|
11. srpanj
Sveti Benedikt, zaštitnik Europe
(480–547)
Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.
Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako:
»Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti. Mi ćemo ih i u ovome prikazu ipak sažeto nanizati, ali tko se želi upoznati sa sv. Benediktom u duhu sv. Grgura Velikog, taj neka posegne za svečevim životopisom iz pera benediktinca I. Herwegena, što je preveden i na hrvatski jezik.
Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.
Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.
Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. Međutim, on će malopomalo shvatiti da čovjek mora biti odlučan, a da ipak ne mora upotrebljavati uvijek najdrastičnija sredstva. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti.
Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«.
Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malopomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!«
Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena.
Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Valja si samo predstaviti stanje u prvoj polovini VI. stoljeća. Germanska su plemena provodila seobu velikoga stila. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti. Benedikt je time upravio zov svemu Zapadu: kršćanima, kojima su carstvo i moć ispali iz ruku te koji su se kao Rimljani i Germani, kao carevi, kraljevi, vojskovođe, činovnici, časnici, ratnici i legionari prostodušno i čvrsto laćali mača. U taj je svijet surovosti Benedikt zaviknuo: ’Mir! Dolje oružje!’
Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Norcije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako se u daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Norcie postao ocem jednoga svetoga Zapada.«
Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Benedikt je ipak bio uvjeren da njegovo pravilo nije zadnja riječ o redovništvu pa je ostavio otvorena vrata i drugim mogućnostima. One su se kroz povijest redovništva i ostvarivale. No od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova.
Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svoje slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže prema nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.«
Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Tko se želi upoznati više sa svetim Benediktom i njegovim djelom, a osobito njegovom prisutnošću u Hrvatskoj, neka posegne za tim vrijednim knjigama i neka ih čita pa će mnogo doznati i naučiti.
Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta. Ako od svakoga sveca možemo nešto naučiti, onda od sv. Benedikta možemo to na osobit način.
Pobjedni blagdan danas proslavimo,
Krunu nebesku svetog Benedikta.
Ime ti smrtno blagoslovom zvoni,
O Benedikte!
Ostavljaš smjelo zavičaj i dom svoj,
Putove nove u samoći tražiš,
Uljudbi novoj, krepostima novim
Prokrči staze.
Novačiš Kristu učenike brojne
Pucima novim Blagovijest da nose.
Molitva tvoja neka nam donese
Zanose nove! Amen.
Sveti Oliver Plunkett, mučenik
(1625–1681)
Pavao VI. proglasio je 12. listopada 1975. svetim Olivera Plunketta koji je kao najuglednija i posljednja žrtva tobožnje papinske zavjere 11. srpnja 1681. pogubljen u Londonu na zloglasnom Tyburnu. Ta je zavjera u stvari bila samo izmišljotina, nastala u smušenoj glavi svirepog mrzitelja i progonitelja katolika Tita Oatesa, a progutala je mnoge nevine žrtve. Oliver Plunkett jedan je od brojnih engleskih mučenika što su u roku od 150 godina poginuli u jednome od najokrutnijih progonstava. Upoznajmo toga junaka da se na njegovu primjeru ohrabrimo za kršćansko svjedočenje životom, djelima i smrću.
Oliver je po rođenju pripadao plemenitaškoj obitelji sjevernoga Leinstera, premda su njegovi preci bili danskoga ili normanskoga podrijetla. Roditelji su mu bili John i Tomasina Dillon, oboje u krvnome srodstvu s najodličnijim irskim obiteljima. Ugledao je svjetlo dana 1. studenoga 1625., baš na blagdan Sviju svetih u Longhcrewu, u grofoviji Meath. Jednom će i on kao slavan mučenik i od Crkve svečano kanoniziran svetac ući u društvo sviju svetih. Odgojen je bio najvjerojatnije u dvorcu Killeen, a odgojitelj mu je bio njegov rođak opat Patricije Plunkett, kasniji biskup. O drugim događajima iz njegova mladenaštva ne znamo gotovo ništa. God. 1647. Oliver je skupa s ocem Pierom Francescom Scarampijem, apostolskim ministrom pape Urbana VIII., na vrhovnom saboru konfederacije Kilkenny napustio Irsku.
Došavši u Rim sredinom svibnja 1647. morao je čekati tri godine dok nije bio primljen kao student u Irski kolegij, gdje je ipak već stanovao. Studirao je filozofiju, teologiju i matematiku, a sve odlično. Bio je veoma darovit, uz to marljiv, pa ni uspjeh nije mogao izostati. Na Novu godinu 1654. u kapeli Zavoda za širenje vjere zaredio ga je biskup Geoghegan za svećenika. Zbog progonstva katolika što ga je u njegovoj domovini provodio Oliver Cromwell, nije se mogao vratiti kući pa je ostao u Rimu još tri godine boraveći među kapelanima kod crkve San Girolamo della Carità, obavljajući svećeničku službu u bolnici Santo Spirito te studirajući u isto vrijeme na sveučilištu Sapienza crkveno i građansko pravo. Taj studij još više će usavršiti njegovu i onako već bogatu izobrazbu.
Plunkett je 14. studenoga 1657. imenovan profesorom teologije u Kolegiju za širenje vjere, a zatim savjetnikom Svetog zbora Indeksa. Kao osoba velikog povjerenja imenovan je i prokuratorom irskih biskupa, neke vrste njihovim predstavnikom u Rimu. Papa Klement IX. imenuje ga 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan Svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.
Irska je gotovo kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode: jednu 23. kolovoza 1670. u Clonesu, a drugu u kolovozu 1678. u Ardpatricku. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10.000. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja Lorda Berkeleya i dobrohotnost i ekumensku otvorenost protestantskog nadbiskupa Armagha mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.
Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Vođen zavišću pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Isus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.
Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. »Slučajevi«, na žalost, prate Crkvu kroz svu njezinu povijest, sad ovdje sad ondje. Svakako ne služe na čast onima što ih stvaraju. Kad bi se uvijek dostatno poštivao zakoniti crkveni autoritet, sigurno da do njih ne bi dolazilo. Ali, što možemo kad uvijek ima samozvanih proroka koji sebe smatraju višim autoritetom od biskupa i pape i kroje si pravdu po svojoj glavi.
Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera, koju smo spomenuli već na početku ovog prikaza. Povodom te izmišljotine o zavjeri engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te 6. prosinca 1679. zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik Edmund Murphy i otpali redovnik John Mac Moyer. Na taj se način htio osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ga je bio udario. Kazne su bile na nj opravdano primijenjene i nadbiskup je radio po savjesti.
U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Sljedeće godine u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Irski je primas planirao tobože kraljevu smrt kako bi u Irsku opet vratio katoličku vjeru.
Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«
Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681. Mučenik je pokopan u groblju St. Gilesinthe Fields. Odatle je sveto tijelo g. 1685. potajno preneseno u opatiju Lamspring, kod Hildesheima u Njemačkoj. God. 1883. tijelo je mučenikovo natrag preneseno u Englesku te sahranjeno u benediktinskoj opatiji Downside, gdje se i danas časti. Jedino je glava odijeljena i časti se kao dragocjena relikvija još od g. 1735. u »Blessed Oliver Plunkett Memorial Church« u Droghedu.
Toga je slavnoga i veoma štovanoga mučenika blaženim proglasio 23. svibnja 1920. papa Benedikt XV. G. 1933. osnovana je Liga molitve za njegovu kanonizaciju. Vjernici su molili, mnogo molili, i ne uzalud. Ponovno je 27. srpnja pokrenut postupak za proglašenje svecem, okrunjen uspjehom za pontifikata Pavla VI.
Jedan je naš suvremeni mislilac – Adalbert Stifter – zapisao: »Po patnjama su ljudi postali veći nego po radostima ovoga svijeta.« Mislim da se to s pravom može reći i za sv. Olivera Plunketta. Njegove patnje, borbe, zatvor, nepravedna osuda kojom je bio udaren, mučenička smrt, učiniše ga još većim. Njegove biskupske vrline zasjaše u još sjajnijem sjaju. Na kruni mučenice, patnice, stoljećima obespravljene Irske, lik njezina primasa Plunketta svijetli kao najdragocjeniji dragulj. Mi Hrvati, koji smo po svojoj povijesti Ircima veoma slični, možemo se samo veseliti da je Crkva baš u naše dane jednoga njihova duhovnoga velikana proglasila svetim.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
SVETI BENEDIKTE BLAGOSLOVI SVE NAS I ŠTITI NAS TO TE MOLIMO PO KRISTU GOSPODINU NAŠEM AMEN.
