|
14. listopad
Sveti Kalist I., papa i mučenik († 222)
Dok o rimskim biskupima sve tamo do svršetka II. stoljeća, osim jedne ili druge iznimke, znamo veoma malo, dotle su nam biskupi III. stoljeća već prilično dobro poznati, jasno iscrtane ličnosti. Oni se pokazuju kao djelotvorni sudionici tadašnjih zbivanja u Crkvi. Njihov je život i djelo u pouzdanim predajama predano budućim pokoljenjima. Crkva ih slavi kao mučenike i svece, poštuje njihove grobove, a to je dalo povoda da se život tih papa III. stoljeća, da se ispune neke praznine iz njihova života, kasnije okitio raznim legendama koje su, doista, samo legende. Kao svece i mučenike pape III. stoljeća Crkva naročito slavi sv. Kalista I., koga se danas spominjemo, sv. Poncijana, sv. Hipolita, sv. Fabijana, sv. Kornelija i sv. Siksta II.
Prije nego što pobliže reknemo o sv. Kalistu, recimo nešto općenito o progonstvima u III. stoljeću. Počnimo s rimskim carem, Afrikancem, Septimijem Severom (193–211), koji se na početku vladavine prema kršćanima pokazao veoma tolerantan, dapače, osobno dobrohotan. Kasnije, izazvan raznim židovskim pobunama i zabrinut činjenicom da su kršćani sve više osvajali naobražene slojeve, promijeni svoje držanje. Pod strogim je kaznama zabranio godine 201. prelazak na židovsku vjeru po obrezanju, a godinu dana kasnije i ispovijedanje kršćanstva. I tako je buknulo peto progonstvo protiv kršćana koje, nadasve, pogodi katekumene i mlade kršćane.
U tom je progonstvu umro u Aleksandriji sv. Leonida, otac slavnog učenjaka Origena. U Kartagi su mučene svete mučenice Perpetua i Felicita, o kojih nam je mučeništvu sačuvan dragocjen izvještaj, vjerojatno sastavljen od kršćanskog apologeta Tertulijana. Taj je izvještaj pravi biser rane kršćanske književnosti.
Šesto je progonstvo buknulo za cara Maksimina Tračanina (235–238), prvog barbarina na rimskom prijestolju. Njegov je dekret protiv kršćana naročito uperen protiv poglavara kršćanskih zajednica, dakle, protiv visokoga klera.
Daleko opasnije, krvavije i općenitije bijaše sedmo progonstvo za cara Decija (249–251). Sreća bijaše samo što je bilo kratko. Decije je rodom iz naših strana, iz stare Bibalije kraj Sirmiuma (današnje Mitrovice). Bio je po naravi soldat, male naobrazbe, ali energičan, provodeći politiku reforme velikoga stila. Njegovo progonstvo – kako piše jedan novinar – nije ni politička smicalica ni izopačen ukus filozofa i umjetnika, kakav je bio Neron. Bio je to rat do istrjebljenja, seljački rat, onakav kakav se vodi između afričkih plemena. Tu se više ne sudi, ne istražuje i ne dokazuje. Tu se istrjebljuje. Decije je nakanio spasiti rimske bogove. Najprije i najodlučnije počeo je čistiti svoj rodni kraj. Njegov Srijem dobiva predvodničku ulogu u velikom pokretu, čak se pojavljuje i kovani novac na kojemu je to zabilježeno.
Svojim ukazom koncem god. 249. ili početkom 250. Decije naređuje svima podanicima carstva da skupa sa ženama i djecom prinesu bogovima svečanu žrtvu. Tko se ne odazove, valja protiv njega nastupiti svim sredstvima okrutne pravde: zatvorom, zapljenom dobara, izgnanstvom, presudom na rad u rudnicima i smrću. Osobito je udario na biskupe i svećenike. Sv. Ciprijan o njemu piše ovako: »Tyrannus infestus sacerdotibus« – a što znači: tiranin, neprijatelj svećenika i biskupa, koji bi radije u Rimu vidio takmaca na carskom prijestolju nego kršćanskoga biskupa.
Decijev je udarac bio strašan te kod mnogih proizveo strah i užas. U velikim gradovima, kao što su Aleksandrija, Kartaga, Smirna i Rim, bilo je i mnogo kukavnih otpada od kršćanstva. Među otpadnicima bilo je čak i nekih biskupa. Ali je bilo i mnoštvo vjernih ispovjedalaca koji poginuše za vjeru.
Najpoznatiji su: sveti Fabijan, papa, jedna od prvih žrtava progonstva; svećenik Pionius, koji je bio spaljen u Smirni; biskupi Babylas u Antiohiji i Aleksandar u Jeruzalemu, poginuli u tamnici; Origen, koji je podnio strašne muke i tamnicu, ali je kasnije bio oslobođen.
U proljeće god. 251. progonstvo je počelo jenjavati jer je Decije morao misliti na provalu Gota u rimsku pokrajinu Meziju. U borbi s Gotima je i poginuo u svibnju ili u lipnju god. 251. negdje na donjem toku Dunava. Crkva je tim progonstvima bila veoma potresena, ali ne i uništena. Mnogi se otpadnici kasnije pokajnički vratiše u Kristovo stado. Radi njihova ponovnog pripuštanja u kršćansku zajednicu kasnije se razviše žestoke rasprave u Rimu i u Kartagi. Decijev nasljednik Gallus (251–253) pustio je ispočetka kršćane na miru, a kasnije, ih je zbog kuge, počeo siliti da žrtvuju bogovima.
I car Valerijan (253–260) nije ispočetka progonio kršćane. Imao ih je dapače brojne i na svome carskom dvoru. Na poticaj svoga ministra financija Makriena zauzeo je kasnije prema kršćanima neprijateljski stav. Tako je buknulo osmo veliko progonstvo. Valerijan izdaje god. 257. edikt po kojemu biskupi, svećenici i đakoni moraju žrtvovati pod prijetnjom izgona. Pod smrtnu kaznu bijaše zabranjeno pohađanje groblja i vjerskih sastanaka. I to je progonstvo bilo veoma krvavo. Najslavniji su mučenici iz toga razdoblja: u Rimu sv. papa Siksto II. i sveti đakon Lovro; u Africi sv. Ciprijan, slavni kartaški biskup, velik pisac i govornik; u Španjolskoj biskup Taragone sv. Fruktuoz i njegovi đakoni Augurije i Eulogije, koji bijahu spaljeni u amfiteatru.
Deveto, manje značajno progonstvo, buknulo je za cara Aurelijana (270–275) i to već pod konac njegove vladavine.
A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.
Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.
Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.
Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva »corpus permixtum«, a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.
O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.
Paolo Antonio Capelloni, časni sluga Božji
(1776–1858)
U Napulju je 14. listopada 1857. nakon veoma bogata pastoralnoga rada na glasu svetosti umro isusovac, otac Pavao Antun Capelloni. Vjernici su mu se odmah počeli obraćati za zagovor, a govorilo se i o brojnim uslišanjima. Sve je to bio povod da se za njega povede postupak za proglašenje blaženim. Iako do danas nije okrunjen konačnim uspjehom, to ne znači da se ne radi o ličnosti velikoga duhovnoga formata.
sv. Kalist I.; Paolo Antonio Capelloni
Pavao Capelloni rodio se u Rimu 21. veljače 1776., tri godine nakon ukinuća Družbe Isusove. Takozvane literarne nauke započeo je u Rimskom kolegiju, koji su tada vodili dijecezanski svećenici, a završio u kolegiju Lucarini u Treviju. Odlučio se za duhovni stalež te započeo teološke studije u zavodu Capranica u Rimu te ih upotpunio kod dominikanaca. Za svećenika je zaređen godine 1801. Brzo nakon toga bio je pozvan za pastoralnoga radnika u crkvi Al Gesù, u kojoj su radili nekadašnji isusovci, a po nalogu monsinjora Marchettija, od kojeg je primio ovlaštenje za rad i Capelloni.
Ondje osnova Marijinu kongregaciju za mlade plemiće, kojoj se svom dušom posvetio i koja postade živa i elitna kršćanska zajednica. Uz to se bavio propovijedanjem, pohađanjem bolesnika po bolnicama, pomaganjem umirućih, davanjem duhovnih vježbi. Svim je tim radom u Vječnome gradu stekao veliku popularnost. Kako god. 1811. nije htio položiti prisegu vjernosti Napoleonu I., morao je napustiti Rim i poći u Rieti, gdje ostade tri godine.
Vrativši se ponovno u Rim, stupio je 30. studenoga 1814. u novicijat Družbe Isusove jer je 7. kolovoza iste godine papa Pio VII. ponovno odobrio nekoć dokinuti isusovački red. Kako je Družba imala tada još veoma malo svećenika, Capelloni je odmah nakon prve godine novicijata bio poslan na apostolski posao u crkvi Ferentinskoga kolegija. Tamo je neumorno radio sve do god. 1821. Osnovao je Kongregaciju Žalosne Gospe, uveo slavljenje mjeseca svibnja po metodi isusovca oca Muzzarellija, uveo praksu pobožne priprave na dobru smrt, 40satno klanjanje Presvetom Sakramentu i druge pobožne vježbe. Bio je izrazit pastoralac koji je raznim pobožnostima umio hraniti dušu pobožnoga puka. Božji ga je narod u Ferentinu tako zavolio da je htio poštopoto spriječiti njegov premještaj u Napulj. No otac Capelloni, svjestan da će njegov rad biti plodan samo ako bude uživao blagoslov poslušnosti, noću potajno otputuje na svoje novo radno mjesto.
Došavši u Napulj, uspjelo mu je u taj grad ponovno prenijeti relikvije Franje de Geronima koji je god. 1806. bio proglašen blaženim, a 1839. svetim. U crkvi Gesù Nuovo nastavio je istu onu apostolsku djelatnost kao i apostol Napulja sv. Franjo de Geronimo, koji je živio i djelovao prije ukinuća Družbe. Tim je radom obnovio kršćanski život i u gradu i na kraljevskome dvoru. Brinuo se i za vojnike i to s velikim uspjehom. Postigao je da su vojnici po vojarnama i mornari na brodovima zajednički obavljali molitvu.
Kad je u gradu pod Vezuvom g. 1836–37. počela harati kolera, otac Capelloni se pokazao junakom dana. Brinuo se za bolesnike pobuđujući udivljenje i poštovanje sviju. Dočekao je i burnu godinu 1848. Kad su 10. ožujka iste godine revolucionari napali isusovački kolegij te iz njega protjerali sve isusovce, jedini je smio ostati o. Capelloni. Toliki je bio njegov ugled. No on je iz solidarnosti otišao radije sa subraćom u izgnanstvo na otok Maltu, gdje je radio godinu i pol isto onako kao i u Napulju i s istim duhovnim plodovima. Povratak u dragi mu Napulj bio je pravi trijumf. Sam papa Pio IX., bjegunac u obližnjoj Gaeti, htio je osobno vidjeti i blagosloviti revnog misionara.
Kad je otac Capelloni nakon tolikih napora u vinogradu Gospodnjem završio svoju životnu trku, svi su bili uvjerenja da nestaje iz Napulja ne samo jedan revan svećenik, već i pravi svetac. On je na tradicijama stare Družbe dao zamah isusovačkome radu u Italiji, što je nakon ponovne uspostave reda bilo od velikog značenja. Njegov pastoralni rad u mnogome i za nas danas može biti poučan.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
