28. ožujka
Sveti Siksto III., papa († 440)
Sveti Siksto je po rodu bio Rimljanin, postao je svećenik, a po smrti pape Celestina I. 27. srpnja 432. izabran je jednoglasno za njegova nasljednika te 4 dana kasnije posvećen za rimskoga biskupa. Bilo je to samo godinu dana nakon Efeškog sabora koji je osudio dva kriva nauka: pelagijanizam i nestorijanizam. Siksto je nastojao da one koji su u zabludi vrati natrag kršćanskoj istini i jedinstvu Crkve. Zato je netko o njemu zapisao ovo: "Kako vjerujemo, uzdignut si na apostolsku stolicu za dobro čitave zemlje. Kristove Crkve, raspršene po svijetu, imat će sada svjetionik koji će osvjetljivati ne samo Zapad, već i posljednje okrajke svijeta."
U svom pismu antiohijskom patrijarhu Ivanu Papa je pisao: "Iskusio si iz sadašnjih događaja što znači dijeliti našu vjeru. Blaženi je Petar, apostol, predao svojim nasljednicima ono što je sam primio: potpunu i jednostavnu vjeru, koja je strana svađama, a koju moramo neprestano razmatrati i u njoj ustrajati. Nije mala briga i posao koji nas čeka da bi Crkva bila bez ljage i bore."
Djelovanju sv. Siksta III. valja pripisati i završetak gradnje nekih rimskih bazilika, tako bazilike Sv. Sabine, koje je započeta gradnja već za pape Celestina I., Sv. Lovre in Lucina, Sv. Petra u okovima, a Lateranska je bazilika dobila velebnu krstionicu u osmerokutnom obliku. No najveće je djelo bazilika Sv. Marije Sniježne na Eskvilinu, zvana općenito Sveta Marija Velika. U njoj prekrasni mozaici svjedoče još i danas o događajima na Saboru u Efezu godine 431., gdje je osuđena neispravan Nestorijev nauk o dvjema osobama u Kristu, a i definirano da je Marija Bogorodica, tj. Majka Božja.
Iako je sveti Siksto umro 29. ožujka 440., Rimski martirologij slavi ipak njegov blagdan na današnji dan. I njegov pontifikat dokazuje jasno primat rimskoga biskupa, koga se priznavalo već tada ne samo na Zapadu nego i na Istoku. Grob svetog Siksa III., pape, nalazi se pokraj groba svetog mučenika Lovre na Tiburtinskoj cesti.
Blažena Ivana Marija de Maillé, udovica
(1331-1414)
Blažena se Ivana rodila 14. travnja 1331. u dvoru La Roche, u biskupiji Tours, u Francuskoj. Već u 11. godini života imala je viđenje u kojem je vidjela Blaženu Gospu s djetetom Isusom. Taj milosni događaj potaknuo ju je na žarču pobožnost. Osjetila je izvanredan nutarnji poticaj da se sva posveti čašćenju Kristove muke. Ne treba se tome čuditi, jer je prvi religiozni odgoj primila od franjevca koji bijaše ispovjednik njezine obitelji, a franjevački je red u srednjem vijeku posvuda širio pobožnost prema Kristovoj muci.
Ivana je željela živjeti sva za Boga, ali ju je njezin zaštitnik, protiv njene volje, godine 1347. udao za Roberta de Silléa. To nam danas izgleda neshvatljivo, ali u ono je doba žena morala slušati i u izboru staleža bilo roditelje bilo skrbnike. Na sreću je i Ivanin zaručnik bio dobar kršćanin pa je odlučio živjeti s njome u čistoći. A da se tu radilo o nečem vrlo ozbiljnom, vidi se po tome što su se oboje za takozvane velike pošasti crne kuge, koja je harala Europom od 1346. do 1353., posvetili dvorbi bolesnika. Imali su, dakle, oboje smisla za žrtvu, pa im onda nije bilo teško živjeti u potpunoj uzdržljivosti.
Francuska je tada bila u ratu s Engleskom. Ivanin je muž Robert bio zarobljen od Engleza te otkupljen uz cijenu polovice svoga imanja. Vrativši se kući, umro je godine 1362. Obitelj de Sille njegovu je udovicu jednostavno otjerala. Ivana se tada povukla u Tours i ondje se posve posvetila molitvi i dobrim djelima, onome čemu ju je srce vuklo od malena. U ruke nadbiskupa iz Toursa položila je zavjet vječne čistoće te ušla u jedno svratište da ondje služi bolesnicima. No i tu je bilo uskogrudnih srdaca koja su je progonila pa se morala povući u neke vrste pustinju Planche de Vaux, gdje je u samoći provodila kontemplativan život. Njezino zdravstveno stanje prisililo ju je da se vrati natrag u Tours, gdje se godine 1386. nastanila pokraj crkve franjevačkog samostana te stavila pod duhovno vodstvo oca Martina de Bis-Gaultiera. Njezina velika revnost više puta ju je nagnala da pođe na dvor maloumnog francuskog kralja Karla VI. bilo u Toursu bilo u Parizu. Razlog putovanja je bio poboljšati pali moral na kraljevskom dvoru. Kako je bila obdarena izvanrednim mističnim darovima, mnogi su je rado slušali i pitali za savjet. Umrla je na današnji dan godine 1414.
Brzo je pokrenut postupak za proglašenje blaženom, jer ju je narod veoma štovao. Za vrijeme hugenotskih ratova godine 1562. hugenoti su u svom fanatizmu oskvrnuli njezin grob. Štovanje od pamtivijeka, što se blaženici iskazivaše, službeno je potvrdio 28. travnja 1871. papa Pio IX. Blaženu Ivanu časte ove biskupije: Tours, Bourges, Le Mans, Laval, Poitiers te franjevački red. Iako je blaženica bila povezana s franjevcima, ne može se dokazati da je bila i njihova trećoredica. No, to nije ni važno. Daleko je važnije da je bila od Boga izabrana duša, da je mnogo molila, trpjela, dobra činila i posvetila se.
|