www.tebe-trazim.com

10. rujan

Sveti Nikola iz Tolentina (1245–1305)

»U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe« (1 Iv 4,9–10).

To je samo jedan od brojnih tekstova Objave, a koji govore o vrijednosti čovjeka. Njegova je vrijednost u tome što ga je Bog stvorio, što ga je pala u grijeh otkupio, što mu je namijenio najuzvišeniji cilj prema kojem treba da teži, a to je neizmjerni Bog sam.

O vrijednosti čovjeka na svoj prvi Božić 1978. govorio je mnoštvu vjernika, okupljenih na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. ovako: »…Kristovo rođenje slavimo zato tako svečano što smo svjesni svake ljudske osobnosti. Sve naše statistike, naši nacrti, naši društveni i gospodarski sustavi ne mogu čovjeku zajamčiti da će živjeti i raditi kao jedinstvena i neponovljiva ličnost; a sve to će mu lako osigurati Bog. Za njega je čovjek neponovljiv. Svatko je od vijeka odabran i pozvan po imenu kao Adam. Novi se Adam rodio u betlehemskoj staji. Ime mu je Isus, a poslanje Krist, spasitelj… Utjelovljenje Riječi početak je nove snage za čovječanstvo.«

U ime te nove sile Papa se obratio »svakome čovjeku, koji bilo gdje na svijetu radi, stvara, trpi, bori se, griješi, ljubi, mrzi, sumnja, živi i umire«. Svima njima bi želio navijestiti istinu o otkupljenju čovjeka. Papa je uskliknuo: »Primite istinu o čovjeku! Primite svu istinu, što je donosi božićna noć! Primite tajnu, u kojoj živi svaki čovjek, otkada se rodio Krist! Poštivajte tu tajnu, dopustite joj da djeluje u svakom čovjeku! U njoj je snaga svega čovječjega; čovjek bez nje malakše i uništuje se.«

Svjestan vrijednosti čovjeka, Papa se u istom govoru zahvalio svima koji rade na tome da bi život bio što čovječniji. Sve je pozvao da se u tome nastojanju ne umore.

Vrijednost čovjeka upoznali su i sveci, uz druge i sveti Nikola iz Tolentina, čiji spomendan danas slavimo. Kod njega je to začudnije jer je po naravi bio izvanredan asketa, čovjek molitve, povezanosti s Bogom, stroge pokore, upravo nevjerojatne strogosti sa samim sobom, koju mi danas jedva možemo razumjeti, a ipak je upravo baš kao takav pokazivao i izvanrednu ljubav prema čovjeku, osobito onome malome, zanemarenome, na rubu društva, onome bez ugleda i afirmacije.

No prije nego se s tim upoznamo, promotrimo kratko njegov životni put. Nikola se rodio god. 1245. u Castel Sant’ Angelo, danas Sant’ Angelo in Pontano. Roditelji, koji bijahu dugo bez djece, isprosili su ga od Boga po zagovoru sv. Nikole, biskupa, pa su mu zato dali i njegovo ime. Kao dječak Nikola je jednom slušao propovijed nekog augustinca, koji je među inim rekao i ovo: »Nemojte ljubiti svijet, jer svijet i njegovi užici prolaze!« Te su ga riječi tako potresle da je odlučio ostaviti svijet te postati redovnik augustinac.

Novicijat je svršio god. 1260. u Sanginesiju, a studij gramatike, logike i teologije u Tolentinu i Cingoliju. Za svećenika ga je zaredio u Cingoliju g. 1269. biskup iz Osima sveti Benvenuto. Kao svećenik je djelovao u raznim mjestima: Macerati, Piaggiolinu di Fano, Montegiorgiju, Corridoniji, Sant’ Elpidiju, Recanatiju, Treji, Valmanente di Pesaro, Fermu i napokon, sve do svoje blažene smrti 10. rujna 1305., u Tolentinu.

Uz te suhe biografske podatke sv. Nikole nastojmo upoznati i njegovu duhovnost. Posjedovao je bezazlenu narav, bio je jednostavan, znao je bez raspravljanja slušati i mlađe od sebe. Veoma je brižno pazio na svoje oči. Posjedovao je takvu krepost čednosti očiju koju bismo mi danas nazvali gotovo pretjeranom. Svetac se pak bojao da se preko neopreznosti u pogledima u njegovo srce ne bi ušuljao neprijatelj ljudske naravi i oteo mu njegovo duhovno blago. Samo tako možemo pravo shvatiti njegovo ljubomorno čuvanje očiju od svega onoga što smatraše ne samo opasnim već i nepotrebnim.

Svetac je bio i veliki poštovatelj i obdržavatelj siromaštva. Njegove su životne potrebe bile svedene na najmanju mjeru. Odjeća siromašna, ležaj više nego skroman, slamnjača i ništa drugo. Za pokoru se oštro bičevao, osobito petkom. Nikad nije jeo meso, jaja, mliječnih proizvoda ni voća. Krajnji isposnik. Hranio se povrćem, i to bijaše nezačinjeno. Postio je o kruhu i vodi ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, a u Korizmi u sve dane osim nedjelje.

Hrabro je podnašao teške i stalne bolesti ne uzimajući lijeka ni sredstava za olakšanje, a i ne tužeći se nikome. Spavao bi samo tri do četiri sata. Sve slobodno vrijeme posvećivao je molitvi. Prije mise uvijek bi se ispovjedio. Toliko je pazio na čistoću savjesti. U svemu tome izbjegavao je brižno ono što bi upadalo u oči ili čak graničilo s nastranošću.

Pa ipak on, tako strog sa samim sobom, gotovo nemilosrdan asket, prema drugima bijaše sama dobrota. Prema subraći, prijateljima, pokornicima pokazivaše neobičnu učtivost, punu neke nadzemaljske vedrine. Njegovu su dobrohotnost naročito osjećali siromasi, patnici, gosti. U tome je bio divan i nenatkriljiv. Znao je u sebi spojiti ono što bi nam na prvi pogled izgledalo nespojivo: najveću strogost života s najvećom ljudskošću i dobrotom prema drugima. Nije, dakle, bio neki smrknuti asket, koji bi oko sebe ulijevao strah, već pokornik koji je zračio vedrinom i dobrotom. Eto, takav je bio duhovni profil sv. Nikole iz Tolentina. No upoznajmo se još i s nekim drugim konkretnim djelima ljubavi prema čovjeku koja su ga resila i koja dokazuju da je čovjek kao Božji stvor u njegovim očima uživao veliku cijenu.

Ljubav prema čovjeku pokazivao je sv. Nikola ovako. Sate i sate prosjedio je u ispovjedaonici slušajući ispovijedi jadnih grješnika, duša koje bijahu izmrcvarene nutarnjom patnjom, nemirom savjesti, paklom u srcu. U takva je srca kao djelitelj sakramenta Božjega milosrđa unosio mir i utjehu, nadu i ohrabrenje. Svetac bi u Korizmi u tome samaritanskom poslu ustrajao od zore pa sve do večernje ne uzimajući ni uobičajeni obrok.

Za dobro brata čovjeka obavljao je i službu propovjednika, ne govornika visokih i učenih riječi, već navještatelja Radosne vijesti, koji je govorio jednostavno, onako kako je to činio Isus. A kako je to činio Isus, lijepo piše duhovni pisac, isusovac JeanNicolas Grou (1731–1803): »Isus je ponizan učitelj koji, govoreći o najuzvišenijim predmetima, naučavaše ponizno i jednostavno; nije dopustio da se na njegovu licu ili u glasu osjeti samodostatnost i ponos. Znao se spustiti razini onih kojima je govorio te prilagoditi dometu njihova shvaćanja. Ako je u ono što je govorio stavljao težinu i autoritet, onda to nije bilo zato da bi u vrijednosti porastao on sam, već da bi objavio onoga u čije ime govoraše te da bi više utjecao na duše.« Sv. Nikola iz Tolentina u svome naviještanju Božje riječi imao je pred očima božanskog Učitelja i u tome se nastojao s njime suobličiti i poistovjetiti.

Za dobro kršćanske braće i sestara Nikola je bio i duhovni savjetnik i vođa mladeži, osobito one koja je tada imala mogućnost školovanja. Iako je po naravi bio blag, opet za dobro čovjeka, u raznim složenim društvenim problemima znao je veoma odlučno i živo posredovati. Imao je kršćansku i ljudsku samilost prema bijedi i patnji, a osobito onoj što su je neki iz stida pred društvom sakrivali. Takvima bi naročito rado pritjecao u pomoć. Zanimao se za sve društvene probleme svoga vremena i bio veoma osjetljiv prema njima. Bogatašima je dozivao u svijest društvenu funkciju njihova bogatstva i poticao ih da pritječu u pomoć onima koji ništa ne posjeduju.

Kod onih koji su malo posjedovali, a poput udovice iz Evanđelja i od toga malo dijelili, Nikola se divio njihovoj velikodušnosti, hvalio je i isticao pred drugima. Radije posjećivaše siromašnije nego bogatije. Pozive bogataša odbijaše prihvaćajući ih samo onda kad ih iz one osnovne uljudnosti ne bi mogao odbiti. Uz dopuštenje poglavara osnovao je i fond za pomoć siromasima. Eto, takvu brigu za čovjeka nalazimo u životu svetog Nikole iz Tolentina, a ona najbolje dokazuje koliku je vrijednost čovjek imao u njegovim očima.

Šest mjeseci prije smrti svetac je na osobit način doživljavao Božju blizinu. Kao da je već na ovoj zemlji imao predosjećaj one slave koja će se objaviti u nebu. Zato je često ponavljao Pavlove riječi: »Imam želju umrijeti i biti s Kristom« (Fil 1,23).

Kod nas sv. Nikola iz Tolentina niti je poznat niti štovan svetac. No nije tako nezapažen drugdje. Od XVI. do XVIII. stoljeća bio je jedan od najviše štovanih svetaca i u Europi i u obje Amerike. Nakon kanonizacije god 1446. njegovo se štovanje iz Italije proširilo u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, kasnije u Ameriku. Njemu u čast podignute su mnoge veoma lijepe crkve. Veoma se štovao u ovim gradovima: Tolentinu, Rimu, Veneciji, Gentu, Ypresu, Bruggeu, Kölnu, Bruxellesu, Louvainu, Antwerpenu, Münchenu. Mislim da svečev život, s kojim smo se u bitnim crtama upoznali, to štovanje i opravdava.

Spomenuli smo da je sv. Nikola iz Tolentina sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za molitvu. Bio je velik molitelj. Mi smo u današnjoj užurbanosti uvijek u opasnosti da »ne imadnemo vremena za molitvu«, a što je za naš duhovni rast veoma štetno. Zato na koncu ovoga svetačkoga prikaza navedimo još riječi što ih o molitvi izreče genijalni Newman, a koje ćemo u svjetlu života današnjega sveca još bolje razumjeti te se njegovim molitvenim primjerom još revnije okoristiti.

Newman kaže: »Tko ne moli, zapravo se i ne služi svojim nebeskim građanskim pravom; on, iako baštinik nebeskoga kraljevstva, živi kao da bi bio samo pozemljar. A tko se jednim darom ne koristi, gubi ga. Tko se ne služi svojim glasom ili svojim udovima, gubi i raspoloživost nad njima te postaje nesposoban za svoj poziv. Isto je tako i s onim koji zanemaruje molitvu: on se više ne koristi svojim božanskim građanskim pravom te je na putu da sebe samoga pogubi.« Na taj način sam upropašćuje svoju ljudsku vrijednost.

Sv. Nikola Tolentinski
[ 10.9.2009 ]

Učitelj molitve za koju je uvijek nalazio vremena.

Danas je blagdan svetoga Nikole iz Tolentina. Rođen je 1245. godine u pokrajini Marke u Italiji. Bio je isprošeno i izmoljeno dijete po zagovoru biskupa Nikole, po kojem je i dobio ime. Propovijed jednog augustinca tako ga je pogodila da je odlučio postati svećenikom.

Nikolu su svi voljeli i rado se s njim družili zbog njegove blage naravi, bezazlene i jednostavne. Jako je volio siromahe, s kojima se rado družio i pomagao im u svemu u čemu je mogao. Utemeljio je i fond za pomoć siromašnima. Radio je s mladima i upućivao ih u život, i vrlo je lijepo propovijedao, dajući upute o praktičnom životu.

Šest mjeseci prije smrti, Nikola je doživljavao posebnu Božju blizinu. Umro je na današnji dan 1305. godine u Tolentinu. Nakon kanonizacije se njegovo štovanje proširilo iz Italije u Španjolsku, Francusku, Belgiju, Njemačku, a potom i u Ameriku. Za sv. Nikolu Tolentinskoga kažu da je dobar učitelj molitve za koju je uvijek nalazio vremena. Molitvom je preobražavao i ono vrijeme koje je bilo posvećeno drugim zadaćama i time su one postajale uspješnije i plodonosnije.

Na kraju podsjećamo tko danas slavi imendan. Uz one koji nose ime Nikola, današnji slavljenici su i Sebastijani. Jeste li znali da je ime Nikola grčkoga podrijetla? Nastalo je od dvije riječi nike – pobjeda i laos – narod. Od brojnih inačica izdvajamo samo neke: Niko, Nikica, Nino, Nina, Nikolina, Mika. I ime Sebastijan ima korijene u grčkom jeziku. Nastalo je od grčke riječi sebastos što znači uzvišen, častan, svet, carski. Ime u hrvatskim područjima ima oblike: Seba, Sabo, Tijan, Tija, Tijana.

Današnji svetac dana je Sveti Nikola iz Tolentina;