www.tebe-trazim.com

Draga moja suosjećam s tobom i mislim ako za sve što si do sada poduzela nema ploda, da okreneš ploču za 360 stupnjeva i probaj sve drugačije. Vidiš da ne ide ovako. Prestani moliti na način koji si do sada molila, prestani sve činiti što si do sada činila. Ako si u stanju.

Prvo mi je upalo u oko tvoja anksioznost i ne znam da li si bila na razgovoru kod psihijatra. U bolesti smo se dužni obraćati i liječnicima, te liječnici u našim životima imaju veliku ulogu. Normalno bitna je molitva, ali mislim da doktori i molitva Bogu idu zajedno u paketu kada nam nije dobro. To bih bar ja poduzela da sam u tvojoj situaciji.

Sjećam se dobro jednog seminara u Taboru kod Linića kada je upozoravao prisutne da smo se u bolesti dužni obraćati doktoru za pomoć, da nam odredi dijagnozu i ispravnu terapiju, pa će uz molitvu i Boga biti bolje i Bog će dati svoj doprinos.

Nije sramota ići psihijatru, pa psihijatru idu ljudi koji nemaju nikakvih problema, nego žive stresno i razgovor sa psihijatrom im pomaže.

Iz iskustva nekih mojih prijatelja koji imaju slične probleme, govore mi da im više pomaže razgovor sa psihijatrom, nego antidepresivi koje piju. Kod svakoga je drugačije.

Ako nisi dobro kreni prvo sa doktorom, pa na razgovor sa dobrim svećenikom, koji će se i pomoliti za tebe, reći ti što točno trebaš moliti kada te uhvate strahovi.

Ti sama moraš pronaći zlatnu sredinu, ma šta ti mi napisali na forumu.

I ja sam mišljenja da nije dobro puno i stalno moliti, u svemu treba biti umjeren. Ja se molim u jutro oko 1 sat i to prije posla uz obaveznu krunicu, pa navečer pred spavanje nešto kratko, nedjeljna misa, možda tokom tjedna, ponekad duhovna obnova i to je to, ali tokom dana ne, nemam niti vremena, niti mogućnosti.

Moje mišljenje je da se trebaš družiti što više sa ljudima, prijateljima, izlaziti, baviti se nekom sportskom aktivnošću (čak i šetnja u prirodi sa dobrim društvu je dosta relaksirajuća, barem meni), neki humanitarni rad po mogućnosti, javi se župniku i pitaj ga da li mu možeš u nečemu pomoći, jer će ti zaokupljenost pomoći da zaboraviš na probleme.

Mislim da će ti cjelodnevna molitva i molitva svaki puta kada si u strahovima, još više skretati pažnju na strahove.

A i molitve krvi kristove, molitve oslobođenja su ti dosta bitne kod strahova, a svi znamo od kuda je korijen strahu, navela je forumašica prije mene.

Isuse uzdam se u te i ubacit ću te u svoju devetnicu.

Javi nam s vremenom kako si i ima li promjena.

Draga sestro,
razumijem tvoju želju da molitvom pomogneš sinu,
ali moliti po meni nije samo moliti kao što kažeš sve
što pronađeš ili negdje pročitaš.
Molitva je naš osobni unutarnji razgovor s Bogom.
Pri tome moraš znati,da On zna i prije no što zamoliš
što ti je u mislima,i što ti je u srcu.
Jednom sam pročitala priču gdje je jedan nepismeni
starac htio napisati molitvu Bogu,ali kako nije bio pismen
onda mu je ponudio cijelu abecedu,rekavši:"Bože,sada
ti načini moju molitvu"
To je po meni prava molitva,vjera i puzdanje u Boga.
Ne treba tu previše riječi,niti puno znanja,nego srce
otvoreno i puno vjere.
Pronađi vremena za Boga,mjesto gdje ćeš biti sama
i posvjesti si da je On tu i da te sluša.
Razgovaraj s njim kao s prijateljem,
daj vremena sebi,i svojim mislima da se smire,i
zamoli Duha svetoga da te pouči,pa i da moli za tebe.
Ja osobno,uvečer najradije molim,povučem se u sobu
i tamo je moj mir,moj kutak gdje sam sama s Njim,
gdje mi nitko neće smetati.Izmolim krunicu Gospi,
da ona moju molitvu pročisti i preda Gospodinu,i
onda samo šutim,i u tišini razgovaram s Njim.
Njemu sve predajem svaku večer,i svoju bol,i svoju zahvalnost.
Prođem svaki detalj svoga dana i zamolim za oprost,i zahvalim
na svemu što mi je u tom danu dao.
Predam mu sve što mi je u srcu,i znam da On zna.
Trudim se da ne brinem za sutra,ne razmišljam o jučer,
živim danas i nastojim uživati u svemu što mi je dao.

Evo šaljem ti odlomak iz jedne prekrasne knjige
gdje piše o molitvi:

Znaš da je molitva teška. To je u pravom smislu riječi mjesto nesebičnosti, prostor nevidljivoga, onoga što je često nedokučivo osjetilima, nerazumljivo, neizrecivo, neočekivano. I tebi će također biti teško ljubiti Boga čije lice nisi vidio. I tvoja će molitva biti borba do posljednjeg daha. Za tu i takvu borbu Bog je naoružao tvoje ruke te pokrio tvoju glavu za dan bitke. Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si položio svoje lijepe monaške zavjete.

“Ne stavljaj svoju sreću i svoj užitak u ono što možeš čuti i osjetiti o Bogu u molitvi, nego radije u ono što ne možeš ni osjetiti ni čuti… Bog uvijek ostaje skriven, teško ga je naći. Nastavi ga služiti u takvoj skrovitosti i onda kada budeš mislio da si ga našao, osjetio ili čuo. Što budeš manje razumio, više ćeš mu se približiti.” Molitva će ti otkriti da je Bog uvijek Sasvim Drugi, dok si ti uvijek s ove strane.

Ona će ti također reći da ti je Bog intimniji nego što si sam sebi. Nakon što prođeš kušnju, kao kroz oganj, približavajući se uskim vratima kroz koja ne možeš ništa prenijeti, uđi u prostor dubine svoga srca, koji sadrži onoga kojeg svemir ne može obuhvatiti.

Tako ćeš u molitvi naći mir, svjetlo, radost. Ona će biti izvor tvoje ljubavi i snaga tvoga života. Da ti se prosvijetli pamet, moli. Da razabereš jasno svoj put, moli. Da ujediniš svoje biće, moli. Da razvedriš svoje lice i rasvjetliš svoje srce, moli. Da se pritjeloviš Kristu, moli: ne živiš više ti nego Krist živi u tebi. Malo-pomalo evo te osvijetljena, oprana, pročišćena, izgrađena, radosna, oživljena. Evo te pobožanstvljena. Možeš svom puninom svoga bića ući u puninu Božju. I ne očekuješ više ništa doli promatrati njegovu Slavu.

Pierre-Marie Delfieux

jao kako mi je sada lakše!HVALA VAM SVIMA,predivni ste.
e ovako,napadaji panike su počeli nakon fizičke i psihičke iscrpljenosti.naime,nisam upala na fax koji sam sanjala i živjela za to-učiteljski-rad s djecom,to mi je bio šok!imam 19.god,ne 2010,krivo sam upisala:).uglavnom,nisam se nikako mogla s tim pomiriti,a molila sam puno za to i to mi je na neki način bilo i razočarenje u Boga.on najbolje zna moj trud.sada naravno znam da nisam bila u pravu i da sam sve to mogla drugačije riješit,zapravo se sramim svog postupka.osim što nisam uspjela,cijelo ljeto sam se morala pripremat za drugi rok i strepit dal ću upast(sada studiram pravo,ono što sam najviše mrzila),zapravo za mene je to još dodatno bilo poniženje-kako ja odlična nisam upala a ovi puno lošiji kojima sam ja pisala zadaće i držala instrukcije jesu,i činilo mi se nepravedno.sramim se tih razmišljanja,znam da sam grozna,ali tada sam bila slomljena do kraja.

učila sam tako i strepila i uz to radila 12h dnevno,svaki dan plakala i samosažaljevala se,nisma se mogla pomirit s tim(stvarno se sramim) ali eto.to su bile scene,strašne.i kao da sam otad izgubila tlo pod nogama,tada sam shvatila da neće biti po mome nego po Božjem.jer to je bila moja neispunjena molitva.i nekak sam pomislila da me Bog više ne voli,mada zvuči glupo,ali tada kao da je moja vjera pukla,izgubila sam onaj prisan odnos s Bogom i onu sigurnost koju sam uvijek imala,ono utočište.

ne znam kako se to moglo dogodit.i onda mi je u crkvi jednom pozlilo od te silne iscrpljenosti,i uhvatio me strah,pomislila sam da ću umrijet,morala sam izać sa mise(prvi put u životu) i opet me biilo sram pred ljudima,i to je bio moj prvi napad panike.otad se više u crkvi ne osjećam najbolje,zapravo mi je uvijek loše ali idem i nedam se.idem u siget kad mogu,liniću sam pisala,još jednom svećeniku,ali trebala bih otić u tabor svakako.u međuvremenu(kad sam osjetila svoju slabost) fobije sam proširila tako da me strah ići i od kuće,idem naravno i to niko ne kuži jer ne osjeća kolko mi je slabo i kolko mi srce lupa.ali ne padnem,i čak ni ne primjete,a ja se samo bojim da ću jednom počet vrištat i da ću se osramotit.i samo me to brine.izgubila sam vjeru u sebe,dođe dan kad si govorim da se mrzim iz dna duše.a to nije dobro.ali ljuta sam na samu sebe što svojima stvaram brigu koji strepe jer sam jedinica,i često se loše osjećam zbog toga,kad idem s nekim nekud,bojim se da ću mu pokvarit dan i sl.zato najbolje volim bit sama.ali trudim se održat sva prijateljstva jer sam inače jaako drušvena osoba i komunikativna,ali zbog ovih strahova sve se promijenilo.ponekad me uhvati strah iz čista mira da ću umrijet,dođu negativne misli kao da neko ubacuje u stroj i to sve se fizički odrazi,vrtoglavica i zlo a ja moram glumit da mi je dobro.i kad me proiđe onda se isplačem,pa sam ljuta na sebe i tako u krug.

ne molim ja neprestano,ne znam kak da vam objasnim,molim ujutro 15 min,navečer pola sata otprilike i u toku dana znači kad hodam do stanice,nekad kad perem suđe i tak,dođe mi izmolim 2 očenaša i tak,nije ono neprestano,nego mi dođe.ali me plaše ta upozorenja.ima možda tu istine da "zlorabim"molitvu da ne mislim na strahove.žalosno je ali ja jednio i mislim o njima.i kad ovak šetam i uhvati me strah onda mi molitva pomogne da pozitivno mislim.ma joj tako sam zbunjena.
trudim se,čitam knjige,duhovne,i za samopomoć i daju mi snage da se ne predam.a najgore je što to sve prolazim sama,imam jednu prijateljicu koja ima slične probleme ali živi daleko i ona mi je velika podška.i vi!

mislim da je moj najveći strah prihvatit Božju volju!!!ja kažem neka bude!ali kad mi pozli i kad pomislim da npr.sad moram umrijet ovog časa rekla bih NE BOŽE NEE iako je to njegova volja!!!eto,to sve govori o mojoj vjeri.nije mene strah smrti,nego mene samo bole moji roditelji,znam da žive za mene,i ne želim da pate.to je vjerovatno temelj svih mojih fobija.ja sam uvijek pazila na sebe samo da mi se ništa ne dogodi zbog njih.i sad kad vidim da nisam više u stanju brinuti se nego sama si pogoršavam zdravlje zbog strahova,sve mi je gore.kao da gubim kontrolu.umorna sam od svega.

htjela bih reći s pouzdanjem NEKA BUDE VOLJA TVOJA!htjela bih se potpuno predat Bogu i vjerovat mu,i dobit Njegov mir,ali ne znam kako,zašto se opet bojim?

oprostite što sam puno toga napisala,jednostavno me poneslo,nemojte zamjerit.osjećam se puno lakše.bila sam jednom kod psihijatra,odbila sam pit tablete jer želim to sama pobijedit,uz Boga.ne znam dal sam u pravu.ona je isto vjernica i sam mi je rekla da nisam nikakva vjernica jer se bojim,a vjernik se ne boji.i da li čitam Bibliju?ja doma imam samo novi zavijet,i rijetko ga uzmem u ruke.l žena me našla skroz i potpuno je u pravu.ja sam svega svjesna ali ni samu sebe ne razumijem.potreban mi je razgovor i nečije razumijevanje,mislim da me samo neko saluša do kraja i kaže da me razumije meni je to jače od svake tablete.ali najgore je što ljudi ovo ne razumiju,ja sam mami pokušala objasnit,a ona te panične napade ne može raumijet,i vjerujem joj.naručila sam se opet kod psihijatrice,pitat ću je za par razgovora i za savijete,ne želim tablete.

osjećam se puno lakše i opet veselim vašim odgovorima,hvala vam od srca.BVB

Draga sestro,

najprije,po meni,što bi trebala napraviti je
da prestaneš omalovažavati sebe i stavljati si
previsoke ciljeve u životu,koje onda kada
ne dosegneš,predbacuješ sebi krivnju.
Prihvati se kakvom jesi,jer Bog te ljubi
i s diplomom,i bez nje.Njemu ne treba tvoja
diploma,nego tvoja vjera i ljubav.
Pouzdati se u Boga znači dati mu svoje sutra,
živjeti danas i ne gledati jučer.
Tek onda imaš mir,potpuni mir,pa što god
bude,bol i patnja,radost kada je On tu,
sve je lakše.
Zato sestro,uživaj,mlada si,još je puno toga ispred tebe,
ne boj se,Bog je s nama uvjek,čak i onda kada Ga nećemo.

BtB

da,istina je,ja sam se oduvijek omaložavala iako sam imala dobre razloge da budem ponosna na sebe u svim područjima života.ali ne znam,uvijek sam si predbacivala i imala manjak samopouzdanja, i isitna da si postavljam velike zatijeve.moram to promijenit.moram se voljet,ako me BOG voli,zašto se nebi ja sama.MORAM SE PROMIJENIT IZ KORIJENA.
hvala ti PUNO,BTB

Draga sestro u Kristu...ja bi ti predlozila da odes sa tatom i mamom na jednu Duhovnu obnovu kod Linica pod hitno.Mozda je problem zbog svih dogadaja i u tvojim roditeljima ,a ne samo u tebi.Molit cu za tebe ,a ti to predlozi svojim roditeljima pa cete vidjeti poslje uspjeh i preporod sviju.BtB.

draga moja Višnja,u tati je veliki problem,on kao vjeruje,ali ne ide u crkvu,psuje a preci s njegove strane imali su puno grijeha,od pobačaja i sl.čula sam to od strine.molim za njegovo obraćenje,ali jako je težak,traži najmanji razlog da se iskali na meni,i tu je jedan razlog mojim strahovima,ponekad me njega strah,kad ga uhvate živci ne može se savladat.teško je,ja i mama molimo stalno za njega ali ponekad on postane sve gori nakon neke moje devetnice,ne znam zašto?!kad ga nešto naljuti,poludi i onda ako sam ja u blizini počne namjerno psovat jer zna da me to boli i skidat sve s neba,sram me je to uopće reć,samo znam da su mi njegove psovke kao nož u srce.užano je težak,mada je dobar ko kruh,ali ima te napade agresivnosti,kad je kao druga osoba i užasno ga se bojim,a ne možemo mu ništa.ponekad je teško s njim živjet,ali Bog daje snagu.

Pa eto draga sestro...sada je sve jasno...razlog svih tvojih strahova je u tvojim roditeljima.Sva proklinjanja dolaze od tuda.Ipak molite ti i mama i dalje i pokusajte makar ti i mama sam otici i porazgovarati sa svecenikom,najbolje s paterom Linicem ,a posto si ti kcer ,a mama mu zena vjerujem da ce bit uspjeha u molitvi otklinjanja.Probajte cim prije.Ima tu puno toga i ponekada sami nismo sposobni izmoliti,vec nam treba pomoc svecenika i to je i u vasem slucaju.Predlazem vam hitno jednu Duhovnu obnovu barem tri dana.Do tada Bozji blagoslov i molite sa vjerom da ce Bog svesti sve na dobro.Pusa velika i bez straha.Isus vas ljubi bas takove kakovi jeste.

koliko tko od nas ima "temelja" za neka čudnovata ponašanja (mislim, grijesi predaka i sl..odgoj roditelja..), ne znam..
al mi se čini da si se ti poremetila tim ne upisom na željeni faks...
pa si to svakodnevno duboko doživljavala..
i to ti je postala negativna hrana za dušu i psihu...
i tako se odgodio "bum"....strahovi, panika i sl...

s obzirom što si sve napisala..
probaj naći nekog dobrog psihijatra (jer i njih ima svakakvih )
recimo, ne slažem se s onim što ti je ta neka psihijatrica rekla "da ak si vjernik da se ne smiješ bojati"..to je krivo!! jer nitko nije od nas savršen i svi smo potrebni otkupljenja Njegova..slabi smo i znamo pasti...i bojati se...
važno je to spoznati, moliti za to i tražiti pomoć. ići dalje, a ne stati na tom i očajavati.

ti, draga, čini mi se imaš dobre uvjete za rkenuti dalje..jer lijepo opisuješ svoje stanje..

tako..možda možeš otići i vidjeti kako ti odgovaraju oni u Vodnikovoj kod prof Ivančića Centar za duhovnu pomoć
Vodnikova 2/III, 10000 Zagreb, Tel./fax: +385 (1) 4829 829
http://www.cdp.hr/

navodno su jako dobri...
možda ti mogu preporučiti nekog dobrog i iskusnog psihijatra...

ajd, drž se i bog s tobom i tvojima

dodala bih još:
malo sporta, šetnje, pokoja java s prijateljima, priroda, kretanje, lagana i zdrava prehrana, povrće i voće...čajevi na biljnoj bazi..knjige duhovnog sadržaja..duhovna glazba...
ne može škoditi..a može te relaksirati...