|
17. travnja
Sveti Mapalik i drugovi, mučenici († 250)
I sjeverna je Afrika vrlo rano postala kršćanska i mučenička. Jedno je od njezinih crkvenih središta bila Kartaga. Slavni kartaški biskup sv. Ciprijan, prvak među sto pedesetak afričkih biskupa, u svojem X. pismu priznavaocima spominje kao mučenike Decijeva progonstva godine 250. svetoga Mapalika i njegove drugove. Iz pisma Lucijana i Celerina doznajemo da je Mapalik izdahnuo za vrijeme mučenja još dok su ga ispitivali.
U jednome pismu rimskome kleru sveti Ciprijan suprotstavlja ispravno Mapalikovo držanje nerazboritu ponašanju Lucijanovu. Dok je naime Lucijan davao takozvane "knjižice mira" palima, Mapalik se nije usudio takvo nešto učiniti ni svojoj vlastitoj majci ni sestri, koje su za vrijeme progonstva otpale, ograđujući se jedino na molitvu da im bude dan njihov mir.
Vjernost vjeri Mapalik je, dakle, smatrao nečim vrlo važnim, a takvo je bilo držanje i mnogih drugih kršćana i mučenika. Ono je načelno posve jasno, dok nije tako jasno kakav stav zauzeti prema onima koji za vrijeme progonstva pokazaše slabost, da li s njima prekinuti svaku vezu? Da, čovjek se ni uz cijenu života ne smije odreći svoje vjere, no ako to uslijed slabosti ipak učini, valja mu uvijek ostaviti otvorena vrata da se uz Božju milost može pokajati i vratiti prvotnoj vjernosti. Sveti je Mapalik činio ono što mu je njegova savjest nalagala činiti i zato je subjektivno postupio dobro. Njegov primjer može nam biti poticaj da u vjeri budemo uvijek vjerni te da za nju budemo spremni sve žrtvovati.
Sveti Ciprijan ovako veliča nepokolebljivu vjeru mučenika: "Kojim hvalama da vas uzveličam, o prehrabra braćo? Kakvom hvalom da opjevam hrabrost vaše duše i postojanost vaše vjere? Sve do postignuća slave podnosili ste najokrutniju muku, niste podlegli mučenju, već su - rekao bih - muke uzmakle pred vama. Svršetak koji muke ne dadoše vašim bolima, dade ga kruna slave. Okrutno mučenje trajalo je tako dugo, ali ne da pokoleba vaše čvrste vjere, već da vas kao Božje ljude što brže pošalje Gospodinu.
Mnoštvo je nazočnih s udivljenjem promatralo nebesku borbu za Boga i duhovni boj za Krista i promatrali su kako Njegovi sluge ispovijedaju svoju vjeru riječima slobodno, pameću nepokolebljivo, ispovijedahu je božanskom snagom, lišeni doduše ovozemnih strijela, ali naoružani oružjem vjere. Bijahu postojani u mukama i snažniji od svojih mučitelja; i mučeni i poniženi udovi pobijedili su pandže koje su greble i mrcvarile.
Nepokolebljivu vjeru nisu mogli pobijediti ni ponovni okrutni udarci i, dok im je utroba bila uništena, bili su mučeni ne udovi nego same rane slugu Božjih. Tekla je krv koja je imala ugasiti požar progonstva, koja je svojom slavnom bujicom uništila plamen i oganj pakla. O kakvog li prizora dostojna Gospodina, kako li uzvišenog, kako velikog, kako li ugodnog Božjim očima zbog vjernosti zakletvi njegovih vojnika, kao što je pisano u psalmima riječima Duha Svetoga koji nas potiče: 'Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih'. Dragocjena je smrt koja cijenom svoje krvi stiče besmrtnost, koja prima krunu uz cijenu ispunjenih kreposti.
Kako je ondje bio radostan Krist, kako li pun zadovoljstva kad se kao zaštitnik vjere borio i pobijedio u takvim slugama i dao Svojim vjernicima da shvate toliko koliko svatko od njih može shvatiti. Bio je nazočan kod Svoje borbe, bodrio je, jačao i podizao one koji su se borili i branili Njegovo ime. On koji je za nas jednom zauvijek pobijedio smrt, trajno u nama pobjeđuje.
O blažene li Crkve naše koju tako prosvjetljuje sjaj božanske dobrote, koju u naše dane obasjava slavna krv mučenička! I prije je bila bijela u djelima braće; sad je postala crvena u krvi mučenika. Među njezinim cvijećem ne nedostaju niti ljiljani niti ruže. Sada se bore pojedinci da prošire tu dvostruku njezinu čast. Primaju bijele krune jedni zbog svojih djela, a drugi zbog mučeništva."
Blažena Marija Ana od Isusa (1565-1624)
Madrid, današnja prijestolnica Španjolske, rodno je mjesto blažene Marije Ane od Isusa, koja se ondje rodila od oca Ludovika Navarra di Guevara i majke Ivane Romero. Bilo je to 21. siječnja 1565. Isti je dan bila i krštena. Još kao djevojčica, vođena nekim višim nadahnućem, željela se posve posvetiti Bogu, dok su roditelji mislili drukčije i htjeli je pošto-poto udati. Vrlo je to česta pojava u životu, no iako slična, svaki je pojedini slučaj ipak svoje vrste. Kod Marije Ane bio je ovakav.
Da bi svoju kćerku prisilio na udaju, otac ju je dao u kuhinju pod komandu vrlo stroge i čangrizave služavke. Za djevojku je to bilo poniženje, a kad joj je umrla majka, osvanuše joj još crnji dani. Uz služavku zlostavljala ju je i maćeha, jer se otac ponovno oženio. Bila je u svojoj rodnoj kući prava Pepeljuga. No i tome je jednoga dana došao kraj. Ne mogavši je slomiti, ostaviše je na miru.
Sad Marija Ana poče obilaziti samostane moleći da je prime, ali je posvuda zbog bolesti bila odbijena. Radilo se o nekoj bolesti ruku. Nije se njima mogla normalno služiti. Kad nije mogla ostvariti redovnički ideal u samostanu, ona ga poče ostvarivati sama bez zajednice, iznajmivši najprije sobicu u blizini crkve redovnika bosonogih mercedarijevaca, a zatim se sklonila u sobicu tik do same crkve. Tu je kroz duge godine provodila život u molitvi, pokori, dok joj ne bi dopušteno da može obući habit mercedarijevaca. To joj je redovničko odijelo izručio 4. travnja 1613. sam generalni meštar reda mercedarijevaca, koji joj sljedeće godine primi i redovničke zavjete. I tako je Marija Ana i pravno, ne samo privatno, ostvarila svoj životni san da se kao redovnica posveti Bogu.
Postavši redovnica, posvetila se djelima ljubavi prema bližnjemu. Sama je mnogo pretrpjela od nedostatka ljubavi pa je tim više imala srca za drugoga. Zato je pohađala bolesnike i potrebnike, a njezini su posjeti za njih bili veliko ohrabrenje. Osjetili su da ih ta sveta duša voli i da im dobro želi. Neko je vrijeme s Marijom Anom skupa stanovala Katarina od Krista, koja joj je svojom oporom naravi davala mnogo prilika da se vježba u kreposti strpljivosti. Blaženica ih je dobro iskoristila.
Zahvaćena teškom bolešću pleuritisa, iskušana mnogim kušnjama, Marija Ana od Isusa 17. travnja 1624. izruči svoju dušu Gospodinu. I tako je za nju završilo vrijeme kušnje te započela stvarnost blažene vječnosti. Nadbiskup Malage kardinal Di Trejo, koji je kroz 14 godina izbliza pratio život blaženice, sastavio je vrlo iscrpan izvještaj o njezinim krepostima, potpisan 12. rujna 1627. On svjedoči da je bio prisutan kod prve ekshumacije blaženice te da je vidio njezino tijelo neraspadnuto. Mariju Anu od Isusa proglasio je blaženom papa Pio VI. dekretom od 18. siječnja 1783. Prigodom 300. obljetnice blaženičine smrti otvorili su opet njezin grob te pronašli još uvijek neraspadnuto tijelo.
Ana Marija od Isusa divan je cvijet u cvijetnjaku svetaca. On nam priča priču borbe za ostvarenje redovničkog poziva, priču molitve i pokore i poemu čina ljubavi prema bližnjima. I ona je jedno uspjelo i divno ostvarenje evanđeoskih ideala. Ti ideali svakome kršćaninu, redovnicima pak i redovnicama na osobit način, moraju blistati pred očima kao cilj prema kome valja ustrajno težiti.
Blaženi Rudolf iz Berna († 1294)
Na današnji dan slave imendan mnogi koji nose ime Rudolf. Red je stoga da kažemo barem nešto o onome čije ime svečari nose. Reći ćemo ono što je dosada povijesno utvrđeno, ni manje ni više. Želja za većim i sigurnijim znanjem na temelju povijesnih dokumenata mora ostati neispunjena.
Bern je danas glavni grad švicarske konfederacije, saveza švicarskih kantona ili okruga. Bernska kronika, napisana od Konrada Justingena od godine 1420. do 1430., i kasnija koju napisa Mihael Stettber, a seže sve do god. 1627., bilježi da se u Bernu godine 1294. dogodio gnusan zločin. Pripisivali su ga tamošnjoj židovskoj općini, ili, bolje reći, nekim njezinim članovima. Oni su u neki rov odvukli jednoga kršćanskog dječaka pa, da se izrugaju Kristovoj muci, razapeli su ga i ostavili da na križu izdahne. Iako su to nedjelo njegovi počinioci držali u tajnosti, ono je ipak došlo na vidjelo.
Grad Bern i njegov kler smatrali su dječaka pravim mučenikom pa su ga uz velike počasti pokopali u glavnoj crkvi blizu oltara svetog Križa. Taj oltar vjernici su kasnije prozvali "oltar svetog Rudolfa" jer su neki od njih na zagovor mladog mučenika bili uslišani u svojim molitvama.
Židovska je općina bila kažnjena zbog zločina koji joj se pripisivaše. Neki su njezini članovi pozatvarani, drugi mučeni i poubijani, a neki izagnani. I od tada se nijedan Židov nije smio nastaniti u Bernu.
Spomenuta je crkva s mučenikovim tijelom godine 1485. porušena, a na njezinu je mjestu sagrađena veća i ljepša crkva. Tijelo je mučenikovo stavljeno u lijes te na oltaru svetog Križa vjernicima izloženo na štovanje.
Godine 1528. za vrijeme reformacije kalvini su opustošili uz druge i tu crkvu te porušili oltar. Relikvije mučenika Rudolfa izvađene su iz lijesa, sahranjene u zemlju i tako im je nestao svaki trag. Crkva Rudolfa nije nikad službeno proglasila ni blaženim ni svetim. Jedino se zna da je u biskupiji Basel u njegovu čast bio sastavljen časoslov te u mjesni kalendar uveden i njegov blagdan. On se slavio na današnji dan. Tako je to bilo do godine 1908. kad je izbrisan i iz toga biskupijskog kalendara.
Povjesničari kažu da se ne može dokazati krivnja Židova za smrt dječaka Rudolfa. Oni smatraju da je to bila kleveta koju baciše na njih. Eto, tako kaže stroga i kritična povijest. A što s onima koji nose Rudolfovo ime? - Neka ga samo nose i neka mu kao kršćani budu vjerni. Povijest dječaka Rudolfa, kome Enciklopedija svetaca daje naslov "blaženi", neka ih podsjeća na to. Pustivši po strani povijest, vjernost je za kršćanina uvijek obveza. Ako ih nečije ime na to sjeća, onda ima smisla i to ime.
Blažena Katarina Tekakwitha (1656-1680)
Kršćanstvo i svetost dopriješe do svih naroda, pa tako i do američkih Indijanaca. Dokaz je tome Indijanka Katarina Tekakwitha. Ona se rodila g. 1656. u Ossernonu, blizu negdašnjega Fort Orangea, a današnjega Albanyja. Otac joj je bio poganin Irokez, a majka kršćanka Algonkinka. Rano je ostala siroče, a preživjela je i pošast boginja koje su joj godine 1660. strašno iznakazile lice. Uzeo ju je k sebi jedan rođak. Djevojčica mu je pomagala u kućnim poslovima.
Njezino indijansko ime Tekakwitha znači "ona koja stvari postavlja u red", ali ima i drugo značenje, a odnosi se na osobu kratkoga vida koja, koracajući, stavlja uvijek preda se neki predmet, na primjer štap. To stavljanje nekog predmeta naprijed može također značiti ime Tekakwitha.
Djevojčica je odrasla u nevinosti pa su je kasnije s pravom nazvali ljiljanom djevičanstva. Odbila je više puta ponuđene prilike za udaju. Godine 1675. došla je prvi put u dodir s katoličkim misionarima iz Kanade. Oni je 18. travnja 1676., na sam Uskrs, pokrstiše i dadoše joj ime Kateri, što znači Katarina.
Njezin rođak poganin prijetio joj je pa je Katarina, da se spasi, pobjegla u misiju Sv. Franje Ksaverskoga u Sault, kod Montreala. Ondje je primila prvu pričest, a milost ju je tako zahvatila da je pokazivala izvanredne znakove svetosti. Često se povlačila u šumu te pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. No nije bila samo neka pustinjakinja, već je redovito dolazila u crkvu na službu Božju, a pomagala je i na misiji i kod obitelji koja joj je pružila gostoprimstvo.
Gospodin ju je iskušao i raznim kušnjama. Bilo je to potrebno da njezina krepost još jače zasja. Nutarnjim mukama i kušnjama Katarina je pridodavala i oštre vanjske pokore. Na Blagovijest 1679. učinila je zavjet vječne čistoće. Shrvana bolima i patnjama umrla je 17. travnja 1680. Glas o njezinoj svetosti raširio se na sve strane pa je poveden i postupak za proglašenje blaženom. Dekretom Svete kongregacije obreda od 3. siječnja 1943., nakon pomnoga i svestranog ispitivanja, priznat je herojski stupanj njezinih kreposti. To je u kanonskom postupku vrlo važan korak. Službeno je dokazano i priznato da je kršćanske kreposti vršila u herojskom stupnju. Njezinu kauzu vodio je u Rimu generalni postulator Družbe Isusove o. Pavao Molinari. Katarinu Tekakwitha proglasio je blaženom Ivan Pavao II. 22. lipnja 1980.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
