www.tebe-trazim.com

Budući da je moje početno svjedočanstvo bio prvi post na ovom formu bio je veoma kratak i nedorečen.
Velika mi djela učini Svesilni Sveto je Ime Njegovo !
Prvo ću malo da kažem o sebi, rođena sam u velikoj porodici, moj otac je vanbračno dijete odrastao bez stalne prisutnosti roditelja a majka u većoj i normalnoj porodici ali i to nije bio dovoljno za pravi odgoj. Veoma mlada ušla je u brak i od tada svi ih poznaju po teškom nasilju ali uvijek su zajedno i danas imaju puno djece, ja sam jedno od njih. Oboje imaju svoje mane i prednosti, oduvjek je bilo i dobri i loši dana. Samo ti loši dani su baš žestoki , najgori je osječaj malom djetetu da mu otac na oči tuče majku , ili kad vidiš onaj bijes u očevim očima počneš da ga se bojiš , čak i da poželiš da ga nikad nevidiš. Teško je ono kada se ujutro probudiš uz galamu ustaneš i vidiš da neko dobiva batine. Vratiš se u krevet i vrtiš filmove svog života i kažeš sebi " ja se nikad neću udati jer nemam normalnu porodicu , ko će mene sutra ispratit do oltara kad ništa nije normalno" . Tolike suze su prolivene , toliki uliveni strah... Al nekako to dijete podnosi škola ga spašava prijetelji..
Kada se dogodi da odrasteš i da sam se boriš za život onda je to malo teže , počinju se primjećivat i posljedice neželiš to više trpit nemožeš.
U svemu tome spašavala me vjera od malena , baka me naučila moliti , Baka koja je rodila vanbračno dijete i pokajala se...Molila sam puno , pričala sam puno s Bogom družila sam se.
Nisam ja htjela biti časna sestra ja sam htjela imat ljubav muškarca bez obzira na sve što se dešavalo. Gdje god sam išla molila sam Boga čak su i ljudi to neki primjetili pa se počeli šaliti.
I tako jednog dana pošalje meni Bog dečka , nikad nisam smjela reći ocu za njega al i za to se našlo rešenje. A onda su počeli problemi u vezi , koji su mi u ovoj priči najmanje važni... Sada slijedi ono što me dovelo ovdje svjedočanstvo.
Postala sam jako mršava osoba , Bog mi je prestao ispunjat svaku želju , vjerovatno zato da me odgoji i da mi danajbolje za mene. A onda se meni od previše zatvorenosti desilo to da sama nisam mogla na ulicu. Dobila sam fobiju od padanja u nesvjest. Imala sam te padove ali kada to prijeđe u strah postane strašno. Posebno to se događalo prilikom odlaska u Crkvu meni se počnu znojiti ruke srce naglo lupati , u sebi molim molitvu da ostanem na nogama do kraja mise i tako svake nedelje pune tri godine .... Odem na seminar, na neki šalter meni taj napad panike dođe srce lupa , otišla na poslovni razgovor meni pozlilo otišla u bolnicu srušila se.. Pa ja više nigdje nisam mogla otići.
Čvrsto sam odlučila da se borim molitvom protiv toga jer kako ću ja jednoga dana raditi, održavati svoju porodicu. Odlazak doktoru mi je pokazao da su nalazi super a kod psihijatra nisam želila ići.
Od molitve na kamenu u Međugorju , do raznih devetnica i molitvi, ja sam kao što sam već rekla OZDRAVILA , DOBILA POSAO PRVU PLAĆU I DIPLOMU na isti dan....... Bog me tad nagradio , znači ne kad sam ja htjela , već kad je bila volja njegova. Bila sam zaboravila kako je to biti samostalan i sposoban.
Ja znam kako je biti pun ljubavi Božije bila sam jednom imala poseban odnos s Bogom kojeg većina Vas ovdje ima.
Nemam danas taj odnos negdje usput sam pokleknula ali imam želju da se vratim i vratit ću se.
Hvala Vam <3

Evo ja imam jedno svejdocanstvo.
Unazad dva mjeseca sam bez sakramentalnog zivota, molitva jako rijetko, Misa, ispovijed niti jednom u dva mjeseca...
Moram priznati da mi je zasada dobro, povremeno osjetim prazninu ali mi nista ne fali...
Pomirio sam se sa sudbinom i puno mi je lakse, nego moliti Boga za nesto a znam da od toga nema nista... to me je zapravo i upropastavalo, povjerenje u Boga... ta nada.
Jedino cega se drzim ne jedem petkom meso.
Sam sam, treniram, zivim... dobro mi je i bez Boga.
Zapravo sada kada razmislim, kada sam se udaljio od Crkve nestao je pristisak i kamen s mojih leda... sve je od tada krenulo na bolje i smirio sam se... povratak crkvi? O tome ne razmisljam... jer povratak bi za mene znacio korak unazad...padanje na koljena i preklinjanje za mrvicu srece... ja sam rekao dosta je i ne hvala.
Eto to je moje svjedocanstvo... vjerujem svima ovdje trn u oku ali istinito... znaci bez crkve i Boga se moze itekako.

Budući da kao vjernici živimo s jednom nogom na ovom a s drugom na onom svijetu bih napisao slijedeći doživljaj. Radio sam jedno vrijeme u istočnoj Njemačkoj. Ona je danas pretežno ateistička a među kršćanima prevladavaju protestantske skupine. Bio sam uglavnom u katoličkoj dijaspori. Budući da je to tako i tamošnje katoličke crkve ne izgledaju sve kao one na koje smo navikli. Ova u koju sam ja išao je izvana djelovala kao neka urbana vila i ako dobro pamtim prošao sam je, tražeći nju u toj ulici, dva puta a da je nisam uočio. Jedne sunčane nedjelje u svibnju 2010. je župnik poslije Mise blagoslovio novo postavljenu Gospinu špilju u crkvenom vrtu. Bio je to jedan prekrasan dan. Idućeg dana je jedan uragan poharao grad. Divljao je većinom po samom središtu. Okolna polja su bila pošteđena. Uništio je po gradu krovove i polomio je puno drveća. To je bilo nešto još neviđeno. Vijesti o tome su sutradan bili po svim kanalima. Nitko od svih stanovnika tog grada nije stradao! Osim materijalne štete je bilo pojedinaćnih uznemirenja. No to je bilo sve.

Evo da posvjedočim za valjanost sakramenata. Moj djeda je prije smrti imao priliku da se ispovijedi kod lokalnog župnika. Kao njegov unuk mogu reči da je živio tih i miran život. Ni mrava nije mogao pregazit - kako se kaže. Poslije sahrane smo sjedili u autu. Tada je se desilo nešto neobično. Moja sestra Irena je plakala i čula je u sebi glas od djede Marka. Smijao je se blaženo. (A bio je dugo teško bolestan.) Zanimljivo - prvo je nekoga pitao: 'Jel' ona to čuje?' Zatim joj je rekao: 'Ne plači Irena. Meni je ovdje dobro.' Moja Irena je to dugo vremena zadržala za sebe. Najprije je se povjerila našoj majci. Osobno vjerujem da je imao anđela pored sebe kojeg je pitao da li ona to čuje. Ali to je samo moje nagađanje.