Vjeko,
pokušat ću iz svoga Notepada prebaciti ovamo ono što sam do sad napisala od svojeg Svjedočenja.
Brinem: možda je to suviše dugačko i nije pogodno za TT? Pretvorilo se u moje krstarenje po prošlosti i traganje za trenutkom u kojem je Zlo započelo (a sve sam sigurnija da je bilo u meni od rodjenja).
Ja sam od onih koji su Boga i Nebo spoznali nakon što su spoznali Zlog; da li par minuta ili par trenutaka, ili čitav sat nakon, izvući ću iz sebe putem.
Zamolila bih te, Vjeko, da pročitaš što sam do sada napisala (ako treba, nastavak slijedi) i da mi kažeš da li da dalje pišem samo sebi, a za TT da napišem sasvim kratko, stranu-dvje, kao ostali? Ili se može negdje ugurati i ova duža varijanta, možda ima zainteresiranih za čitanje? U pisanju sam stigla tek do 22. godine, a sad mi je 44; kasnije su se dešavale i puno gore stvari od napisanih.
Molim te nemoj još metati na TT, samo mi javi što da mijenjam?
Puno ti hvala
Franciska-Sonja
Uspjelo mi je!!!!
Evo što sam ovih dana pisala u svakom osobnom trenutku:
SVJEDOČENJE ZA TT
Danas, 02.10.06., su 2 godine otkad sam krštena u Duhu, otkad je Duh Sveti ušao u mene, ispunio me Božjom snagom i istinom i otvorio mi duhovne oči. Želim vam ovdje ispričati svoj život, a ispričaću ga sasvim drukčije nego što bih ga ispričala prije Toga; bila sam slijepac u suznoj dolini, i zaista nisam znala što se dogadja.
Jer sada, otvorenih očiju, sve te moje "najbolje godine" koje sam "izgubila" pateći neljudski u onom velikom stanu u centru Zagreba, PRESTAJU TO BITI: bila je to Velika Borba ne samo na život i smrt, već nebeska uzvišena borba: demoni su me tlačili, zaposjedali, doveli na rub smrti: ODUSTAJANJEM od činjenja ikakvog zla, ni drugima ni sebi (samoubojstvom), odustajanjem od ikakve osvete, čak i od ogovaranja, tj. prepričavanja zla koje su ukućani radili, i PRIHVAĆANJEM te beskrajne patnje JA SAM POBIJEDILA.
I čitavo Nebo je slavilo: kada me u 40. godini dovelo do krštenja, i u 42. do krštenja u Duhu, bilo je to veliko slavlje i objava da je Bog čitavo vrijeme bio uz mene, iako ja za njega nisam znala, iako sam ga tražila na sasvim pogrešnim mjestima.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Zazivam i molim Duha Svetoga da me ispuni dok pišem svoje Svjedočanstvo za Portal TT. Molim svojega Andjela Zaštitnika da mi pomogne da moj život, koji smo zajedno živjeli, prikažem čitateljima istinito, kakav je bio; da mi ništa bitno ne promakne, a da se ne gubim u nebitnim dijelovima.
Molim Svetu Mariju vazda Djevicu, Posrednicu svih milosti, da pozove svakog Nebesnika koji me može zaštititi i prosvijetliti da napišem točno ono što trebam, i da kasnije posreduje - dovede do mojeg Svjedočanstva osobe kojima će ono pomoći,da ne lutaju dugo i bolno kao ja, nego da na mom primjeru uvide što im je činiti i gdje se nalazi Izlaz iz zemaljskoga (ateističkog i/ili sveteističkog) Pakla. Zazivam i molim Svetu Djevicu, koju je Bog uzdigao k sebi, i koja svojom petom gazi Zmiju, da me zaštiti u pisanju mojeg Svjedočanstva za TT, jer vidim da Zli bjesni zbog mojeg prelaska iz neznaboštva u svjetlo Vjere i pokušava na sve načine onemogućiti, ušutkati i obezvrijediti moj glas.
Zato sada kažem, glasno i bez straha: ISUS, ISUS, ISUS JE MOJ BOG
ZAZIVAM IME NJEGOVO
ZAZIVAM DUHA NJEGOVOG
ZAZIVAM OCA NJEGOVOG
ZAZIVAM MAJKU NJEGOVU
I sve Nebesnike koji su se njima podložili
kupam se u ljubavi Njihovoj
i grlim i pozdravljam sve vas, moja prava braćo i sestre,
kršćane u kojima prebiva Isusov Duh, Duh Sveti:
ja više nemam straha-
a sada poslušajte kako se to dogodilo:
Rodjena sam 1962. u uglednoj, poznatoj zagrebačkoj komunističkoj obitelji. Moji su bili jedni od rijetkih komunista-intelektualaca koji su se borili, riskirali pa i živote dali za slobodnu Jugoslaviju, a da nakon pobjede (1945.) nisu ni tražili ni uzeli ponudjene materijalne i statusne nagrade. Čak su imali manje nego prije rata-za njih je parola "daj koliko možeš, a uzmi koliko ti treba" značila da su (pošteno stečene!) kuće i imanja poklonili državi i sirotinji, a u jedini stan koji su zadržali svaki je sebi donio po jedan krevet, jednu stolicu, jedan tanjur, jednu žlicu i vilicu.
Isto je bilo i sa poslom-gubili su zdravlje radeći, a odbijali slavu, titule i više novca no što im je trebalo.
Jasno da sam ih poštivala, do kraja! I vjerovala u sve što su govorili kao u vrhovnu Istinu!
kratka digresija: nedavno sam pročitala knjižicu koju je napisao moj Deda, izašla 1937., o Čovjeku i njegovom Radu; pisao ju je kao ateist-materijalist, zanesen stvaranjem novog, boljeg svijeta, u kojem više neće biti starih nepravdi, mržnji i razaranja, u kojem će svi živjeti i raditi zajedno, u slozi i ljubavi.
On je, u stvari, opisao svijet bez Zlog!!! Svijet u kojem je Zli pobijedjen, iz kojeg je protjeran svaki demon, do zadnjega! Da je na par mjesta umjesto "Čovjek" napisao "Čovjek kakvog ga je Bog prvotno zamislio i napravio" ili "Čovjek kakav bi trebao biti, po Božjoj zamisli", "Čovjek prije Pada", to bi sada bila jedna od ljepših knjižica-poema u crkvenim knjižnicama.
Neznam kada je sve to zlo u mome životu započelo, ali otpočetka je nešto bilo pogrešno u mojoj familiji, nešto je bilo neispravno, iščašeno i (meni) bolno.
Sjećam se svojega ranog djetinjstva i svega što sam upila od svojih. Bili su/smo poštovani, obljubljeni, poznati, pošteni-a nešto je bilo krivo, nešto bitno je falilo; kao da sam stalno bila GLADNA NEČEGA.
Bila sam sasvim mala kada sam pitala Baku da šta se desi kad čovjek umre? Baka je odgovorila: NIŠTA.
Ništa?!?!
Ništa, baš ništa, rekla je Baka.
Kad se Majka vratila s posla i kad su me pustili k njoj, pitala sam ju to isto.
"Pa nije baš ništa", rekla je Majka; "tijelo se raspadne i nahrani zemlju, onda iz zemlje rastu biljke, njima se hrane životinje..."
"Ali JA? Što će biti s mojim JA??"
"Ništa."
Sjećam se sebe male, u krevetiću s ogradicom, kako navečer, kada se svjetla pogase i nastane tišina, zamišljam to NIŠTA: ZAUVIJEK NIŠTA, NIKAD VIŠE IŠTA.
Mala curica u krevetiću s ogradicom, da ne ispadne, sa svom svojom dječjom fantazijom zamišlja vječnost i u toj hladnoj, mračnoj vječnosti ZAUVIJEK NIŠTA.
A u toj maloj curici, koja sam onda bila JA, otvaraju se VRATA ZA PAKAO.
I do nedavno, iako sam već godinama uvjeravala sebe da sigurno ima nečeg nakon fizičkog života, u snovima mi se ukazivao taj odjeljak Pakla.
(podsjetnik za mene:
opisati svoj OČENAŠ
moja familija:poštovanje prema svakom; izrugivanje samo prema vjeri i vjernicima
zabranjena riječ ISUS)
Bila sam tako željna duhovnosti, da sam odmah pohvatala prve tračke koji su se počeli u Jugoslaviji pojavljivati oko 1975. (tada nisam znala da je to, što je bilo pripušteno u YU, sve bio New Age).
Tada sam, kao mlada djevojka, odašiljala u društvu jasne signale da me zanima duhovnost i da bih se njome htjela baviti. I u mom životu su se počeli pojavljivati razni duhovnjaci.
Nitko iz katoličke crkve se nije pojavio; crkva je bila (sada bih rekla: legalistička), crkva pojma nije imala da postoje stvari izvan ove percepcije, da postoje demoni i Andjeli zaštitnici i da oni mogu igrati ulogu u ljudskim životima; katolici pojma nisu imali da se može proricati, da se može zazivati duhove, da se namještaj diže u zrak i da bi čovjek od toga trebao neku zaštitu. Crkva nije vjerovala da postoje djavli, a ja jesam. Ja sam ZNALA da postoje, ja sam se bojala, a crkva je šutjela, šutjela čak gore nego materijalisti.
Što je radila crkva? Održavala je mise sa uvijek istim molitvama, tješila žalosne, malo pomagala sirotinji, dijelila uvijek iste savjete i lagala da će nakon smrti biti drugačije, da će Dobri ići na Nebo a zli u Pakao-u što nitko više nije vjerovao. Ako je tko od pametnih i išao u crkvu, išao je zbog tradicije, da malo zastane u tempu života i posluša smirujuću glazbu i pjevanje, da napravi pauzu i baci se, osvježen, natrag u trku.
1976., kad sam imala 14 godina, moj bratić, kojemu sam beskrajno vjerovala, se vratio iz Amerike kamo je bio poslan na 2 godine kao najbolji student jednog tehničkog fakulteta. Vratio se promijenjen, ozaren novim spoznajama; ništa nije kupio osim knjiga, a njih je nakupovao tako mnogo da ih je sam sebi poslao u paketima brodom.
On je, naime, otkrio DUHOVNOST! Potrošio je novac (i vrijeme i svoj briljantan um) na vračare i gatare, da nauči posao, nabavio tarot-karte, I-Ching, astrološke knjige, inicijacije, magije razne-u zbroju, ono što danas zovemo zbirnim imenom New Age.
Nije kriv zbog svog izbora-kršćanstvo mu nije ništa ponudilo! Da je tada u Americi došao na pentekostnu misu i bio kršten u Duhu, bacio bi se, žedan vjere, u kršćanstvo. Ali desilo se ovako kako pišem, Djavo je bio brži: spazio je žednog čovjeka i prvi mu ponudio svoje piće...
Familija ga je poprijeko gledala,no sve dok je on bio perfektan u svojoj službi, mogao si je u slobodno vrijeme priuštiti sitne ludosti.
Bila sam svome bratiću najbolji učenik. Sve što poželjeh učiniti, išlo mi je od ruke, puno bolje nego njemu i drugima. Već nakon desetak mojih posjeta njemu rekao je da me ne želi više podučavati, jer da mi sve predobro ide; uspijevaju mi najteži zadaci otprve, a tako mlada, bez zaštite, zalijećem se u prejake stvari.
Nisam ga baš razumjela. Imala sam svoje Tarot-karte i knjižicu s objašnjenjima; postavila bih pitanje, bacila karte, i onda po knjižici čitala što su mi odgovorile-uspjeh je bio apsolutan! Sve sam saznavala do u detalje; to je i mojoj familiji bilo jako zabavno i svašta su zapitkivali; napokon sam sa nečim privukla njihovu pažnju i odobravanje.
U razredu pogadjala sam koja pitanja će biti u testu, što će profesor koga pitati; počeli su me salijetati a ja nisam znala reći "ne", iako to zaista nisam voljela raditi. Sjećam se jednog slučaja iz prvog razreda srednje škole. Uopće nisam razumijevala kemiju. Osjetila sam da će profesorica mene prvu prozvati, otvorila sam teku i naučila napamet jednu dosta kompliciranu, dugačku formulu. Kada me prof. prozvala i kad sam stala pred nju, ja sam "vizualizirala" i ubacila joj sliku te formule u mozak, iza čela. Ona je načas izgledala iznenadjeno (valjda zato što tako slabu učenicu želi upitati tako tešku formulu) i rekla mi da ju napišem. Ostalo nisam znala, ali ta formula mi je donijela pozitivnu ocjenu.
Vježbala sam predikciju. Kada će doći moj tramvaj, koga ću danas sresti na ulici, koliko minuta mi netko kasni na sastanak, tko zove telefonom; otpočetka mi je išlo točno.
Počele su mi se ispunjavati i želje, ali bez moje volje. Ako bih jako poželjela recimo da netko NE dodje na sastanak, toj osobi bi se nešto loše desilo da ju spriječi. Uplašilo me, i dugo mi nije dalo mira jednom kada mi se nije dalo družiti s jednim finim dečkom, i baš jako nisam željela da mi dodje na sastanak, iako sam ja došla. Njega, jasno, nije bilo, a kasnije me nazvao i rekao da mu je, baš kad je kretao k meni, umrla tetka-da, ne šalim se, najednom se srušila i umrla.
Ali najveći dar sam imala u snovima. Snovi su mi znali svašta reći, svašta predskazati; pretežno nesreće.
Oko 1980. sam sanjala kako mi je stradao prijatelj. Točno sam mu opisala mjesto nesreće, i vrijeme (tik pred početak ljetne kiše), i što će sve slomiti, i tko i kako će ga spašavati. Ispričala sam to njemu, i još jednom zajedničkom prijatelju.
Ovaj prvi je, jasno, izbjegavao sva takva mjesta, nije ga se moglo nagovoriti da prodje kroz njih, živio je dugo u strahu, oprezan. No jasno da se jednom sve poklopilo-točno takvo mjesto, tik pred kišu, točno ta nesreća s tim lomovima; sve kao u mom snu, do u treptaj oka! A s njim je bio baš onaj zajednički prijatelj kojem sam to isto ispričala.
I sad, kad sam naučila da su svi djavolji darovi samo imitacija Božjih darova, sad kad znam da se ponekad može pogoditi da li darovi dolaze od vraga ili od Boga samo ako sagledamo krajnju njihovu svrhu, krajnji cilj, sad znam i od koga su bili ti moji darovi. Jer ŠTO SAM JA DOBILA TIM DAROVIMA? Sada, kad to gledam sa distance od četvrt stoljeća, vidim:
što sam dobila GATANJEM: samo to da su se ljudi lijepili na mene kao muhe i gladno, opsesivno tražili da im čitam iz karata. I to su bili ljudi koji mi nisu trebali i nisu me veselili, a i htjeli su da im gatam drugo nego ono što vidim (da im kažem samo sve dobro, a često nije bilo tako)-dakle stavljali su me u jako neugodne situacije. Znala sam i zabaviti društvo, ali-bezvezno društvo; bolje da i nisam bila tamo. A sve to mi je oduzimalo vrijeme i snagu, a okupiralo me, vuklo kao da ću naći neki odgovor, neko ispunjenje mojih žudnji, a sve je bio Krivi Put. Kratko rečeno-UDALJAVALO ME OD BOGA. (i otvaralo vrata onom Drugom)
SNOVI-ostvareni snovi raznih nesreća-iako sam ljudima unaprijed rekla kakva će im se nesreća dogoditi, nisu je izbjegli. Samo su svi još više navalili na mene.
A uz te snove, koji su ispali istiniti (iako često nebitni), sanjala sam i UŽASNE snove o svijetu bez Boga; opet su se javili snovi iz djetinjstva, snovi da NIČEGA nema nakon smrti, snovi kraja svijeta, A-bombe, apsolutnog nestanka...
Pitala sam se, jasno, kako to da Tarot-karte pogadjaju meni skrivene stvari. Od raznih objašnjenja skupila sam ovo: da čitavu zemaljsku kuglu obavija kao neka atmosfera a kojoj je sadržano svo ZNANJE, samo ljudima nije dano da otkriju kako do toga znanja doći. Neki veo nam je na očima, te smo slijepi za nju, za ovojnicu znanja oko zemlje. No uz vježbu, netko lakše a netko teže, možemo se uključiti u znanje pomoću karata, kave, novčića, bilo čega; sami sebi kažemo što nam koja karta ili štapić znači, i gledajući u te stvarčice nekako uranjamo u sveopće znanje koje ovija zemlju.
Ovo moje objašnjenje, u koje sam do nedavno vjerovala, je isključivalo bića, i isključivalo je grijeh. Samo zanat, znanje, ništa više. No ipak, uvijek mi je bilo nelagodno gatati, a tjerali su me u to i čak kad bih jasno rekla da više neću gatati.
Istina je kada kažu da je Bog uvijek bio s nama. Ispričaću vam jedan od slučajeva kada je sigurno bilo tako.
Zaspala sam u poslijepodnevan, ali dubok san bez snova na kauču u dnevnoj sobi. Iako nije bilo potrebe, i iako nam nije običaj buditi nekoga bez potrebe, majka me ipak probudila.
Otresla sam se mrzovoljno na nju, jer trebao mi još taj sat sna, a ona mi je, okrečući glavu od mene, odgovorila da me probudila "JER SI SE MUČILA" i "GOVORILA SI BEZ VEZE".
To me zainteresiralo, jer kao iskusni sanjač bila sam sigurna da snova nije bilo. Na moje inzistiranje da mi pojasni šta znači kad kaže "bez veze", rekla je: "tako... bez veze... govorila si riječi koje ništa ne znače". Iako nevoljko, mrzovoljno i gledajuć na drugu stranu, dala mi je papirić: "MUČILA SI SE. Dugo si govorila, nekakve slogove bez veze, ali ove si riječi bez značenja više puta vrlo razgovjetno rekla pa sam ti ih zapisala."
Žao mi je, dragi čitatelji, što je ta rečenica izgubljena; puno bi mi značilo da ju sada imam. Značilo mi je puno i tada. Dovoljno da ju prepišem u notes koji sam uvijek nosila sa sobom, i da pitam sve jezičare usput što bi to moglo značiti, jer zaista je djelovalo kao kratka rečenica iz nekog jezika.
To se desilo 1980. i neke sitne, kada sam studirala na Filozofskom fakultetu. Iako sam pitala i studente raznih jezika, pa i neke asistente i profesore, nitko mi nije znao ni približno kazati bar koji jezik bi to bio.
Od tog je dogadjaja prošlo već oko godinu dana, kada sam, više iz navike, u većem društvu u kantini Filozofskog fakulteta opet glasno pitala da što bi ta rečenica mogla značiti, i koji bi to jezik mogao biti. Studenti i profesor za mojim stolom nisu znali, ali stariji gospodin, nama nepoznat, koji je sjedio sam za susjednim stolom, on je znao.
Rekao je da je to rečenica na starom, sada mrtvom jeziku koji se već dugo ne koristi, ali koji je bio u upotrebi u Isusovo vrijeme (da nije aramejski, pitam se sada, jer zaboravila sam što je rekao), i da je to formula za tjeranje djavla, isto kao što je "APAGE SATANAS" na latinskom.
"A otkud vam ta rečenica?", pitao me.
"Ma pročitala sam je negdje, nije važno..." zbunjeno sam zahvalila i utopila se u svoje raspričano društvo.
Ako netko zna formulu za tjeranje djavla, Sotone na kojem starom jeziku, naročito aramejskom, molila bih da mi javi; vjerovatno bih ju mogla prepoznati da ju čujem.
Ali sada se pitam: TKO JE TO TADA BIO U MENI, KOJI SE U MOJE IME, U MENI, BORIO PROTIV SOTONE???
"Nisam vjerovao da ćeš ODUSTATI i sakriti se u kršćanstvo", kaže mi bratić danas. On to kaže MENI, ozarenoj, snažnoj i sretnoj. On to kaže, sjedeći nemoćno nasred praznog stana, u kojem više nema ni stvari, ni namještaja, ni rodbine ni prijatelja; sjedeći u pustom rasturenom domu, u dugovima, bez snage da ustane da me otprati do vrata, bez snage da podigne kutove usana.
Sve sam bila umornija, sve teže sam ustajala iz kreveta, sve veći dio dana sam bila u tupilu, neka mutna muljava magla mi je obavijala mozak, u stvari ušla mi je u mozak i nije mi dala misliti, razumijevati ni pamtiti.
U srednjoj školi jako su me boljela križa, i bilo mi je muka. Toliko mi je bilo muka da godinama, čitavu mladost nisam mogla stajati na mjestu, otprilike od moje 16. do 40. godine (kada sam ostala trudna i kada je moj budući krsni kum bez mojega znanja dao da jedan samostan svakodnevno moli za mene i dijete).
U isto vrijeme bila sam uspješan sportaš i takmičar, dapače prvak države u elitnom sportu. Na treningu i takmičenjima nije me smetala bol u kičmi i muka, ali nisam mogla stajati, tako da npr. ako bih vidjela da moram čekati u dućanu nebih ušla u taj nego išla u drugi, i radje sam trčala za tramvajem nego se vozila ako nise bilo mjesta za sjedenje.
Sad mi je, naravno, jasno da sam uzalud obilazila liječnike; zasljepljujuće bolove u križima nisu micali ni najjači lijekovi, kratkotrajno olakšanje je donosilo jedino snažno istezanje (što, jasno, nisam mogla raditi vani). Budući se bol pojačavala uvijek prije menstruacije, doktori su rekli da možda u križima osjećam refleks bolova s jajnika; pišem ovo detaljno jer možda još neka djevojka ima takove "fantomske" bolove? Mučnine nije bilo kad bih ležala, ali čim bih ustala bila je jaka, i to u pleksusu, točno ispod rebara. Osjećala sam se kao prepolovljena, i to dvaput: noge su bile snažne noge državnog prvaka, pluća i srce kao u jakog muškarca, križa i pleksus bolna mučna rupa, a glava najčešće u magli. Jedino u jakim naprezanjima nije bilo muke i bolova, pa sam to i činila.
I s godinama sam bivala sve slabija. Liječnici su pronašli slabokrvnost i niži tlak, ali ni najjači lijekovi za to mi nisu uopće promijenili stanje.
Imala sam izmedju 18 i 20 godina kada sam išla na skijanje u zabačeno seoce u Koroškoj, Slovenija. Čitava Koroška je bolestan kraj, drveće je sprženo od nekih rudnika, a svaka familija ima bar jednog člana u ludnici, rodjenog nesposobnog za život, sa oštećenim tijelom i mozgom od tog otrova kojeg su vadili iz planine (ne sjećam se sada koji to užas vade u rudnicima, i neznam da li ga još uvijek vade, tamo sam bila oko 1980.)
Moja hotelska soba je gledala baš na glavnu ludnicu. Često bih čula i vidjala te nakazne zatvorenike kako se penju po rešetkama i tule.
Zavadjao me jedan krupan mladić, koji je rekao da je maser i da radi akupresuru (akupunktura je zabadanje igala na odredjeno mjesto tijela, a on liječi pritiskanjem na ta mjesta). Pokušao me fascinirati time što je mogao npr. koncentracijom natjerati djevojku za trećim stolom da se počeše po gležnju lijeve noge, ali niti me on zanimao niti sam mu dozvolila da to uradi više nego taj prvi put.
Iako mi je bio pomalo odbojan, dozvolila sam mu da me dodje navečer liječiti u moju sobu, jer sam istegnula list na nozi i bojala sam se da sutra neću moći skijati.
Došao je, malo mi izmasirao nogu, pritisnuo palčevima jedno mjesto-načas me jako zaboljelo, zatim se list opustio i prestao boljeti! Mladić me pokrio, rekao da se pola sata odmorim, da se vidimo na večeri, zatim je ugasio svjetlo i i otišao.
Opušteno sam se odmarala u mraku, kad mi se učinilo da čujem nešto neobično na hodniku. Zaista-čula sam metež, komešanje, kao klupko neke sitne zvjeradi koja reži i sikće, kao da se grebe i grize čopor štakora, lasica, bijesnih životinjica te veličine, i približava se mojoj sobi! Pokušala sam ustati, ali sam shvatila da sam potpuno paralizirana! Nisam se uopće mogla pomaknuti, ležala sam u toj opuštenoj pozi a da nisam ni uz najveći napor mogla pomaknuti niti zjenice!
Taj je čopor bjesova došao do mojih vrata, grebao po njima i grizao ih, i ulazio u sobu! Kao da je silan vjetar galopirao tisućama kopitašaca preko mene, a te zvjerčice su mi počinjale gristi noge, od prstiju prema gore, i ruke isto tako! A iznad njih se pojavio lik čovjeka: potpuno crn, kao stvoren od zgusnutog mraka, a imao je samo desnu polovicu glave, i na njoj isceren izraz čistog zla, na licu idiota.
Dolebdio je na svojoj zvjeradi do iznad mene, paralizirane, i vidjela sam da želi ući u mene, kroz moj pleksus!
Što sam se više napinjala, to sam bila zakočenija. Dosjetila sam se da ga prevarim: potpuno sam se opustila, prepustila, a zatim u iznenadnom trzaju uspjela prebaciti tako da padnem sa kreveta. To me dovoljno otkočilo da srušim i upalim noćnu lampicu, i sve je prestalo i nestalo: obična hotelska soba, kao da ničeg nije bilo.
Sjurila sam u salu za večeru i napala masera, da što mi je to učinio?! Gledao me zbunjeno, toliko iskreno zbunjeno da mu nisam do kraja niti ispričala što mi se desilo, nego sam ostala sama sa svojim strahom.
To se tamo više nije dogodilo, ali mi se idućih 3-4 godine desilo desetak puta; pratilo me je.
Sada se sjećam jednog "mog" "uspjeha" baš na tom skijanju, i razmišljam ima li to veze sa Idiotom:
jedan pijani organizator je našao mene da na meni iskaljuje svoj bijes; vjerojatno se, kao ilegalni nevoljeni "učitelj skijanja" osjetio ugrožen od mene kao profesionalnog sportaša sa svim licencama. Uglavnom par puta, kada smo se sreli na skijaškoj stazi, vrijedjao me, što me inače, kao hiperosjetljivoj osobi, nesigurnoj u sebe, pogadjalo. Sjetila sam se jedne "tehnike zaštite" koju me naučio bratić: pustila sam ga da bljuje svoju mržnju na mene, zamislila-"vizualizirala" ogledalo ispred sebe, koje svu tu mržnju odsijava na njega. Vrijedjao me sve sporije pa prestao.
Sutra nije došao na skijanje; rekli su da mu je već iste večeri bilo jako zlo, da je na povratku sa skijanja išao preko mjesnog groblja i lijegao na grobove, i da su ujutro zvali liječnika.
Što je to moglo biti? Što ili tko je upravljao tim dogadjajima? Ako netko od vas osjeća da zna što se tada dogodilo, molim ga da mi objasni.
Taj Crni čovjek-idiot s pola glave i svojim zvjerčicama zla me napao više puta u Zagrebu, uvijek po istom scenariju, i uvijek bih se nekako izvukla prije nego on udje u mene. Pitala sam neke ljude (ali ne katolike i ne svećenike, jer oni "o tom ništa ne znaju", po njihovom "to ne postoji, to je psiha"), nego duhovnjake-alternativce. Oni su pak odmahivali da je to bez veze, jedan je rekao da je to demon ali niti je rekao išta više, niti sam ja znala što je to demon. Većinom su govorili da se to čovjeku dogadja kad tone u san (da, uvijek tada) kad mu se ČINI da je paraliziran i da čuje buku, ali da je to jedna od faza umora, ništa neobično.
A meni je bivalo sve gore.
Izgubila sam godinu na fakultetu (jer se nisam mogla skoncentrirati, ali moji i doktori su izvukli jedan pad i udarac u glavu i proglasili to potresom mozga). Kako mi je falilo samo par ispita, tu godinu sam otišla u London učiti jezik. Prvih par mjeseci sam radila kao au-pair (čuvanje djece), zatim sam se zaposlila u Pubu. Zaradila sam nešto novaca i zadnjih mjesec dana se samo provodila.
Bilo je i tu JAKO ČUDNIH DOGADJAJA, poput tih da me u gradu od 10 miliona stanovnika nadje Amerikanka koja je sanjala moje lice, i razmišljala o njemu danima. Moje lice joj je govorilo: "pomozi mi!". Povjerovala sam joj, našle smo se par puta; živjela je u iznajmljenoj sobi kod jednog mladog para u udaljenom kvartu. Onda je našla dečka i otputovali su. Nisam željela s njom imati posla jer je prenašala LSD iz Londona u USA.
Kasnije sam i ja našla dečka, dosta neobičnog, mračnog polucigana. Uselili smo u jednu sobu u Angelu kraj Brixtona, u stanu koji su unajmljivali njegovi prijatelji, mladi bračni par. Veza nam se počela raspadati jer smo svi skupa uzeli par puta neki čudan speed, možda je to bio crack. Odmah nas je odveo u ludilo; npr. ja sam počela govoriti engleski savršeno, i to upravo njihov sleng! Čak sam izgovarala riječi slanga koje nisam razumjela, ali sam znala što znače. Kako im je paranoja proradila zbog ilegalnosti situacije, napali su me da zašto glumim Jugoslavenku kada sam odavde?! "To je ta stvar", govorila sam im, "i ja se toga bojim i neću to uzimati više!" Svi su se prepali pa nisu nabavljali još, srećom. Ali situacija je postala mračna.
Već je od toga prošlo tjedan-dva; moj boravak se bližio kraju. Sjedila sam u svojoj sobi, kada su stigli neki gosti. Čula sam neku djevojku kako govori da bi rado vidjela svoju bivšu sobu, a stanoprimci su govorili da je iznajmljena. Ipak je ušla, i to je bila-Amerikanka! Točno u njoj me je sanjala!!!
I opet me pitala kako da mi pomogne, i opet sam rekla da ne treba. Još sam je jednom slučajno srela na cesti (u gradu veličine 10 Zagreba!) i nismo se nikad više vidjele ni čule.
U stan su došli još neki rodjaci iz unutrašnjosti, i na par noći smo moj dečko i ja dobili još dvojicu na spavanje u našu sobu: mi na jednom krevetu, i njih dvojica na krevetu i kauču. A ja sam jedne večeri osjetila da je Crni čovjek sa zvjerčicama tu, i da čeka da pozaspemo pa da me napadne i pokuša ući u mene...
Rekla sam im. "Ako smo Englezi, to ne znači da vjerujemo u duhove", rugali su mi se, pili pive i pričali o svojim problemima.
Ali Idiot me već bio napao u Londonu, u prijašnjem stanu, i opet je bio tu. Niti su mi vjerovali, niti su me slušali.
Osjećala sam se sigurno od Idiota samo u jednom uglu kuhinje, i tamo sam stajala većinu vremena. Ali išlo se na spavanje... Pozvala sam svog dečka u kuhinju i rekla mu: "Roy, iako mi ne vjeruješ, molim te učini mi ovo: drži me noćas u zagrljaju, i ako vidiš da se mučim, da sam ukočena, ili ako ti dam neki znak, ako osjetiš išta čudno, molim te probudi me, upali svjetlo, tresi me sve dok ne vidiš da sam budna i prisebna. Dovedi me ovamo u kuhinju." Obećao je da hoće i legli smo spavati.
Svi su pozaspali a i ja sam, u Royevom zagrljaju, počela tonuti u san kada je Idiot došao
|