www.tebe-trazim.com

Što je to duhovno siromaštvo? Isusovo prvo blaženstvo iz govora na gori je blago siromasima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko. Zar Isus ne želi za nas da budemo duhovno bogati? Da budemo bogati ljubavlju, milosrđem, karizmama itd. Imate li neko iskustvo što bi to duhovno siromaštvo bilo? izgleda kao nešto bitno, možda paradoksalno kao što je i čitavo Evanđelje a trebalo bi biti i nešto jednostavno ali je i nelogično a ja samo komliciram

Evo ti ovo ako ce te zadovoljiti

"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5,3)

Marijan Vugdelija; Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu

Puni tekst (Hrvatski) Str. 172 - 198 (pdf, 1.67 MB) downloads: 221

Sažetak
Svrha ovog rada je da baci novo svjetlo na shvaćanje i
tumačenje prvog Isusova blaženstva u Matejevoj verziji. U prvom
dijelu auktor nastoji, na osnovi starozavjetnih i židovskih paralela,
odrediti značenje izričaja "siromasi duhom". U drugome dijelu to
se značenje preispituje u širem kontekstu Isusova nauka o
vremenitim dobrima i polazeći od njegove opcije za siromaštvo.
Potom, u trećem dijelu, blaženstvo "siromaha duhom" promatra se
u svjetlu kršćanske prakse i rejleksije. Na posljetku, u zaključnim
mislima sabiru se ukratko rezultati istraživanja.
U Matejevoj verziji prvoga blaženstva socijalno siromaštvo
odstupa, dok u prvi plan stupa duševno držanje. Tu se "siromasi
duhom" poistovjećuju s ljudima ponizna duha i srca. Tu više nije
riječ o materijalnim siromasima nego o onima koji se osjećaju
ovisnima o Bogu, koji od Boga sve očekuju. Drukčije rečeno,
"siromasi duhom" su oni koji uviđaju relativnost svega stvorenoga,
koji osjećaju i priznaju da ih nitko i ništa ne može u potpunosti i do
kraja zadovoljiti izvan Boga i koji su zbog toga otvoreni Bogu i
njegovim darovima. Jasno je onda da takvima pripada
"Kraljevstvo nebesko". Jednom riječju, "siromasi duhom", koje se
proglašava blaženima, jesu oni čiji duh nitko i ništa ne može
zadržati na putu prema Bogu. Polazeći od tih uvida, auktor
zaključuje daje Matejeva formulacija prvog blaženstva svojevrsni
komentar prve zapovijedi Dekaloga.

Ključne riječi

Dragi brate, i meni je to zvučalo skroz nelogično dok nisam bila na jednoj duh. obnovi gdje je poznati svećenik Andrija Vrane ovako rekao: Biti siromašan duhom znači isprazniti samog sebe da primiš Boga, a Isus je bio najautentičniji siromah duhom - jer je znao da ne posjeduje ništa što nije od Oca primio. Nadalje, kaže da trebamo biti djeca da bismo ušli u Kraljevstvo Božje. Koliko budemo PRAZNIJI od drugih stvari (bogatstvo, moć,...) to smo više kadri prihvatiti Boga u sebe. Što smo više oslobođeni od onog materijalnog, to smo više "svoji". Blaženi oni koji se mogu sami sebi smijati, koji mogu otići spavati bez potrebe davanja opravdanja, koji mogu šutjeti dok im se drugi suprostavljaju, jer u njima evanđelje progovara. Siromah u Duhu je svemoćan jer sve što ima, ima od drugoga i za drugoga, uvijek je radostan, zna da Boga ne bi našao da ga Bog nije tražio,... Isto tako, kaže don Andrija: Tko živi od vjere, uvijek se osjeća siromah! I zato u molitvi imamo zatvorene oči... Mi tražimo Boga u sebi!! BTB

Siromašan u duhu za mene ne znači biti jadan i ništ, već znači biti ponizan, ne uzdizati se, ne oholiti se, biti krotak duhom i biti posljednji, ne prvi. Uvijek pomoći, biti sa siromahom i jadnikom, utješiti ga, ne zanositi se, uvijek gledati i uzdati se gore, biti jednostavan.

Govoreći o siromaštvu duhom,učitelji duhovnoga života općenito ga razumjevaju na dvojak način.U užem smislu radi se o nenavezanosti srca na zemaljska imanja.U širem smislu,siromaštvo duhom znači nenavezanost na sve zemaljsko,bez obzira što to bilo.Upravo je u ovome smislu siromaštvo duha nužno svima koji teže za savršenstvom.Naše srce ne može postojati bez ljubavi;oni će ljubiti ili Boga ili stovrenja.Ako ne ljubi stvorenja,sigurno će ljubiti Boga.Prema tome,da bismo postali sveti,iz sveg srca moramo odstraniti sve što nije za Boga.Kada bi netko došao pustinjskim ocima sa željom da ga prime u zajednicu,postavili bi mu pitanje;"Donosiš li ispražnjeno srce kako bi se moglo ispuniti Duhom Svetim?"Bili su u pravu budući da u srcu koje je ispunjeno zemaljskim stvarima nema mjesta za ljubav prema Bogu.Kako je moguće da mnogi ljudi mole i često pristupaju svetoj pričesti pa ipak ne postižu nikakav značajan napredak u ljubavi prema Bogu?Nema sumnje,razlog je u tome što im je srce ispunjeno samopoštovanjem,taštinom,samovoljom i navezanošću na stvorenja.Tko dakle,želi ostvariti savršenu ljubav prema Bogu,taj mora živjeti siromaštvo duha.Mora biti nenavezan na svjetske posjede,zemaljske časti,druga stvorenja i sama sebe.

Siromasi ovog svijeta ne posjeduju siromaštvo duha samim time što trpe oskudicu dobara ovog života.Siromaštvo duhom sastoji se u želji da se nema ništa osim Boga."Susrećem siromahe",veli Sv.Augustin,"a zatim otkrivam da nisu siromašni",drugim rječima:mnogi su stvarno siromašni,a malo ih je siromašno duhom i željom.Sveta Terezija kaže da oni koji izvana izgledaju siromašni,a nisu siromašni duhom,zavaravaju i sebe i svijet oko sebe.Šta im vrijedi njihovo materjalno siromaštvo?Onaj koji je izvana siromašan,ali u srcu nosi nezasitnu želju za bogatstvom,taj ima samo teret,a ne i krepost siromaštva.Istinski kreposni siromasi ne žele ništa osim Boga,i upravo su zbog toga neizmjerno imućni.Takve opisuje Sv.Pavao da su "kao oni koji ništa nemaju,a sve posjeduju"(2 Kor 6,10).
No kako mogu oni koji su bogati zemaljskim dobrima ipak posjedovati siromaštvo duhom?To mogu tako da nemaju neurednu navezanost na svoj imetak.Što su dobra ove zemlje?Pravo uzevši,ona su samo neizgled dobra te nikako ne mogu zadovoljiti čovjekovo srce.Prorok Hagaj kaže;"Jedete a niste siti" (Hag 1,6)."Umjesto da utaže glad",kaže Sv.Bernard,"zemaljska dobra je samo povečavaju".Kada bi ta dobra zaista mogla priuštiti zadovoljstvo čovjekovu srcu,bogataši i moćnici bili bi savršeno sretni,no iskustvo pokazuje suprotno.U pravilu su to najnesretniji ljudi,budući da ih more strahovi,zavisti i tuge."Ispraznost nad ispraznošću,sve je ispraznost"Imao sam sve ove stvari,reče Salomon,"i gle;kakve li ispraznosti i puste tlapnje!" (Prop 1,14).
Uz ovo treba dodati činjenicu da se oni,koji su neprestano zaokupljeni povečanjem svojega zamaljskog imutka,naleze u velikoj pogibelji da zauvjek propadnu.Na to nas upozorava apostol u svojoj Poslanici Timoteju;"Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima". (1 Tim 6,9-10).
Imućni ljudi mogu živjeti siromaštvo duha dajući milostinju i vršeći dobra djela."O sretne li razmjene,dajemo zemlju.a primamo zlato". Sv.Petar Damijanski.Što bi reklo;dajemo svoj zemaljski posjed,a zausvrat primamo Božje milosti i vječnu nagradu na nebu. Sv.Alfonz Ligouri "Vježbanje u savršenosti"

A ako te još zanima o "siromasima duhom" pročitaj;
Adalbert Rebić "Biblijsko-teološki pabirci o Isusu Kristu"
Joseph Ratzinger "Isus iz Nazareta"

(Ne da mi se prepisivati)
Sad razmišljam jel se ne da piše odvojeno ili zajedno
Ela pomoć

onda je siromaštvo najvažnije i najvažniji stav. Može li se onda reći da je samo siromaštvo istina jer Boga priznaješ gospodarom i vlasnikom svega kao što on i jest.? Nekako mi sad pojmovi kao što su istina, poniznost, ljubav i slavljenje Boga, pa i zahvalnost Bogu izgledaju kao sinonim za to biti siromašan. Poznat mi je i primjer sv. Franje koji kaže nešto kao da se zaručio sa siromaštvom? jeli imate iskustvo nešto što ste baš vi osobno doživjeli u vezi siromaštva duhom, pa ako želite da posvjedočite.

evo mogu ja umjesto Ele...volim pravopis pa ako krivo kažem,ispravit će me...
negacije se pišu odvojeno od glagola! izuzetak je neću,nemoj,nemam

Tri načina poniznosti- sv. Ignacije

Prvi način poniznosti potreban je za vječno spasenje duše, a sastoji se u tom da se tako spustim i tako ponizim, koliko god samo mogu, da se u svemu podložim zakonu Boga, našega Gospodina, i to tako da se i ne upuštam u razmišljanje da li da prekršim koju zapovijed, bilo Božju, bilo ljudsku, koja me veže pod smrtni grijeh, sve kad bi me postavili za gospodara svega što je stvoreno na svijetu ili kad bi mi se radilo o vlastitom vremenitom životu.

Druga je poniznost savršenija od prve, kad se, naime, nađem na onoj točki gdje ne želim niti me više vuče da radije budem bogat nego siromašan, radije čašćen negoli prezren, da volim dulji život negoli kratak, bude li samo jednaka služba Bogu, našemu Gospodinu, i jednak spas duše; a uza to ni za čitav svijet, pa ni uz gubitak vlastitog života, ne bih se premišljao da li da počinim samo i jedan laki grijeh.

Treća je poniznost najsavršenija, kad naime, pretpostavljajući prvu i drugu poniznost, uz jednaku hvalu i proslavu Božjega Veličanstva, samo da se više povedem za Kristom, našim Gospodinom, da uistinu postanem sličniji njemu, hoću i radije odabirem siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom, zasićenim pogrdama, negoli časti; te više želim da me smatraju ispraznim i ludim poradi Krista, kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu.

Zato će za onoga tko želi da postigne tu treću poniznost biti vrlo korisno ako se posluži već rečenim trostrukim razgovorom o tri skupine ljudi, moleći da ga naš Gospodin odabere za tu treću, veću i bolju poniznost, kako bi ga tako što više nasljedovao, i kako bi mu što bolje služio, ako je to na jednaku ili dapače na veću službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.

Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko !

Učenici oskudijevaju u svemu. Oni su pravi ,,siromasi" (Lk 6,20) - nikakva sigurnost, nikakvo imanje, nijedna zemlja koja bi bila njihova domovina, nijedna zajednica na ovoj zemlji kojoj bi posve pripadali; također neposjedovanje nikakve vlastite duhovne snage, iskustva, spoznaje na koju bi se mogli pozvati i kojom bi se mogli tješiti. Poradi Isusa oni su sve izgubili. Kada su pošli za njim izgubili su i same sebe i time sve, što ih je još moglo učiniti bogatima. Sada su postali siromašni, neiskusni, naivni, da se ni u koga i niušta ne bi mogli pouzdati, nego samo u onoga tko ih je pozvao. Isus poznaje i one druge, koji su zastupnici i propovjednici narodne religije, te moćnike i uglednike koji čvrsto drže svoje pozicije, ukorijenjeni u narodnost, duh vremena i narodnu pobožnost. No ne njima, nego samo svojim učenicima on kaže: ,,Blaženi - jer je vaše kraljevstvo nebesko." Samo njima, koji žive u potpunom odricanju i oskudijevanju, dolazi kraljevstvo Božje. Usred svoga siromaštva oni su nasljednici nebeskog kraljevstva. Njihovo je blago skriveno, u križu je. Kraljevstvo nebesko obećano im je u vidljivoj slavi i već darovano u savršenom siromaštvu križa.

Ovdje se Isusovo proglašavanje blaženoga posve razlikuje od njegove karikature u liku političkosocijalne programatike. I Antikrist proglašava siromahe blaženim, no on to ne čini poradi križa, u komu je sve siromaštvo uključeno i blagoslovljeno, nego da bi uklonio križ putem političko-socijalne ideologije. Time što tu ideologiju naziva kršćanskom, time i postaje neprijatelj Krista.