Oprost
– Tek kad se pomirim i s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje. Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima (to je početak ponovnog uspostavljanja narušenih veza između mene i bližnjih i između nas i Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno je bez koristi vjerovati da mi Bog oprašta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s braćom; neće biti oproštenja niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog praštanja drugima koji su zgriješili protiv mene… Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvreda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma je netko zbog mojih uvreda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može postati sotona (sotona nikada ne može reći, ni Bogu ni čovjeku: ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘kajem se’ – zato je pakao vječan). Tko do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost nije dovoljna – nju nadilazi ljubav; zato pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju.
– Pomirenje s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje oproštenje. Povrijediti bratsku ljubav znači uvrijediti Gospodina. Ne-praštanje je protest protiv oproštenja Božjeg! Duh Sveti nas uči da treba opraštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu (Mt 18,34-35). Neću biti ‘kažnjen zbog’ svoje okrutnosti – manjak milosrđa već je samo po sebi pakao. Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao što je Isus bio s nama; On nam kaže da nas Njegov Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti božanski, budi božanski milosrdan prema drugome (usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači pristati na nepravdu /opraštanje nije ubijanje nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi, u tebi samome, smatraš nevinim, ‘jer ne zna što čini’; svaki od nas je ranjen istočnim grijehom i potrebni smo samilosti jedni od drugih) – pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje djelo u njemu, kako ga On obnavlja i čisti… Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća bi nam prestala biti onda kada bismo prestali govoriti: ‘Oče naš’! (usp. sv. Augustin).
– Kršćanin sije mir – a ne razdor; gasi požar – sluša i šuti; na uvredu odgovara molitvom; na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen – ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja, vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja mira i sloge; posreduje među sukobljenim stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice sukoba.
– Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost… Zato oprosti i unaprijed, već sada svim onima koji će te još ikada povrijediti do tvoje smrti…
– Konačno, opraštanje se ne uvjetuje. Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi treba moliti za oproštenje onaj koji se je prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi uvrijedio! Slično kaže i papa u Sarajevu: Ne treba čekati da se drugi promijene: tako ni opraštanje ili traženje oproštenja ne treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona; samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je sablazan… Povjeruj da nemaš neprijatelja, da te nitko ne može uvrijediti (u nama se vrijeđa uvijek samo oholost, nikada poniznost! Naši pravi neprijatelji su u nama samima – J.-B. Bossuet)! Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi, pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio, tko će zaustaviti daljnja nasilja (C. Carretto)! Onog dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju, mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
– Pa kad si već jednom oprostio – ne vraćaj se više na to, to je gotovo!, da i tebi Bog ne bi opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu o ‘opozvanom oprostu’: Mt 18,23-35).
– Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem uvreditelja. Nije opraštanje ono što se često čuje: Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam, ali onaj zna što je učinio. To nije kršćanski način opraštanja. Netko lijepo reče: ako možeš oprostiti, ali ne možeš zaboraviti, kao što govore mnoge osobe, postavljaš uvjete Božjem oproštenju. Govoriš: Oprosti mi tako kako sam ja u stanju oprostiti, ali ne više. Kršćanin, u svjetlu vjere, govori: Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad ti opraštam u Isusovo ime, jer ti vjerojatno nisi znao što činiš /usp. Lk 23,34/. Nemoj govoriti o miru, ili ga prije Sv. Pričesti primati ili nuditi, kada nisi u stanju oprostiti i doživjeti ga ponajprije u svojemu srcu.
(- Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain susreću s onu stranu. Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? – A što to?, upita Abel. Ubio sam te, reče Kain. Doista se ne sjećam, odgovori Abel).
– Nije kršćanski niti reći: Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti, ali Bog će se osvetiti… Nemoj Boga suobličavati svome liku. Moli radije kao sv. Stjepan /gledajući Savla/: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh /Dj 7,60/… To je molitva koju Bog rado uslišava; ta je molitva vjerojatno uputila Savla u Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo Stjepanove velikodušne molitve posredovanja, Crkva vjerojatno ne bi imala ‘Pavla’… Ako te uvreditelj i dalje progoni, Isus kaže: Radujte se…! /Mt 5,12/).
– Ne pokazuj prstom na pogreške svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog prema drugome, vjerojatno ćeš uvijek pogriješiti; ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se… jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom, i sud će biti nemilosrdan; tko je milosrdan, likuje nad sudom – jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo na ovim Njegovim riječima. Oprostiti, iskazati milosrđe – Božje je obilježje; to je tolika snaga duha da može zapaliti čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to ‘nesuvremeno’. No, jedno je sigurno: Krist ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći u zabijanju čavala… Sv. sestra Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. Pričesti, da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi – tada govori a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite, a drugoga povređuju – šuti, jer bi to bila samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ govori ljubav, ali neistinito – šuti, jer bi tvoja riječ bila hipokrizija, a ne istina…
– Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju, hvale… neka bude još više okruživan, poštovan, hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u njemu i koje samo ja znam. Žrtvujem ti ovu bol borbe moje volje protiv mog zlog srca! (F. Varillon).
– Savjeti R. Bundala s obzirom na ‘bratsku opomenu’ (usp. Mt 18,15-17): Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi. Inače – nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem grijehu – izrugat će te, napasti i poniziti po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru namjeru. I ne reci opomenu na takav način da porušiš sve mostove između sebe i bližnjega. Kad govoriš, neka ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne otvaraj usta svaki čas i čim vidiš grijeh; duh tužitelj zbraja grijehe; Isus nije hodao svijetom prigovarajući. Nikada ne opominji čovjeka koji tebi čini zlo. Radije zlo pretrpi opraštajući i moleći za tu osobu. Opominji onda kad vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena služi ljubavi, a ne sebeljublju (usp. R. Bundalo, Sinovi Svjetla, HKZ “MI”, Zagreb, 2002., str. 335-338).
