www.tebe-trazim.com

Pitaš li se zašto imaš potrebu za lijepim, otkud ti potreba za empatijom a i sama potreba za smislom?

Topla voda već postoji na forumu,
Francek je otvorio dobru temu
Ateizam
pa čitaj što te zanima
i pitaj, normalno, rado ćeš dobiti odgovor
utemeljen na KKC, Crkvenim dogmama,
sve detaljno razjašnjeno i teološki i činjenično potvrđeno.

viewtopic.php?f=1&t=6157

Zamolba moderatorima da se ne umnožavaju teme istoga sadržaja.
Hvala.

Marine, moje potrebe su, po mom misljenju, splet evolucijskih okolnosti, kako potreba za lijepim, tako i potreba za vitaminom C. To me ne sprijecava da lijepom dodijelim (ja, ne evolucija ili netko treci) smisao i važnost, a vitaminu C ne.
Jesam li ti odgovorio na pitanje?

Hm, svjestan sam da život gledamo drugačijim očima, recimo ovo tvoje mišljenje mi je dosta apstraktno kao što bi vjerovatno i moje bilo tebi ali evo pokušavam te shvatiti ...jer ovako evolucijski gledano imam dojam da smo određeni okolnostima koje nas čine takvima kakvi jesmo, ono, rodimo se, odživimo najbolje kako možemo i umremo, dakako sad je to pojednostavljeno ali opet u glavnim crtama to je to...po čemu je onda život vrijedan življenja ako sve vodi nekom kraju nakon kojeg više ništa ne postoji? ..., mislim sve ono što smo gradili i što nas je činilo ljudima kakvi jesmo prestaje trenutkom smrti...kako ti gledaš na to? Mislim kažeš određen si evolucijom i zato možeš u nečemu vidjeti nešto lijepo ali zašto imaš potrebu za tim?

Pa eto, samo zato sto je nesto konacno, ne znaci da nije stvarno, kaj ne? Naravno da je tuzno sta ljudi umru, sta lijepe stvari zavrse, ali to ih ne cini manje lijepima i manje stvarnima, niti ponistava utjecaj koji mogu imat na tebe i ti na druge.
Rec "sve sto zavrsi je u osnovi besmisleno" znaci da je sve sta radis, piva s prijateljima, knjiga koju citas, neka pjesma ili film, šetnja ili bilosta sta volis - besmisleno, jer zavrsava.
Nitko, cak ni oni koji tvrde da je "drugi zivot jedino sta je bitno" ne zivi tako. Ne, piva s prijateljima, knjiga koju citas, neka pjesma ili film, šetnja ili bilosta sta volis, su lijepi i smisleni, iako a donekle i jer imaju kraj.

Rec da nije tako - time tvrdis da nista ama bas nista u ovom zivotu nema vrijednost. Znam da donekle to krscani i tvrde, barem na papiru, ali to je po meni puno veci nihilizam nego ovo kako ja gledam stvari. (kazem donekle jer neki stvarno to i kazu, a drugi nesto u smislu da su te stvari nesavrseni odrazi boga ili stavec, lijepi ali nepotpuni, vrijedni ali manje vrijedni od drugog zivota, daj je drugi zivot samo bolji od ovoga - al to bi znacilo da se nemaju sta tvrdit da je zivot bez boga nije vrijedan zivljenja, samo mogu eventualno tvrdit da je nepotpun)

A koja je alternativa? Uzmimo da ima nesto sta je vjecno - ako to znaci da traje beskonacno, to je muka - nakon odredjenog vremena ti sve dosadi. A ako je to neko skamenjeno, nepomicno stanje, cak i da je blazeno, jedan sjaj bez misli, bez promjene, bez zivota, pa ... to je necu rec besmisleno, ali nama toliko strano i ne-ljudski da ne vidim kako se o tome moze govoriti kao smislenom ili besmislenom. Kako mi, kao ljudi koji sad jesmo, mozemo to dozivjeti. Ni ne mozemo - misljenje je neko kretanje, a u skamenjenoj beskonacnosti nema kretanja - dakle nema ni ljudske svijesti. Mozda ce to dozivjet neka "dusa", ali ne ja i ti, u imalo slicnom obliku u kojem smo sad, kao dva covjeka. Moja osobnost, um, ljudskost, osjecaji, sve sta me cini to sta jesam, u toj vjecnosti ne moze zivjeti. "Ja", ono sta sam sad, beskonacnosti nece vidjeti. Ali ovu smislenost za koju sam rekao da je imamo mi je sasvim ok

Eto, tako mi se cini, sta ti mislis?

musavi, ne se ljutiti na ovo šalimo se

Relativizam — vladajuća filozofija

Relativizam je postao središnjim problemom vjere u ovome našem času. On, dakako, nipošto ne izgleda samo kao rezignacija pred neizmjernostima istine, nego se i pozitivno definira polazeći od pojmova tolerancije, dijaloške spoznaje i slobode, što bi sve tvrdnjom o nekoj za svakoga obvezujućoj istini bilo ograničeno. Tako se relativizam ujedno pokazuje kao filozofski temelj demokracije koja počiva baš na tome da nitko ne smije zahtijevati kako upravo on poznaje pravi put; demokracija bi dakle živjela od toga što svi putevi priznaju jedan drugoga kao ulomke pokušaja prema boljemu te u dijalogu traže ono što im je zajedničko; ali u demokraciju spada i natjecanje spoznaja koje se u konačnici ne daju svesti na neki zajednički oblik.

Sustav slobode morao bi po svojoj biti biti sustavom relativnih stanovišta koja se međusobno sporazumijevaju i koja su povrh toga ovisna o povijesnim konstelacijama te moraju biti otvorena za nove smjerove razvoja. Slobodarsko društvo bilo bi dakle relativističko društvo: samo pod tom pretpostavkom moglo bi ono ostati slobodno i otvoreno prema naprijed.


U političkome je području ova koncepcija velikim dijelom u pravu. Ne postoji neka politička opcija koja bi jedina bila ispravna. Ono relativno, konstrukcija slobodarski uređena suživota ljudi, ne može biti apsolutno — upravo je to bila zabluda marksizma i političkih teologija. Dakako, ni u političkome području ne može se sve rješavati s totalnim relativizmom: Postoji nepravda koja nikada ne može postati pravom (npr. ubijanje nevinih; uskraćivanje prava pojedincima ili skupinama na njihovo ljudsko dostojanstvo i na odnose koji su s time u skladu); postoji pravo koje nikada ne može postati nepravdom.

Prema tome, u društveno-političkome području ne može se relativizmu osporiti neko određeno pravo. Problem je u tome da relativizam samoga sebe predstavlja bezgraničnim. On se sada posve svjesno primjenjuje također na područje religije i etike. Ovdje mogu upozoriti samo u nekoliko naznaka na razvoj koji danas određuje teološki razgovor. Takozvana pluralistička teologija religija razvijala se, i to postupno, već od pedesetih godina XX. stoljeća, ali je tek sada stupila u samo središte kršćanske svijesti. S obzirom na težinu problematike kao i na njezinu prisutnost u najrazličitijim kulturalnim prostorima pluralistička teologija religija zauzima danas ono mjesto koje je u 1980-im godinama imala teologija oslobođenja; uostalom, ona se s njome mnogostruko povezuje te joj pokušava dati novo, aktualno obličje. Njezini oblici su veoma raznovrsni tako da ju nije moguće svesti na neki kratak obrazac i ukratko prikazati ono što je u njoj bitno. Ona je s jedne strane tipično dijete zapadnoga svijeta i njegovih filozofskih oblika razmišljanja, ali se s druge strane na začuđujući način dodiruje s filozofskim i religijskim intuicijama Azije, napose indijskoga podkontinenta, tako da joj upravo dodir tih dvaju svjetova u sadašnjemu trenutku daje posebnu snagu i prodornost.



__________________________
Preuzeto iz:

vjera_istina_tolerancija.jpg
Joseph Kard. Ratzinger: Vjera, istina, tolerancija
Izdaje: Kršćanska sadašnjost
Mjesto i godina izdanja:I. izdanje, Zagreb, 2004

Ovo je za Piu

Pia, baš dobra fotk i point

ne vjerujem u prijelaze između vrsti