www.tebe-trazim.com

19. rujan

Sveti Januarije, biskup i mučenik

(† 305)

Najstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Tamo stoji: »Januarius episcopus simul et martyr, Neapolitanae urbis illustrat ecclesiam.«

Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju. Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva.

Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. O svetom se biskupu i mučeniku iz V. stoljeća sačuvala i jedna freskoslika, na kojoj je prikazan s dvjema svijećama, a na slici stoji natpis: »sancto martyri Januario« – svetome mučeniku Januariju. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent. Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju.

Ime je sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389. A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje.

Dvaput sam bio svjedokom onoga što se oko sv. Januarija zbiva u Napulju. Prvi put je to bilo 5. svibnja 1974. Bila je nedjelja. Kako sam se toga dana nalazio u Napulju razgledajući grad u poslijepodnevne sate, posjetio sam i katedralu ništa ne sluteći. Znao sam za štovanje sv. Januarija i čudo s njegovom krvlju, no nisam znao da ću u katedrali naići baš na skupinu vjernika i svećenika, koji su molili za čudo. Ušavši u katedralu, čuo sam odmah s desne strane iz jedne kapele glasno moljenje: »San Gennaro, prega per noi! – Sveti Januarije, moli za nas!« Taj se zaziv ponavljao mnogo puta, a zatim razne litanije i drugi zazivi. Sve dakako vrlo glasno i temperamentno, onako na živahan »napolitanski način«. Okrenut prema vjernicima, uz asistenciju dvojice klerika, svećenik je držao ampulu s krvlju sv. Januarija moleći za čudo. Nisam imao sreću da bi se čudo dogodilo baš ono poslijepodne, ali sam vidio kako Napolitanci za nj živo i usrdno mole.

Drugi put, a bilo je to u rujnu 1977., imao sam sreću da sam vidio krv sv. Januarija u tekućem stanju te poljubio posudu u kojoj se nalazi.

O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo. U svakom slučaju ona je veoma zanimljiva. Izreći konačan sud o njoj ne spada na nas. Jedno je u svemu tome ipak sigurno, a to je da Bog može čudesnim znacima proslaviti svoje svece. Ti nam znaci onda mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu.

I sam je Gospodin, šaljući u svijet svoje učenike, obećao: »Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!« (Mk 16,17–18). Biskup Januarije radosno je život svoj položio za Krista i na taj način pružio divan primjer svojoj crkvenoj zajednici. Gospodin ga je za uzvrat htio proslaviti, a njegova slava u Napulju i danas traje.

Sveta Emilija Marija Vilka de Rodat

(1787–1852)

Obitelj je de Rodat pripadala provincijskome plemstvu, a kršćanskoj je Francuskoj XIX. stoljeća dala nekoliko divnih likova. U te likove, svakako, valja ubrojiti i sveticu koja umrije na današnji dan, a danas se i slavi. To je Emilija de Rodat, koja se rodila 6. rujna 1787. na obiteljskom dobru Druelle, u župi Saint Martin de Limouze, biskupije Rodez. U djetinjstvu, koje padaše u burne i krvave godine Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Od nje preuze odgoj djevojčice stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohođenja, ali od revolucije protjerana iz samostana. Djevojčica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pričest jedan dominikanac koji bijaše iz broja onih svećenika što ne položiše prisegu na protukršćanski revolucionarni ustav.

Emilija se u cvijetu mladosti revno posveti molitvi, a za uzvrat postade dionicom mističnih iskustava. Uz to je već tada pokazivala veliku ljubav prema siromasima. No tada je u njezinu životu nastupila jedna moralna kriza jer se dala zarobiti zemaljskim rastresenostima i ugodnostima. Nije se tu radilo o teškim stvarima, ali da je tako nastavila, do njih je lako moglo doći. Posve nenadan je preokret nastao u njezinoj duši kad je g. 1804. slušala propovijed prigodom jednih pučkih misija.

U međuvremenu se Emilijina baka povukla u jednu, nakon revolucije, obnovljenu redovničku zajednicu u VillefranchedeRouergue. Emilija je pošla za njom te provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjećujući siromahe. Tada se upoznala s kreposnim svećenikom abbé Martyjem, koji joj postade duhovni vođa. Pod njegovim se vodstvom veoma razvio duhovni život. Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito sv. Terezije Avilske i sv. Franje Saleškoga. U slobodno je vrijeme siromašnim djevojčicama držala vjeronauk. Triput je pokušala stupiti u neku žensku družbu, ali nije uspjela. Napokon je u svibnju 1815., slušajući tužbu neke siromašne žene, otkrila svoj životni poziv. Tužba se odnosila na nemogućnost da dođu do školovanja i izobrazbe osobe koje su siromašne i bez sredstava za pohađanje škole. Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece.

Brzo su joj se pridružile tri djevojke koje je otprije poznavala. Zajedno s njima odlučila je osnovati Institut sv. Josipa koji će nešto kasnije, točno g. 1822., dobiti ime Instituta Svete obitelji. Radilo se o novoj redovničkoj družbi s klauzurom, a koja će se posvetiti poučavanju siromašne djece, pružajući joj besplatno osnovnu izobrazbu. Plan je bio veoma stvaran i odgovarao bitnim potrebama onih nižih slojeva tadašnjega društva. Kao i svaka dobra ustanova, tako je i ova morala proći kroz svoju kušnju: kroz kritičke napadaje i nerazumijevanje najbliže okoline.

No pod sretnim vodstvom poletnoga abbé Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoće i razvila se u brojem članova znatnu ustanovu. A zatim je opet došla kriza i već je izgledalo da će družba, ako se ne pridruži jednoj jačoj redovničkoj zajednici, propasti. Najvjernije sestre nisu htjele znati za ikakvu drugu poglavaricu osim za majku de Rodat. A ona je za svoju ustanovu morala platiti težak danak: tjelesnih patnji, prouzrokovanih bolestima, a onda i duševnih, u kojima ju je zahvatio težak i mučan osjećaj duboke zapuštenosti i silne napasti protiv vjere. Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to nije ju ipak slomilo pa ni spriječilo da se pokaže jakom i djelotvornom poglavaricom.

Družba je g. 1832. dobila svoje Konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenoga 1835. Majka de Rodat, zbog elastičnosti u radu, osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo raširila, ali dakako stvarala i mnoge poteškoće. Majka je utemeljiteljica u svemu svome mukotrpnome životu i radu pokazivala herojsku nesebičnost i neograničeno pouzdanje u Boga. Njezina se grana bez klauzure bavila ne samo školom, već i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvora, pružanjem utočišta palim djevojkama i ženama, koje su bile spremne na pokoru.

Majka je Emilija u ožujku 1852. opet teško oboljela. Pojavila joj se na lijevom oku zlokobna rana. Tada su, doduše, prestale njezine duševne muke, ali je shvatila da joj se bliži kraj. Zato je zamolila da je oslobode svih njezinih funkcija. Kako se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo, koncem kolovoza njezinoj je molbi bilo udovoljeno. U poslušnosti prema svome ispovjedniku od sedmog je do desetog rujna izdiktirala povijest svoga života, koju smatraju religioznim dokumentom najveće vrijednosti, premda se o mističnoj strani svoje duše izrazila veoma oprezno i suzdržano. Umrla je 19. rujna 1952. u Villefrancheu, a uspomena joj je u cijelom onom kraju veoma živa. Papa Pio XII. proglasio ju je 9. lipnja 1940. blaženom, a 23. travnja 1950. svetom.

Sv. Januarije
[ 19.9.2009 ]

Biskup i mučenik, zvijeri ga nisu ubile pa su mu krvnici odrubili glavu

Januarije je prema legendi bio biskup u Beneventu i mučen je za vladavine cara Dioklecijana 304. godine u Puteoliju blizu Napulja. Osuđen je na smrt u areni s lavovima. No, zvijeri puštene u arenu samo su mirno ležale pa su mu krvnici odrubili glavu. Relikvije sv. Januarija čuvaju se u napuljskoj katedrali.

Prva pisana svjedočanstva o čašćenju ampule s krvlju sv. Januarija datiraju iz XIV. stoljeća. Čašćenje je i danas rašireno, jer tri puta godišnje inače skrutnuta krv provre i prijeđe u tekuće stanje. Ovu pojavu znanost ne može objasniti, samo je potvrđeno da je riječ o ljudskoj krvi.

Sveta Emilija Marije Vilka de Rodat rođena je 1787. godine na obiteljskom dobru u francuskoj biskupiji Rode. Djetinjstvo je provela u sjeni revolucije i revolucionarnih događanja. Bila je po naravi vedra i posve otvorena za životne radosti.

Nakon prve pričesti Emilija se posvetila molitvi i postala dionica mističnih događanja. Imala je srce osjetljivo za siromahe i više puta tjedno besplatno je poučavala siromašnu djecu. Kao mlada djevojka otkrila je da je njezin poziv utemeljenje nove redovničke družbe.

Sveta Emilija je s tri prijateljice 1822. godine utemeljila Institut sv. Josipa za poučavanje siromašne djece, koji je uskoro dobio ime Institut sv. Obitelji. Družba je dobila Konstitucije 1832. godine. Bila je to nova redovnička družba s klauzurom, koja se posvetila poučavanju siromašne djece, pružajući besplatno osnovnu izobrazbu.

Od klauzurne Družbe organizirana je i nova grana koja je, među ostalim, bila posvećena i brizi za bolesnike, utamničenike i pale djevojke. Majka Emilija umrla je na današnji dan 1852. godine. Blaženom je proglašena 1940. a svetom 1950. godine.

I na kraju rubrike Svetac dana, podsjećamo tko danas slavi imendan. To su oni koji nose imena: Teodor i Dorotea. Ime Teodor nastalo je od grčkih riječi theos – Bog i donor – dar. I ime Dorotea sastavljeno je od istih riječi ali obrnutim redoslijedom. U hrvatskom području ova imena imaju brojne inačice i istoznačnice. Neke od njih su: Božidar, Božica, Boško, Bogda, Darko, Dorica, Doris, Teo, Tea.

Današnji svetac dana je Sveti Januarije, biskup i mučenik;