Meni najdraži pravoslavni svetac –
sveti Serafim iz Sarova.
Odlomak iz knjige I. Gorainoff, "Serafine di Sarov" (Piero Gribaudi Editore, 1981. Torino), preveo Bogdan Malešević.
Ovaj prijevod objavljen je uz dopuštenje urednika Zlatnog pera, a inače je objavljen u prvom broju ZP-a od travnja mjeseca 1998. godine u Zagrebu.
-------
Poglavlje koje slijedi, "Slavna Kraljica Neba", posljednje je u drugom dijelu knjige Irine Gorainoff o "Serafimu iz Sarova", slavnom ruskom svecu 19. stoljeća, koji pripada tradiciji "staraca".
Radi se o monaškoj i hezihastičkoj obnovi započetoj od Paisija Veličkovskog, od kojega je jedan učenik, Dositej iz Kijeva, blagoslovio zvanje mladoga Prokora (kako se isprva zvao Serafim), te mu je ukazao na "pustinju" (naziv za eremitsko mjesto) Sarov, mjesto koje je zasigurno zahvaćeno utjecajem Pajsija i njegovih monaha. Tu se prakticirala za ruske starce karakteristična "molitva srcem". Mladi monah Prokor, kasnije sveti Serafin, bio je revan u obdržavanju regula Pahomijevih, kao i čitanju Otaca, te "Filokalije" (zbirke najpoznatijih tekstova pravoslavlja). Rečeno je da je bratska ljubav u njemu stvorila od njega "živuću ikonu ruskog starčevstva 19. stoljeća".
Rođen je 19. srpnja 1759. godine u obitelji trgovca Izidora Mohnina, u Kursku, kršten pod imenom Prokor, u vrijeme dok je Rusijom vladala Elizabeta, kći Petra Velikog. Kursk bijaše tradicionalistička i vjeri odana provincija, nezahvaćena revolucionarnošću Moskve, i u dobi od deset godina mali je Prokor bio zahvaćen opasnom bolešću, kojoj se porijekla nije znalo. Agata, majka, očajavala je već nad životom djetetovim, kada joj je Prokor ispričao san kojeg je upravo imao: "Blažena Djevica mu se ukazala da mu navijesti kako bi došla osobno izliječiti ga. Nekoliko dana kasnije bijaše nošena u procesiji ulicama gradića ikona, koja je držana za čudotvornu, Naše Gospe od Kurska. Kada se je procesija približavala kući Molininovoj, izbilo je nevrijeme sa strašnom kišom. Da bi zaštitili ikonu, donijeli su je u dvorište. To je iskoristila Agata da njen bolesni sin siđe te je bio ozdravljen."
"Blažena ti udovice - reče jednog dana Agati, koja je hodala ulicom sa dva sina, jedna luda u Kristu, koja posjedovaše dar, kao mnogi njemu slični, poznavanja budućnosti, - blažena ti koja imaš sina predodređenog da bude moćan posrednik pred Presvetim Trojstvom, čovjek molitve za cijeli svijet."
Nemoguće je zamisliti Rusiju bez tih "luda u Kristu", nazvanih "jurodivima", koji su vidjeli budućnost, a u Bizantu i u Rusiji ih je do onog vremena bilo 35 kanoniziranih. Preko njihovih je usta istina nastavila govoriti i u najokrutnijim trenucima ruske povijesti.
Tako je, dakle, započeo život budućeg svetog Serafima, kao što se vidi, u znaku Blažene Djevice, a tako će se nastaviti te završiti, sve do ukazanja pred njegovu smrt, 1. siječnja 1833. Život dakle od 74 godine, život posvećen ljubavi, koja se u odnosu na braću izražava karakterističnim njegovih uzvikom: "Radost moja, Hristos voskrese!" ("Radosti moja, Krist uskrsnu!"). U njegovom životu ne možemo ne zapaziti posebno djelovanje Djevice Marije, a preko Nje i Duha Svetoga.
Život mu bi precizno označen sa nekoliko perioda.
Prvi je period označen takozvanom pripremom u sjeni, u skrivenosti. Ušavši u sarovski manastir, učinio se je poslušnim do krajnosti svojem starcu, radio je kao tesar, posvećen neprekidnoj molitvi da bi dosegnuo "hezihiju". No u ovom se razdoblju dešava i njegov "silazak u pakao", kojeg mi katolici nazivamo "tamnom noći duha", po svetom Ivanu od Križa. Za vrijeme tri godine Serafim je obuhvaćen tajnovitom bolešću ostao zatvoren u svojoj ćeliji, zazivajući Isusa Krista "liječnika naših tijela i duša". Ozdravivši fizički pošao je živjeti u izbi nedaleko sarovskog samostana, težeći oživjeti život Kristov. Zbog toga je svojem mjestu osame davao imena zemlje Gospodinova utjelovljenja. Jedan kut šume nazvan je od njega Nazaret, drugi Betanija, vrh jednog brežuljka označen je kao Brdo blaženstava, jedna je pećina nazvana Getsemani. Čita Novi zavjet i Pahomijeve regule u cijelosti svakog tjedna, prakticirajući usto druge duhovne vježbe. Jednog je dana napadnut od bandita kojima dopušta da ga teško rane ostavljajući ga napola mrtvog, no on moli oprost za njih i, kada ovi bijahu uhvaćeni, prijeti da će napustiti monaški život sve dok oni ne budu pušteni od sudačkih vlasti. Prigodom silaska u pakao spoznao je da grijeh tih nasilnika bijaše također u njemu.
No pustinja i borba se za Serafina nastavljaju, on se odaje čistoj i žarkoj molitvi, ostajući svakog dana, kroz tri godine, na jednoj stijeni, ruku uzdignutih nebu, da zagovara poput nekog stilite. Vapaj "Gospodine, imaj milosrđa naspram mene, grešnika!", jedini je glas koji uzdiže u ime ne samo ljudi nego cijelog stenjućeg stvorenja u iščekivanju Epifanije. Ovo se pročišćenje nastavljalo, te Serafin ostaje u tišini od 1807. do 1810. godine . I te, 1810., poradi intriga izazvanih od ljubomornih monaha, iguman ga zove opet u manastir. Serafin je poslušan, no i u manastiru ostaje zatvoren u ćeliji gdje mu samo ikona Djevice od blagosti osigurava izvršenje otkupljenja čovječanstva.
Tako je prošlo 37 godina monaškog života koliko je bilo po¬trebno da demoni budu pobijeđeni, te da se izvrši duhovni preobražaj, i nastupi drugi period Serafimova života. Godine 1815. počinje primati goste i hodočasnike kojima daje savjete starca koji je stigao unutarnjem miru, i koji raspoznaje duhove. Mnogi tada u njemu prepoznaju duhovnog oca, otkrivši u kolikom stupnju hezihastičke energije Preobraženja bijahu na djelu u njemu i kroz njega već ovdje na zemlji.
Sada blještava svjetlost nije mogla ostati skrivenom i godine 1825. po inspiraciji "u Cijelosti svete", Majke Božje, Serafim izlazi iz svoje ćelije. Počinje tako posljednji, treći period njegova života, "njegova epifanija". "Serafin uskrsao, iznova podignut, iznova očvrsnut snagom Božjom koja ga je pozvala na teosis, na pobožanstvenje, susreće seljake, siromašne, lude svete Rusije kojima se učinio Ocem i pastirom. Tješi, potiče, liječi pokazujući ikonu Djevice od blagosti zvane "veselje svakog veselja", te pozdravlja svakoga nazivajući ga "Moje veselje!"." Tako piše Enzo Bianchi u predgovoru talijanskom izdanju svečeva životopisa.
Serafimova služba starca u ovom periodu privlači gomile hodočasnika. Serafin međutim ostaje ponizan i veseo, povlačeći se često u šumu da bi očuvao mir i da bi živio svetu hezihiju čovjeka koji zna komunicirati sa čovjekom, ali i sa Bogom. Onaj koji se je učinio "stavroforom", nositeljem Križa, učinjen je od Boga " pneumatoforom", nositeljem Duha Svetoga. "Počev od sada i odavle", inzistirao je sveti Serafim, "treba živjeti radost Kraljevstva, zajedništvo sa Gospodinom, treba priskrbiti dar Duha Svetoga". Serafim je postao, rekoše, "sav vatra", univerzalna i kozmička, hermeneuta Duha Svetoga. Kao takvoga, i kao ljubimca Djevice Marije, želimo ga doživjeti u Crkvi Jednoj!
U teškim časovima koji su prethodili njegovoj smrti, dok je Serafim trpio pri pomisli na jade koje je prouzročio čovjek loš i bez skrupula u oazi Gospodarice, Kraljica je Neba došla utješiti onoga kojeg zvaše Ljubimče moj.
"Jednom - pripovijeda u svojim sjećanjima otac Bazilije Sadovskij - tri dana nakon blagdana Usnuća Djevičina, išao sam pronaći oca Serafima u Sarov. Bijaše sam u ćeliji. Primio me je vrlo ljubazno te mi pričaše o životu svetaca dragih Bogu, dostojnih da prime različite karizme, da imaju začuđujuće vizije i čak da osobno primaju posjete Kraljice Neba. Nakon što me zabavljao nadugo sa sličnim razgovorima, pitao me: "Imaš li rupčić, batjuška?"; odgovorio sam da imam. "Daj mi ga". Dao sam mu. Otvorio ga je i, vadeći iz zdjelice punih šaka bijele kolače nikada prije viđene, započeo je puniti mi rupčić. "Također sam i ja bio posjećen od jedne kraljice: ovo je ono što je ostalo od njezina prolaska." Dok je izgovarao ove riječi, njegov je lice bilo tako veselo, tako sjajno da je nemoguće opisati ga. On sam je svezao rupčić vrlo uzano. "Idi, batjuška, vrati se kući i jedi ove kolače; daj ih također svojoj ženi; poslije idi u zajednicu i stavi tri kolača u usta svakoj od tvojih duhovnih kćeri."
"Bijah još mlad", nastavlja otac Bazilije, i ne shvatih da ga je bila posjetila Kraljica Neba. Vjerovao sam jednostavno da je jedna kraljica došla da ga pronađe tajno a nisam se usudio pitati ga koja. Tek mnogo kasnije Božji mi je čovjek objasnio o kome se radilo. "Kraljica Neba, upravo Kraljica Neba, batjuška, posjetila je ubogoga Serafima. Koja sreća za nas, batjuška! Majka je Božja obasula neizrecivom milosti ubogoga Serafima. Ljubimice moj, miljenice moj, udostojala se reći Gospodarica blagoslovljena - traži me ono što želiš." Jesi li razumio, batjuška? Koja milost!" Izgovorivši ove riječi, Božji se čovjek, na vrhuncu radosti, rasvijetlio. "I ubogi, jadni Serafim molio je Majku Božju za svoje sirote, tražeći da se sve spasu. I Majka je Božja obećala ubogome Serafimu tu neizrecivu milost ..."
Godinu i devet mjeseci prije smrti, starac je imao radost primiti posljednji puta, dvanaesti po redu, Nebesku Posjetiteljku. Bijaše zora 25. ožujka 1831., blagdan Navještenja.
Majka Eudoksija bijaše svjedok te vizije, kao što je već monah Miheja, u Lavri Presvetoga Trojstva, bio svjedokom posljednjeg ukazanja Posvesvete svetome Sergiju.
Nakon što je molio, starac je rekao monahinji: "Nemaj straha, uhvati se za mene." U istom se trenutku začuo zvuk sličan onom vjetra u šumi, pojavila se svjetlost nebeska, zazvučaše pjesme i ćelija bijaše puna mirisa.
Starac pade na koljena i zavapi sa rukama prema nebu: "O Djevice blagoslovljena i Prečista Kraljice, Majko Božja!"
Ukazahu se dva Anđela sa palmama u rukama. Potom uđe Marija, kojoj prethodiše Preteča i Sveti Ivan Evanđelista, koji joj je predan kao sin pod nogama križa i koji ju je pratio uvijek. Iza iđahu dvanaest djevica, sa kosom od zlata zavezanom na ramenima blještećim od dragog kamenja. Nesposobna podnijeti takvu viziju, Majka Eudoksija pade na zemlju i izgubi svijest: Djevica ju tada primi za ruku i podrži.
Monahinja je tada vidjela kako otac Serafim više ne bijaše na koljenima pred Nebeskom Gospodaricom, nego na nogama razgovarajući sa njom al pari, sa velikom jednostavnošću. Dok je Kraljica Neba njemu govorila u familijarnom tonu, kako se čini sa bliskim rođakom.
Susret je trajao dugo, no Majka Eudoskija uspije razabrati samo posljednje riječi: "Ljubimče moj, moj najdraži, uskoro ćeš biti sa nama." I blistava vizija nestane.
Slična intimnost sa Theotokos može izgledati neobična, skoro uznemirujuća, u tolikoj mjeri da obesnažuje svjedočenje Majke Eudoksije. Pa ipak čovjek poput Svetog Simeona Novog Teologa podržava mogućnost jednog odnosa tog tipa: "Koji se je obogatio nebeskim bogatstvom, to znači prisutnošću i imanencijom Onoga koji je rekao "Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i boraviti sa njime", taj poznaje dušom veličinu milosti koju je primio i ljepotu riznice koju nosi u vlastitom srcu. Kao prijatelj kada govori sa prijateljem, također on stoji blizu Bogu, povjerljiv u prisutnosti Onoga koji nastanjuje nedostupnu svjetlost. Blažen koji vjeruje u ovo! Tri puta blažen koji se trudi, pomoću prakse svete askeze, steći poznavanje ovoga što bijasmo rekli: anđeo je, da ne bismo rekli više, onaj, koji je zahvaljujući kontemplaciji i poznavanju, stigao ovom stupnju. Bliz je Bogu, sin Božji.
------------------------------------
Veritas, 13. rujna 2002.