www.tebe-trazim.com

Pa eto, samo zato sto je nesto konacno, ne znaci da nije stvarno, kaj ne? Naravno da je tuzno sta ljudi umru, sta lijepe stvari zavrse, ali to ih ne cini manje lijepima i manje stvarnima, niti ponistava utjecaj koji mogu imat na tebe i ti na druge.
Rec "sve sto zavrsi je u osnovi besmisleno" znaci da je sve sta radis, piva s prijateljima, knjiga koju citas, neka pjesma ili film, šetnja ili bilosta sta volis - besmisleno, jer zavrsava.
Nitko, cak ni oni koji tvrde da je "drugi zivot jedino sta je bitno" ne zivi tako. Ne, piva s prijateljima, knjiga koju citas, neka pjesma ili film, šetnja ili bilosta sta volis, su lijepi i smisleni, iako a donekle i jer imaju kraj.

Rec da nije tako - time tvrdis da nista ama bas nista u ovom zivotu nema vrijednost. Znam da donekle to krscani i tvrde, barem na papiru, ali to je po meni puno veci nihilizam nego ovo kako ja gledam stvari. (kazem donekle jer neki stvarno to i kazu, a drugi nesto u smislu da su te stvari nesavrseni odrazi boga ili stavec, lijepi ali nepotpuni, vrijedni ali manje vrijedni od drugog zivota, daj je drugi zivot samo bolji od ovoga - al to bi znacilo da se nemaju sta tvrdit da je zivot bez boga nije vrijedan zivljenja, samo mogu eventualno tvrdit da je nepotpun)

A koja je alternativa? Uzmimo da ima nesto sta je vjecno - ako to znaci da traje beskonacno, to je muka - nakon odredjenog vremena ti sve dosadi. A ako je to neko skamenjeno, nepomicno stanje, cak i da je blazeno, jedan sjaj bez misli, bez promjene, bez zivota, pa ... to je necu rec besmisleno, ali nama toliko strano i ne-ljudski da ne vidim kako se o tome moze govoriti kao smislenom ili besmislenom. Kako mi, kao ljudi koji sad jesmo, mozemo to dozivjeti. Ni ne mozemo - misljenje je neko kretanje, a u skamenjenoj beskonacnosti nema kretanja - dakle nema ni ljudske svijesti. Mozda ce to dozivjet neka "dusa", ali ne ja i ti, u imalo slicnom obliku u kojem smo sad, kao dva covjeka. Moja osobnost, um, ljudskost, osjecaji, sve sta me cini to sta jesam, u toj vjecnosti ne moze zivjeti. "Ja", ono sta sam sad, beskonacnosti nece vidjeti. Ali ovu smislenost za koju sam rekao da je imamo mi je sasvim ok

Eto, tako mi se cini, sta ti mislis?

musavi, ne se ljutiti na ovo šalimo se

Relativizam — vladajuća filozofija

Relativizam je postao središnjim problemom vjere u ovome našem času. On, dakako, nipošto ne izgleda samo kao rezignacija pred neizmjernostima istine, nego se i pozitivno definira polazeći od pojmova tolerancije, dijaloške spoznaje i slobode, što bi sve tvrdnjom o nekoj za svakoga obvezujućoj istini bilo ograničeno. Tako se relativizam ujedno pokazuje kao filozofski temelj demokracije koja počiva baš na tome da nitko ne smije zahtijevati kako upravo on poznaje pravi put; demokracija bi dakle živjela od toga što svi putevi priznaju jedan drugoga kao ulomke pokušaja prema boljemu te u dijalogu traže ono što im je zajedničko; ali u demokraciju spada i natjecanje spoznaja koje se u konačnici ne daju svesti na neki zajednički oblik.

Sustav slobode morao bi po svojoj biti biti sustavom relativnih stanovišta koja se međusobno sporazumijevaju i koja su povrh toga ovisna o povijesnim konstelacijama te moraju biti otvorena za nove smjerove razvoja. Slobodarsko društvo bilo bi dakle relativističko društvo: samo pod tom pretpostavkom moglo bi ono ostati slobodno i otvoreno prema naprijed.


U političkome je području ova koncepcija velikim dijelom u pravu. Ne postoji neka politička opcija koja bi jedina bila ispravna. Ono relativno, konstrukcija slobodarski uređena suživota ljudi, ne može biti apsolutno — upravo je to bila zabluda marksizma i političkih teologija. Dakako, ni u političkome području ne može se sve rješavati s totalnim relativizmom: Postoji nepravda koja nikada ne može postati pravom (npr. ubijanje nevinih; uskraćivanje prava pojedincima ili skupinama na njihovo ljudsko dostojanstvo i na odnose koji su s time u skladu); postoji pravo koje nikada ne može postati nepravdom.

Prema tome, u društveno-političkome području ne može se relativizmu osporiti neko određeno pravo. Problem je u tome da relativizam samoga sebe predstavlja bezgraničnim. On se sada posve svjesno primjenjuje također na područje religije i etike. Ovdje mogu upozoriti samo u nekoliko naznaka na razvoj koji danas određuje teološki razgovor. Takozvana pluralistička teologija religija razvijala se, i to postupno, već od pedesetih godina XX. stoljeća, ali je tek sada stupila u samo središte kršćanske svijesti. S obzirom na težinu problematike kao i na njezinu prisutnost u najrazličitijim kulturalnim prostorima pluralistička teologija religija zauzima danas ono mjesto koje je u 1980-im godinama imala teologija oslobođenja; uostalom, ona se s njome mnogostruko povezuje te joj pokušava dati novo, aktualno obličje. Njezini oblici su veoma raznovrsni tako da ju nije moguće svesti na neki kratak obrazac i ukratko prikazati ono što je u njoj bitno. Ona je s jedne strane tipično dijete zapadnoga svijeta i njegovih filozofskih oblika razmišljanja, ali se s druge strane na začuđujući način dodiruje s filozofskim i religijskim intuicijama Azije, napose indijskoga podkontinenta, tako da joj upravo dodir tih dvaju svjetova u sadašnjemu trenutku daje posebnu snagu i prodornost.



__________________________
Preuzeto iz:

vjera_istina_tolerancija.jpg
Joseph Kard. Ratzinger: Vjera, istina, tolerancija
Izdaje: Kršćanska sadašnjost
Mjesto i godina izdanja:I. izdanje, Zagreb, 2004

Ovo je za Piu

Pia, baš dobra fotk i point

ne vjerujem u prijelaze između vrsti

Haha, good one hvala, thom, uvijek mi se drago nasmijati hajde da se još malo smijemo... evo jedna da se zajedno smijemo, da? iako se i na ovaj tvoj clip možemo oboje smijati...

Pia volin te! Imaš ti kakvog frajera ili?

Musavi:"Moja osobnost, um, ljudskost, osjecaji, sve sta me cini to sta jesam, u toj vjecnosti ne moze zivjeti. "Ja", ono sta sam sad, beskonacnosti nece vidjeti. Ali ovu smislenost za koju sam rekao da je imamo mi je sasvim ok"
...
Eh, Musavi, takav stav nije daleko od nekakvog modernijeg nihilizma, ali svakako da jeste od istine.
Rođeni smo/stvoreni kao nesavršeno Božje zdanje, na kojem - Bog ne samo da to dopušte negp čak očekuje od nas, traži - na "zdanju" moramo itekako raditi.
Zar je nebitno KAKO putujemo ovom Suznom tolinom, KOLIKO se trudimo postati što sličniji onome "zdanju" kakvim Bog očekuje da postanemo; da svoje talente/darove (nezasluženo dobivene i od nas samih usavršenima) nesebično dijelimo ljudima oko sebe; da uz svu našu ljudsku aktivnost sve više i više UCJEPLJUJEMO ljubav, ali onu i onakvu kako od nas traži sama Ljubav…
Zar sve to jednostavne da se raspline i - daj Bože jednoga dana - ulaskom u obečano blaženo gledanje Boga od toga ne ostane ni traga?
Nelogično, jer PO ČEMU ćemo imati zasluge ako ne po opisanome? ZBOG ČEGA bismo za nagradu trebali u Raj?
Koji je, onda po tvom, nekakav i Božji kriterij, nego baš TRUD biti što sličniji malom djetetu koje s ljubavlju gleda svijet, ljude oko sebe, Boga i samoga sebe?
I SVE TO da nestane nakon ove fizičke smrti?
SVE što si ti postao za života na zemlji, uz savjest koja baš sve pamti - stat će pred Boga. I nakon toga će sve nestati? Zar i sjećanje na tvoje najbliže? KAKO bi se onda duša u raju molila za nas dolje, ako je njena osobnost nestala?
Ne, Musavi, nešto ne štima. Preispitaj svoju predodžbu o Bogu, kao prvo. On je stvorio TEBE i baš TEBE kao OSOBU želi uz sebe. Onu, "obrađenu" da sija od ljubavi!

Drug milicajac i artiljerijski napad na Božju opstojnost

Dalmatinac, bio bi red navesti kome je namijenjen "drug milicajac...", barem mi se čini...
Pozdrav!