Jučer mi se dogodilo nešto pomalo neobično...
Nikad nisam otišla u crkvu na krunicu prije mise, ali jučer sam se nekako slučajno našla i tamo..i molila s ostalim ljudima. Nakon toga je bila prekrasna sveta misa.. A nakon toga - bila je molitva za oslobođenje koju vodi pater Smiljan Kožul.
Na tim molitvama pretežno sudjeluju članovi molitvene zajednici te crkve, ali itekako su dobrodošli i svi drugi...
Bila sam jako umorna i nije mi se ostajalo, ali me nešto vuklo da ipak ostanem... I tako ja ostala...
Bilo je prekrasno - pjesma, molitva, neki su imali jake reakcij: najviše me potreslo kad je pater Kožul molio molitvu oslobođenja, a jedna je žena (vjerojatno zaposjednuta) bijesnim i luđačkim glasom vikala "Dosta! Dosta!"
Bila je jako glasna i bijesna (ne ona, nego taj koji je muči) i tad je pater Kožul zamolio Isusa da svojom ranom na desnom ramenu oslobodi tu ženu - čim je to izgovorio - ona je užasno i bolno kriknula, baš kao da je netko kolje! Uvijek me zadive takve situacije, iako sam ih već puno puta doživjela.
Uvijek me malo potrese to Zlo koje se zaista osjeća u takvim situacijama, ali me još više potrese Isusova moć u tim situacijama - presretna sam kad vidim kako Isus liječi i kolika je moć u Njegovom imenu.
A što me osobito dotaklo... Kao što sam rekla, bila sam sama na toj molitvi. Inače uvijek volim biti u društvu i mrvicu mi je bilo neobično što sam sama došla, ali nema veze - da doživim i to - biti sama na takvom susretu, a opet - među svojom braćom i sestrama.
Ja sam sjedila na početku reda, a na kraju reda je sjedio jedan simpatičan dečko. I on je došao sam.
Bilo mi je malo lakše - Super, ima ih još koji dođu sami i koji su van ove molitvene zajednice.
Između nas su sjela dva starija gospodina i jedan dečko, sva ostala mjesta u našem redu su bila prazna.
Pater Smiljan je govorio neka molimo da nas Isus dotakne svojom probodenom rukom. Molili smo da nas Isus dotakne...
Ja sam molila svim srcem jer zaista baš nikada nisam imala iskustvo da "nešto osjetim" u takvim situacijama. Cijelo sam vrijeme govorila u sebe: Isuse, da te samo dotaknem! Ili da Ti dotakneš mene...
U jednom je trenutku pater Smiljan rekao nek zagrlimo osobe oko sebe. Uh, pa kako ću nekoga zagrliti, a nikoga ne poznajem i još sam baš na mjestu gdje i nema ljudi oko mene - svi su mi daleko, na početku reda?? Baš mi je bilo smiješno...obazrela sam se oko sebe i vidim - pa svi se grle! Ja se onako smješkam i čudim se tom prizoru (a bilo je nešto prelijepo u tom prizoru...uspjela sam vidjeti onaj iskreni sjaj i radost u očima onih koji se grle...).
Tad je odnekud došao do mene jedan dečko i rukovao se sa mnom i zagrlio me. Nakon toga su došla ona dva starija gospodina i lagano me zagrlili. Uh, bilo je to tako smiješno, ali - lijepo i toplo.. Nije bilo neugode.
I tad je došetao do mene i onaj simpatičan dečko s početka reda - zagrlio me i - poljubio. U obraz, naravno! U oba obraza...
Nikad nisam osjetila nježniji, neviniji i topliji zagrljaj i poljubac nego je bilo od tog dečka. Osjetila sam svu njegovu nježnost i - ranjenost. Ne znam kako to objasniti, ali sigurna sam da je taj dečko jako ranjen jer kao da me preplavila neka bol kad me zagrlio i poljubio - ne moja bol, njegova bol. Kao da sam u tim trenucima primila svu njegovu ranjenost.
Ne mogu to nikako opisati... Osjetila sam koliko mu je bio potreban taj zagrljaj i poljubac - nije tu bilo ničeg muško-ženskog...sigurna sam. Bio je to zagrljaj brata. Brat je zagrlio sestru kojoj je također očito trebao taj zagrljaj čim me toliko dirnuo... Nije me dirnuo zbog toga jer mi je dečko simpatičan!!
I tad sam pomislila - možda je to bio Isusov dodir? Jer sam u tim trenucima osjećala kao da me grli nešto nezemaljsko, kao da sam u naručju nekoga koga poznajem tisuću godina, a ne osobe koju uopće ne poznajem.. Osim ranjenosti koju sam osjetila, osjetila sam i veliku radost, neobičnu radost...
Nakon nekoliko minuta smo opet molili da Isus uđe u naše srce. Sad ne znam što je to bilo, ali - u tim sam trenucima također osjetila nešto neobično: kao da mi je vrh glave otvoren i kao da je nešto lagano i pomalo hladno (ali ugodno) strujalo u mene. Nije bio u pitanju klima-uređaj!! Ne znam jel to bila ona situacija kad protrneš jer čuješ prekrasnu pjesmu o Isusu ili nešto drugo.
Jel itko ikad od vas osjetio nešto takvo - da mu nešto struji u glavu??
Što se tiče zagrljaja onog dečka, možda to nije bio Isusov zagrljaj, ali bio je iskreni zagrljaj BLIŽNJEG. Zagrlilo me nebrojeno ljudi kroz cijeli moj život, ali ovo je do sad najljepši i najosjećajniji zagrljaj u kojem sam bila!
Tako se vjerojatno ljubi bližnjeg... Pa i onoga kojega ne poznaješ, s kojim nikad nisi progovorio ni riječ..