www.tebe-trazim.com

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 10. prosinca 2009.
[ 10.12.2009 ]

Pripremio: Janko Lulić
ČITANJA:

Iz 41,13-20
Ps 145
Mt 11,11-15

Poštovani prijatelji Hrvatskoga katoličkog radija, započinjući naše današnje razmatranje Božje Riječi, pozdravljam sve vas koji ustrajno zajedno s nama osluškujete poticaje našega nebeskog Oca po Njegovoj Riječi. Poseban pozdrav upućujem vama, dragi prijatelji, koji ste možda prvi puta s nama u našim svakodnevnim druženjima s Božjom Riječi. Naime, cilj i svrha ovih razmatranja jeat da se kroz Božju Riječ intenzivnije družimo sa samim Bogom, te u Njegovoj riječi pronađemo snagu, ohrabrenje i poticaj za svakodnevni život.

U današnjem prvom čitanju proroka Izaije Bog nam poručuje: 'Ja sam Gospodin, Bog tvoj, krijepim desnicu tvoju. Kažem ti: Ne boj se, ja ti pomažem'. Po ovim riječima ohrabruje Izraelce i uvjerava ih u svoju trajnu prisutnost i pomoć. Po ovim riječima i svakome od nas pojedinačno zajamčena je Božja pomoć. Koje li sigurnosti! Imati samoga Gospodina za zaštitnika u svima našim životnim situacijama!

No da bi Bog mogao djelovati potrebno je otvoriti Mu se i dopustiti da On uđe u naš život, našu svakodnevicu. Time mi ne uvjetujemo Boga da On može ili ne može djelovati, no Bog beskrajno poštuje našu ljudsku slobodu i odluku. Osvrnemo li se na današnji evanđeoski odlomak po Mateju, možemo zamijetiti koliku pažnju Bog posvećuje čovjeku. Isus kaže da između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja, no i onaj najmanji u kraljevstvu nebeskom je veći od njega!

Zasigurno nam sada dolaze u misli različita pitanja poput onoga: 'A tko je uistinu taj najmanji u kraljevstvu nebeskom?' ili 'Kako zavrijediti ući u kraljevstvo nebesko kada smo kao ljudi skloni slabostima i padu u grijeh?' Odgovor na ovo pitanje jest: biti u Kristu i s Kristom! Ovo je upravo poziv da se svakoga dana opredjeljujemo za Krista i Njegove zapovijedi. Možda se ponekad i bojimo otvoriti Gospodinu svoje srce baš iz razloga što se u njemu skrivaju i naše slabosti, propusti i grijesi, ali oni nikako ne mogu spriječiti Božji dolazak u naš život, ako mi odlučno na to pristanemo.

Nalazimo se u jednom posebnom liturgijskom vremenu; vremenu adventa ili došašća u kojem često možemo čuti riječi 'budnost' i to poziv na trajnu budnost, te 'iščekivanje' i 'dolazak'. Ove riječi prije svega pozivaju da u svojim srcima budemo pripravni i poravnimo staze Gospodinu. Stoga više od svega, važno je da se Gospodnje rođenje prije svega dogodi u našim srcima.

Rečenica kojom završava današnji evanđeoski tekst glasi: 'Tko ima uši, neka čuje!' Stoga otvorimo prije svega čula svoga srca i duše da se snaga Božje Riječi nastani u nama, a preobraženi tom Riječju donesimo istinsku radost ovome svijetu, ovoj zemlji. Ne bilo kakvu radost, nego onu koju nam donosi sam Bog. Ohrabreni snagom Njegove riječi donesimo tu nadu i radost onima koje ćemo danas susretati!

Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 11. prosinca 2009.
[ 11.12.2009 ]

Pripremio: Janko Lulić
ČITANJA:
Iz 48,17-19
Ps 1
Mt 11, 16-19

Dragi prijatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Sve vas srdačno pozdravljam radujući se ponovnom susretu na koji nas poziva Gospodin po svojoj riječi koja je živa i djelotvorna, jednako aktualna za sva vremena.

U današnjem prvom čitanju proroka Izaije možemo čuti ove riječi: 'Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem te dobru učim, vodim te putem kojim ti je ići.' Po ovim riječima možemo uočiti kako se Bog živo zanima za čovjeka, koji se često svojim grijesima i propustima od Njega udaljuje. Vjerujem kako ste se i sami mnogo puta suočili s ovakvom situacijom. Božja blizina prije svega potiče čovjeka na obraćenje, ali i na bezuvjetno darivanje. Upravo je to smisao Božje logike koja nam u mnoštvo situacija ostaje neshvatljiva poput nekakvog teškog matematičkog zadatka.

Naime, Bog ne želi nama oduzeti život, već upravo nam ga darovati u obilju. To je ono pred čime često ostanemo začuđeni. Pa zar je uistinu moguće da Bog samnom ima toliko strpljenja, toliko ljubavi? Pitanja su ovo koja nas nužno upućuju na poslušnost; poslušnost našem nebeskom Ocu koji nas uči dobru i vodi na prave putove.

Primjer poslušnosti nekako na prvi pogled smještamo u odnos roditelja i djece. I sama djeca često ne shvaćaju logiku roditelja koji, ponekad povisujući ton glasa, ne čine time nešto loše, nego žele svoju djecu uputiti na ono što je za njih najbolje. I Bog je naš Otac koji nas želi odgajati svojom logikom da rastom u vjeri donosimo mir, dobrotu i praštanje u svaki kutak našega društva.

U današnjem evanđelju Isus uspoređuje ljude s nestašnim dječacima kojima ništa nije po volji i ničim nisu zadovoljni. Isus upućuje na činjenicu kako je naraštaj ljudi Njegova vremena sklon kritiziranju Njegova nauka. Isus se suočava s tvrdoćom ljudskih srdaca koja je ponekad i Njega samoga ostavljala u čudu. Nakon mnoštva čuda nad prirodom i ljudima koja je činio, a koja su ukazivala na Njegovo poslanje, Isusu pridijevaju naziv 'izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika'.

Nekako nas sve ove riječi vraćaju na već spomenuti pojam poslušnosti. Imam dojam kako se Isusu takoreći nije dopustilo dovršiti misao. Ljudska svojeglavost ponovno je zatvorila uši svoga srca da se ne suoči s činjenicom istinitosti Isusovih riječi. Nekako je lakše bilo kritizirati nego proniknuti u dubinu Isusovih riječi. On svojim riječima, ali nadasve djelima, odgaja nas koji nasljedujemo Njegove zapovijedi. Ono što se od svakoga od nas traži jest potpuno predanje koje obuhvaća i zahvaća sav naš život, a time nam omogućuje uspostavljanje životne i prijateljske veze s Bogom.

No, kako započeti tu životnu i prijateljsku vezu? Naizgled, vrlo jednostavno. U misli mi dolaze riječi svetoga Augustina koji kaže 'Bog ti je bliži nego ti samome sebi'. Ne želim umanjiti zahtjevnost Božje riječi, no sada je trenutak, na svakome od nas, da učinimo taj korak, poslušamo Božji glas i u skladu s njim djelujemo u našoj svakodnevici.

Okrijepljeni snagom današnje Božje riječi, posvjedočimo danas vrijednost prijateljevanja s Bogom, našim nebeskim Ocem koji nam pomaže u svakoj našoj nevolji i nikada nas ne napušta!

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 12. prosinca 2009.
[ 12.12.2009 ]

Pripremio: Janko Lulić
ČITANJA:

Kol 3,12-17
Ps 80
Iv 15,9-17

Mir vama, dragi prijatelji Hrvatskoga katoličkog radija! I danas vas sve srdačno pozdravljam. radujući se što ove trenutke možemo podijeliti osluškujući Božji glas.

Današnja subota ujedno je i subota kvatrenog tjedna. Kvatre imaju svoj izvor u potrebi čovjeka vjernika da cjelokupno svoje djelovanje posveti Bogu i od Boga moli uspjeh i blagoslov. One su usmjerene prema godišnjim dobima: proljetne, ljetne, jesenske i zimske u kojima se trenutno nalazimo, a koje su intenzivnije posvećene kršćanskoj dobrotvornosti i zahvali Bogu za sva njegova dobročinstva.

Slušajući današnja misna čitanja koja Crkva pred nas stavlja, možemo često čuti riječ: 'ljubav', 'ljubiti'. Riječi su ovo koje i danas često možemo čuti, no više puta u sasvim drugačijem kontekstu od onoga što nam Božja riječ želi naglasiti. Apostol Pavao u današnjem prvom čitanju poslanice Kološanima kaže: 'A povrh svega – ljubav! To je veza savršenstva!' Ljubav o kojoj govori apostol ljubav je koja ne poznaje interes i nije podložna nikakvoj računici. Ona ljubi i u trenucima uspona, ali još više u trenucima pada. Ona započinje tamo gdje prestaje ono umjetno, iluzorno, a dolazi u trenucima onoga istinskog i prirodnog.

Bilo bi zanimljivo raspitati se, kroz neki anketni listić, kako danas ljudi gledaju na pitanje ljubavi, slažu li se s jednom ili drugom prethodno izrečenom tvrdnjom? Još zanimljivije bi bilo čuti odgovore na pitanje koje je za tebe drugo ime za ljubav? Kako bi je drugačije imenovali? Ono što znam to i svjedočim, da je Ljubav upravo drugo ime za Boga, našeg Nebeskog Oca. On je svoju ljubav očitovao i u praktičnom smislu. Iz beskrajne ljubavi prema čovjeku poslao je svoga Sina koji je bio nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Evanđelisti nam donose mnoštvo primjera koliko je Bog ljubio čovjeka, do mjere predanja vlastitoga života za čovjeka. Time nam je Krist ostavio primjer. Bog ne traži da polažemo vlastite živote, nego upravo da sve svoje snage usmjerimo na ljubav prema Njemu, našem brižnom Ocu i prijatelju, te prema našim bližnjima! Stvarnost ljubavi nije čovjeku predana kao savjet, već kao zapovijed. Nitko na ovome svijetu nije izuzet te Božje zapovijedi, osim ako se sam iz nje izuzeo. I u tom slučaju Bog beskrajno poštuje slobodu čovjeka.

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus nam donosi pravi primjer ljubavi. Odnos Njega i Oca obilježen je bezuvjetnom poslušnošću koja je upravo plod ljubavi. Isus nas poziva na međusobnu ljubav, koja najbolji primjer ima upravo u Njemu. Nalazeći se u vremenu došašća, kada se na jedan intenzivniji način pripremamo za blagdan Rođenja Gospodinova, potrebno je na trenutak zastati i zapitati se kakav je naš odnos jednih prema drugima i prema Bogu? Koliko djelotvorno iskazujemo našu ljubav i koliko nas ona ispunjava?

Vjerujem da ćete se složiti sa tvrdnjom kako instant rješenja nikako ne mogu zamijeniti jednu cjelovitost ljubavi, ne one ljubavi koja namjerno zatvara oči pred manama drugoga, nego ona koja voli i nakon toga. Ne tako davno dobio sam jednu poruku o prijateljstvu koja je otprilike glasila ovako: 'Prijatelj je onaj koji poznaje sve naše mane, a i dalje nas jednako voli.' Takvoga prijatelja imamo svi, a to je Isus.

Slijedeći Njegov primjer, i mi budimo takvi jedni prema drugima. Potaknuti današnjom porukom Božje Riječi, donesimo toplinu te ljubavi gdje god je nastupilo bilo kakvo zahlađenje odnosa!

Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 13. prosinca 2009.
[ 13.12.2009 ]

Pripremio: Janko Lulić

ČITANJA:

Sef 3,14-18a
Fil 4,4-7
Lk 3,10-18

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Sve vas pozdravljam na početku današnjeg razmatranja Božje Riječi.

Vrijeme došašća prožeto je govorom o iščekivanju, ali i o trajnom bdijenju u molitvi. Kako se sve više približava Božić, to nas liturgija sve više poziva na radost zbog velikog događaja spasenja kojega ćemo uskoro proslaviti. Kada bi se nekako moralo u jednoj riječi nasloviti današnja misna čitanja, to bi najbolje bilo prikazano kroz riječ: 'radost'.

Prorok Sefanija u prvom čitanju poziva na klicanje od radosti riječima: 'Klikći od radosti, kćeri sionska, viči od veselja, Izraele!' Već u ovim poklicima možemo uočiti tu neposrednu blizinu dolaska Boga među nas ljude. Sve više se približavamo Božiću. Ne smijemo zaboraviti da je najbolja priprava za taj blagdan da se naučimo drugima davati i s njima dijeliti ono što imamo, upravo zato jer je Božić blagdan Božjeg darivanja nama ljudima! Nažalost, lako je uočljivo kako se smisao darivanja sve više svodi na materijalnu sferu koja ipak ima svoj rok trajanja, dok darivanje pažnje, ljubavi, istinskog prijateljstva, srdačnosti, mirnoće, poštivanja ostaje zauvijek. Upravo po tim darovima čovjek može biti radostan.

Današnje drugo čitanje svetoga Pavla apostola Filipljanima poziva nas da ne budemo zabrinuti, nego da svojim životom donosimo radost i ohrabrenje svijetu. Ovaj Pavlov poziv ne dotiče samo konkretnu zajednicu i vrijeme, nego je on upućen i svakome od nas.
Stoga se neizostavno zapitati: 'Je li se današnji čovjek zaboravio radovati? No, ako se i raduje, što je izvor te radosti?' Bojim se da je suvremeni čovjek predoslovno protumačio Isusove riječi 'Budite kao djeca'. Da, kao djeca u smislu povjerenja, nevinosti i dobrote, ali ne u djetinjastom ponašanju.

Francuski filozof Pascal Bruckner ističe da današnji čovjek kao da ne želi odrasti, odnosno da cijeli život želi ostati dijete kojemu se ispunjaju želje. Ovo je poziv da se smisao radosti ne temelji samo na tome da mene netko usreći, oraspoloži, nego da i sam nekome ulijem nadu i radost u njegov život. Radost tada dobiva svoj smisao, u uzajamnom darivanju. Apostolov poziv na radost, a i onaj proroka Sefanije u prvom čitanju, nikako ne isključuje drugoga, mojeg bližnjega.

Današnji evanđeoski odlomak donosi nam dijalog Ivana Krstitelja i okupljenoga mnoštva koje se dolazilo krstiti. Ivan Krstitelj, jedinstvena ličnost koja svakako plijeni izuzetnu pozornost upravo kroz ovo vrijeme došašća. Okupljeno mnoštvo postavlja mu konkretna pitanja, no on daje i konkretne odgovore. Carinike poziva da ne utjeruju dugove više od onoga što im je određeno, a vojnicima poručuje da nad nikim ne čine nasilje. Iako je narod u neku ruku uvjeren da je Ivan zapravo onaj kojega očekuju, čujemo u nastavku teksta kako on otklanja tu mogućnost, baš naprotiv, jasno ističe veličinu Onoga kojega narod očekuje, a to najbolje pokazuje riječima: 'Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.'

Iz Ivanovog primjera možemo uočiti što znači pravednost, biti pravedan. Ivan upućuje narod na Isusa, ne prisvaja sebi nikakve časti i ugleda, ne traži pljesak okupljene većine nego obraća njihovu pozornost na drugoga, na Isusa. Iz Ivanovog primjera učimo i mi, dragi prijatelji. Budimo uvijek prvi koji će donositi radost u naše obitelji, radna mjesta, škole i ulice. To možemo ostvariti ako u svojim pogledima nikada ne izostavimo naše bližnje.

Završavajući ovo razmišljanje, želim vam, dragi prijatelji, da se ta istinska radost dogodi u vašim srcima, te da bude djelotvorna u ljubavi prema Bogu i bližnjima. U tim mislima neka vam je blagoslovljena današnja nedjelja, kao i novi radni tjedan koji je pred nama!

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 14. prosinca 2009.
[ 14.12.2009 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc

ČITANJA:

Br 24,2-7.15-17
Ps 25
Mt 21,23-27

''I uđe u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: 'Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?' Isus im odgovori: 'I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?' A oni umovahu među sobom: ''Reknemo li 'Od Neba', odvratit će nam: 'Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?' A reknemo li 'Od ljudi', strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.'' Zato odgovore Isusu: 'Ne znamo.' I on njima reče: 'Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.'''

Danas nam je, dragi prijatelji, razgovarati o vlasti. Ne o ovoj vlasti građanskoj i ljudskoj, nego o onoj Božjoj. Čuli ste u evanđelju kako glavari židovskog naroda traže od Isusa da se izjasni s kojim pravom, odnosno iz koje vlasti i s kojom vlasti Isus tumači tu neku novu nauku kojom je po njima počeo trovati židovski narod. Zanimljivo je da ga baš to pitaju: 'Odakle ti vlast? Tko ti ju je dao?' Što možemo iščitati iz tih njihovih pitanja? Zavist? Ljubomoru? Strah?

Naime, osjetili su oni kako Isus govori istinu, ali bila je to istina koja je mnogo toga zahtijevala promijeniti, a promjene su se bojali. Zato je bilo lakše Isusa ušutkati i nastavit će se po starome. A kako ga ušutkati? Dobro znamo da zakone može mijenjati samo onaj koji ima vlast, a vlast mu daje većina narodna, tako je to uređeno u današnje vrijeme.

U ono vrijeme postojala je vojna vlast koju je imao Rim i ona religiozna, vjerska, koju su imali svećenici, pismoznanci i farizeji. Budući da Isus nije bio iz nijedne ove struje oni ga s pravom pitaju odakle mu vlast da mijenja zakone, jer on je to zapravo u njihovim očima i činio. Jer ako nema vlast, ne moraju ga se bojati, jer ga ljudi neće prihvatiti. Ono čega su se najviše bojali jest to da ga ljudi prepoznaju kao proroka koji ima vlast od Boga, tada bi mu se i oni morali pokoriti.

No Isus im ne želi odgovoriti na to pitanje. Zašto? Zato što nikoga nije htio prisiliti da se mijenja i popravlja. Htio je da to ljudi sami shvate. Htio je da se odazovu Njegovu pozivu na obraćenje, ali da to učine svojom voljom, a ne iz neke navike pokoravanja vlasti. Isus im zato postavlja mudro pitanje, koje zapravo preslikava njegovu vlastitu situaciju, a tiče se Ivana Krstitelja. Isus ih zapravo pita od koga je Ivan Krstitelj imao vlast, odnosno kakvu je on imao vlast? Je li to bila božanska vlast ili ljudska? A oni mozgaju i shvaćaju da nema po njih pogodnog odgovora. Shvaćaju isto tako da im Isus može to pitanje postaviti i za sebe. I Isus je mogao pitati: 'A što mislite vi, kojom vlašću to činim?'

Mnogi su ljudi već tada Isusa smatrali prorokom, pogotovo zbog svih čuda koja je učinio. Nemoćni pred njim ostaju njegovi protivnici, jer je istina bila prebolna, a tako očita. Istina je od njih zahtijevala da prihvate ono što Isus govori i da konačno počnu služiti narodu, a ne sebi. Isusova istina je od njih tražila da počnu sa svojim obraćenjem čineći dobra djela. Međutim, mnogi od njih to jednostavno nisu mogli prihvatiti.

I mi se, dragi prijatelji, nalazimo pred istom istinom. Pred Kristom koji poziva na obraćenje. Hoćemo li i mi tražiti od Njega da se dokazuje? Hoćemo li i mi očekivati da nas netko sili da se moramo mijenjati? Zar nam zaista netko stalno mora 'visiti' nad glavom i kaznama i strahom nas odgajati? Zar nismo u stanju sami prepoznavati što je ispravno? U koju se to vlast možemo pouzdati ako ne u onu Božju, koja ništa drugo od nas ne traži osim da naučimo biti slobodni?

Sjetimo se da Bog jedini potpuno oslobađa...

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 15. prosinca 2009.
[ 15.12.2009 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc

ČITANJA:

Sef 3,1-2.9-13
Ps 34
Mt 21,28-32

''A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: 'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?' Kažu: 'Onaj prvi.' Nato će im Isus: 'Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.''

Jedna vrlo zanimljiva Isusova pouka za ovo vrijeme došašća, dragi prijatelji, koja nas naravno potiče da se probudimo iz vjerskoga drijemeža i počnemo, ako to do sada nismo, malo aktivnije živjeti svoj vjernički život. Današnje evanđelje ne treba posebno objašnjavati. Sjetimo se samo iz svojeg vlastitog života primjera gdje smo vrlo lako zaboravljali na svoje vjerske dužnosti. Ove Isusove riječi danas opominju sve one koji se smatraju vjernicima katolicima, a zapravo ne žive svoj život tako, odnosno zaboravljaju što se iza tih riječi krije.

Volim reći kako zvati se kršćaninom i katolikom nije isto. Kršćanin je svaki onaj koji vjeruje u Krista, a onaj koji je usto i katolik obvezuje se živjeti sakramentalnim načinom života, onako kako je sam Krist to utemeljio i namislio. Znam s vremena na vrijeme čuti od ljudi načine razmišljanja kako im Crkva zapravo ne treba, oni vjeruju u Boga i pomole se kod kuće, ali sveta misa i ostalo samo je gubitak vremena.

Poštujem svačije mišljenje, ali naravno da se ne mogu složiti s ovakvim načinom razmišljanja. Smatram da su to sve samo izgovori koji proizlaze iz zaljubljenosti u svijet, kako to tumači Pavao, a svaki koji je zaljubljen u svijet teško prihvaća Krista i njegovu riječ. Voljeti svijet tako da ga želiš oplemeniti Kristom i njegovim zapovijedima ljubavi, to je pravi način.

Uvijek osjetim sramotu i stid kada primijetim da me laici znaju preteći u svojoj angažiranosti i snažnoj volji kada je u pitanju ili molitva ili neka akcija u župi. Često krećem od neke minimalne ponude, misleći da ako nešto više dam, ljudima će biti teško pratiti ili sudjelovati. Tada se iznenadim jer ljudi traže puno više od onoga što im je ponuđeno u duhovnom smislu. Mnogo ih je koji prvo kažu ne, a kasnije postanu najrevniji, točno kao što Isus opisuje u evanđelju.

A opet, zna se dogoditi da prvi zakažu oni od kojih najviše očekujem. Onda razmišljam i zaključim da se tako i ja ponašam u svom odnosu prema Bogu. Koliko puta namislim kako ću učiniti razne stvari, poboljšati se, obećam to svečano na koljenima i onda ne učinim, bilo zbog slabosti, bilo zbog lijenosti. A nekad opet sam sebe iznenadim kada revno odradim stvari koje nužno nisam morao.

Čini se da je to nekako naš stalni odnos sa Bogom. Nekoliko koraka naprijed, pa malo nazad, pa opet naprijed. Problem nastaje kada ima više onih koraka unazad nego unaprijed. Tada nam sveta ispovijed zaista služi kao spas. Vraća nas u pravi tempo koracanja za Kristom i daje poletnu svježinu i volju.

Zato je dobro danas malo stati i razmisliti nad ovim riječima evanđelja, podsjetiti se što smo to sve obećali i obećavamo Kristu i dalje. Izvršavamo li svoja obećanja, svoje dužnosti i odgovornosti, kako u vjerskom, tako i u građanskom smislu? Nemojmo si dopustiti biti sin koji sve obećava, sve potvrđuje, na sve odgovara sa smiješkom, a kad treba konkretizirati izgubiti se iza prvog slobodnog crkvenog stupa, nadajući se da me nitko neće primijetiti i pozvati se na moja obećanja. Tako se ponašaju samo kukavice...

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 16. prosinca 2009.
[ 16.12.2009 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

Iz 45,6-8.18.21-25
Ps 85
Lk 7,18-23

''Ivan dozva dvojicu svojih učenika i posla ih Gospodinu da ga pitaju: 'Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?' Došavši k njemu, rekoše ti ljudi: 'Ivan Krstitelj posla nas k tebi da pitamo: 'Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?' Upravo u taj čas Isus je ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom. Tada im odgovori: 'Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.''

Današnje evanđelje, dragi prijatelji, želi iz nas vjernika izbrisati svaki trag sumnje. Ako ste se pitali je li Isus Krist zaista Spasitelj i Otkupitelj, Mesija koji ima doći, evo vam danas odgovora. Možda ste zapali u neko stanje u kojem ove blagdane koji nadolaze doživljavate određenim automatizmom, gdje i sama tradicija nije tradicije zbog svoje simbolike vjere već je tradicije u onom smislu da se to tako uvijek radilo pa ćemo poštivati to i tako ćemo i dalje raditi. Možda je vrijeme, za sve vas koji šablonski doživljavate došašće i Božić, da razmislite i zapitate se koja se simbolika krije iza svih tih običaja i tradicionalnosti. U ovom svetom vremenu sve je podređeno Kristu u smislu ispunjenja dugo očekivanog obećanja o dolasku Spasitelja.

Budući da se taj dolazak ostvaruje u obiteljskom okruženju i majčinu krilu, u prvom planu nam je obitelj kao temeljna ljudska zajednica, toliko važna da sam Bog kroz nju progovara i bira je sebi za ovozemaljski dom. Gotovo svi naši običaji o Božiću podređeni su zato upravo tome da se sve oko Krista događa u obitelji, našim obiteljima. I upravo u svojoj vlastitoj obitelji pronaći ćete odgovore na svoje sumnje, ako ste se zapitali čemu svi ti običaji i da li su oni uopće važni. Upravo u svojim bližnjima pronaći ćete dokaz o istinitosti događaja Isusova rođenja, a još više o samom smislu i značenju toga događaja. Važno je samo kako se postaviti i pristupiti svojim ukućanima.

Ako ćeš stalno biti podređen svome poslu i obvezama, naravno da nećeš moći doživjeti snagu Božića. Tek u potpunoj okrenutosti prema obitelji, srca punog iskrenosti i ljubavi, doživjet ćeš radost nazaretske obitelji i tada više nećeš sumnjati. Okreni se oko sebe i pogledaj. Ljudi se trude odazvati na Isusove riječi. Mnogi daju za Caritas, mnogi radom pomažu, mnogi se okupljaju u crkvama i uvježbavaju prigodne programe. Ako smijemo to usporediti sa Isusovim, a možemo, ako ne interpretiramo doslovno: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje; tada otkrivamo da se zaista među nama ljudima ostvaruje prisutnost Duha, koji nas priprema za Kristov dolazak. Isus iz nas izvlači ono najbolje, ono najljudskije.

Zato u ovo vrijeme posebno moramo biti osjetljivi prema onima koji nemaju svoje obitelji, koji žive narušenim životima, izgubljenima i zalutalim. Bog takve postavlja za naše ostvarenje u Kristu. Ako u njima uspijemo prepoznati Isusa tada smo srušili sve predrasude svoje duše i zaista postali pravi vjerovjesnici evanđelja. Zapamtite, dragi slušatelji, sve ima svoj smisao. Širom otvorite oči ovih dana. Ništa što vam se događa ne događa se slučajno. Bog često govori. Jeste li prepoznali njegov govor? Jeste li razumjeli njegove riječi? On govori tebi i samo tebi.

Samo moraš biti budan, biti napet za svaki događaj koji je stavljen pred tebe, u svemu tražiti smisao, prepoznati čime te to i na koji način Bog ovih blagdana želi poučiti i odgojiti. Tada ćeš zaista, kao i sveti Ivan Krstitelj, biti uvjeren da je Mesija zaista došao.

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 17. prosinca 2009.
[ 17.12.2009 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc

ČITANJA:

Post 49,2.8-10
Ps 72
Mt 1,1-17

Današnje evanđelje, dragi prijatelji, donosi nam rodoslovlje Isusa Krista. Evanđelist Matej na početku svoga evanđelja nabraja Isusovo rodoslovno stablo i završava, citiram: 'U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja', završen citat.

Vidimo kako je Mateju bilo važno dokazati da je Isus izravan potomak Abrahama, odnosno Davida kralja, što je tada bilo vrlo važno naglasiti, budući da su Isusa mnogi osporavali, a ovo je bio dokaz da je Isus izravan potomak kraljevske loze. Iz tog nabrajanja proizlazi određena simbolika broja četrnaest koji se ponavlja u naraštajima između skromnog početka Abrahamovog, preko slavnog vladanja Davidovog, kroz tužno babilonsko izgnanstvo do rimske okupacije.

I tu je Bog kroz svoju providnost ljudima pokazao kako sve što se događa ima svoj smisao i kako je Božji plan s nama ljudima stvaran. Razmišljajući o ovim silnim naraštajima ljudi, a još bi se puno više naraštaja dalo nabrojati od Isusa na ovamo, pitam se što li nam Bog sprema u neko buduće vrijeme, odnosno kada će se ispuniti obećanje Njegova drugog dolaska. Hoće li se to zbiti u moje vrijeme? Trebam li se bojati?

Isus nas poziva da stalno budemo budni, jer kako kaže, 'Ne znate ni dana ni časa'. Iako znam da će se zbiti ono što se ima zbiti i znam da na ništa ne mogu utjecati, ipak mali strah postoji u obliku pitanja: hoću li biti spreman? Zapravo, zaista se bojim da me to ne bi zateklo nespremnim. Osjećam da bi u tom slučaju propustio nešto za što sam se cijeli život pripremao. To je osjećaj kao kad vam je ostvarenje sna na dohvat ruke i onda nestane, a vi ostanete u bolu i patnji jer znate da više nikada nećete imati takvu priliku. Kao kad nogometaš igra svoju utakmicu života i promaši prazan gol s pet metara.

Međutim, to je budućnost koja se tek ima dogoditi. Ipak, kad malo bolje razmislim, ta budućnost Isusova dolaska odigrava se već i sada, kada slavimo Isusovo rođenje. Evanđelje nas poziva da se pripremimo za taj događaja, da se obratimo i pođemo pravim putem. Doživljavam to kao određenu vježbu za onu pravu stvar, drugi Isusov dolazak. Zaista, ako sada nisam sposoban valjano se pripremati za spomen Isusova rođenja, s kakvim raspoloženjem srca i stanjem duše ću ga dočekati kada ponovno dođe?

Za sve one koji ne razmišljaju ozbiljno o Božiću i kojima je Božić samo prilika za dobru zabavu i raskalašenost, ovo je prilika da dobro razmisle. Što ako se drugi dolazak dogodi baš ovoga Božića? Imaš li što izgubiti i za čime žaliti? Ili si sve predao u Božje ruke? Jesi li svjestan stanja svoje duše? Jesi li spreman uzdignute glave stati pred lice Božje?

Današnjim danom ulazimo u bližu pripravu za Božić, u predbožićnu osminu. Nije li vrijeme da se zapitaš gdje si? Nije li vrijeme da poslušaš što ti savjest poručuje? Dani prolaze, ne dopusti da prođu neiskorišteni. Toliko toga treba učiniti za sebe, za dušu i srce. A tek za druge, za one koji te čekaju i koji ti se nadaju, za one koje treba iznenaditi i pohoditi. Ne troši ovo dragocjeno vrijeme na kupovinu velebnih darova, već shvati da je najveći dar koji možeš drugima darovati tvoja osobna prisutnost, tvoje vrijeme provedeno s njima, tvojim bližnjima. Zar mora proći još toliko naraštaja da bismo to naučili...?

Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 18. prosinca 2009
[ 18.12.2009 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

Jr 23,5-8
Ps 72
Mt 1,18-24

Dobro jutro, dragi prijatelji, poslušajmo današnje evanđelje: ''A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: 'Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.' Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.''

Dobro nam poznat ulomak evanđelja, dragi prijatelji, polako nas uvodi u božićnu priču. Kada kažem priča ne mislim na bajku, već želim okarakterizirati događaje rođenja Isusova kao govor koji mi je tako drag za slušanje i koji toliko pobuđuje maštu da mi je kao djetetu uvijek bio u rangu onih najzanimljivijih priča iz knjiga, priča avanture i znanstvene fantastike.

Uvriježio se u svima nama jedan osjećaj bajkovitosti i idile kada dođu božićni dani, osjećaji napetog iščekivanja kada ćemo moći ugledati bebu Isusa u štalicama poslije polnoćke. Tada kroz sve nas struji osjećaj djetinjstva jer se uz Isusa samo lijepe stvari vežu. Danas se pitam jesmo li ostarili pa mislimo da je štalica samo za djecu, ili smo zadržali u sebi dio djetinjosti pa se i dalje zadržavamo pred djetetom Isusom, maštajući o tome kako to krhko Dijete može biti Bog? Jesmo li se i dalje nastavili pitati kakav je to Božji naum i zašto Bog toliko voli ljude da je spreman na ovako čudesne zahvate.

Ne mogu se oteti dojmu nevinosti i poniznosti kada čitam ovaj današnji ulomak evanđelja. Moje uvijek otvoreno pitanje je kako su Josip i Marija mogli sa takvom sigurnošću, poniznošću i povjerenjem u Boga prihvatiti sve ono što je Bog od njih tražio? Nije u njihovim riječima bilo nevjerice, već su pokorno prihvatili svaku Božju riječ koja im je izrečena. Gdje se može danas naći takve pokornosti? Ova njihova pokornost graniči s odanošću, i kada čitam ovaj odlomak, maštam kako bi Josip sve živo napravio da Bog to od njega traži. A odanost je danas još jedan pojam koji možemo svijećom tražiti u stvarnom životu.

Pokornost i odanost sve rjeđe nalazimo u današnjem životu. To su osjećaji odlučnosti kojima mi neku stvar stavljamo za gotovu. Kada odlučiš biti pokoran i odan onda se podrazumijeva da ćeš to biti bez obzira na sve što određene situacije to od tebe tražile. Uzmimo na primjer brak ili prijateljstvo. Naravno da ispred tih osjećaja moramo stavljati razboritost, jer svaka odanost i pokornost treba prestati ako bi iz nje proizašao neki zao čin.

Međutim, ljudi današnjice stalno sve žele ostaviti otvorenim, žele imati mogućnosti otvorene. Otvorene za što? Za bijeg? Za lakše izbjegavanje odgovornosti? Zašto nam je teško u životu stvari učiniti konačnima? Što mislimo da nas još to čeka? Što mislimo da gubimo ako se obvezujemo? Slobodu? Sloboda je danas precijenjena stvar zato što se traži u ovozemaljski stvarima, a zaboravlja se da je Bog jedini koji trajno oslobađa. Čini mi se da se danas češće želimo osloboditi stvari koje nam čine dobro, nego onih koje nam čine loše.

A što je s opredjeljenjem za Boga? Josip je mogao Bogu biti i pokoran i odan zato što je u svom srcu bio temeljno opredijeljen za Boga, kod njega nije bilo sumnje. Eh, što bismo mi sve mogli da ne sumnjamo...

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 19. prosinca 2009.
[ 19.12.2009 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

Suci 13,2-7.24-25
Ps 71
Lk 1,5-25

''U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo. A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: 'Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.'

Nato Zaharija reče anđelu: 'Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.' Anđeo mu odgovori: 'Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude.' Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem. Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: 'Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.'

U prvi nam se plan danas stavlja u evanđelje Ivan Krstitelj i zbunjujući i čudesni događaji oko navještaja njegova rođenja. Njegovi roditelji nisu vjerovali da će im Bog zaista iskazati milost da dobiju sina. Elizabeta se je sramila što je ostala trudna pod stare dane. Zaharija je tražio znak od Boga, nije mu bila dovoljna njegova riječ. Oni su suprotni u tom smislu od Josipa i Marije, koji nisu u ništa sumnjali, već su pokorno i odano prihvatili Božju riječ, kako smo čuli u jučerašnjem evanđelju.

Bez obzira na roditeljske sumnje, Ivan je bio potpuno vjeran Bogu. Krstio je ljude vodom i time ih pripravljao na dolazak Isusa Krista. Činio je to ponizno i skromno, kako opisuje evanđelje. U svakom trenutku je bio svjestan da on nije u prvom planu već da je poslan trasirati put Kristu. On se toga drži besprijekorno, do smrti vjeran Božjem naumu. Ono što je ostavio iza sebe, a što je Isus potvrdio, jest krštenje.

Sakrament kojim postajemo kršćani, dio Crkve. Većina nas je krštena kao djeca, što znači da nismo shvaćali pravi smisao tog sakramenta dok nismo odrasli i prošli određenu vjersku naobrazbu. Znate li da se sakrament krštenja živi cijeli život, a ne samo u trenutku kad se dobije, jer on traži potvrdu u svim ostalim sakramentima koje kroz život dobivamo?

Budući da su sakramenti neizostavni dio našeg vjerničkog života, vrijeme Došašća podsjeća nas upravo i na krštenje kao na temeljni sakrament. On je u Ivanovo vrijeme označavao pripremu za dolazak Isusa Krista. Mi u Došašću pripremamo se za istu stvar, tako da je poveznica i više nego očita. Iako kao odrasli sakramentom ispovijedi čistimo svoju dušu i tako svjedočimo da dostojno i spremno želimo primiti nadolazećeg Krista, značenje krštenja ne smijemo zaboraviti. Dapače, ono je u nama stup naše svijesti da pripadamo Kristu i da je logično da se slavljenjem ostalih sakramenata pripravljamo za Isusov dolazak. Zato se pokušajmo odazvati Ivanovu pozivu i zaista poravnati svoje putove.

Pokušajmo se prisjetiti i svoga krštenja, odnosno njegova značenja. Pokušajmo ponovno u sebi otkriti ona duboka vjernička iskustva koja u nama ostavlja svako slavlje sakramenta ispovijedi ili euharistije. To su iskustva koja nam pomažemo da rastemo u vjeri, da se prepoznajemo u ovom svijetu kao Kristovi učenici i kao takvi djelujemo na svim razinama društva.

Pripraviti put Gospodinu u ovo vrijeme došašća ne znači samo otići na ispovijed i polnoćku već znači duboko zagrabiti u svoju dušu i iz nje izbaciti sve što je suvišno i što nas priječi sagledati Isusa onakvim kakav zaista jest, Bog pun ljubavi…