www.tebe-trazim.com

30. srpanj

Sveti Petar Krizolog († 450)

Biti dvorski biskup rijetko je odlikovanje, a veoma često opasnost da se čovjek izgubi u dvorskom životu, intrigama i politici. To je bila napast i za današnjega sveca Petra Krizologa, zlatorječitoga. Odrastao u gradu Forum Cornelii, današnja Imola kod Bologne, i tamo odgojen pod zaštitom biskupa Kornelija, mladi je đakon prvi put došao u dodir s velikim svijetom kad je pratio svog biskupa u Rim. Papa Celestin I. u razgovoru s njime brzo je uočio izvanrednu govorničku nadarenost te izobrazbu, zatim točno poznavanje Svetog pisma i djelâ velikog istočnog oca Ivana Zlatoustoga. Zlatorječiti bio je sličan Zlatoustome i kao govornik i kao teolog. No još je više na Papu djelovalo, kao i na sve koji su se susretali s Krizologom, njegova velika težnja za kreposnim životom. Vjerojatno nadahnut odozgora, Papa je posvetio mladog đakona za biskupa i odredio ga za biskupsku stolicu u Raveni, tada prijestolnici Zapadnog Rimskog Carstva.

Petar Krizolog neće, ipak, upasti u napast i slabosti dvorskih biskupa. On će u prvom rebu biti pastir duša kome su dušobrižnički poslovi prva i glavna briga. Započeo je najprije sustavnim propovijedanjem iznoseći jasno, prikladno i oštroumno sveti nauk, upozoravajući uz to i na mane svoga vremena, pa i one u kršćanstvu koje su bile kamen smutnje za druge. Crkve Ravene počeše se puniti slušateljstvom, a bilo je i ploda.

Za mladoga biskupa oduševila se i glasovita carica Galla Placidia, koja je upravljala Carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana. Rado je tražila kod njega savjete da uzmogne što bolje i pravednije vladati. I mnogi carski dvorjanici, slušajući Petrove propovijedi, počeše vršiti dobra djela: dijeliti milostinju siromasima, izbjegavati nećudoredne igre i plesove, što bijahu posljednji izdanci poganstva na izdisaju. Obraćali su se i mnogi krivovjerci, a nekršteni su molili za krštenje.

Petar je bio i veliki prijatelj sirotinje. Dijelio je od svoga i šakom i kapom, na carskom dvoru molio za siromahe, obilazio siromašne gradske četvrti pomažući svima kako je znao i mogao. Otro je mnogu suzu, ublažio mnogu bijedu, tako da su siromasi gledali u njemu pravoga oca i milosrdnog samaritanca. Kad bi mu dopuštalo vrijeme, obilazio bi po okolici svete pustinjake i rado se s njima družio. Nastojao je svima postati sve: i kleru i Božjem narodu, promičući duhovnu obnovu i obraćenje Bogu.

Osobita briga bila mu je sjaj Božje službe. Za gradnju samostana i bazilike Svetog Andrije nije mu bila nijedna žrtva preteška. Poticao je i pobožnu caricu da pomogne gradnju novih crkava. I tako Ravena postade značajan grad za kršćansku umjetnost, kojoj se još i danas divimo. Posebno treba spomenuti iz tog doba mauzolejgrobnicu – carice Gale Placidije.

U teško doba seobe naroda Ravena je bila oaza mira, svjetla, duhovnog i kulturnog procvata, kamo su dolazili kao na hodočašće mnogi biskupi da potraže utjehe i utočišta. Tako je jedan od njih, sv. German iz Auxerrea, u Raveni i umro s blagoslovom svoga gostoprimca Petra Krizologa. Njemu se obratio čak i Eutih iz Carigrada, začetnik monofizitizma, nauka koji je tvrdio da Krist ima samo jednu narav, moleći Petra da ga preporuči papi Leonu Velikom. Kao vjeran pristaša Svete Stolice Petar Krizolog stajao je u najboljim odnosima s najvećim papom V. stoljeća sv. Leonom Velikim, koji je također bio veliko svjetlo u doba seobe naroda.

Otprilike 20 godina nosio je nekadašnji đakon iz Forum Cornellija biskupski štap i teret jedne važne biskupije. Iako je još bio u najljepšoj muževnoj dobi, počeo je sve više osjećati da slabi. Tijelo izmučeno radom i brigama počelo je otkazivati. Stoga se sveti biskup povukao iz gradske vreve u tišinu svog rodnog grada da se pripremi na smrt u blizini groba svog svetog zaštitnika, svetog mučenika i biskupa Kasijana. Umro je 3. prosinca 450. i tako se ugasilo veliko svjetlo koje je rasvjetljivalo Crkvu u ona teška i nemirna vremena.

Grad Ravena zavio se u tugu za svojim nenadoknadivim biskupom, kome nije bilo ravna do dana današnjega. No, Petar Krizolog živi još i danas i to ne samo u nebu kao Božji svetac, već i na zemlji u svojim govorima, od kojih je sačuvano 200, te u uspomeni Crkve, koja slavi njegov blagdan 4. prosinca.

Zapamtimo bar jednu njegovu glasovitu izreku koja glasi: »Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom!«

Još ćemo ovdje nešto više reći o Govorima sv. Petra koji su mu dali naslov krizolog, što znači zlatorječit, čovjek koji je u svojim govorima pazio ne samo na sadržaj, već i na ljepotu i uglađenost stila u koji je svoje uzvišene misli oblačio. Neka bude već ovdje spomenuto da je sv. Petar Krizolog bio neutrudiv propovjednik Božje ljubavi, tako da bi mu najviše pristajao naslov »naučitelj očinske Božje ljubavi«.

Sv. Petar Krizolog je postao ravenski biskup između g. 424. i 429. Umro je u Raveni 3. prosinca 450. Bio je blistav propovjednik. Kad bi propovijedao puku, govorio bi tako glasno da bi mu od prevelikog žara koji put i grlo zatajilo. Tako je to bilo kad je jednom propovijedao o ženi iz Evanđelja koja je bolovala od krvarenja. Njegovi su slušatelji bili tako potreseni i ganuti da su vrijeme stanke, dok je propovjednik izgubivši glas mučao, lili suze te izricali sad tiše sad glasnije svoje molitve. Sveti je biskup, vidjevši to, zahvaljivao Gospodinu što je gubitak njegova glasa dušama bio spasonosan jer su vrijeme dok je on šutio upotrijebili na izljeve raskajane i potresene ljubavi prema Bogu.

Pius Parsch, koji navodi taj događaj, lijepo kaže: »Kršćanski i liturgijski život zahtijeva dragovoljno i spremno slušanje i čitanje homilija i propovijedi. Slušatelji su nam sv. Petra Krizologa u tome izvanredan primjer, a on sam poticaj i vodič za što bolje primanje i prihvaćanje Božje riječi.« Mislim da se to odlično slaže i s onim što kaže naš Gospodin: »Tko je od Boga, prihvaća Božje riječi« (Iv 8,47).

Naviještanje je Božje riječi jedna od bitnih dužnosti Crkve i njezinih službenika. To koji put bolje shvaćaju jednostavni vjernici, koji s toliko pažnje i ljubavi znaju slušati, pa čak i čitati tiskane propovijedi, nego neki službenici Crkve koji se prema propovjednicima odnose posve književnički, što pomalo podsjeća na one književnike s kojima je najveći propovjednik svih vremena morao voditi neprestanu borbu. Mnoštvo ga je pozorno slušalo, a književnici su gunđali i mudrovali, pozivajući se pri tom na Bibliju.

A sada se zaustavimo na govorima sv. Petra Krizologa! On ide u red klasičnih crkvenih govornika. Njegove je govore skupio i pohranio u Ravenskom arhivu biskup Feliks, Krizologov nasljednik na biskupskoj stolici, koji je živio tri stoljeća nakon njega. Feliksova zbirka Krizologovih govora broji 176, no kasnije je povijesnokritična znanost utvrdila da 8 od njih ne pripadaju sv. Petru Krizologu, već da su mu podmetnuti. No, Feliks nije ipak skupio sve Krizologove govore. Kasnije je pronađeno barem još 15.

»Stil je Petrov govornički i akademski; njegovi govori očituju veoma brižnu pripravu; izreke su mu pune slika, igre riječi, obilja i pleonazama – prenatrpanih riječi istog značenja – a uvijek završavaju ritmičkim točkama, pa ipak odaju autorov talenat i genij. Nedostatak jednostavnosti i retorika ne guše nimalo ljudsku toplinu i božanski žar što pršti iz riječi svetog propovjednika« – piše o njemu Alessandro Olivar, benediktinac i docent u slavnoj katalonskoj opatiji Montserrat.

Govori su sv. Petra Krizologa najvećim dijelom homilije na perikope iz Evanđelja. Sveti tekst mu je odskočna daska propovijedanja. Na njemu je onda razvijao svoje misli te izvlačio konkretne pouke. U 6 govora svetac tumači Psalme, 12 se temelji na poslanicama sv. Pavla; 7 tumače Simbol vjere, tj. Vjerovanje, a 6 Očenaš. Tome još valja pridodati nekoliko govora izrečenih kod raznih svečanosti, u kojima se slušatelji potiču na pokoru i obraćenje, zatim nekoliko svečanih i pobudnih govora u počast svetaca te napokon nekoliko govora prigodom biskupskih posvećenja.

Kako je sv. Petar Krizolog propovijedao u vrijeme najžešćih kristoloških borbi, između Efeškoga i Kalcedonskoga sabora, posve je razumljivo da se dah te borbe osjeća i u njegovim propovijedima. Petar Krizolog kao govornik nije ipak u prvom redu teolog, već pastir duša. Zato je teološke teme o spasenju, o milosti, o anđelima, o problemima zla u svijetu, o Crkvi, nastojao obraditi više na pučki nego na strogo znanstveni način, iako je pri tom pazio itekako i na sadržaj i na oblik u kojem je iznesen. On je veliki pobornik Petrova primata, a u mariologiji je pun zanosa i nježnosti, što graniči s lirizmom. U tome u patrističkoj književnosti jedva da ima sebi ravna.

Nadalje moramo reći da Petar Krizolog nije plovio oblacima, već hodao po zemlji, jer njegovi govori odaju čovjeka koji veoma dobro poznaje ljudske strasti, zle sklonosti. On pristupa čovjeku ljudski, s prilično psihologije i takta, u želji da ga pouči i potakne na dobro i pomogne mu u izgradnji značaja. On svojim govorima slušatelja želi odgojiti.

Govori su sv. Petra Krizologa zanimljivi jer otkrivaju jedno doba, bogoslužje u njemu, tadašnju kulturu i zbivanja uopće. Da bi osvijetlio neke teme, služi se slikama iz tadašnjega dvorskoga, obalskoga, vojničkoga života Ravene, koja je tada bila važno središte Rimskoga Carstva, most između Rima i Bizanta. Kao velik prijatelj i zaljubljenik prirode upotrebljava i mnoge usporedbe iz seoskoga, ladanjskoga i ratarskoga života. Sve u svemu, sveti je Petar Krizolog bio snažna, bogata ličnost, biskup velike kulture i širokih pogleda. I to mu je u crkvenoj povijesti i književnosti osiguralo trajno ime.

Sv. Petar Krizolog kao propovjednik bio je na svoj način veoma zanimljiv i u tom pogledu još i danas simpatičan čovjek. Nikad nije govorio dulje od četvrt sata. U ljetnim vrućim mjesecima uopće nije propovijedao, isto tako ni na Veliki petak, jer tog je dana »naša riječ pokopana s Gospodinom«. Svim silama se trudio da u propovijedima ljudima bude jasan i razumljiv. Njegovi slušatelji nisu morali muku mučiti što je, zapravo, htio reći. U propovijedi o rasipnome sinu u njegova je usta stavio ove lijepe riječi: »Ja sam izgubio sve što jedan sin može izgubiti, ali otac od onoga što ga čini ocem nije ništa izgubio.«

Na obljetnicu svoga biskupskoga posvećenja jedne je godine ovako ocrtao kakav bi kao biskup morao biti. »Morao bih dobro surađivati s državnim vlastima, starije ljude susretati s poštovanjem, mladima iskazivati dobrotu i ljubaznost, subraći ljubav, djeci naklonost, a u svemu se pokazivati kao slobodan sluga u Kristu.« Što se tiče onoga prvoga, čovjek bi nadodao: sa zakonitim državnim vlastima i onima koje poštuju čovjekova prava. U protivnom slučaju biskup se mora boriti, prosvjedovati i dizati svoj glas u obranu pravde, žigošući nasilje, bezakonje, laž i prijevaru.

Crkva je svetog Petra Krizologa zbog njegovih nastojanja u naviještanju vjere i ćudoređa proglasila godine 1729. svojim naučiteljem.

30. srpanj

Sveti Petar Krizolog († 450)

Biti dvorski biskup rijetko je odlikovanje, a veoma često opasnost da se čovjek izgubi u dvorskom životu, intrigama i politici. To je bila napast i za današnjega sveca Petra Krizologa, zlatorječitoga. Odrastao u gradu Forum Cornelii, današnja Imola kod Bologne, i tamo odgojen pod zaštitom biskupa Kornelija, mladi je đakon prvi put došao u dodir s velikim svijetom kad je pratio svog biskupa u Rim. Papa Celestin I. u razgovoru s njime brzo je uočio izvanrednu govorničku nadarenost te izobrazbu, zatim točno poznavanje Svetog pisma i djelâ velikog istočnog oca Ivana Zlatoustoga. Zlatorječiti bio je sličan Zlatoustome i kao govornik i kao teolog. No još je više na Papu djelovalo, kao i na sve koji su se susretali s Krizologom, njegova velika težnja za kreposnim životom. Vjerojatno nadahnut odozgora, Papa je posvetio mladog đakona za biskupa i odredio ga za biskupsku stolicu u Raveni, tada prijestolnici Zapadnog Rimskog Carstva.

Petar Krizolog neće, ipak, upasti u napast i slabosti dvorskih biskupa. On će u prvom rebu biti pastir duša kome su dušobrižnički poslovi prva i glavna briga. Započeo je najprije sustavnim propovijedanjem iznoseći jasno, prikladno i oštroumno sveti nauk, upozoravajući uz to i na mane svoga vremena, pa i one u kršćanstvu koje su bile kamen smutnje za druge. Crkve Ravene počeše se puniti slušateljstvom, a bilo je i ploda.

Za mladoga biskupa oduševila se i glasovita carica Galla Placidia, koja je upravljala Carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana. Rado je tražila kod njega savjete da uzmogne što bolje i pravednije vladati. I mnogi carski dvorjanici, slušajući Petrove propovijedi, počeše vršiti dobra djela: dijeliti milostinju siromasima, izbjegavati nećudoredne igre i plesove, što bijahu posljednji izdanci poganstva na izdisaju. Obraćali su se i mnogi krivovjerci, a nekršteni su molili za krštenje.

Petar je bio i veliki prijatelj sirotinje. Dijelio je od svoga i šakom i kapom, na carskom dvoru molio za siromahe, obilazio siromašne gradske četvrti pomažući svima kako je znao i mogao. Otro je mnogu suzu, ublažio mnogu bijedu, tako da su siromasi gledali u njemu pravoga oca i milosrdnog samaritanca. Kad bi mu dopuštalo vrijeme, obilazio bi po okolici svete pustinjake i rado se s njima družio. Nastojao je svima postati sve: i kleru i Božjem narodu, promičući duhovnu obnovu i obraćenje Bogu.

Osobita briga bila mu je sjaj Božje službe. Za gradnju samostana i bazilike Svetog Andrije nije mu bila nijedna žrtva preteška. Poticao je i pobožnu caricu da pomogne gradnju novih crkava. I tako Ravena postade značajan grad za kršćansku umjetnost, kojoj se još i danas divimo. Posebno treba spomenuti iz tog doba mauzolejgrobnicu – carice Gale Placidije.

U teško doba seobe naroda Ravena je bila oaza mira, svjetla, duhovnog i kulturnog procvata, kamo su dolazili kao na hodočašće mnogi biskupi da potraže utjehe i utočišta. Tako je jedan od njih, sv. German iz Auxerrea, u Raveni i umro s blagoslovom svoga gostoprimca Petra Krizologa. Njemu se obratio čak i Eutih iz Carigrada, začetnik monofizitizma, nauka koji je tvrdio da Krist ima samo jednu narav, moleći Petra da ga preporuči papi Leonu Velikom. Kao vjeran pristaša Svete Stolice Petar Krizolog stajao je u najboljim odnosima s najvećim papom V. stoljeća sv. Leonom Velikim, koji je također bio veliko svjetlo u doba seobe naroda.

Otprilike 20 godina nosio je nekadašnji đakon iz Forum Cornellija biskupski štap i teret jedne važne biskupije. Iako je još bio u najljepšoj muževnoj dobi, počeo je sve više osjećati da slabi. Tijelo izmučeno radom i brigama počelo je otkazivati. Stoga se sveti biskup povukao iz gradske vreve u tišinu svog rodnog grada da se pripremi na smrt u blizini groba svog svetog zaštitnika, svetog mučenika i biskupa Kasijana. Umro je 3. prosinca 450. i tako se ugasilo veliko svjetlo koje je rasvjetljivalo Crkvu u ona teška i nemirna vremena.

Grad Ravena zavio se u tugu za svojim nenadoknadivim biskupom, kome nije bilo ravna do dana današnjega. No, Petar Krizolog živi još i danas i to ne samo u nebu kao Božji svetac, već i na zemlji u svojim govorima, od kojih je sačuvano 200, te u uspomeni Crkve, koja slavi njegov blagdan 4. prosinca.

Zapamtimo bar jednu njegovu glasovitu izreku koja glasi: »Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom!«

Još ćemo ovdje nešto više reći o Govorima sv. Petra koji su mu dali naslov krizolog, što znači zlatorječit, čovjek koji je u svojim govorima pazio ne samo na sadržaj, već i na ljepotu i uglađenost stila u koji je svoje uzvišene misli oblačio. Neka bude već ovdje spomenuto da je sv. Petar Krizolog bio neutrudiv propovjednik Božje ljubavi, tako da bi mu najviše pristajao naslov »naučitelj očinske Božje ljubavi«.

Sv. Petar Krizolog je postao ravenski biskup između g. 424. i 429. Umro je u Raveni 3. prosinca 450. Bio je blistav propovjednik. Kad bi propovijedao puku, govorio bi tako glasno da bi mu od prevelikog žara koji put i grlo zatajilo. Tako je to bilo kad je jednom propovijedao o ženi iz Evanđelja koja je bolovala od krvarenja. Njegovi su slušatelji bili tako potreseni i ganuti da su vrijeme stanke, dok je propovjednik izgubivši glas mučao, lili suze te izricali sad tiše sad glasnije svoje molitve. Sveti je biskup, vidjevši to, zahvaljivao Gospodinu što je gubitak njegova glasa dušama bio spasonosan jer su vrijeme dok je on šutio upotrijebili na izljeve raskajane i potresene ljubavi prema Bogu.

Pius Parsch, koji navodi taj događaj, lijepo kaže: »Kršćanski i liturgijski život zahtijeva dragovoljno i spremno slušanje i čitanje homilija i propovijedi. Slušatelji su nam sv. Petra Krizologa u tome izvanredan primjer, a on sam poticaj i vodič za što bolje primanje i prihvaćanje Božje riječi.« Mislim da se to odlično slaže i s onim što kaže naš Gospodin: »Tko je od Boga, prihvaća Božje riječi« (Iv 8,47).

Naviještanje je Božje riječi jedna od bitnih dužnosti Crkve i njezinih službenika. To koji put bolje shvaćaju jednostavni vjernici, koji s toliko pažnje i ljubavi znaju slušati, pa čak i čitati tiskane propovijedi, nego neki službenici Crkve koji se prema propovjednicima odnose posve književnički, što pomalo podsjeća na one književnike s kojima je najveći propovjednik svih vremena morao voditi neprestanu borbu. Mnoštvo ga je pozorno slušalo, a književnici su gunđali i mudrovali, pozivajući se pri tom na Bibliju.

A sada se zaustavimo na govorima sv. Petra Krizologa! On ide u red klasičnih crkvenih govornika. Njegove je govore skupio i pohranio u Ravenskom arhivu biskup Feliks, Krizologov nasljednik na biskupskoj stolici, koji je živio tri stoljeća nakon njega. Feliksova zbirka Krizologovih govora broji 176, no kasnije je povijesnokritična znanost utvrdila da 8 od njih ne pripadaju sv. Petru Krizologu, već da su mu podmetnuti. No, Feliks nije ipak skupio sve Krizologove govore. Kasnije je pronađeno barem još 15.

»Stil je Petrov govornički i akademski; njegovi govori očituju veoma brižnu pripravu; izreke su mu pune slika, igre riječi, obilja i pleonazama – prenatrpanih riječi istog značenja – a uvijek završavaju ritmičkim točkama, pa ipak odaju autorov talenat i genij. Nedostatak jednostavnosti i retorika ne guše nimalo ljudsku toplinu i božanski žar što pršti iz riječi svetog propovjednika« – piše o njemu Alessandro Olivar, benediktinac i docent u slavnoj katalonskoj opatiji Montserrat.

Govori su sv. Petra Krizologa najvećim dijelom homilije na perikope iz Evanđelja. Sveti tekst mu je odskočna daska propovijedanja. Na njemu je onda razvijao svoje misli te izvlačio konkretne pouke. U 6 govora svetac tumači Psalme, 12 se temelji na poslanicama sv. Pavla; 7 tumače Simbol vjere, tj. Vjerovanje, a 6 Očenaš. Tome još valja pridodati nekoliko govora izrečenih kod raznih svečanosti, u kojima se slušatelji potiču na pokoru i obraćenje, zatim nekoliko svečanih i pobudnih govora u počast svetaca te napokon nekoliko govora prigodom biskupskih posvećenja.

Kako je sv. Petar Krizolog propovijedao u vrijeme najžešćih kristoloških borbi, između Efeškoga i Kalcedonskoga sabora, posve je razumljivo da se dah te borbe osjeća i u njegovim propovijedima. Petar Krizolog kao govornik nije ipak u prvom redu teolog, već pastir duša. Zato je teološke teme o spasenju, o milosti, o anđelima, o problemima zla u svijetu, o Crkvi, nastojao obraditi više na pučki nego na strogo znanstveni način, iako je pri tom pazio itekako i na sadržaj i na oblik u kojem je iznesen. On je veliki pobornik Petrova primata, a u mariologiji je pun zanosa i nježnosti, što graniči s lirizmom. U tome u patrističkoj književnosti jedva da ima sebi ravna.

Nadalje moramo reći da Petar Krizolog nije plovio oblacima, već hodao po zemlji, jer njegovi govori odaju čovjeka koji veoma dobro poznaje ljudske strasti, zle sklonosti. On pristupa čovjeku ljudski, s prilično psihologije i takta, u želji da ga pouči i potakne na dobro i pomogne mu u izgradnji značaja. On svojim govorima slušatelja želi odgojiti.

Govori su sv. Petra Krizologa zanimljivi jer otkrivaju jedno doba, bogoslužje u njemu, tadašnju kulturu i zbivanja uopće. Da bi osvijetlio neke teme, služi se slikama iz tadašnjega dvorskoga, obalskoga, vojničkoga života Ravene, koja je tada bila važno središte Rimskoga Carstva, most između Rima i Bizanta. Kao velik prijatelj i zaljubljenik prirode upotrebljava i mnoge usporedbe iz seoskoga, ladanjskoga i ratarskoga života. Sve u svemu, sveti je Petar Krizolog bio snažna, bogata ličnost, biskup velike kulture i širokih pogleda. I to mu je u crkvenoj povijesti i književnosti osiguralo trajno ime.

Sv. Petar Krizolog kao propovjednik bio je na svoj način veoma zanimljiv i u tom pogledu još i danas simpatičan čovjek. Nikad nije govorio dulje od četvrt sata. U ljetnim vrućim mjesecima uopće nije propovijedao, isto tako ni na Veliki petak, jer tog je dana »naša riječ pokopana s Gospodinom«. Svim silama se trudio da u propovijedima ljudima bude jasan i razumljiv. Njegovi slušatelji nisu morali muku mučiti što je, zapravo, htio reći. U propovijedi o rasipnome sinu u njegova je usta stavio ove lijepe riječi: »Ja sam izgubio sve što jedan sin može izgubiti, ali otac od onoga što ga čini ocem nije ništa izgubio.«

Na obljetnicu svoga biskupskoga posvećenja jedne je godine ovako ocrtao kakav bi kao biskup morao biti. »Morao bih dobro surađivati s državnim vlastima, starije ljude susretati s poštovanjem, mladima iskazivati dobrotu i ljubaznost, subraći ljubav, djeci naklonost, a u svemu se pokazivati kao slobodan sluga u Kristu.« Što se tiče onoga prvoga, čovjek bi nadodao: sa zakonitim državnim vlastima i onima koje poštuju čovjekova prava. U protivnom slučaju biskup se mora boriti, prosvjedovati i dizati svoj glas u obranu pravde, žigošući nasilje, bezakonje, laž i prijevaru.

Crkva je svetog Petra Krizologa zbog njegovih nastojanja u naviještanju vjere i ćudoređa proglasila godine 1729. svojim naučiteljem.

Sveti Petar Krizolog