www.tebe-trazim.com

23. svibnja



Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik

(1698-1764)



Rim je grad posvećen životima mnogih mučenika i svetaca. Iako po rođenju nije bio Rimljanin - već rođen 22. veljače 1698. u Voltaggiu kod Genove - među izrazito rimske svece ubraja se i sv. Ivan de Rossi. I s pravom, jer je već kao trinaestogodišnji dječak došao u Rim k svome bratučedu Lorenzu de Rossiju, kanoniku zborne crkve S. Maria in Cosmedin. Došao je u Rim na studij u glasoviti isusovački Rimski kolegij. Studirao je najprije književnost, a zatim filozofiju, iz koje postiže doktorat.

Ivan je odlučio postati svećenik, zato je g. 1714. primio klerički vijenac i još zdušnije se dao na duhovnu formaciju. U tome je imao odličnog vodiča u liku Božjega sluge, kreposnoga isusovca oca Francesca Marije Galluzzija. Mladi se student dao na molitvu, pokoru, apostolski rad među mladeži, što mu sve toliko oslabi sile da je morao prekinuti studij.

A sada na utjehu svima onima koji boluju od iste bolesti napominjemo da je i sv. Ivan de Rossi bio padavičar. Prvi znaci te bolesti počeše se javljati baš u razdoblju kad je jako oslabio, a taj ga je križ pratio sve do konca života. Nakon godine dana prekida Ivan je nastavio studij teologije, ali sada na dominikanskom učilištu Della Minerva u Rimu, u blizini groba svete Katarine Sienske. Razlog za promjenu učilišta ležao je naprosto u tome što je ondje bilo lakše studirati. Kao tekst studija služila je Teološka suma sv. Tome Akvinskoga pa za vrijeme predavanja nije trebalo neprestano pisati i hvatati predavanje profesora. Neprestano pisanje za vrijeme predavanja za Ivanove oči bio je pretežak napor. Kroz to vrijeme Ivan je i dalje u raznim oratorijima vodio skupine đaka. Na blagdan Bezgrješne, 8. prosinca 1721., revni je bogoslov bio na cilju svojih nastojanja. Toga je dana primio sakrament svećeničkog reda. Po vlastitoj želji želio je slaviti svoju prvu misu u crkvi Sv. Ignacija na oltaru sv. Alojzija, ispod kojeg se nalazi i njegovo tijelo. Prema tom svecu, uzoru i zaštitniku mladeži, apostol mladeži Ivan de Rossi uvijek je gajio veliku pobožnost. Alojzije mu je u radu s mladeži bio trajno nadahnuće. Dobro je uočiti i naglasiti i tu činjenicu koliko su sveci utjecali jedni na druge. Na putu prema svetosti potrebno je, dakle, prepustiti se utjecaju svetaca.

Rim je za svećenika Ivana de Rossija postao poprištem svestranoga apostolata. On je svoj rad među mladeži proširio i na najskromnije slojeve rimskoga društva; osobito se bavio siromasima, bolesnicima po javnim bolnicama i ubožnicama. Sam je bio bolestan pa je imao srca i za druge bolesnike.

Rimski je apostol razvio velik apostolat i u ispovjedaonici u kojoj bi sjedio sate i sate slušajući ispovijedi siromaha, ljudi bez naobrazbe, okorjelih grješnika. Glas svetosti o njemu, koji se sve više širio, privlačio je k njegovoj ispovjedaonici mnoge izgubljene sinove i kćeri, a svetac ih je sve primao s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom, poput dobrog pastira zauzeta baš za onu jednu izgubljenu ovcu. Da bi se što više i nesmetanije mogao posvetiti tom blagoslovljenom pomirivanju duša, bio je posebnim papinskim breveom oslobođen zajedničkog moljenja časoslova u određene sate u koru, na koji je kao nasljednik kanonikata svoga bratučeda bio obvezan.

Svetac je bio svestrani apostol cijeloga rimskoga okruga oko bazilike S. Maria in Cosmedin. Tu je činio mnoga djela kršćanskoga milosrđa, po obližnjim crkvama rado propovijedao onome jednostavnom puku koji je u njemu gledao svoga čovjeka, svećenika baš za njih i njihove potrebe. Naročito je bio aktivan u svratištu Svete Gale, što ga prije pola stoljeća utemelji Marco Anastasio Odelscalchi, nećak blaženoga pape Inocenta XI. Tu je počeo djelovati još kao mladi klerik i u tome radu kroz 50 godina ustrajao sve do svoje smrti. Reorganizirao je materijalnu bazu te karitativne ustanove, uveo u nju razne vježbe pobožnosti te u njoj gotovo svaku večer proveo nekoliko sati stojeći na raspolaganju svojim dragim siromasima. Njima je postao sluga milosrđa i ljubavi.

Uz crkvu svratišta sv. Ivan de Rossi je vodio i Pobožno društvo svjetovnih svećenika svete Gale. Ta je udruga kroz dva stoljeća svoga opstanka u svojim redovima imala mnoge odlične svećenike, od kojih neki zadobiše čast oltara. Za nju je svetac sastavio i dragocjena pravila koja su bila na snazi sve do g. 1935. kad su crkva i svratište iz urbanističkih razloga bili srušeni. To je bilo doba kad je Mussolini, želeći uljepšati i obnoviti Rim, dao porušiti mnoge stare zgrade.

Po uzoru na svratište Svete Gale za muškarce, svetac je u suradnji sa svojim svetim ispovjednikom ocem Galluzzijem, koji je također bio veliki apostol Rima, utemeljio novo svratište namijenjeno ženama, a posvetio ga svome svecu ljubimcu sv. Alojziju. Ta ustanova još i danas vrši svoj zadatak.

Osjećajući da mu se polako bliži kraj, sv. Ivan de Rossi napustio je svoje obitavalište kod S. Maria in Cosmedin i preselio se u dom Santissima Trinita dei Pellegrini. No, to još nije bilo potpuno povlačenje u mirovinu, jer je i dalje obavljao svoje uobičajene apostolske poslove. Štoviše, morao je preuzeti i duhovnu brigu za Milosrdnu braću sv. Ivana od Boga, ulivši tome redu za dvorbu bolesnika novi duh, a s njime i polet. Oko starog iskusnoga i svetoga svećenika de Rossija sve su se više okupljali mladi svećenici želeći da ih uvede u svećenički rad. I tako je bolesni svetac kraj svoje teške bolesti bio ipak tako neobično aktivan. Sav Rim mu se divio i govorio o njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti. Okružen sveopćim poštovanjem, a ispunjen nebrojenim zaslugama, usnuo je u Gospodinu, za koga se do kraja žrtvovao, 23. svibnja 1764.

Blaženim ga je proglasio Pio IX., koji prije nego postade papa, kroz nekoliko godina bijaše na čelu Pobožnoga društva svjetovnih svećenika svete Gale. Svetim ga je proglasio 8. prosinca 1881. Leon XIII. Relikvije su mu dugo vremena počivale u crkvi Santissima Trinita dei Pellegrini na podnožju njemu posvećena oltara. I u bazilici S. Maria in Cosmedin posvećena mu je jedna kapela. Godine 1940. svecu je posvećena velika župna crkva u koju su 23. svibnja 1965., za pontifikata Pavla VI., prenesene njegove relikvije. Sveti Ivan de Rossi divan je uzor za svećenike, pravi učitelj svećeničke gorljivosti, a i primjer za bolesnike pogođene padavicom. Bolest je težak križ, ali ne samo to, već i velika prilika za vježbanje u heroizmu. Tko se poput sv. Ivana de Rossija zna okoristiti tom prilikom, postići će veliku svetost.

Ivan Krstitelj de Rossi

Svetac Prezbiter
Rim je grad posvećen životima mnogih mučenika i svetaca. Iako po rođenju nije bio Rimljanin - već rođen 22. veljače 1698. u Voltaggiu kod Genove - među izrazito rimske svece ubraja se i sv. Ivan de Rossi. I s pravom, jer je već kao trinaestogodišnji dječak došao u Rim k svome bratučedu Lorenzu de Rossiju, kanoniku zborne crkve S. Maria in Cosmedin. Došao je u Rim na studij u glasoviti isusovački Rimski kolegij. Studirao je najprije književnost, a zatim filozofiju, iz koje postiže doktorat.
Ivan je odlučio postati svećenik, zato je g. 1714. primio klerički vijenac i još zdušnije se dao na duhovnu formaciju. U tome je imao odličnog vodiča u liku Božjega sluge, kreposnoga isusovca oca Francesca Marije Galluzzija. Mladi se student dao na molitvu, pokoru, apostolski rad među mladeži, što mu sve toliko oslabi sile da je morao prekinuti studij.
Rim je za svećenika Ivana de Rossija postao poprištem svestranoga apostolata. On je svoj rad među mladeži proširio i na najskromnije slojeve rimskoga društva; osobito se bavio siromasima, bolesnicima po javnim bolnicama i ubožnicama. Sam je bio bolestan pa je imao srca i za druge bolesnike.
Rimski je apostol razvio velik apostolat i u ispovjedaonici u kojoj bi sjedio sate i sate slušajući ispovijedi siromaha, ljudi bez naobrazbe, okorjelih grješnika. Glas svetosti o njemu, koji se sve više širio, privlačio je k njegovoj ispovjedaonici mnoge izgubljene sinove i kćeri, a svetac ih je sve primao s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom, poput dobrog pastira zauzeta baš za onu jednu izgubljenu ovcu. Da bi se što više i nesmetanije mogao posvetiti tom blagoslovljenom pomirivanju duša, bio je posebnim papinskim breveom oslobođen zajedničkog moljenja časoslova u određene sate u koru, na koji je kao nasljednik kanonikata svoga bratučeda bio obvezan.
Osjećajući da mu se polako bliži kraj, sv. Ivan de Rossi napustio je svoje obitavalište kod S. Maria in Cosmedin i preselio se u dom Santissima Trinitࠤei Pellegrini. No, to još nije bilo potpuno povlačenje u mirovinu, jer je i dalje obavljao svoje uobičajene apostolske poslove. štoviše, morao je preuzeti i duhovnu brigu za Milosrdnu braću sv. Ivana od Boga, ulivši tome redu za dvorbu bolesnika novi duh, a s njime i polet. Oko starog iskusnoga i svetoga svećenika de Rossija sve su se više okupljali mladi svećenici želeći da ih uvede u svećenički rad. I tako je bolesni svetac kraj svoje teške bolesti bio ipak tako neobično aktivan. Sav Rim mu se divio i govorio o njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti. Okružen sveopćim poštovanjem, a ispunjen nebrojenim zaslugama, usnuo je u Gospodinu, za koga se do kraja žrtvovao, 23. svibnja 1764.
Blaženim ga je proglasio Pio IX., koji prije nego postade papa, kroz nekoliko godina bijaše na čelu Pobožnoga društva svjetovnih svećenika svete Gale. Svetim ga je proglasio 8. prosinca 1881. Leon XIII. Relikvije su mu dugo vremena počivale u crkvi Santissima Trinitࠤei Pellegrini na podnožju njemu posvećena oltara. I u bazilici S. Maria in Cosmedin posvećena mu je jedna kapela. Godine 1940. svecu je posvećena velika župna crkva u koju su 23. svibnja 1965., za pontifikata Pavla VI., prenesene njegove relikvije. Sveti Ivan de Rossi divan je uzor za svećenike, pravi učitelj svećeničke gorljivosti, a i primjer za bolesnike pogođene padavicom. Bolest je težak križ, ali ne samo to, već i velika prilika za vježbanje u heroizmu. Tko se poput sv. Ivana de Rossija zna okoristiti tom prilikom, postići će veliku svetost.

Danas je Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik.