www.tebe-trazim.com

Angel je napisao

tada Bog opet intervenira i dolazi do "Tamne noći duha", gdje Bog čisti čovjekove same temelje, njegovu fundamentalnu unutrašnju strukturu... tada dolazi do stapanja čovjekovog Duha i Duha Svetoga...
i na neki način se može reći da je sve što čovjek od toga trenutka radi da JEST BOŽJA VOLJA u DOSLOVNOM SMISLU TE RIJEČI, čovjek je toliko očišćen i pročišćen, da ne postoji više granica između Božje i čovjekove volje, nego one postanu stopljene.... to stanje je identično Isusovom umiranju na križu - Umiranju grijehu... svi sveci su prošli to.... ako čitate Izaiju, Jeremiju ili neke od proroka, kod svakog ćete naći i opisana iskustva njihovih Tamnih Noći....

Dragi angel, oprosti što se vraćam na ovo, postavilla sam ti pitanje, nije bila osuda nego pitanje, meni to nije jasno.... ako je to stanje totalne očišćenosti i pročišćenosti- stapanje Božje i čovjekove volje( pretpostavljam da to stanje ne traje dugo)- kako to da poslije tamne noći...koja može trajati dugo... čovjek nastavlja i dalje sa grijesima....zar nije u prethodnom duhovnom rastu-prethodnim koracima- da bi došao do te faze- morao proći naporan proces čišćenja duše, kod Sv. Terezije to se odvija u 3 odaje zamka duše, tek u petoj odaji...kad je duša skoro savršeno očišćena kroz molitvu, post i pokoru- dolazi do stapanjaja Božje volje i čovjekove-kako ona kaže sjedinjenja - umiranja za novi život...do šeste odaje-zaruka duše i 7 odaje...-duhovne ženidbe...
Nakon takvog iskustva...tamne noći duše-dakle "smrtne borbe" duše...sumnji..izbezumljenosti o stvarnosti doživljenog... duša bi trebala naprijed...po meni.... do svetosti.... . ili ja to ne kužim, možeš mi to pojasniti.... dakle prije...i poslije tamne noći...

Vikice, ja sam samo opisao mistični put u globalu.... mislim da je nemoguće u onom kratkom tekstu proći sve nijanse tog puta, za nekoga tko želi znati više neka pogleda literaturu mistika....

Eh, da! Svima bih savjetovao da pročitaju knjigu - Gospodine, nauči nas moliti, Ander Leuf, u izdanju Glasa koncila, knjiga je fenomenalna, OBAVEZNO PROČITATI!

[

.Najsavršeniji izbor jest ..VRŠITI BOŽJU VOLJU..

.sve ispod toga..mora proći ..pročišćenje...
.zbog..izgubljenog povjerenja (prvog grijeha)

.jer NIŠTA..što nije Čisto..ne može ući..u Kraljevstvo Božje..

.ono što Bog traži u Tamnoj noći je samo jedna stvar..

.1.Imaš li povjerenja u MENE, toliko da se odrekneš.svega zemaljskog i ..samog.sebe..
...a SVE ..drugo ..ja ću ti nadodati...

reci vjeko jel to tvoje proročanstvo ili od nekud?

ma gledaj angel, oprosti što sam tako dosadna i uporna... ne moraš mi odgovoriti ako nećeš, ja bih voljela više znati o tome, ovdje je ta tema bila negdje u proljeće...
i vjeko je napisao da je imao to iskustvo... mene u odnosu na moj prethodni post stvarno zanima ono što sam pitala, jer nije u globalu ako kažeš da si imao to mistično iskustvo i da si ga prolazio sam...
čitajući mistike, posebno sv. Tereziju Avilsku, , pa i sv. Faustinu.... stekla sam dojam da samo posebno kreposne osobe, rekla bih čvrste stijene- odlučene na borbu do smrti sa svim grijesima, molitvama, pokorama, mrtvljenjima..... mogu doseći takva stanja i ići do kraja...na koncu obje su to prošle i sv. Ivan od Križa... proglašeni su svetima....

Da, slazem se u principu s tvojim rtazmisljanjem, a neminovno je cini se kad komuniciramo pisanim rijecima da dolazi do nesporazuma. Neka nam je na izgradnju u vjeri kako god bilo.

To mi je došlo. Pa neznam je li to proročanstvo. Jednostavno mi je palo na pamet i povezao sam s tim, a to su rječi iz Biblije.

Ovdje se treba podvuci kako strah od Boga nije tako los kakvim ga prikazujes. Nije rijec o strahu da ce mene Bog kazniti, vec o strahu iz postovanja prema Bogu, o strah koji uvijek razlikuje covjeka od Boga, ako se moze tako razumjeti. Nije rijec ovdje ni o strahu od neprijatelja, niti strahu koji, kako kazes, Bog ulijeva u kosti, a ponajmanje o Bogu koji sije strah. To je besmisleno..., radi se o strahu koji ne dopusta covjeku pomisliti da se poistovjeti s Bogom, da Boga 'spusta' na svoju nekakvu razinu. Nadam se Angel da ces ove rijeci barem donekle uspjeti razumjeti i da sam uspio donekle objasniti sto vjerujem.

Oprostite sto se ovako "s neba pa u rebra" stilu ukljucujem u diskusiju, ali s obzirom da vas pratim od samog pocetka htio bih samo ukazati na konce koje ste, Leo i AngelMyst, mozda, na trenutak izgubili, a ticu se straha od Boga.

Mislim da je bitno da se izraz strah ne upotrebljava u bilo kojem kontekstu pogotovo sto u podsvijesti i jedan i drugi, vjerojatno, vucete izvor onoga o cemu mislite iz 7 glavnih darova duha svetoga od kojih je 7. Strah Bozji.

Mislim da Strah Bozji nikako ne smijete povezivati sa stanjem nakon grijeha vec samo sa stanjem prije nekog potencijalnog cina koji je gresan, dakle prije grijeha. Taj Strah Bozji ce vas obraniti od samoga grijeha, a nema neke koristi od njega nakon grijeha. Po meni, Sotonina obmana da se Boga ne treba bojati je bas to, obmana. Jer tko bi svjestan toga pocinio grijeh sa onom lakocom kojom ga pocinja kad je zaveden od ljudi, situacije i sl.

Ja se ispricavam jos jednom sto ovako upadam u raspravu, ali htio sam ovo da potaknem da rascistimo, da nebi bilo zabune. Naravno, ne trebam napominjati da ne kazem da sam u pravu, vec da je ovo samo moje trenutno misljenje. Bit ce mi drago ako netko na malo jasniji nacin razjasni situaciju oko ovoga a i opcenito oko darova Duha Svetoga.

evo jedan tekst:

Strah Božji

Koji je odnos s Bogom izražen riječima bojati se Boga?

Kako bi se izrazio odnos s Bogom, koriste se različite riječi. U Boga možemo vjerovati, možemo ga ljubiti i služiti mu. Katkad čujemo riječi bojati se Boga. Taj je izraz teško razumjeti, no kako se u Bibliji nerijetko nalazi, vrijedi pozorno pročitati nekoliko tekstova nastojeći bolje razumjeti njihovo značenje.

Prije svega, određeni se strah nalazi u pozadini svih religija. Očitovanje božanskog izaziva snažne osjećaje, ponekad čak i paniku i strah. Ono istovremeno zadivljuje i plaši. Ne postoji susret s neočekivanom stvarnošću Božjom bez trenutka nemira. Tako je bilo od javljanja Božjeg na brdu Sinaj pa do prvog Uskršnjeg jutra: žene koje su došle na grob «bile su u strahu» (Marko 16,8). No u Bibliji osjećaje probuđene očitovanjem božanskog gotovo isključivo slijede riječi: «Ne bojte se!» Religiozni strah po sebi nema vrijednosti. Njemu nije trajati, već mu je nestati kad dođe povjerenje.

U drugom kontekstu, strah je Božji trajna i neprolazna stvarnost. «Neokaljan strah Gospodnji ostaje svagda» (Psalam 19,10). Objašnjenje tog trajnog straha ne nalazi se u religioznom osjećaju, već u političkom jeziku toga vremena. Sporazumi o zaštiti uvjetovali su istu strahom i vjernim služenjem zaštitniku. U Božjem savezu s Izraelom, iste riječi izražavaju vjerno predanje Bogu: «Dakle Izraele, što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Gospodina, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš, da ga ljubiš i služiš Gospodinu, Bogu svome svim srcem svojim i svom dušom svojom?» (Ponovljeni zakon 10,12). Bojati se, ljubiti i služiti Bogu ovdje su istoznačice. Strah Božji više nije osjećaj već stalni stav vjernosti savezu.

U psalmima, bojati se Gospodina znači «čuvati mu savez i zapovijedi pamtiti i vršiti» (Psalam 103,18). «Koji se Gospodina boje» čine «zbor velik» vjernih okupljenih u Hramu na slavu Bogu (Psalam 22,24-26). U tom kontekstu, strah je Gospodnji otprilike ono što zovemo pobožnošću. Stoga je moguće naučavati: «Dođite djeco, i poslušajte me, učit ću vas strahu Gospodnjem» (Psalam 34,12). «Učiti strahu Gospodnjem» ne znači nikako buditi strahove, već učiti molitve i zapovijedi, uvesti nekoga u život povjerenja u Boga. «Vi što se bojite Gospoda, uzdajte se u nj» (Sirah 2,8).

Prepoznavši kako se Biblija služi riječima bojati se, možemo ih u puno slučajeva prevesti s klanjati se ili ljubiti, a strah Božji kao vjernost.

Može li strah Božji još imati značenja za nas danas?

Da se danas nerado govori o strahu Božjem opravdano je dok jezik straha sjeni činjenicu da je Bog ljubav. Kako bi se ta opasnost izbjegla, koristi se, koliko je to moguće, drugi riječnik. Ipak, u oba Zavjeta, postoje mjesta gdje je strah Gospodnji ključni izraz i tamo ga nije lako zamjeniti.

Prema proroku Izaiji, strah Božji uklanja strah od ljudi. «Ovako mi reče Gospodin, kad me rukom uhvatio i opomenuo da ne idem putem kojim narod ovaj ide: Ne zovite urotom sve što narod ovaj urotom zove; ne bojte se čega se on boji i nemajte straha. Gospodin jedini nek vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega nek’ vas prožme.» (8,11-13). Očito je kako Izaija poziva na hrabrost i povjerenje, no to povjerenje on naziva strahom! To je retorički izraz, no i više od toga. Izaija zna da se strahom ne upravlja. To je stoga kao da kaže: «Vi ne možete ne bojati se. Bojte se stoga Gospodina! Usredotočite na Boga svu snagu što pokreće vaš strah.» Taj strah Božji što upija sve druge strahove nije lako opisati, no on je svakako izvorom velike nutarnje slobode.

Ubrzo zatim u knjizi Izaijinoj strah je Božji Mesijina karizma: «Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg « (Izaija 11,2). Strah je Gospodnji dar Duha Svetoga, jednako kao mudrost i snaga! Taj se dar može zvati i poniznošću. Bojati se Gospodina znači prepoznati da je on izvor sveg dobra. Taj stav providnosti stajao je u središtu Isusova života: «Ja sam od sebe ne činim ništa (...) Otac koji prebiva u meni čini djela svoja» (Ivan 8,28 i 14,10).

Apostol Pavao je napisao: «Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati» (Filipljanima 2,12-13). Kako Pavao potvrđuje da spasenje dolazi po vjeri «rad oko spasenja sa strahom i trepetom» mora biti vid vjere. Vjera nije jednostavno uvjerenje, već «treperavo» povjerenje, povjerenje živo, iznenađeno, budno. Naše je spasenje čudo koje Bog «izvodi u nama» i stoga nam je tome biti pozornima. «Sa strahom i trepetom raditi» znači postajati svjesnima da je svaki tranutak susret s Bogom, jer Bog djeluje u nama u svakom trenutku.

«Koji se bojite Gospodina, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!» (Psalam 22,24). Slijed je u stihu iznenađujući: «hvalite, slavite, bojte se Gospodina»! Ovdje je strah molitva koja je dosegla točku gdje nedostaju riječi: hvala koja je postala zadivljenost, tišina i ljubav.

Pismo iz Taizéa: 2004./4