BOLESNIČKO POMAZANJE
Nastavljamo sa meditacijama fra Zvjezdana Linića o svetim sakramentima koje on iznosi u katoličkom tjedniku Glasa Koncila. Ovaj put je govor o jednom osjetljivom sakramentu: bolesničkog pomazanja, s kojim i vjernici i svećenici koji udjeljuju ovaj sakrament imaju problema.
Zvjezdan Linić
Sakrament bolesničkoga pomazanja
Nije tome davno da su se i revni kršćani bojali tražiti i primati ovaj sakrament koji je određen za bolesnike. Najčešće su vjernici smatrali da je to sakrament koji se dijeli umirućima i da je to onda u izvjesnom smislu posljednje pomazanje. Vrlo često su vjernici, koji ipak nisu htjeli ostaviti svoje drage bez tog sakramenta, čekali na određen način da oni budu negdje pri kraju, ili slikovito »kad im je duša na jeziku«, kako bi onda pozvali svećenika da podijeli taj sakrament. Vjernici su shvaćali da je to važan sakrament, ali više kao sakrament prijelaza u vječnost a ne toliko kao sakrament pomoći u bolesti. Sigurno, taj je sakrament bez daljnjega sveti čin kojim Crkva želi otpratiti umiruće u vječnost i pomoći im njime i molitvom za mirniji prijelaz te ga povezuje, ako je riječ o bolesniku koji je još u mogućnosti da se pričesti, sa svetom popudbinom, stanovitim ispraćajem. U časovima umiranja poznato je da su potrebne molitve zaštite Crkve i pomoć u toj posljednjoj borbi svakoga smrtnika. Čak su vjernici takvo svoje uvjerenje potvrđivali i činjenicom da se taj sakrament nazivao sličnim nazivom koji upućuje na slično razmišljanje, tj. »posljednje pomazanje«. Ipak, i taj naziv ima i svoje drugo tumačenje, tj. ovo je zaista posljednje pomazanje u vjerničkom životu ako se pritom ima na umu prva dva pomazanja koje vjernici primaju, tj. krsno i krizmano pomazanje.
Sakrament za zdravlje bolesnih
Današnji je naslov tog sakramenta »Bolesničko pomazanje«, a cjelokupni obredi pristupa službenika Crkve bolesnima naziva se »Skrb Crkve za bolesne«. Nakana Crkve je povezana s vjerom u Isusa Krista koji je živo prisutan u svojoj Crkvi i koji i danas ozdravlja jednako kao što o tome izvješćuju evanđelja za vrijeme Isusova zemaljskog života. Taj je sakrament u prvom redu namijenjen ozdravljenju bolesnih i Crkva poslušna Isusovoj zapovijedi trudi se u njegovo ime moliti za ozdravljenje i pritom mazati uljem one koji su bolesni. Zato je bezrazložan svaki strah od toga sakramenta i vjernici su pozvani da s vjerom i povjerenjem pozovu službenika Crkve k sebi i svojim bolesnicima da im podijeli taj sakrament. On spada u tajne vjere u redu svih drugih svetih sakramenata.
Sveto ulje
Vrlo često se taj sakrament naziva i naslovom »Sveto ulje«. Naglasak je ovdje na ulju koje se u svrhu podjeljivanja sakramenta bolesničkoga pomazanja na osobit način blagoslivlja. Ulje je često prisutno u životu Crkve, jer je prisutno i u svakodnevnom životu vjernika i jer se isto tako spominje i u Bibliji kod nekih svetih čina. U naravnom pogledu ulje služi u domaćinstvu, u kozmetici, u podmazivanju, u medicini i dr. Uvijek je tu riječ o biljnom ulju, ali se kod upotrebe Crkve naglašeno (ali ne isključivo) za potrebe posvete i sakramenata upotrebljava maslinovo ulje. U odnosu na sakrament bolesničkog pomazanja pomaže paralela s upotrebom ulja u medicini za ublažavanje boli i za druge svrhe. Takvo se ulje koje služi sakramentu za bolesne svečano blagoslivlja u molitvi posvete ulja na Veliki četvrtak, što redovito čini biskup u zajedništvu sa svojim svećenicima. Međutim, u svakoj hitnoj potrebi u nedostatku takvoga ulja, svaki svećenik može blagosloviti svako biljno ulje u neposrednoj prilici i primijeniti ga na bolesniku u sakramentu pomazanja. Već se i u evanđeljima spominje kako su apostoli pridizali bolesne mažući ih uljem.
Milosrdni Samarijanac
Isus je na jednom mjestu izgovorio prispodobu o milosrdnom Samarijancu. Riječ je o nekom čovjeku koji je upao među razbojnike i oni su ga izranili, orobili i ostavili tako ranjena da leži kraj puta. Ako mu tko ne pomogne, mogao bi iskrvariti i umrijeti. Ni svećenik ni levit, službenici hrama i voditelji bogoslužja, nisu osjetili sućuti za toga čovjeka. Tek jedan Samarijanac, za Židove nepraktični vjernik, bliži poganima nego pravim vjernicima, zaustavlja se kod toga čovjeka, saginje se do njega, povija mu rane i zalijeva ih uljem i vinom. Potom ga povjerava u gostinjcu gostioničaru. Tradicija Crkve vidi u slici toga Samarijanca samoga Gospodina Isusa koji je sišao među čovječanstvo ranjeno istočnim grijehom i spašava čovjeka od smrti. Dok tako otkupljenoga čovjeka povjerava gostioničaru u gostinjcu, zapravo ga povjerava Crkvi do kraja svijeta, dok se opet ne vrati. A spominjanje ulja i vina upozorava već u toj slici na sakrament svetoga ulja bolesnima za ozdravljenje i na sakrament svete mise koje nema bez vina. Pričest kod svete mise oduvijek se nazivala lijekom besmrtnosti. Prije pričesti svaki vjernik moli ponizno da i u osobnoj nedostojnosti ipak po njoj »ozdravi duša njegova«.
|