezuje jest sličnost s Onim na čiju sam sliku stvoren . Neću se staviti u sukob sa svojom okolinom, ali ću upoznati svoje potrebe i osebujnosti te razvijati osobne sposobnosti. Svoje jastvo, vlastito samo meni, izraženo posebnim načinom mišljenja, htijenja i osjećanja, neću utopiti u bezličnosti mase i organizacije niti u općim kalupima vladanja. Smisao za red, koji u sebi nosim, ne ide za tim da me nivelira, već da sebe i svoj rad stavim na pravo mjesto.
Zakoni duševnog i tjelesnog rasta, koji su tu za moje dobro i kojima ne mogu umaći, potiču me na dragovoljno usavršavanje. Neću se nikada srozati na to da budem sredstvom u tuđim rukama, ali ni druge osobe neću smatrati svojim pokusnim kunićima. Pravilno ću se uklopiti u nužne okvire stvarnosti, vremena, prostora i društva u kojemu živim, jer nisam neograničeno biće. U svoju ličnost, bez da je povrijedim, skladno ću utkati sve potrebne naravne i nadnaravne, nacionalne i socijalne elemente. Ne smijem zaboraviti da - osim psihološke - nosim u sebi i moralnu ličnost. Zato mi je potrebno steći umnu objektivnost (razboritost) i voljnu snagu (jakost) u punoj slobodi. Naravno, moja sloboda nije apsolutna, jer se moram akomodirati pravima Oca (vjera, religioznost) i braće (ljubav, pravednost). U svome vladanju neću nikada iznevjeriti glas savjesti, najbolji dio sebe i jeku božanske Riječi. A kada začujem posebni poziv Očev, rado ću mu se odazvati, jer znam da ću tek u svetom zvanju doživjeti puni rascvat svoga bića. Najljepša strana moje ličnosti jest činjenica da sam dijete Božje, da u sebi nosim ne samo njegovu sliku nego i njegov život. Bog me "zove po imenu", tj. pozna me i razlikuje među milijardama ljudskih bića, priznaje me kao osobu i kao ličnost. Bogato i vjerno živjeti milosnim životom, kao živi i sveti ud Otajstvenoga Tijela- eto moje sreće i zadaće. Dakle, da budem potpuna ličnost, nije dosta da sam čovjek, kako u psihološkom (razuman individuum, slobodan, osoba) tako i u etičkom smislu (gospodar strasti, dobar čovjek), već i kršćanin (milost, savršen čovjek), a to znači svetac.
Razvijena, zrela i ustaljena ličnost sačinjava karakter ili značaj. U karaktemosti kulminira moja ličnost. Dobro što ga u sebi nosim ne može dati fizionomiju mojoj osobi sve dok ne postane trajni i dosljedni izražaj moje ličnosti, dakle karakter. I to dobro nije moje dobro dokle ga svjesno ne usvojim, dok ne postane uvjerenje, sastavni dio moje životne filozofije. Da pak bude potpuno moje, moram ga učiniti svojim kroz volju i djelo, dosljedno svome uvjerenju. I ne samo jedan put, u jednom činu, nego u čitavom nizu čina što tvore moj život, in prosperis et adversis, in jucundis et amaris, in constantia et virtute (eto važnosti mojih odluka, ustrajnosti, dosljednosti, dnev. reda, duhov, vodstva!). A to je onda krepost. Značaja nema bez kreposti, a kreposti nema bez odricanja i naprezanja. A to je askeza.
Karakter se gradi na urođenom temperamentu. Odatle potreba da upoznam i posvetim svoju ćud. Kako već znamo da nijedan temperamenat nije savršen a da svaki može biti posvećen, ako mu razvijamo pozitivne a kljaštrimo negativne strane, naglasit ćemo samo ovo: premda ćud određenog čovjeka ostaje u biti ista kroz čitav život, dade se evolvirati na bolje i samim naravnim sredstvima , a pogotovo nadnaravnim.
*(Slika: u djetinjstvu (proljeće života) prevladava sangvinička ćud, u mladosti(ljeto) kolerička, u zrelosti (jesen) melankolička, a u starosti (zima) flegmatička).* . Moj prvi zadatak: upoznati vlastitu ćud . Postavljam si dakle pitanje: kojem temperamentu pripadam? Odgovor ću naći ako proučim opisane oznake glavnih temperamenata (v. str. 46). Pomoći ću se i slijedećim oglednim testovima: kako reagiram na uvrede? Sangvinik(S) brzo plane i zaboravi, kolerik(K) se osvećuje, melankolik(M) šuti ali ne zaboravlja, flegmatik(F) se ništa ili jedva uzbuđuje. Kako moli? S. moli srcem-K. voljom -M. Pameću - F. savješću tj. kad mora.
Kako se smije? S. se smije iskreno, veselo i bučno - K. kratko, ironično, ubojito - M. suzdržljivo, gorko, svisoka - F. umjereno i dobrodušno. . Kako se vlada pred nekom zaprekom, npr. pred jednim zidom? S. preskače makar i vrat slomio - K.. ga ruši - M. sjedne pod zid i plače - F. ga nonšalantno obilazi. . Što čini kod kupovanja nove knjige? S. gleda omot i slike, - K. se pita koju će korist od nje imati, - M. se zanima za sadržaj, - F. za cijenu (ako nije previše debela!). . Ako sam otkrio da sam sangvinik, znači da je moja religioznost čuvstvena, da sam osjetljiv za ljubav Božju, oduševljen za osobu Kristovu, lako sagriješim i brzo se pokajem. Treba mi više sabranosti, razmatranja, tišine i dubine. Volim liturgiju, ali se moram zaljubiti u njezin duh više nego oblike. Veoma su mi potrebite kreposti pokore, mrtvljenja, svladavanja, čistoće, ustrajnosti, razboritosti i ozbiljnosti. Moram disciplinirati svoje vladanje, metodički odgajati svoju volju i dnevno se kontrolirati ispitom savjesti. Uzori su mi sveti sangvinici: Petar, Franjo Asiški i Ksaverski, Terezija Avilska itd. Ako sam spoznao da sam kolerik, znači da sam sposoban za sve forme apostolata, za duhov, vodstvo i organizaciju. Da se ne izgubim u bujici akcije, potreban mi je ispravan životni cilj, ideal kojemu ću ja služiti (a ne obratno!). Svoju naravno sposobnu volju nastojat ću oplemeniti i u vrhunaravnom pogledu kroz molitvu i razmatranje. Nastojat ću ojačati kreposti u kojima sam slab: ljubav, blagost, poniznost, samilost, popustljivost i strpljivost. Rado ću priznati svoje pogreške. Ugledat ću se na sv. kolerike: Mojsija, Pavla, Ignacija Lovolu (ovaj se je tako dobro svladavao da su ga smatrali flegmatikom).
Uvidim li da sam m e 1 a n k o 1 i k, neću se žaliti (čemu sam inače sklon), jer je moj temperament prikladan za duh. život: volim samoću, mir, sabranost, razmatranje. Iskreno tražim Boga, a u svijetu se smatram strancem. No neću zaboraviti ni svojih mana, pa ću se više truditi oko poniznosti, altruizma, društvenosti, opraštanja i aktivnosti. Svoje boli, o kojima previše mislim, sjedinit ću s Isusovim, rado ću ih-snositi, bit ću vedriji i pun optimizma. Neću se bojati ispovjedi. Pred očima ću imati odlike Joba, Augustina, apostola Ivana, župnika Vianeva.
Ako sam f l e g m a t i k praktične naravi, događa se da zanemarujem duhovni život, ako li pak spekulativne naravi, onda zaboravljam sticanje kreposti. Moram neprestano poticati svoju flegmu: gojeći odvažnost, energiju, entuzijazam, smisao za rizik, osjećaj dužnosti i odgovornosti. Potrebno mi je više ljudske topline i bratske ljubavi. Kad budem imao ideal za koji ću se žrtvovati, moj idol komoditeta će se sam od sebe rasplinuti. Duh pokore će me spasiti iz mog asketskog mrtvila. Nadahnjivat ću se na primjerima dvaju Toma, dvaju sv. flegmatika: Akvinca i Morusa.
Korisno je da upoznam svoj temperamenat, jer se na njemu redovito temelji i moja glavna mana i moja glavna sposobnost. .. POSVETA TIJELA Posveta čovjeka nije gotova ako nije izvršeno posvećenje čitave ljudske naravi, ne samo duše nego i tijela. Stoga tijelo ne smije nikako biti ispušteno iz našeg asketskog programa. I ono ima svoju vrijednost. Djelo je Božje, hram Duha Svetoga, ruho besmrtne duše , kojim se je jednom zaodjenuo i sam Božji Sin te nas po njemu ("svojom krvlju") otkupio. Često je posvećivano euharistijom i ostalim sakramentima, jer se svi primaju tjelesnim dodirom. Crkva mu iskazuje poštovanje i nakon što se odijeli od svoje duše: blagoslov mrtvaca, sprovod, ukop u sv. mjesto, relikvije svetaca. Tijelo je nerazdruživo povezano s radom duše, koja može pravilno djelovati jedino uz pomoć njegovih organa. Radi toga je već poganin Juvenal preporučivao da se molimo Bogu neka bude "mens sana in corpore sano" (X Satira). Tijelo je dar Božji za koji ćemo polagati račun njegovu Stvoritelju. SJETILA Naš duh uspostavlja vezu sa svijetom preko tjelesnih organa što se zovu sjetila ili ćutila. Bez njih ne mogu djelovati ni duh ni tijelo. Omogućavaju vršenje naravnih funkcija a, kad se posvete, i onih vrhunaravnih. Posvetit ćemo ih ako ne dozvolimo da se iživljuju u radostima fiziološke naravi, već ih smatramo - i dosljedno tome upotrebljavamo - kao sredstva usavršenja u službi duha. Njima se služimo zato da osiguramo existenciju tijela i obogaćenje duše. Sjetilni užici treba da nas vode bliže njihovu Stvoritelju, a ne mekoputnosti. Svojim v i d o m se nećemo nikada služiti u griješne svrhe, osobito nečiste (Mt. 5, 28). To je osnovno. Kad nema opravdana razloga, svoje oči ćemo držati daleko od svega što je pogibeljno za krepost: izvjesne osobe, slike, filmove, ilustracije, priredbe i si. Pali su i bolji junaci od nas (Samson, David). Čuvat ćemo se i od znatiželjnih pogleda, pa makar i ne bili u sebi pogieljni, ah' nas rastresaju (putovanje, izložbe, galerije, vašari, kola, televizija). S asketskih razloga ćemo si češće puta uskratiti i poglede na dozvoljene pa i dobre stvari. Razboritost će nas poučiti kako da sačuvamo pravu mjeru između dvije skrajnosti: "otvorenih očiju" i "oborena pogleda". Govor i sluh su dvije strane istog osjetilnog procesa. Neizmjerno su korisni ("fides ex auditu", Rom. 10, 17), ali kad prijeđu mjeru ili skrenu u nedozvoljeno, postaju i opasni. . Higijena spada također u rječnik askete. Čistoća i pranje tijela, dovoljna odjeća i obuća, zdravi stan, čisti zrak, tjelesno gibanje, sport i gimnastika nisu luxus, nego dnevna potreba. Usvojimo potrebite higijenske navike. Obratimo pažnju i na svoju vanjštinu (ruho, manire, bon-ton), jer tijelo je zrcalo duše. No ipak vanjština ne smije krivotvoriti nutrinu. Pogotovo glede odjeće zapamtimo: ako ona ima izvjesnu higijensku, moralnu i estetsku funkciju, stalešku ima najmanje. *(II Vatik. sabor svjetuje redovnicama da im odjeća bude jednostavna, siromašna, pristojna, higijenska, primjerena vremenu i poslu).* . Kad se luk previše nateže, puca. Ni naše tijelo ne može predugo izdržati teške napore. Potreban mu je o d m o r i rekreacija. Najbolji i najzdraviji odmor je spavanje (za mlađe oko 8 sati). Živčano slabima je potreban i dnevni počinak (sredinom dana). Dobro se odmaramo igrom - što je moguće više na otvorenome- sportom, zabavom, šetnjom, izletom, kupanjem, planinarenjem, povrtlarstvom ili nekim ručnim radom. Izvrstan način odmora je promjena posla (za intelektualce kratki fizički rad, za manuelne radnike-ce čitanje, slikanje, šah i sl.).
............. BOLEST Ako je zdravlje korisno i potrebno za naš duhovni život, znači li to da je bolest nekorisna ili štetna? Nipošto: "Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro" (Rim. 8, 28). Tako i bolest. Ona je korisna kušnja, a ujedno i prigoda za duhovno ozdravljenje, čak je prava blagodat za bolesnika . *(Pročitaj na početku XII glave Pavlove poslanice Židovima kako nas Bog odgaja pedagogijom boli: "Gospodin kara onoga koga ljubi... za naše pravo dobro, da nas učini dionicama svoje svetosti" (Zid. 12. 6-10).* . Za vrijeme bolovanja ima vremena da se sabere i razmisli o slaboći tijela, o zdravlju duše, o providnosti Božjoj. Teška bolest jača vjeru u božanskog Liječnika. Uči čovjeka strpljivosti, blagosti, altruizmu. Nekima je bolesnički krevet bio mjesto obraćenja (kao npr. sv. Ignaciju Loyolskom). Tjelesna patnja uopće je duhovni kapital neizmjerne vrijednosti, uz uvjet da se rado i kršćanski snosi kao sredstvo ispaštanja, obraćenja i pokore. Bol naime nije sama po sebi neko dobro, zato njezin učinak ne zavisi o njoj nego o nama. Sve stoji u svrsi i načinu kojim je snosimo. To se pokazalo i na Golgoti: ista muka je pokajanog razbojnika dovela pokori, opakoga očaju, a bol Pravednoga je sve nas otkupila. Bol podnesena u zajednici s Raspetim iskupljuje grijehe, jača volju, čisti dušu, oplemenjuje ju i diže k visinama. Može postati izvor preporoda, a uvijek je pomagač svetih. Ni jednom svecu bol ruje bila zaprekom u savršenstvu, dapače: najboljim saveznikom. Mnogima je bila jedini način apostolata (kao bl. Lidvini, koja je bolovala 38 godina). Tko hoće Krista mora prihvatiti i njegov križ. Po križu postajemo njegovi. U križu leži sva tajna svetosti. Negacija i odbacivanje svake boli nije kršćanski stav. Tako misle hedonisti, tražioci užitaka. Još manje je kršćanski bol precjenjivati ili u njoj uživati (kako to čine doloristi, mazohisti i sadisti). Vjernik prima patnju kao sredstvo otkupljenja (križ), rezultat nesavršenosti stvorenja, kušnju za krepost, prigodu za altruizam, nužnu posljedicu svoje vlastite zloće (moralno zlo je čovjekovo djelo). Asketa se njome služi na svoje usavršenje i posvećenje. Nije vrijednost patnje u tome da se trpi, nego u tome kako se trpi. Ali zar bolest nije zapreka u radu? Samo lijenčinama. Svaki bolesnik može nešto raditi, koji put bolje nego zdravi. Beethoven je komponirao svoje posljednje simfonije potpuno gluh, Schiller je napisao najbolja djela u postelji, a Mozart svoj slavni Requiem pred samu smrt. Helena Keller, slijepo i gluhonijemo dijete, završila je s odlikom gimnaziju i univerzitet, čak je i doktorirala. Još i u dubokoj starosti je pisala knjige. Mladi kovač bl. Nunzio Sulpizio posvetio se u bolnici, a sv. Ruža Limska, Gemma Galgani i tolike druge u dugotrajnim patnjama. Uzorni belgijski svećenik, sluga Božji Eduard Poppe (+1924. u 34. godini života), koji je bio stalno bolestan, sužanj svoga bolesničkog kreveta, često je naglašavao: "Raditi je dobro, moliti je bolje, a trpjeti je najbolje " . Kako da se vladam u bolesti? - Rado ću primiti svaku bolest, jobovski je snositi i kršćanski posvetiti. - Liječit ću se, ali bez tjeskobe, kukanja i očaja. - Bol ću iskoristiti za svoje posvećenje. Prikazat ću svoje patnje za dobro Crkve, naroda, reda, bližnjega, pokoru vlastitih grijeha. Ne samo što ću je strpljivo nositi, nego ću je iskreno ljubiti i sjediniti s bolovima Isusovim. - I u bolesti ću nešto raditi, makar i najneznatniji posao. Tješim se: bol prolazi, ali njezina vrijednost ostaje.
.......... SMRT Iako se umiranje duboko protivi mojoj težnji za životom, primam je junački kao prirodni zakon, kao naravni svršetak svih stvari (živih, a u širem smislu i neživih), kao konac moga zemaljskog putovanja. Ta ona je "put svega zemaljskoga" (Job. 16, 22) i uvjet nadnaravne plodnosti ("Ako zrno ne padne u zemlju...." Iv. 12, 24). Besmrtnost nam je bila dana samo kao "mimonaravni" dar, izgubili smo je istočnim grijehom i više nemamo prava na nju. Sada upoznajemo gorku stranu smrti, jer je kazna i posljedica grijeha. Uza sve to ona ima svoju pozitivnu ulogu, biološku: skraćuje moje tjelesne patnje, i asketsku: daje mi prigodu za zasluge i konačno usavršenje, kojemu smrt daje svoj zadnji potez. Omogućuje mi sudjelovanje u agoniji Kristovoj (soteriološka funkcija smrti). Ona nije mrak, gasi naravno svjetlo da upali vrhunaravno. Smrt je čas istine, Božjega suda (gnoseološka vrijednost smrti). Ona nije nikako svršetak života, ni naravnoga - koji se i dalje nastavlja djelomično (duša) i potpuno (uskrsnuće) samo u drukčijm obliku - ni nadnaravnoga, koji u nebu dostiže svoj vrhunac. Zapravo, smrt je početak života, i to vječnoga, blaženi konac moga kršćanskog ufanja, konačni zagrljaj s Ocem (eto njene eshatološke funkcije). Kao vjernik neću se zavaravati kakvom "seobom duša" ili apokatastazom (Denz. 211). Smrt je najbolji dokaz naše nesavršenosti, ali i posljednja šansa za savršenost. Kroz nju i poslije nje dolazi konačno savršenstvo . Prema tome: kako se spremam na svoju smrt? Mislim li na nju svaki dan, osobito navečer, kao na tajnu po kojoj se dolazi do uskrsnuća na vječni život? Čekam li je smireno i veselo, čiste duše? Jesam li se već sada pobrinuo za sakramente umirućih? KRŠĆANSKA RAVNOTEŽA Zdravo ili bolesno, mlado ili staro, lijepo ili ružno, tijelo kršćanina je uvijek svetinja: "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji stanuje u vama? Ne pripadate sami sebi" (I Kor. 6,19). Ovo naše smrtno, ali posvećeno, tijelo očekuje sjajna budućnost: uskrsnuće i nebeska slava. "Intuicije genija, uporna volja osvajača, heroizam mučenika, zanosi mistika, sve je to ostvareno tek uz pomoć tijela. Ne govori li to dovoljno o njegovoj vrijednosti? Stoga ćemo ga poštivati, ljubiti, čuvati, hraniti, liječiti i nikada grijehom oskvrnuti. Čim se teški grijeh useli u srce, Bog iz njega bježi, vrhunaravni život je izgubljen, a naravni pokvaren, okaljan, degradiran. Hram je Božji oskvrnut. A kako obično dolazi do takova oskvrnuća? Ako svoje tijelo previše tetošimo. Neuredna ljubav tijelu ima obratan učinak od onoga što ga mi želimo. Tijelo koje se mazi najmanje vrijedi, neotporno je i podložno bolestima. Neumjereni užici ga iscrpljuju i troše. Ono je stvoreno da služi duhu. Dogodi li se obrnuto, obistinjuje se stara riječ da je tijelo "dobar sluga ali slab gospodar" ili - kako bi rekli Grci - tijelo postaje grobom (soma=sema). Što je onda zapravo naše tijelo: svetinja ili "brat magarac", kako ga naziva Franjo? Po svojoj anatomiji je doista magarac (ali "brat" magarac!), no po Božjoj prisutnosti je svetište. Stoga nije na mjestu ni pretjerani kult ni pretjerani prezir tijela.
Tijelo, zdravlje, pa ni sam život, nisu sebi svrha niti su najveće vrednote. Zato ih u potrebi smijemo i moramo žrtvovati višim dobrima (vjeri, domovini, ljubavi bližnjega, općem dobru, staleškim dužnostima). Post i nemrs ne smatrajmo crkvenim zapovijedima, već radije higijenskom i asketskom mjerom. Jednako tako i razumne tjelesne pokore . "Prema tome, braćo, nismo dužnici tijelu da po tijelu živimo, jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako duhom usmrtite tjelesna djela, živjet ćete" (Rim. 8,12). "Glorificate et portate Deum in corpore vestro!" (I Cor. 6,20). ........
POZNAVANJE BOGA Sv. Augustin je molio: "Noverim me,noverim Te". Potpuno pravilno, jer se poznavanjem sebe pripremamo na spoznaju Boga . Pred nama sada stoji dužnost upoznati izvor i uzor svoje svetosti. Zašto nam je poznavanje Boga potrebito? Zato jer nam je vjersko neznanje štetno. Ono je jedan od izvora grijeha i nesavršenosti, vodi zabludama, indiferentizmu, nepažnji i zaboravu. Stoga griješi svaki onaj koji hotimično zanemaruje svoju vjersku izobrazbu. Naprotiv, znanje o Bogu je već jedan oblik ujedinjavanja s njime, a jedinstvo s Bogom je glavna svrha našeg života. Prvi stupanj jedinstva je dakle spoznaja (starokršćanska gnosis). Drugi stupanj će biti ljubav. Ali ni ljubavi nema bez spoznaje. Nil volitum quin praecognitum. Što budemo bolje upoznali svoju Prasliku, neizrecivo blago božanske naravi i njenih savršenosti, a osobito neizmjernu ljubav Presv. Trojstva prema ljudskom rodu, to jače će se u nama rasplamtjeti ljubav prema Njemu i težnja za sjedinjenjem. Može li čovjek upoznati uzvišenu svetost Božju a da ne poželi biti bolji? Čitava katolička nauka je prepuna odgojnih misterija, divnih istina, moralnih pouka i asketskih pobuda. Filozof Max Scheler je isticao tri funkcije znanja: radnu (Leistungsvvissen), obrazovnu (Bildungswissen) i otkupiteljsku (erlosungsvvissen). Zaboravio je spomenuti još jedno najvažnije i najsavršenije znanje, a to je posve-titeljsko tj. znanje o Bogu. Ono će nam Boga približiti a nas posvetiti. Kako ćemo steći to posvetno znanje? Na dva glavna načina: učeći o Bogu, tj. proučavanjem vjere, i živeći u prisutnosti Božjoj.
|