www.tebe-trazim.com

uf kako vas dobro razumijem..i ja bih trebala na operaciju i zna me takva tjeskoba uhvatiti jer imam dva anđela i pomislim..ajme meni..neće mi valjda siročad ostati..strašno..al onda me prođe pa opet po starom..mislim da strahovi uvijek dolaze, a mi moramo jačati u Kristu i nedat im da ovladaju nama.

..već sam te "usvojio" davno
..al ti se ritaš..

..USTANI I HODI RUŽICE

..nemoj da dvaput govorim..

..ja sam veći strašljivac od vas..
..al vam nikad neću priznat...he..he..

Evo dragi moje mene opet kao grom iz vedra neba

Kad sam procitala naslov ove teme sam se nasmijala, jer sam dobila prije jedno 2 ili 3 tjedna jednu knjizicu koja se zove:

KAKO VJEROM NADVLADATI STRAH koju je napisao Mijo Nikic

knjizica je odlicna ima samo 48 stranica ali mi je puuuuuuuuuuuuuno pomogla. Hvala dragom bogu

Prvo te malo pa zatim bude i ovoga ali nakraj upuno pomogne i stvarno je odlicna.

Draga nina ,drago mi je sto si se javila.Strah ne moze preko noci nestati,ali uz Boga je sve moguce.I mene je bilo uvijek strah i mislila sam da je to normalno da sam takva osoba.Dok nisam oci otvorila da je to od zloga.Pa ako hoces dolazi Tomislav Ivancic u Wigratzbad pa se prijavi na seminar krajem sedmog mjeseca .Javi se na pp

..moli, jačaj, moli, umnoži svoju vjeru. Pred njom uzmiču svi strahovi, depresije, tjeskobe ... pa čak i neizlječive bolesti neće dovesti do očaja već probuditi nadu u izlječenje ili konačni susret s Bogom. Ne opterećuj se smrću kao nekim konačnim krajem već ako ti dođe u misli znaj da iza nje tek slijedi pravi, vječni, besmrtni život.

Draga Mary.. bila sam na dvije teže operacije kralješnice i to u godini dana..
oba puta sam išla bez ikakvih opterećenja i strahova...hvala Bogu..možda je to nekima smiješno i čudno ali ja sam oba puta išla sa smješkom i šalama sa sestrama i doktorom.. i prije same operacije prekrižila sam se i predala u Ruke Isusu.. i ponosna sam što su to oni vidjeli...
puno je ljudi molilo i postilo za me,hvala Bogu na njima..tako da je jedino sigurno vjera i molitva..

ovo bi svakome preporučio promišljati;
imaj sliku ovakvu:
stojiš na visokoj stijeni..i gubiš ravnotežu..
sa tobom stoji Isus..
u jednom trenutku oklizneš se i skoro padneš u provaliju..gdje ćeš poginuti..
ali te Isus u zadnjem času ščepa za ruku..
(ono znaš ko u filmu..kad u zadnji čas neko uhvati za ruku..)
i sad ti visiš i ovisiš samo o njegovoj ruci..on te drži za ruku..a ti nemaš oslonca..
ako te pusti,padaš sigurno..
e sad..
kad bi tvoj prijatelj bio umjesto njega ..nema šanse da bi te pustio..
ščepao bi te za ruke i povukao gore..taman si razgulio koljena do kosti..
svaki čovjek prosječne snage bi te mogao pridržati..
tako da nije problem ni snage..i mogućnosti
pitanje je samo da li te taj želi držati i povući..(znači samo je pitanje da li hoće..
a ne da li može...;može sigurno)
pitanje za tebe;
Šta misliš koliko tek više ima snage Bog i želje da te pridrži?
..
taj trenutak je bitan,kad visiš i nemožeš si pomoći nikako;
potpuno ovisiš o ruci toga što te drži..
možeš li zamisliti tu situaciju..
sigurno te On neće pustiti-sigurno..
malo tako probati razmišljati svaku večer..20ak min
nakon par dana ćeš sigurno drukčije doživljavati stvarnost

Kao i uvijek a sad pogotovo potrebno ti je puno vjere, više nego ikada. Prepusti se u njegove ruke i kaži neka se ostvari volja njegova, neka bude onako kako treba biti. A on to najbolje zna, da svi činimo volju Božju cijeli svijet bi bio potpuno drukčiji.
Ja sam bila na jednoj operaciji nosnih polipa, prije nego sam ušla u salu, razmišljala sam o Bogu i da se njemu prepuštam, kad su mi dali narkozu mislila sam o tome koliko ću uspjet oči držat otvoreno ( vrlo kratko ). Kad su me budili i polije nisam osjećala nikakvu bol niti sam imala ikakve probleme.
Došla je nedjelja i trebali smo ići na misu, al se odjednom više nisam dobro osjećala, drugi su otišli a ja sam ostala sama u sobi. Malo me bio strah, sama,ne osjećam se dobro.....imala sam zatvorene oči kad sam odjednom osjetila kao da mi je netko stavio ruku na čelo, prepala sam se jer sam znala da nema nikoga s menom. Al šta god to da bilo, osjetila sam da usprkos praznoj sobi u kojoj sam bila ipak nisam bila sama i to me utješilo.

Stoga samo hrabro, prepusti se Njegovoj volji i onda će biti sve ok.
Pomoli se i neka tvoji mole za tebe, a i ovdje će se naći po koja duša koja će izmoliti par molitvi na tvoju nakanu.
Bog ti udjelio svoj blagoslov i poslao ti Duha vjere i hrabrosti

ja sam nova na ovom forumu i tako mi je drago što sam naišla na vas,sam Bog vas je poslo!i ovu temu,sve to mene muči isto smao ja imam 19.godina,sad kada treba izlaziti i kada svi od tebe očekuju maximum ja se osjećam preslabo,gubim se.strahovi su me paralizirali!imam anksioznost,nisam htjela pit tablete,sve je počelo kako nisam upala na željeni fax,moja vjera je pala i bila sam očajna i u depresiji.i kada sam sve to nekak prihvatila počeli su me strahovi.imam osjećaj da sma tako slaba,da će se srušit svaki čas,stalno me hvata panika i tjeskoba,sve mi postane besmislenost,nestrpljivost,sve mi je dosadno.puno molim i ne odustajem.čitala sam mnoge duhovne knjige koje su me jaako ojačale moram priznat.sve ide na bolje samo mi povremeno tako jako dođe napad da mislim da ću umrijet,a najviše u CRKVI!to je strašno,usred mise mene uhvati panika i tjera me nešto da izađem pa se počnem trest i ja ne znam što mene održi normalnom s obzirom koliki je to stres za tijelo.dosta strahova sam pobijedila na slavu Isusovu još samo tu misu.čak 3 dana prije me primi strah,trnim,a kad trebam krenut na misu noge mi otkazuju,slabost,srce mi lupa i nepravilno radi.to je strašno.ali uvijek uporno idem mada mi je to ubitačno.želja mi je da idem na misu sa radošći i bez straha a ne da molim Boga da me nešto spriječi da ne idem,da imam izgovor.grozno!znam da je to od zloga i da me želi odvratit a pomekad se tako slabo osjećam.radije bi doma molila 5h samo da ne idem na misu.a ne znam zašto.moram priznat da kad primim hostiju osjetim olakšanje,a prije mi dok stojim u redu za hostiju noge klecaju i sva drhtim koda ću se srušit.ne znam više šta da radim!vapim isus za vrijeme mise ali me stalkno napastuju misli da mi je slabo i da moram izać van,neki nepir,neopisivo.išla sam duhovniku i reko mi je da se moram borit.jel imo ko slično iskustvo?i dok se milim često me napada i nešto mi govori umrijet češ desit će ti se ovo,ono,gluposti i ja se tak uznemirim da se počnem trest a naravno da se ništa od toiga ne ostvari.ali nije uopće ugodno,strašno je.jedinica sam i zato se nekak bojim te smrti zbog svopjih roditelja i previše sam time opterećena.posebno strahujem za bolesti.stalno osluškujem tijelo i svaka bol me uplaši i odmah mislim na najgore.a da ne pričam kad čujem nešto loše,tog trena se počnem trest i ne mogu se smiriti.inače sam oduvijek bila osjetljiva i plačem za svim i svakim,žalovita sam ali ovo više nije normalno.nekako se bojim svoga križa,a zašto?prije sam mislila da ako molim ništa mi se ne može dogodit a danas sam vidjela da nitko od nas nije pošteđen i da mi treba puno snage a nemam ju.čeznem za tim da živim opušteno,da ne strahujem za svaki nepravilni otkucaj srca(ali stvarno!) jer time ne služim ni Bogu ni ljudima,toga sam svjesna i gorim od želje da pomažem drugima ali imam toliki strah od neuspjeha i osjećam se tako slabo.zahvalna sam Bogu jer sve to ide na bolje,moje molitve su uslišane samo da se potpuno oslobodim jer imam povremene ali jake napade.ni sama ne znam kako moje tijelo to podnaša.pomozite ako možete,biti ću vam zahvalna...