Svjedočanstvo forumaša Ultravox
LOURDES
Odlučio sam vam posvjedočiti svoje iskustvo Lourdesa.
Godine 2008,kad je bila 150 godišnjica ukazanja pokojni Zadarski nadbiskup Prenđa je organizirao hodočašće svoje biskupije u Lourdes.Odazvalo se oko tisuću ljudi,među njima moja supruga i ja.
Tada smo imali dvije djevojčice,a pošto supruga nije htjela više imati djece pomirio sam se s tim stanjem.
Ipak,u meni je tinjala nada da će mi Bog jednog dana dati i sina,pogotovo kad sam u Bibliji počeo čitati o Abrahamu i njegovoj nadi protiv svake nade.Dat će Bog,mislio je Abraham…
Onog dana kad smo se odlučili upisati na hodočašće žena mi je ostala trudna.Naravno to smo saznali nekoliko mjeseci kasnije…
Prošlo je cijelo ljeto u jurnjavi i za poslom i sve je nekako u mojoj glavi stavljeno na stranu,čak i njena trudnoća…Posao je bio naporan,jer sam stalno,po najvećim vručinama bio u muvingu,što me je dosta iscrpljivalo.Dodatnu komplikaciju mi je stvarala bol u tetivama.Naime nakon više godina sam se aktivirao u nogometu,ali nije mi donijelo ništa dobro,jer su mi se stvorile otekline na tetivama i nikako nisu htjele splasnuti,niti prestati boljeti.Bol mi je dodatno smetala pri radu i to dobre dvije godine.
Nekoliko dana prije hodočašća sam uzeo godišnji odmor i počeo sam se pripremati za put sa trudnom suprugom.Iskreno to sam sve shvatio kao jedan veliki odmor.
O Lourdesu sam jedino znao,da se tamo nekad davno ukazala Gospa.
Kad smo nakon dvodnevnog putovanja stigli tamo dobili smo obavijest da onaj tko hoće ići na kupanje za ozdravljenje mora preskočiti ručak i odmah otići u red nekoliko stotina nizbrdo od hotela,kraj rijeke koja je tekla pokraj velebne bazilike.Tada sam prvi put čuo da ima tako nešto,ali naravno da mi nije palo napamet preskočiti ručak.
Nakon ručka sam odlučio ipak prošetati…sam.Lutajući po Lourdesu,diveći se njihovim zgradama i ljepoti došao sam do predivne bazilike,koja je izgledala kao da grli ljude koji su stajali na trgu ispred nje.
Tada se pojavio jedan poznanik za kojeg nisam znao da ide u Crkvu,a najmanje sam se nadao ga susresti par tisuća kilometara dalje od našeg grada.
Pozvao me je da odem i ja s njim na kupanje,prihvatio sam uz napomenu da je sigurno kasno…Kad smo došli tamo ipak su nas pustili u red.
Stavši u red sjetio sam se da imam mali Novi Zavjet u džepu,pa sam počeo čitati i meditirati.Red je malo,po malo postajao kraći i nakon sat i nešto došli smo do ulaza u samu zgradu.
Ušavši unutra ostao sam šokiran,jer tamo je opet bio red.A to znači još čekanja…Tada sam primjetio ispred sebe niz boksova koji su bili prekriveni zavjesama.Ljude su svremena na vrijeme pozivali unutra.Došao je red i na mene.Tamo više nije bilo nikoga poznatog….Sjedilo je par ljudi u gačicama.
Shvatio sam što mi je raditi.Skinuo sam se i ostao sjediti na stolici.
Tada je sa drugog kraja boksa izronio kroz zavjesu neki čovjek u gačicama mokar do gole kože.Tako mokar se počeo oblačiti,pa je i roba koju je obukao postala mokra.Pomislio sam,kako taj lik glumi nekog pobožnjakovića.Kad je otišao pomislio sam da trebam za nešto moliti kad sam već tu.
Sjetio sam se supruge i njene trudnoće,a usprkos tome je pušila kutiju dnevno.
Došao sam na red i ušao u iduću prostoriju.Tamo je bio bazen,a na dnu bazen kip Marije i male Bernardice,djevojčice kojoj se Gospa ukazala prije 150 godina.Morao sam se skinuti do kraja,ali su me odmah zgrnuli nekom mokrom i hladnom krpom.Rekli su mi da se pomolim za što hoću.Pomolio sam se za zdravlje djeteta koje se treba za koji mjesec roditi,a sve zbog previše cigareta koje je moja supruga trošila.Kad sam ušao u bazen sa hladnom vodom su me zaronili,kao ono kad se baptisti krste u rijeci,samo što mi nisu smočili glavu i kosu.Tada su me poslali da obučem,onako mokar gačice.Nije bilo ničega za obrisati se.Vratio sam se u boks gdje mi je bila roba.Pogledom sam potrazio nekakav peškir,ali nije bilo ničega,pa sam se skroz mokar i mokrih gaćica na sebi počeo oblačiti. Sjetio sam se da onaj lik,što sam ga vidio mokrog,dok sam čekao nije bio nikakav pobožnjaković.Samo se nije imao čime obrisati,kao ni ja!
Obukao sam donji dio trenerke,pa zatim čarape.Obuvajući patike nešto mi je bilo čudno,čarape su ostale suhe.Oblačeći potkošulju i majicu shvatio sam da je sve na meni suho.
Počeo sam gledati u donji dio trenerke,pa gornji,ali nigdje one silne vode na meni od trenutak prije.Zbunjen sam izašao iz zgrade,ali nigdje nisam zatekao nikog poznatog.
Krenuo sam prema hotelu da ispričam ženi što mi se dogodilo. Sreo sam jednog meni poznatog svećenika i na brzinu mu oduševljeno ispričao događaj,a on mi hladnokrvno odgovori da je to normalno i da se događa…i ode.
Molim?!?
Jesam li ja lud?Što je tu normalno?
Kad sam došao u hotel i ispričao događaj ženi,ona me počela zezati da sam to isto mogao napraviti i kod kuće,ali ja nikad nisam čuo da se itko ustao iz kade ili mora,odmah obukao i ostao suh. I on i roba.
Međutim,to je bio tek početak događanja..
Sutradan smo svi sa našim biskupom i svećenicima krenuli u obilazak raznih mjesta po Lourdesu,a tiču se svete Bernardice.Njezin dom,bolnica gdje je radila,Crkva koju je pohađala,mjesto gdje joj se Gospa ukazivala…i svugdje smo se molili.Bilo je to jedno lijepo ozračje i iskustvo.Kad smo sve to obišli naš nadbiskup je rekao da smo ispunili sve uvjete koje papa dao da bi se dobio potpuni oprost.
Potpuni oprost!?!?
Ispovjedao sam se relativno često,ali ta pomisao,taj tik u glavi…Meni je sve oprošteno. Taj osjećaj,to stanje…nisam nikad u životu doživio.
To je bila totalna euforija iz čista mira.Bog me tako ljubi da je sve izbrisao,cijelu moju prošlost. Moj život je odjednom dobio neku novu dimenziju postojanja.
To se zove roditi se odozgor,nakon 40 godina života.To je to.
Sve sam počeo gledati nekim drugim očima.
Svijet oko mene je sjajio u nekim drugim bojama…svjetlijim.
Nakon toga smo imali križni put oko brda,krunicu na jednoj padini a sve to je vodio nas nadbiskup,apostolski nasljednik…podsjetilo me na Isusa i njegov govor na gori.Danas je naš pokojni nadbiskup na Nebeskim poljanama u zajedništvu sa vječnom Crkvom u Gospodinu…i smije mi se dok ovo pišem.
Pošto smo se osobno poznavali i prije,na putu za Lourdes smo se našli na ručku i malo popričali.Tad sam primjetio na njemu neku tugu i počeo mi govoriti kako je teško biti Kršćanin,ali ja sam ga prekinuo i počeo mu govoriti kako je lijepo biti Kršćanin,kako nam Bog sve daje u životu…tako je razgovor završio.
Između mene laika i njega nadbiskupa Zadra.
Iduću stanicu kad smo stali u Avignonu,gdje su stolovale prognane pape imali smo Svetu Misu,a propovijed je počeo ovako: “Lijepo je biti Kršćanin…”
Zadnji dan prije odlaska smo imali Svetu Misu u Bazilici Gospe Lourdske,svih tisuću Zadrana,svi zajedno sa svojim svećenicima i svojim Nadbiskupom.
Tokom Mise sam sjedio u prvom redu i primjetio sam da neki svećenici idu od oltara do oltara gledajući u tabernakule i nemoćno šireći ruke.Kako je Euharistija odmicala,primjetio sam da su svi od klera sve nervozniji.Prije same pričesti nam je rečeno da će se samo biskup pričestiti,jer nema nigdje hostija.
Ja sam pogledao kraj Euharistijskog stola je stajao tabernakul sa upaljenim crvenim svjetlom i počeo motirati da pogledaju iza zavjese. Jedan svećenik me je poslušao i dok se biskup pričesćivao izvadi je ,ne kalež,nego nešto veliko kao pehar lige prvaka i to punu posvećenih hostija.I naravno,pričestili smo se svi.Kad je Sveta Misa završila ljudi su me tapsali…I dan danas me rame boli od toga.
Nikad mi neće biti jasno zašto su tražili po najudaljenijim kutovima bazilike,a par metara od svojih mjesta nisu vidjeli tabernakul.Sam nadbiskup je sjedio pola metra od tijela Kristova.
Možda me rame dan danas boli,ali nešto drugo je prestalo.Kad smo sjeli u autobuse,shvatio sam da me tetive ne bole,ni oteklina više nije bilo.Pola puta sam se stalno pipkao po tetivama,ne vjerujući da boli nema.
Na povratku smo stali u Torino pogledati famozno Torinsko platno.Vidjevši Krista nakon svih tih događanja oko mene,na meni i u meni, vjera za mene nije više neka nada,već stvarnost i realnost.Vjera je za mene iskustvo djelovanja Božjeg u mom životu.
Nakon Lourdesa godinu dana sam budan sanjao,odnosno spavao sam,ali svjesno.Duh mi je svaku noć govorio.Sve sumnje oko vjere su nestajale,jedna za drugom.Kao da sam se školovao.
Danas predajem vjeronauk,imam dvije pametne i dobre kćerke kojima se ponosim,a ima i jedan mali i zdravi dječak,jak i bistrog pogleda.
Bog je dao,jer Tko je kao Bog.
A moja supruga,ona je čudo od žene. Vjerujte mi njena priča je još čudesnija od moje…ali kad dođe njeno vrijeme i ona će biti ispričana.
