|
28. travnja
Sveti Petar Chanel, prezbiter i mučenik
(1803-1841)
Vremenski okvir sv. Petra Chanela možemo kratko ovako označiti: rodio se 12. srpnja 1803. u Cuetu, u Francuskoj, umro mučeničkom smrću 28. travnja 1841. na otoku Futuni, u Oceaniji. Recimo barem nešto iz njegova lijepog života.
Dana 28. rujna 1833. nekolicina mladih francuskih svećenika klečala je do nogu pape Grgura XVI. Izvijestili su ga kako su se od godine 1816. udružili u družbu kojoj je jedna od prvih zadaća promicanje štovanja Majke Božje. Njihov naum pohvalio je i odobrio godine 1822. već papa Pio VII. I sadašnji Papa čuo je mnogo pohvala o njima, potvrdio njihovo pravilo te im izrazio želju da se dadnu na evangelizaciju nebrojenih otoka po Tihom oceanu. Svećenici su od svega srca podržali i prihvatili Papinu želju obvezavši se da će je ostvarivati. Među prisutnima u audijenciji kod Pape bio je i osnivač družbe svećenik Ivan Colin, koji je svoju novu kongregaciju nazvao Marijina družba, te Petar Chanel, koji će postati prvi misionar, mučenik i svetac nove ustanove.
Petra je njegova dobra majka, dok je još bio dijete, posvetila Božjoj Majci. Kad je malo poodrastao, dečko je čuvao ovce svoga oca. Na pašu bi nosio mali Gospin kip, stavljao ga u udubinu stabla te skupa s ostalim pastirićima pred njim molio. Kao đak privatne škole susjednoga župnika 23. ožujka 1817. primio je prvu svetu pričest. Nastavio je sa školom, a u 18. godini života vlastitom je krvlju zapisao: "Ljubiti Mariju i nastojati da Je i drugi ljube." Zaređen je za svećenika 25. srpnja 1827. te je kratko vrijeme djelovao u pastvi. Još kao student slušao kako se govori o novoj Marijinoj družbi. Sada se i sam htio njoj pridružiti. Svoj naum je ostvario postavši tako marist, kako su nazivali članove nove zajednice. Jedna njegova sestra postala je suosnivateljica ženske grane iste družbe.
Na milosnom oltaru Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu visi zlatno srce u kojem se nalaze imena četrnaestorice prvih marista misionara koji su na Božić g. 1836. u Le Havru napustili domovinu te otplovili u misije. Gospi su izručili sve svoje misijsko djelovanje. Putovanje je trajalo gotovo godinu dana, triput su bili u smrtnoj opasnosti od oluje, a pratila ih je i teška morska bolest. Jedan je od misionara umro već na putovanju te je svečano sahranjen u duboke morske valove.
Petar Chanel i brat Mario Nazario iskrcali su se na otoku Futuni 8. studenoga 1837. i od tamošnjega kralja Niulikisa dobiše dopuštenje da smiju naviještati Veselu vijest. Ostali misionari, s prvim apostolskim vikarom Oceanije, iskrcali su se na ostalim otocima. Prva Božja služba novih vjerovjesnika upotrijebljena je za to da se na otoku svečano ustoliči kip Majke Božje, koji su sa sobom ponijeli, i da se Gospi posveti sve tamošnje stanovništvo. Bijeloga svećenika brzo zavolješe tamnosmeđa djeca prirode, koja su obožavala najrazličitija božanstva. On je sa sobom imao i različitih lijekova, kojima je liječio bolesnike, pa je tako njegova popularnost još više porasla. Brzo je naučio jezik urođenika te im počeo naviještati vječne istine, koje su oni slušali s najvećim zanimanjem. Za Božić je prvi put javno služio svetu misu, na veliko udivljenje stanovništva. Misionar je već pokrstio nekoliko djece koja su bila na umoru, a okupio je i četicu pripremnika na krštenje, među kojima su se nalazili sin i kćerka kralja Niulikisa. Sve je išlo mirno, budile su se najveće nade, dok se nije pokrenuo i neprijatelj ljudske naravi.
Godine 1839. na otoku je, naime, buknuo rat između dvaju plemena. Misionari su kroz to žalosno vrijeme nesreće molili, blagoslivljali, liječili ranjene i krstili umiruće. Kralj Niulikis pobijedio je protivnike, ali je vraču uspjelo uvjeriti ga da tu pobjedu duguje starim bogovima te da su strani misionari glavni krivci da je do rata uopće i došlo i da su oni pritjecali u pomoć neprijateljima. Kralj je polako počeo vjerovati klevetniku i u proljeće godine 1841. suglasio se da bijeli misionar mora biti ubijen. Iste godine 28. travnja u misionarevu kolibu provalili su naoružani ratnici pod vodstvom vrača. Otac Chanel baš je služio svetu misu. Navalili su na nj, teško ga ranili u ruku, zatim ga toljagama gotovo dotukli. I tada se dadoše na pljačkanje. Na koncu je jedan od nasilnika bodežom u glavu dokrajčio život hrabrome misionaru.
Redovnički brat, koji je stalno živio sa svetim mučenikom, ovako opisuje njegov misionarski život: "U svojim je poslovima plamtio sunčevim žarom, često ga mučila glad, sav se u znoju vraćao kući, strošen od umora, ali uz to u duhu uvijek postojan, živahan i veseo kao da bi se vraćao iz mjesta užitka. To se nije dogodilo jednom već gotovo danomice.
Obično ni u čem nije odbijao stanovnike otoka pa čak ni one koji su ga progonili. Uvijek ih ispričavaše i nikad ih nije odbijao, makar su bili grubi i dosadni. Bio je ispunjen besprimjernom blagošću prema svima, ne isključujući nikoga, i na sve moguće načine.
Nije stoga nikakvo čudo da su ga tamošnji stanovnici nazivali 'čovjek najboljeg srca'. On sam je jednog dana rekao subratu: 'Potrebno je da u tako teškoj misiji budemo sveti.'
Krista je i Evanđelje polako naviještao, ali je imao neznatan uspjeh. Uza sve to, nesavladivom je ustrajnošću nastavljao svoj ljudski i vjerski misionarski pothvat duboko uvjeren u Kristov primjer i Njegovu riječ: Jedan sije, a drugi žanje. Usrdno je molio pomoć Bogorodice, koju je nadasve štovao.
Njegovo propovijedanje kršćanske vjere razorilo je štovanje zlih duhova. Na strani su tog kulta bili vođe otoka kako bi svoj narod držali podjarmljenim. Radi toga su ga ubili najokrutnijom smrti nadajući se da će Petrovom smrću biti uništeno ono sjemenje kršćanske vjere što ga je on posijao.
Ali on sam reče prije svoga mučeništva: 'Nije važno da li ću umrijeti, Kristova je vjera tako srasla s ovim otokom da mojom smrću neće nestati.'"
Mučenik se u svojoj nadi nije prevario. Njegova je mučenička krv kao u prva kršćanska vremena postala sjemenom kršćanstva. Posvuda na oceanskim otocima počelo je cvasti kršćanstvo. Samo maristi imaju ondje 8 apostolskih vikarijata, a danas Oceanija ima čak i svoga kardinala. Petra Chanela proglasio je svetim papa Pio XII. marijanske godine 1954. Na njega možemo primijeniti Isusove riječi: "Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša Moju riječ i vjeruje onomu koji Me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život" (Iv 5,24).
Misionari maristi, po primjeru svoga prvog misionara, mučenika i sveca na otočju Tihoga oceana, neumorno šire i pobožnost prema Majci Božjoj, ostvarujući ono što nam svima poručuje papa Pavao VI.: "Mi želimo da se kršćanski puk sa što većim pouzdanjem i žarom obraća Svetoj Djevici te Joj iskazuje štovanje i čast koja Joj pripada."
Sveti Euzebije i Polion, vinkovački mučenici
Tamo gdje se danas nalaze Vinkovci, važno čvorište putova, nalazio se u staro doba rimski municipij Cibale. Muncipij u rimsko doba bijaše grad s naročitim povlasticama. U Cibale je vrlo rano došlo kršćanstvo pa je ondje osnovana i biskupija. Jedan je od cibalskih biskupa bio i sveti Euzebije, poznat samo po vjerodostojnom zapisu Muka svetog Poliona. Za njega je zapisano "da je u ime Kristovo nadvladao smrt i đavla još prije štioca Poliona". Budući da je sv. Polion poginuo za Dioklecijana, stručnjaci misle da je sveti Euzebije poginuo pedesetak godina prije, tj. za vrijeme progonstva cara Gala i Valerijana. Drugo što vjerodostojno o njemu ne znamo. Budući da je temelje Crkve u našim krajevima orosio svojom svjedočkom krvlju, zaslužuje da mu mi kršćani čuvamo trajnu uspomenu, da ga častimo te da se na njegovu primjeru ohrabrujemo i potičemo na vjernost kako u malom tako i u velikom.
O svetom Polionu, čitaču cibalske Crkve, na sreću, znamo više. O tome Mučeništvo svetog Poliona izvješćuje ovako: "Tek što je za Dioklecijana i Maksimijana buknulo progonstvo, srijemski upravitelj prefekt Probo požuri izvršivati carske ukaze počinjući od klerika. U Singidumu, današnjem Beogradu, dade pogubiti svećenika Montana, u Sirmiju biskupa Ireneja i đakona Demetrija, a u Cibalama upravo na obljetnicu mučeništva biskupa Euzebija koji pogibe u jednom prijašnjem progonstvu, bude predveden pred njega Polion, prvi čitač one Crkve, vrlo dobro poznat po svom žaru i po svojoj vjeri. Izrekavši hrabro kako se zove, ispovijedivši svoju vjeru te priznavši svoju službu u Crkvi na prefektovu optužbu da je jedan između onih što lakoumnim ženama ulijevaju strah pred brakom i što ih potiču na neku ispraznu čistoću, Polion je ponosno odgovorio ovako:
- Da li smo prevrtljivi i lakoumni, o tome ćeš se danas moći sam uvjeriti.
- Na koji način? - zapita ga prefekt.
- Lakoumni su i prevrtljivi oni što zanemaruju svoga Stvoritelja povodeći se za vašim praznovjerjem; naprotiv, oni se pokazuju pobožni i postojani u vjeri nebeskoga Kralja koji i u mukama obdržavaju njegove zapovijedi.
- Koje zapovijedi? Kojega Kralja?
- Svete i pobožne zapovijedi Krista Kralja - odgovori Polion.
- U čemu se one sastoje?
- U tome da je samo jedan Bog na nebu, da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da se od svojih prijestupaka valja popraviti, da dobri moraju ustrajati u obdržavanju svoje odluke, da djevice moraju postići savršenstvo svoga staleža i da oženjeni moraju čuvati bračnu čistoću, da gospodari moraju upravljati robovima više blagošću nego nasiljem, imajući na umu da je ljudski udes jednak za sve, da sluge moraju vršiti svoju dužnost više iz ljubavi nego iz straha, da se kralju valja pokoravati kad naređuje opravdane stvari i da se s vlastima valja u dobru slagati, da se roditeljima duguje poštovanje, prijateljima uzajamnost, neprijateljima praštanje, građanima ljubav, gostima ljudskost, siromasima milosrđe, ljubav prema svima i da se nikome ne smije činiti zlo. Nadalje, da valja strpljivo podnositi nepravde, a nepravdu apsolutno nikome ne činiti te biti spreman odreći se i svojih dobara, a tuđa ne željeti nikada. I onaj će koji zbog vjere prezre časovitu smrt, što mu je vi možete zadati, živjeti zauvijek. Ako ti se sve to ne sviđa, možeš me suditi.
- No koja je korist ako se smrću izgubi ovo svjetlo i radosti tijela?
- Nebesko svjetlo daleko nadilazi zemaljsko i slađa su trajna od prolaznih dobara. Nije pametno zapostaviti vječna ovim prolaznim dobrima.
Prefekt je s Polionom izgubio strpljivost te prekinuo raspravu i naložio mu da žrtvuje bogovima, inače će biti pogubljen mačem.
- Čini što ti je zapovjeđeno - odgovori mu Polion - a ja ću, slijedeći nauk svojih učitelja, s radošću prihvatiti muke koje ćeš mi nanijeti.
Probo je odredio da Polion bude živ spaljen. Presuda je odmah izvršena jednu milju daleko od grada."
Da li je tomu lijepom izvještaju još potreban kakav tumač? - Jedva! Učeni bolandisti ga smatraju vjerodostojnim, a mi se samo možemo radovati da je na našem tlu, na teritoriju današnje đakovačke biskupije, bilo takvih kršćanskih junaka. U vinkovačkoj župnoj crkvi nalazi se oltar svetog Poliona, a u zadnje vrijeme opet je oživljeno njegovo štovanje, što nas samo veseli. Polion je bio pravi junak. Svoje kršćanstvo i dužnosti što iz njega proizlaze shvatio je vrlo ozbiljno i vršio ih vjerno. Današnjem mladom naraštaju, svima onima koji u crkvenom životu žele biti aktivni, može poslužiti kao najdivniji uzor.
Sveti Louis-Marie Grignon de Monfort
(1673-1716)
Bretanja se ubraja među vjerski najbolje francuske pokrajine. Tako je barem bilo nekoć. Ona je i kolijevka mnogih velikih svetaca. Među njima je i sv. Luj Grignon de Monfort, koji se rodio 31. siječnja 1673. u Monfort-la-Casseu, danas Monfort-sur-Meu. Obitelj je iz koje potjecaše bila brojna.
Ljudevit je imao 2 brata i 6 sestara. Tada se život i porod cijenio više nego danas. Obitelj Grignon de Monfort pripadala je tzv. malom plemstvu i nije baš bila bogata zemaljskim dobrima. Ljudevitov je otac bio zakupnik, a čini se da je bio čovjek teške i opore naravi. Zbog toga dečko baš nije proživio ugodno djetinjstvo i mladost, no bio je strogo odgojen u pravim kršćanskim načelima. Oko godine 1685. primio je sakramenat potvrde te svome krsnom imenu Ljudevit dodao još ime Marija. Nešto kasnije na svoju veliku sreću poslan je u isusovački kolegij Sv. Tome u Rennes, glavni grad pokrajine Bretanje. Isusovci su bili kao odgojitelji na glasu i njihove su škole uživale velik ugled. Ljudevit je u toj školi mnogo dobio i s uspjehom završio svoje klasične nauke. U međuvremenu se i njegova obitelj preselila u Rennes.
Jednoga dana Ljudevit se usrdno molio pred slikom Majke Božje, koju je vrlo štovao. U toj molitvi upozna da ga Bog zove u svećenički stalež. S tim naumom složili su se i njegovi roditelji te je on svršio i studij filozofije.
Što će sada? - Bog se za to pobrinuo. Ljudevit je imao u Parizu rodicu, gospođicu de Montigny, koja mu obeća svoju pomoć i on stoga u jesen godine 1693. otputuje u francusku prijestolnicu. Putovao je "po bogečki" pješice i moleći usput milostinju. Došavši u Pariz primljen je u malu zajednicu klerika koju je osnovao sulpicijanac M. de la Barmondiere. Tu je zbog svoje izvanredno profinjene i duboko pobožne duše brzo upao u oči svima. No njegov nešto ukočen značaj nije se ipak mogao tako lako prilagoditi zajednici. U rujnu 1894. umro je osnivač zajednice M. de la Barmondiere i ona se raspade. Luj-Marija, koji kraj sve obećane pomoći nije ipak imao nikakvih materijalnih sredstava, bude za kraće vrijeme primljen u zajednicu Siromašnih đaka. Ondje se također razbolio i bio prevezen u parišku bolnicu. Morao se, dakle, kroz život i na putu do cilja teško probijati. Sreća da nije duhom klonuo ni posustao.
Kad je ozdravio, uz pomoć nekih dobrih prijatelja bude u proljeće godine 1695. primljen u glasovito pariško Sjemenište svetog Sulpicija. Tu je nastavio studij teologije, ali je išao na predavanja na Sorbonu. Kao pitomac sulpicijanskog sjemeništa bio je uveden u duhovnost takozvane francuske škole. Čitajući djela Boudona otkrio je u njima misao o potpunoj posveti i predanju Majci Božjoj, što je vrlo odgovaralo njegovoj osobnoj pobožnosti. On će to predanje kasnije u svojoj poznatoj i na daleko raširenoj knjizi teološki obraditi.
Duboko pobožan prema Majci Božjoj Ljudevit je snažno uznapredovao u svetosti. Njegovi su odgojitelji željeli da se pridruži njihovoj Družbi svetog Sulpicija, koja se bavila odgojem klera. No Ljudevit je imao druge misli i planove.
Ljudevit je 5. lipnja 1700. zaređen za svećenika. Bio je to najsretniji dan njegova života. Došao je do cilja svojih želja. Majka Božja mu je u tom pomogla. Njegovi ga predpostavljeni poslaše u grad Nantes, u jednu svećeničku zajednicu, koju osnova pobožni svećenik Léveque. No tu se brzo razočarao. Smutila ga je s jedne strane mlakost nekih članova, a s druge opet janzenistički duh kojim su bili drugi zaraženi. Stoga je u svibnju 1701. došao u opatiju Fontevrault, u kojoj su bile i dvije njegove sestre te Madame de Montespasan, nekadašnja ljubavnica Luja XIV. Ta se obratila i činila pokoru za svoje grijehe. Ona je Ljudevita de Monforta poslala k biskupu u Poitiers, koji je odgajao njezine sinove. Nakon susreta s tim biskupom Ljudevit Marija se kroz neko vrijeme bio vratio u Nantes, gdje u Grandchampu s velikim žarom i uspjehom održa pučke misije. Sada je bio u svom elementu. No još se nije pravo smirio.
U rujnu 1701. vratio se u Poitiers te brzo nakon toga bio imenovan dušobrižnikom u bolnici. To nije bila laka služba, no revni ju je svećenik kraj svih poteškoća nastojao dobro vršiti. Tada je upoznao pobožnu djevojku Lujzu Trichet, pa je s njome kanio osnovati jednu žensku družbu. No to se nije ostvarilo. Okružen neprijateljskom okolinom Grignon de Monfort se u proljeće 1703. vratio u Pariz. Tu je djelovao neko vrijeme, opet se vratio u Poitiers, koji je g. 1705. konačno napustio. Gotovo nam je nevjerojatno koliko je putovao i mijenjao poslove.
Vratio se opet svome omiljelom poslu: pučkim misijama, pa će kao veliki propovjednik obići propovijedajući velik dio župa zapadne Francuske. Imao je snažan glas, govorio je uvjerljivo i silno je djelovao na jednostavno seosko pučanstvo. Širio je i uvodio posvuda pobožnost križnoga puta. Sam je sastavljao i skladao pobožne pjesme te učio puk pjevanju. Nisu to baš bili neki umjetnički napjevi, ali puk ih je prihvatio i rado pjevao. Oduševljen i zagrijan za marijansku pobožnost Ljudevit Marija ju je posvuda vatreno širio. Osobito je preporučivao moljenje krunice te potpuno predanje Majci Božjoj. U tome apostolatu izazvao je gnjev uskogrudnih i fanatičnih janzenista, koji mu zadadoše mnogo jada, a jedna ga je hugenotska skupina pokušala čak i otrovati.
Grignon de Monfort je imao mnogo obraćenja, a pripisuje mu se i dar čudesa. Kraj tako silna i naporna posla našao je vremena i za molitvu i za pisanje, pa je napisao dva vrijedna duhovna spisa: Rasprava o pravoj pobožnosti Svetoj Djevici i Ljubav vječne Mudrosti. Godine 1715. počeo je osnivati i otvarati pučke škole u kojima se svatko mogao besplatno školovati. S Lujzom Trichet osnovao je napokon Sestre od Mudrosti.
Ta se družba posvuda vrlo brzo raširila. Iste godine osnovao je i mušku družbu - Marijina družba. On joj je zapravo samo udario temelje, a nije mu bilo dano da je vidi u potpunosti i ostvarenu.
Iscrpljen radom, pokorom, naporima, umro je 28. travnja 1716. dok je u St. Lauret-sur-Sevreu održavao svoje posljednje misije. Već tada su ga svi štovali kao pravog sveca i čudotvorca, no svetim ga je proglasio Pio XII. tek 20. srpnja 1947.
Blaženi Pavao Khoan, mučenik
(1771-1840)
I u Indokini se kršćanstvo širilo prolijevanjem krvi mnogih mučenika. Danas se želimo upoznati s mučenikom, blaženim Pavlom Khoanom, kojemu je 28. travnja 1840. s još dvojicom osuđenika odrubljena glava. On se rodio u seocu Duyen-Man, u zapadnom Tonkingu godine 1771. Postao je svećenik i s velikim je žarom i uspjehom djelovao kao dušobrižnik. Izjedala ga je revnost za dom Gospodnji pa se nije ni najmanje štedio.
Godine 1837. u čitavom je kraju buknulo krvavo progonstvo. Započeo ga je car Minh-Manh. U to burno i nesigurno doba Pavao se jednoga dana vraćao sa svojih apostolskih pohoda. Tada bi uhvaćen i zatvoren skupa s dvojicom svojih katehista koji su ga pratili. Bili su to G. Thanh i P. Hieu. Doveden u grad Ninh--Binh bačen je u tamnicu u kojoj je pročamio tri godine podnoseći svakojake muke. Mandarin, koji ga je preslušavao i nastojao nagovoriti na otpad, tražio je od njega da pogazi raspelo i sve će mu biti oprošteno. Moći će se opet vratiti u slobodu.
Pavao je u ime svoje i svojih suutamničenika hrabro odgovorio: "U životu kao i u smrti svoju vjeru nećemo nikada napustiti." Zbog toga su bili osuđeni na smrt, no smrtna se kazna neprestano odgađala. Progonitelji su se još uvijek nadali da će slomiti mučenike i prisiliti ih na otpad. Sve su te nade bile posve isprazne jer su Kristovi junaci bili spremni za svoju vjeru dati i tisuću života.
Na posljednji pokušaj mjesnog mandarina u Ninh-Binhu blaženi je Pavao ovako odgovorio: "Osjećaji se jednog kršćanina ne mijenjaju. Nad nama je izrečena presuda. Ako se kralju svidi da je izvrši, mi smo spremni."
Osuda je napokon izvršena i tako slavni mučenici pružiše divno svjedočanstvo svoje neslomive postojanosti. Njihova je tjelesa pokupio katehista Huan i potajno ih prenio u Phuc-Nhac, gdje su s najvećim počastima sahranjena. Papa Leon XIII. proglasio je ovog junaka vjere 27. svibnja 1900. blaženim. Njegovu se zagovoru pripisuje čudesno ozdravljenje sestre Men u samostanu Ke-Vinh.
Blažena Gianna Beretta Molla
(1922-1962)
Majka obitelji, službenica Božja, danas već blažena, Gianna Beretta Molla, rodila se 4. listopada 1922. u Magenti kod Milana na dan zaštitnika Italije, sv. Franje Asiškoga. Roditelji joj bijahu: Alberto Beretta i Maria De Micheli. Oboje odlični kršćani, a rodiše 13-ero djece od koje dvojica postadoše svećenici. I na njihovu se primjeru opet pokazalo da brojne obitelji obično daju Crkvi i narodu duhovna zvanja. Naša je junakinja na krštenju dobila ime Giovanna Francesca - Ivana Franjka. God. 1925. obitelj se Beretta preselila u Bergamo. Ondje je Ivana 4. travnja 1928. s pobožnošću u duši te radošću u srcu primila prvu pričest, a svetu potvrdu 9. lipnja 1930. U Bergamu je polazila pučku i srednju školu. Licejske je studije završila u Genovi (Albaro), gdje je g. 1942. izgubila majku. Obitelj se tada vratila u Bergamo, no ondje je 10. rujna iste godine umro i otac.
Ivana se vratila u svoj rodni kraj te se odmah u jesen 1942. upisala na Medicinski fakultet Sveučilišta u Milanu. U isto je vrijeme bila veoma aktivna u Katoličkoj akciji. S uspjehom je završila studij medicine. A u Paviji je postigla doktorat iz medicine i kirurgije te kasnije 7. srpnja 1952. i diplomu iz pedijatrije. Postigla je, dakle, vrhunsku spremu u svojoj struci.
bl. Gianna Beretta Molla
U međuvremenu je u Meseru otvorila ambulantu koju je vodila sve do smrti. Htjela je doduše kao liječnica misionarka poći u misije. Pošla je u Brazil te ondje srela kapucina, patra Alberta. U međuvremenu je, dok još nije preuzela posao, srela inženjera Pietra Mollu i to je odlučilo o njezinu kasnijem životu. Udala se za njega u Magenti 24. rujna 1955.; s njime je imala tri sina. Zvali su se: Pierluigi (1956), Mariolina (1957), Laura (1959). Svi su bili rođeni u obiteljskoj kući u Ponte Nuovo kod Magente.
Nakon toga je imala "due maternita a vuoto" (vjerojatno se radilo o spontanim pobačajima); Gianna je od Boga izmolila milost da opet začne jedno malo stvorenje - što pokazuje kako je žarko voljela djecu. No u isto se vrijeme na maternici pokazao rak što je tražio veoma delikatan kirurški zahvat. Izveden je 6. rujna 1962. u bolnici u Monzi. Bolesnica je liječnicima dala jasno do znanja ovo: "Spasite moje malo stvorenje!" A liječnici, svi od reda, savjetovahu drugačije jer su mislili da će u porodu sigurno umrijeti. Ona je to odbila te malo kasnije rodila djevojčicu kojoj je dala ime Gianna Emanuela. Tjedan dana kasnije ta je herojska majka, koja je odbacila pobačaj i rodila dijete, sama umrla te bila pokopana u Meseru. Njezin je herojski čin učinio dubok dojam na javnost. Žrtvovala je svoj da spasi život svoga djeteta. U to je doba milanski nadbiskup bio kardinal Giovanni Battista Montini, kasniji papa Pavao VI. On će kao Papa 23. rujna 1973., prije Anđeoskog pozdravljenja, u uobičajenom nedjeljnom nagovoru o toj majci govoriti kao uzoru što spašava život svog djeteta, dok ga tolike druge "nemajke" olako ubijaju.
Montinijev je nasljednik na milanskoj metropolitanskoj stolici, kardinal Giovanni Colombo, god. 1972. otvorio biskupijski postupak za proglašenje Gianne Molla blaženom, a 11. je travnja 1978. cjelokupni lombardski episkopat potpisao molbu da se otvori postupak za njezino proglašenje blaženom kod Kongregacije za kauze svetaca u Vatikanu. Molba je dobila "nihil obstat" (nema zapreke) 15. ožujka 1980.
Dana 24. travnja 1994., kad je herojsku majku Ivan Pavao II. proglasio blaženom, proces je doživio uspjeh. Postigla je časti oltara u doba kad tzv. Međunarodna zajednica s UN-om na čelu te manje-više sve države legaliziraše pobačaj. Tko je u pravu? - Sigurno nova blaženica i sve one žene i majke koje ne dižu svoje ruke na svoju vlastitu još nerođenu djecu, već je rađaju i rukama grle, pokazujući svoje divno majčinstvo. Nedjelja beatifikacije Gianne Beretta Molla bijaše nedjelja Dobrog Pastira koji svoje ovce vodi na pašu, hrani i brani, spreman i poginuti za njih. Vrlo simbolično!
Ivan Pavao II. je kod te beatifikacije izrekao lijep i poticajan govor. Među inim je rekao: "Gianna Beretta Molla je shvatila kako će kao kruna njezina uzorna života, kao studentice, u zajedništvu Crkve angažirane djevojke te sretne majke, koja je i uz cijenu svog života spasila život djeteta što ga je nosila pod srcem, a sada ovdje prisutna biti upravo njezina smrt. Ona je po zanimanju bila liječnica i kirurg pa je bila posve svjesna da ide u susret smrti, ali pred tim nije ustuknula, pokazavši herojski stupanj kreposti. Majčinstvo može biti izvor radosti, ali i patnje te gorkog razočaranja."
Nova je blaženica osjetila patnju svoje bolesti, a i rastanak od svog muža i djece. No ipak je sve to prihvatila u duhu vjere i Bog ju je za njezinu vjernost i ljubav u nebu nagradio, a na zemlji je proslavio častima oltara.
Riječi zaljubljenice Gianne Berette, iz pisma od 4. rujna 1955. njezinu zaručniku, najbolje otkrivaju njezinu lijepu i veliku dušu. Evo ih: "Kad pomislim na našu veliku međusobnu ljubav, mogu samo Gospodinu zahvaliti. Doista je istina da je ljubav najljepši osjećaj što ga je Bog položio u ljudsko srce. O, kad bismo ga uvijek imali kao sada, Piero... S Božjom ćemo se pomoću i blagoslovom tako ponašati da naša mala obitelj bude mali 'cenakul' (dvorana posljednje večere), gdje će Isus biti uvijek iznad naših sklonosti, želja i poslova. Piero moj, još samo nekoliko dana do časa kad ćemo pristupiti k oltaru te primiti sakramenat naše ljubavi. Kad pomislim na to, postajem veoma ganuta. Mi ćemo postati Božji suradnici u stvaranju. O, da mu možemo darivati djecu koja će ga ljubiti i služiti mu! Piero, hoću li moći postati žena i majka, kakvu si uvijek želio? Ja takva, uistinu, želim biti, jer ti si to i zaslužio..."
|
Login
FAQ
Chat
Traži
