|
24. travnja
Sveti Fidelis iz Sigmaringena, mučenik
(1573-1622)
Reformacija Martina Luthera u XVI. stoljeću preplavila je Njemačku, a posljedica je bila da je preko dvije trećine njemačkog stanovništva prešlo na protestantizam. Bilo je samo pitanje vremena da li će istim putem poći još i ono što je ostalo vjerno Katoličkoj crkvi. Napetost je u Europi između katolika i protestanata sve više rasla te se izrodila najprije u hugenotske ratove, a zatim u strašni tridesetogodišnji rat. U tom burnom, nemirnom i napetom vremenu proveo je svoj zemaljski život i sveti Fidelis, koji se rodio godine 1573. u Sigmaringenu, a poginuo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 24. travnja 1622. u Seewiesu.
Kako su katolici u Njemačkoj bili manjina, a manjini je uvijek teže, njihova je lozinka bila: "Valja izdržati!" Nadali su se da će s vremenom i njima osvanuti bolji dani. Na ustrajnost i izdržljivost bodrio je godine 1612. i kapucinski provincijal svoju subraću govoreći im: "Ne obazirući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca vršimo svoju dužnost propovijedajući i poučavajući, a trudimo se i nastojmo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli smrt u Gospodinu."
Mladi i sposobni pravnik doktor Marko Roy, kako se zvao otac Fidelis prije stupanja u kapucine, promatrajući teške prilike katolika odluči ostaviti svoju karijeru te se isključivo posvetiti dušobrižničkom radu. Krista radi izabrao je teži životni put. Postao je siromašan kapucin. Učinio je taj hrabri korak stojeći pod dubokim dojmom onih kapucina koji su dvoreći okužene i sami poumirali. Njihov ga je primjer osvojio i uputio na put herojskoga služenja. A želio je svojim služenjem utirati putove sjedinjenja među rastavljenim kršćanima.
Godine 1612., kad je bio zaređen za svećenika, otac je Fidelis napisao kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Bile su to zapravo njegove privatne bilješke, iz kojih odsijeva njegova vatrena duša, kojoj je bilo mnogo stalo do pomirenja i sjedinjenja rastavljene i zavađene kršćanske braće. On u tim bilješkama ovako moli i vapi: "Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznavanju istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast! Ne dopusti da predragocjena krv Tvoga Sina za njih bude uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe i kad bih mogao, kako bih rado s njihovim duhom u Tebe vjerovao, s njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće, koja su od Tebe tako daleko!"
U teškim vremenima napetosti, fanatizma i mržnje jedino još ljubav može biti lijek i melem na rane. To je dobro znao dobri otac Fidelis pa je Gospodina za herojsku ljubav ovako molio: "O preslatki i predobri Isuse, očuvaj me, da bih te ljude, makar me još više mrzili i progonili, prezirao, omalovažavao i nedostojnima držao ili se od njih odvraćao! Ne dopusti mi da ikad upadnem u mržnju, pa čak niti u neku preosjetljivu ogorčenost i ne daj da ikad zdvajam nad njihovim poboljšanjem!"
Kad čitamo tu molitvu, možda se moramo zastidjeti samih sebe jer smo često prema onima koji nam što na žao učiniše, preosjetljivi, nesposobni oprostiti, zaboraviti uvredu. A takav stav nije evanđeoski. Isus nas uči da praštamo, da zaboravljamo na nepravde, da molimo za progonitelje, da činimo dobro i onima koji nam čine zlo. Sveci su shvatili taj nauk. Shvatili su ga jer su bili duhovno veliki. Malo, sićušno, uskogrudno srce ne može to razumjeti. Zbog toga bi u sličnim prilikama naša molitva morala biti da Gospodin raširi naša srca i učini ih sličnima svome srcu.
Fidelis od Sigmaringena imao je veliko ljudsko i kršćansko srce. Zato je tako znao i moliti. Jedan njegov subrat svjedoči o njemu: "U svim je životnim prilikama njegov duh bio uzdignut k Bogu: u žegi i studeni, u gladu i žeđi, u opasnostima i nevoljama, bilo da se nalazio u samostanu bilo izvan njega."
Papa Grgur XV. apostolskom konstitucijom Inscrutabili Divinae Providentiae osnovao je 22. lipnja 1622. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ta ista Kongregacija, još dok je bila samo komisija, povjerila je manjoj braći kapucinima švicarsku pokrajinu Reciju, u koju je sve više nadirao protestantizam. Kapucinima je bila zadaća propovijedanjem i pastoralnim radom to spriječiti. Za taj je posao bio određen i otac Fidelis, koji će na taj način postati prvomučenik kako svoga reda tako i spomenute misijske Kongregacije. On je za to bio i spremljen jer je svojim molitvama za sjedinjenje kršćana htio pridodati i žrtvu života. Polje njegova rada bilo je u današnjoj Švicarskoj, tamo oko Seewisa ili Doline livada.
Fidelis je dvjema stvarima naročito navukao na se gnjev inovjeraca: obraćenjem baruna Rudolfa von Salisa i zbog dekreta što ga je izdao guvernator Baldiron, koji je katolicima išao veoma u prilog. Taj je dekret u onome kraju sam i proglasio. Stoga 23. travnja 1622. neki inovjerci iz Seewisa pođoše u Gruesch i, glumeći želju za obraćenjem, na prijevaru domamiše u svoju crkvu oca Fidelisa da im ondje propovijeda. On se hrabro odazvao, iako je u srcu slutio da će to tragično završiti. Izjavio je: "Za pravu vjeru sam spreman i umrijeti. Šalju me da je propovijedam, a ja, iako moram držati da sam nevrijedan mučeničke krune, znam ipak sigurno da mi ju je Gospodin već pripravio." Uspevši se na propovjedaonicu opazio je ondje napisano: "Propovijedat ćeš još danas i nikad više!" I doista je njegova propovijed bila prekinuta. U crkvi je nastao metež. Jedan je inovjerac pucao u njega, ali ga nije pogodio. Otac Fidelis je sišao s propovjedaonice te izišao iz crkve. Ondje ga je opkolilo 25 naoružanih ljudi te s mačevima i željeznim štapovima nahrupiše na njega i ubiše ga. Otac je Fidelis molio: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" I tako se ispunila njegova molitva koju je svaki dan upravljao Gospodinu: da ga nikad ne bi uvrijedio teškim grijehom i da bi poginuo kao mučenik. Bilo je to 24. travnja 1622.
Mučenikovo tijelo počiva danas u katedrali u Churu. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29. lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je u broj svetaca.
I tako je slavno završio svoj zemaljski tijek davši najodličniji smisao svome životu dvostruki doktor, građanskoga i crkvenoga prava, koji je uz svoj materinji jezik govorio još i francuski i talijanski. Opskrbljen diplomama i kvalifikacijama, nadaren znanjem, mogao je u svijetu načiniti veliku karijeru i provoditi lagodan život. No on nije prihvatio tu mogućnost, već Kristov uski, strmi i trnoviti put. Zato je izabrao strogi i siromašni život kapucina. No njegova velikodušnost još nije poznavala granica. On se nije zadovoljavao samo s onim u redu propisanim molitvama i pokorama, već je tome i nadodavao. Ustajao bi u ponoći te molio i razmatrao i po tri sata, da ujutro već u 5 bude opet prvi u koru. Otac Ivan, njegov subrat, piše o njemu: "U vrijeme Korizme jedva smo kada večerali. A otac Fidelis posta nikada nije ni prekidao, već ga je produžio godišnje na pet do šest mjeseci, pa i onda kad bi čitav dan u raznim mjestima propovijedao ili kad bi bio iscrpljen od hodanja po snijegu i kiši. Glad, žeđ, neimaštinu i sve druge nepogodnosti podnosio je herojskom strpljivošću slijedeći na taj način svoga propetoga Gospodina."
On je ozbiljno shvatio Gospodinove riječi: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga" (Lk 9,23-25). Fidelis je tim riječima dao pravac i smisao svome životu. On im je bio do konca vjeran, što i označuje njegovo redovničko ime Fidelis, tj. vjeran.
Isus od Svojih vjernih sljedbenika traži kidanje od svega neurednoga koje ide i sve do heroizma. On kaže: "Ako te na grijeh navodi tvoja ruka ili noga, odsijeci je i baci od sebe, jer ti je bolje hromu i kljastu ući u život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj vječni. Ako te i tvoje oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe, jer ti je bolje s jednim okom ući u život nego da budeš s dva oka bačen u pakao ognjeni" (Mt 18,8-9).
Sveti Fidelis je često razmatrao o tim riječima i samo tako možemo shvatiti onaj njegov radikalizam kako u molitvenom tako i u pokorničkom životu. On se nije šalio, on se nije igrao kršćanstva, već je kršćanski zadatak shvatio najozbiljnije i najvelikodušnije. Isus traži od Svojih vjernih slugu da shvate kako u svom životu moraju uvijek tražiti Boga i kako za Njega moraju biti spremni žrtvovati sve osjećaje i svaku stvar, pa i ono što nam je najdraže i uz što smo najviše vezani. A da bismo došli do takvih vrtoglavih duhovnih visina, potrebna nam je ona prava sloboda. Sveci su je posjedovali, zato nam mogu svijetliti kao vodiči u ovom našem burnom, nestalnom i opasnom životu.
Sveta Marija Eufrazija Pelletier
(1796-1868)
Papa Pavao VI. 8. travnja 1970. obratio se ovako jednoj skupini njemačkih hodočasnika: "Ljubljeni sinovi i kćeri! Na grobnom kamenu jednoga vrlo zaslužnoga njemačkog svećenika i dušobrižnika stoje riječi koje su bile izražaj njegove ličnosti i sadržaj njegova bogatog života: 'Dilexit Ecclesiam' (Ljubio je Crkvu). Te riječi govorimo i mi vama: Ljubite Crkvu! Stojte u ovim burnim vremenima vjerno uz učiteljstvo Crkve i uz nasljednika svetoga Petra! Tada će i vaš život biti bogat i pun!"
Te Papine riječi s punim pravom možemo primijeniti na svetu Mariju Eufraziju Pelletier, koja se rodila 31. srpnja 1796. u punom jeku Francuske revolucije na otoku Noirmoutier, u pokrajini Vandeji, kamo su se zbog svoje vjernosti katoličkoj vjeri morali skloniti njezini pobožni roditelji. Ona će kasnije postati velika redovnica, ali sva prožeta duhom nepokolebljive vjernosti Crkvi i papi, koju su za vrijeme Francuske revolucije pokazali baš stanovnici pokrajine Vandeje. Tom će ljubavlju zadojiti i Družbu sestara naše drage Gospe od ljubavi Dobroga Pastira, koju će osnovati. Iako je morala mnogo pretrpjeti i od nekih crkvenih prelata, podnosila je to najvećom strpljivošću i njezina se ljubav i vjernost Crkvi zbog toga nije ni najmanje pokolebala. Zato je Gospodin i blagoslovio njezino djelo pa je u času njezine smrti 24. travnja 1868. u Angersu Družba, koju je osnovala, brojila 110 samostana u 16 provincija po svem svijetu.
Ruža Virginija Pelletier primila je vrlo lijep kršćanski odgoj kod sestara uršulinki. Stupila je 20. listopada 1814. kao postulantica u Toursu u Družbu, što ju je za odgoj palih djevojaka osnovao sveti Ivan Eudes. Ruža Virginija se oduševila za takav rad te je 9. rujna 1817. položila i redovničke zavjete zadobivši ime sestra Marija Eufrazija. Već u 29. godini postala je poglavarica osnovavši ustanovu, zvanu "Magdalene", za one pale djevojke koje su nakon obraćenja htjele služiti Bogu kao redovnice.
Godine 1829. pošla je u Angers i ondje osnovala novu kuću, koja postade kuća matica čitave Družbe, ali pod imenom Sestara Dobroga Pastira. Takvu je preinaku godine 1835. odobrio papa Grgur XVI. U nekim zemljama Družba svete Marije Eufrazije Pelletier vodi brigu i za djevojke po kaznionicama. Danas ta Družba broji 475 kuća na svih 5 kontinenata, a podijeljene su u 46 provincija s 10.000 redovnica, 2.800 "Magdalena", 800 "pomoćnih sestara" te oko 90.000 gojenica.
Sveta Eufrazija Marija Pelletier kao duhovna kćerka svetog Ivana Eudesa i sama je gorjela od ljubavi prema Srcima Isusa i Marije. U štovanju tih Srdaca valja tražiti i korijen njezine izvanredne ljubavi prema dušama. Od Isusova Srca, samilosna prema grješnicima, naučila je samilost prema palim djevojkama, a od Gospe, utočišta grješnika, smisao za sve one koji zaglibiše u blato grijeha; u želji da ih iz njega izvuče i spasi. Tome služe sve njezine ustanove još i danas. Iz Srca Isusa, Dobrog Pastira, koji traži izgubljene ovce, naučila je i onaj poseban zavjet kojim se uz tri redovita obvezuju njezine sestre da će tražiti zalutale ovce i za njih se brinuti. Iz Srca Isusova svetica je naučila i onu katoličku širinu, koja obuhvaća sve ljude, te koja ne pozna ni granica jezika ni rasa. Zato je i običavala govoriti: "Naša lozinka mora biti revnost, a ta revnost mora zagrliti čitav svijet."
Upravo zbog te revnosti za duše svetica je poduzimala i mnoga duga i teška putovanja u Italiju, Njemačku i Englesku. Ona kao utemeljiteljica u povijesti Crkve nosi rekord, što je i opet znak njezine izvanredne revnosti. Taj je rekord u tome što je za života kao poglavarica od godine 1829. do godine 1868. sama osnovala 111 kuća. Nijedna je druga utemeljiteljica, barem do sada, u tome broju nije nadmašila. Njezina ljubav prema Srcu Isusovu i Marijinu, njezin apostolski žar prema dušama bio je povezan s najvećom ljudskošću, prijaznošću, bezgraničnom dobrotom, ali i izvanredno razvijenim smislom za stvarnost.
Mariju Eufraziju Pelletier proglasio je blaženom papa Pio XI. 30. travnja 1933., a svetom papa Pio XII. 2. svibnja 1940. Za utjehu teškim bolesnicima spomenimo da je umrla od raka, koji joj je zadao mnogo fizičkih boli. Kako su istinite, dakle, one riječi što ih je svećenik Toma Fusco običavao često ponavljati: "Isus, koji je bio razapet od neprijateljâ, razapinje svoje prijatelje."
|
Login
FAQ
Chat
Traži
