www.tebe-trazim.com • Pogledaj temu - Karl Rahner: "Teološki rječnik"

Pogledaj neodgovorene postove | Pregled aktivnih tema

Početna » Teologija » a) Dogmatika

Vrijeme na UTC [LJV]

Karl Rahner: "Teološki rječnik"

Moderatori: ita, Božja ovčica

Strana 1 od 3

[ 28 post(ov)a ]

Idi na stranu 1, 2, 3 Sljedeće

Prethodna tema | Sljedeća tema

Autor

Poruka

Timotej

Naslov: Karl Rahner: "Teološki rječnik"

Postano: 25 svi 2010 17:45

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

Na ovom topiku postat ću s vremena na vrijeme i prema potrebi određene članke iz Rahnerovog teološkog rječnika. Za početak evo nekoliko za Maroon:

EXTRA ECCLESIAM NULLA SALUS (lat. = izvan Crkve nema spasenja), princip formuliran od Origena i Ciprijana Kartaškoga i održavan u tradiciji, ne kaže da se »izvan« Crkve ne daje milost (DS 2429)**, nego: ona milost, koja je pojedincu za njegovo opravdanje konačno i u povijesti vidljivo bila trajno ponuđena Božjim samosaopćenjem u njegovom učovječenom Sinu, ostaje povijesno prisutna i opipljiva u *Crkvi, i ondje gdje se traži kao vidljiva, može se naći samo u Crkvi Isusa Krista (Pismo, sakrament, kršćanski život kao primjer), a ondje gdje ju Bog daje »izvan« Crkve, još je uvijek milost koja ima nutarnju dinamiku sa svojim povijesnim otjelovljenjem u Crkvi. Kad 2. vat. smatra da postoji mogućnost spasenja i za (nedužnog) ateista i politeista (GS 22; LG 16; AG 7), onda ne možemo ozbiljno sumnjati da svi ljudi trajno stoje pod milosnom ponudom Božjom koja se u njima realno ostvaruje (*spasenjska volja). Princip Extra Ecclesiam ... mora se dakle interpretirati polazeći od te obuhvatne vjerske nauke kao što je ovdje učinjeno.

DS - Denzinger-Schönmetzer (starije izdanje DH)

** Denzinger u člancima 2400-2501 donosi popis osuđenih Jansenističkih zabluda među kojima je i "29. Izvan Crkve se ne podjeljuje nikakva milost."

Maroon savjetujem da ih pročita sve jer će se bez ikakve sumnje prepoznati u mnogima od njih.

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 25 svi 2010 17:53

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

PREDESTINACIJA (lat. predodređenje) je vječna božanska voljna odluka koja se odnosi na nadnaravni konačni cilj duhovnog stvorenja (i shvaćena je ili tako da je pojmovno *reprobacija neka vrsta predestinacije uz predestinaciju za slavu, ili kao predestinacija za slavu suprotnost reprobaciji). Bog kao apsolutni temelj, koji svojim slobodnim činom svemu daje stvarnost, gleda svijet ne samo u njegovu hodu, nego ga mora htjeti da on postane; u tom htijenju on nije ničim određen osim svojom vlastitom mudrom dobrostivom slobodom (koja je nužno neshvatljiva i neopoziva). Stoga postoji neka predestinacija slave za ljude koji postaju (DS 1540 1565 1567; NR 809 833 835; Rim 8,29). Ukoliko se ona odnosi na cjelinu ljudskog spasenja (iz ćudoredne dobre odluke koju Bog omogućuje svojom djelotvornom milošću i iz slave koja otuda slijedi), ona ima slobodnu Božju ljubav kao jedini temelj. Ali kao takva želi ona slavu čovjeka kao ovisnu o njegovoj ćudorednoj odluci. Putujućem čovjeku je predestinacija, ovisno o pojedincu, nepoznata (*spasenjska sigurnost), ali predmet čvrste nade i molitve. Ta predestinacija ne uklanja slobodu stvorenja, njegovu odgovornost i dijaloško partnerstvo s Bogom, nego je upravo njihov temelj, jer Bog upravo hoće slobodno i njegov čin. Kad se predestinacija shvaća kao uklanjanje ljudske slobode u spasenjskom djelovanju, onda je heretički predestinacionizam (DS 529 621 sl 625 1556 1567; NR 824 835). Ne postoji nikakva pozitivna i aktivna predestinacija za grijeh. Takva je nespojiva i nužna za svetost Božju i njegovu sveopću volju *spasenja, jer grešnost grešnog čina kao manjak bića ne zahtijeva nikakvu pozitivnu božansku uzročnost. Bog ne želi grijeh, iako unaprijed zna za njega, pripušta ga i pozitivno hoće kaznu za njega kao posljedicu grijeha, a ne kao temelj svoje odluke da grijeh pripusti (DS 596 621 628 sl). Tajna odnosa između svemogućnosti Božje (koja uključuje predestinaciju) i samosvojne slobode stvorenja samo je nastavak (na razini djelovanja) tajne koegzistencije beskonačnog Božjeg bića s konačnim bivovanjem koje uistinu jest, dakle različito od Boga, i tako i upravo zato Bog ga nosi bez ostatka.

NR: J. Neuner - H. Roos, "Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehrverkündigung"

Zadnja izmjena: Timotej; 25 svi 2010 18:23; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 25 svi 2010 17:59

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

SPASENJSKA VOLJA BOŽJA. Prema izjavama Pisma radi se kod spasenjske volje Božje ne o nekom statičko nužnom svojstvu Božjem, nego o slobodnom osobnom »stavu« koji je jasno postao konačnim i neopozivim tek u Isusu Kristu u kojem je njezina povijest (*povijest spasenja) našla svoje ispunjenje. Svi imaju Otkupitelja (1 Tim 4,10), svi bivaju prosvijetljeni (Iv 1,29; 3,16 si; 4,12; 8,12; 1 Iv 2,2). Najjasniji je klasični tekst 1 Tim 2,1-6. Usp. i Mt 26,28 i par.; Mk 10,45; Rim 11,32; Mt 23,27; Lk 19,41. Iako Pismo tako slavi snažnu moć milostive volje Božje kojom su svi obuhvaćeni i koja premoćno »uključuje« grijeh (usp. Rim 5,17 sl; 11,32), ipak se ne izvodi posljedica neke *apokatastaze. Propovijed o sudu i u NZ ne dopušta čovjeku onu sigurnost koja bi nadvisila »čistu« nadu. Spasenjska volja Božja temelj je za *nadu kao takvu, jer se ona konkretno postiže samo činom nade. U skladu s tim može učiteljstvo tvrditi da je Isus Krist umro za sve ljude (Ispov. vjere); da Bog daje dostatnu *milost svima opravdanima da izbjegavaju svaki formalni (subjektivno) teški grijeh, ili da ga u *pokori svladaju, i da tako postignu svoje *spasenje (DS 1536 sl 1568 i dr.; NR 806 sl 836 i dr.). Bilo bi heretično vjerovati da je Isus umro samo za predestinirane (DS 2005; NR 875 i dr.), ili samo za vjernike, a da pogani, heretici itd. izvan Crkve nisu primili nikakvu dostatnu milost Kristovu (*extra Ecclesiam nulla salus; DS 2304 2425 2428 2865 sl; LG 16). O pitanju jesu li i kako su nekršteno umrla djeca (*limbus) uključena u tu spasenjsku volju Božju nema odluke crkvenog učiteljstva. Tek u univerzalnosti i suverenoj slobodi volje Božje očituje nam se tko je Bog u svojoj ljubavi (*reprobacija, *predestinacija). Ukoliko je nada utemeljena u eshatološkom spasenjskom događaju Isusa Krista, onda spasenje nije jedna od dviju mogućnosti, a druga bi bila propast kao mogućnost iste razine, između kojih bi sloboda stvorenja autonomno birala. Bog je vlastitom, suverenom djelatnom milošću već odlučio cjelinu povijesti slobode (koja sačinjava prostor slobodnog odlučivanja pojedinca) u korist spasenja svijeta u Isusu Kristu.

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 25 svi 2010 18:18

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

REPROBACIJA se naziva volja Božja koja se (i kad) zbog predviđanja konačnog 'ne' stvorenjske slobode (i samo tako: DS 623 sl 1567 2005; NR 835 875) odnosi na osudu nekog čovjeka i ostvaruje ju. Učenje o pozitivnoj i bezuvjetnoj reprobaciji koje bi logično prethodilo krivnji čovjeka i tako je ostvarilo, bilo bi heretički predestinacianizam. — *predestinacija, *spasenjska volja Božja.

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 25 svi 2010 18:21

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

SISTEMI MILOSTI nazivaju se spekulativni pokušaji da se shvati djelovanje *milosti Božje uz poštovanje *slobode čovjeka (tu spada: nauka o *Bogu, *grijehu, *istoč. grijehu, odnos *naravi i milosti, bit * nadnaravnoga, *stanja čovjeka, * predestinacija, *reprobacija i drugo). Najvažniji sistemi jesu *augustinizam, *banjezijanizam i *molinizam. Svi su oni dopušteni od crkvenog učiteljstva, ali se ne daje prednost ni jednome od njih. Temeljni problem nije riješio ni jedan na zadovoljavajući način. Tome je kriva prije svega biblijska teologija ranijih stoljeća koja je premalo odgovarala samoj stvari, i napast da se na način *gnoze (silogistički) prozre i proračuna neshvatljiva *tajna Božja. Zato ti sistemi milosti ne igraju više veliku ulogu u suvremenoj teologiji. Izjave koje je Bog dao o sebi i o čovjeku (kao iskustva) za koje se čini da protuslove jedna drugoj, bolje je da ostanu jedna pokraj druge kao izraz punine stvarnosti kojom čovjek ne može raspolagati. U našem slučaju mora se vidjeti daje neshvatljivost koegzistencije apsolutne Božje odluke i prave čovjekove slobode samo najviši slučaj neshvatljivosti koegzistencije apsolutnoga Božjeg bića i pravoga bivstva stvorenja, neshvatljivosti koja mora ostati trajna ako je Bog Bog. Takve izjave će se održati u slavljenju Božje milosti koja suvereno raspolaže i spašava i oslobađa za istinsku slobodu.

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 25 svi 2010 20:10

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

SIGURNOST SPASENJA pojam je reformatorske teologije i označuje tako čvrstu vjeru u opravdanje da se ta vjera ne može više pomiriti ni s kakvom sumnjom u konačno spasenje čovjeka. Katolička teologija naziva takvu sigurnost apsolutnom sigurnošću spasenja, a trid. sabor odbacio ju je (DS 1533 sl 1540 sl 1563 sl; NR 804 809 sl 831 sl), jer je sumnja u ono što je Bog zaista učinio u Isusu Kristu i sumnja u Božju opću *spasenjsku volju kršćaninu apsolutno zabranjena, ali to još ne isključuje sumnju u vlastito spasenjsko stanje. U vezi s tim kršćanin je upućen na to da ima praktičnu sigurnost spasenja »najčvršće nade«, a da istovremeno svoju konačnu sudbinu stavi u suverenu odluku milostivog Boga. Problem sigurnosti spasenja temelji se u širem pitanju odnosa *vjere i *djela, *nade, *sinergizma, *predestinacije. Katolička nauka time ne samo da se slaže s jasno izraženom praktičnom sigurnošću spasenja kod Pavla, nego se slaže i s drugim biblijskim izjavama prema kojima čovjek mora ostvarivati svoje spasenje u »strahu i trepetu« (Fil 2,12; 1 Kor 10,12; Heb 12,29).

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 25 svi 2010 20:23

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

STRAH BOŽJI. Religioznom *činu u kojem se čovjek kao stvor stavlja pred Boga u *klanjanju, pripada kao moment sveti »strah« pred apsolutnim, neshvatljivim i svetim Bogom, ukoliko se čovjek pred njim priznaje ovisnim bez ostatka i grešnikom. Taj strah ne znači suprotnost prema ljubavi u povjerenju, nego je moment same te ljubavi (i u nebu: DS 735), a to je karakterizira upravo kao ljubav prema Bogu: Boga upravo time priznajemo i ljubimo što priznajemo i ljubimo vlastitu apsolutnu razliku od njega. Budući da se tu radi o jedincatom odnosu, ne koristi mnogo da osvjetljujemo strah Božji iskustvom ljudskoga straha, užasa itd. Budući da prihvaćanjem vlastite stvarnosti priznajemo i vlastitu potrebitost spasenja, onda i strah za vlastito spasenje ni onda nije nešto ćudoredno manje vrijedno kad taj strah još ne izvire iz *ljubavi prema Bogu. Stav neke apsolutne ravnodušnosti, koja zaboravlja samu sebe i koja je bez straha, bila bi štoviše oholi umišljaj prema vlastitom spasenju i želja da se izjednačimo s Bogom koji je sam sebi dostatan i neugrožen. Strah za vlastito spasenje (DS 1533 sl 1541 1563; NR 804 810 sl 831; Mt 5,29; 10,28; Iv 5,14; Fil 2,12; Rim 11,20 i dr.), s obzirom na neshvatljivu *pravednost Božju, pripada time kao dalji moment punom pojmu straha Božjega. U skladu s tim pripada strah Božji u proces opravdanja (DS 1526 sl 1558; NR 796 sl 826), može biti ćudoredno opravdani motiv (kao timor simpliciter servilis, ropski strah) koji potiče na čin *kajanja (DS 1456 1558 1677 sl 1705 i dr.; NR 632 826 651 664 i dr.; *atricionizam). Naravno, gdje se plaši samo kazne Božje kao fizičkog zla za čovjeka i gdje se ostvaruje ćudoredna nevrijednost krivnje kao otpora protiv Boga i gdje se, dakle, ustraje u nutrini na toj krivnji (timor serviliter servilis, robovski strah), onda tu nema nikakvoga ćudorednog čina. Pa i ćudoredno opravdano kajanje iz straha, kao pripravna etapa u procesu opravdanja, tek onda dostiže svoj cilj (opravdanje) kad ono bude preoblikovano u personalnom činu i (ili) sakramentu i kad je integrirano ljubavlju prema Bogu u kojoj se Bog ljubi radi samoga Boga, i tako strah Božji postaje štovanje u ljubavi (timor filialis: DS 1677 sl; NR 651) tako da se Boga bojimo iz ljubavi, a ne da ga ljubimo od straha (sv. Franjo Saleški).

Vrh

Timotej

Naslov:

Postano: 29 svi 2010 11:10

Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala

PAKAO je pučki izraz za nepostizanje blaženog zajedništva s Bogom, i za one pozitivne kaznene posljedice koje izlaze iz stanja konačnoga osobnog odvraćanja od Boga i konačnoga osobnog protivljenja božanskom poretku stvorenih stvarnosti. Crkveno učiteljstvo utvrdilo je da pakao postoji, da ta kazna nastupa odmah nakon smrti (a ne tek na sudu) i da ona vječno traje. Izjave NZ u kojima se više pretpostavlja nego izričito govori o nekom posebnom mjestu kazne u slobodnom prihvaćanju kasnožidovskih predodžbi, trebaju se izlagati prema principima tumačenja apokaliptičnih i eshatoloških izjava u Pismu. To znači da takve izjave nisu reportaže o budućim događajima, kao da biblijski izvještaj govori polazeći već od budućnosti koja je nastupila, nego oni žele rasvijetliti sadašnji, prisutni život čovjeka pred Bogom. Dogma o paklu time izriče: ljudski je život ugrožen realnom mogućnošću vječne propasti koja se sastoji u tome što čovjek može slobodno raspolagati sam sa sobom i tako se slobodno uskratiti Bogu. Isus direktno izriče tu mogućnost čovjekovu kad upozorava na posljedice svojeglavog i sebičnog samo-zatvaranja (manjak ljubavi prema kojoj se sudi), u slikama koje su bile obične u ono vrijeme. On navješćuje ozbiljnost sadašnje situacije i značenje ljudske povijesti, on time odbacuje svaku lakomislenost (*apokatastaza) i svaku površnost u prosuđivanju odnosa između čovjeka i Boga. Ostvaruje li se zaista i u kojem opsegu ta mogućnost kod čovjeka (usp. *demoni), o tome nema nikakve objave niti odluke crkvenog učiteljstva. To bi se i protivilo smislu poruke o mogućnosti pakla kojoj nije stalo do informacije i zadovoljenja radoznalosti, nego do poziva na ozbiljnost i obraćenje. Na nama je da neproračunljivo priznajemo izjave o sili opće spasenjske volje Božje i o istinskoj mogućnosti vječne propasti jedne pokraj drugih, a da ipak ne tvrdimo da su obje u istoj mjeri snažne.

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Karl Rahner: "Teološki rječnik"

Postano: 08 sij 2012 20:02

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3439
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

ANTROPOMORFIZAM (grč. = izražavanje na ljudski način) jest primjena ljudskih načina ponašanja za opis Božje stvarnosti. Mnogo je primijenjen u SZ gdje se Bog prikazuje s ljudskim afektima, djelima pa i udovima (kajati se, smijati se, biti žalostan, srditi se, usta, nos, noge itd.) čime se prije svega (budući da dolazi još u pročišćenom načinu izražavanja proroka) treba približiti Bogu vlastita dinamika, a da se ne izbriše kvalitativni razmak između Boga i njegova stvorenja. Međutim, javljaju se teški problemi iz antropomorfno izraženog odnosa Božjega prema zlu i za teologiju Božje spoznaje. Doduše prenošenje je svakoga ljudskog pojma (koji je uvijek i konkretna predstava) na Boga neadekvatno, ali je svakom pojmu pred transcendencijom ljudskoga duha na Boga vlastita neka transparencija prema Bogu (analogija) koja omogućuje istinsku iako samo analognu spoznaju koja je uvijek usmjerena novim negacijama na Boga i u kojoj čovjek zna za svoje antropomorfizme i upravo ih time nadilazi u tajnu Božju. Povrh toga treba pripaziti, zbog slikovite povezanosti ljudskoga duha za opravdanje antropomorfizma, da Božje zahvaćanje u povijest mora biti potvrđeno pojmovima povijesnog iskustva i da takvi izričaji znače viši stupanj opravdanja antropomorfizma.

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Karl Rahner: "Teološki rječnik"

Postano: 09 sij 2012 23:10

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3439
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

APOKATASTAZA (grčki = ponovno uspostavljanje), u Pismu dolazi samo u Otk 3,21 o ponovnoj uspostavi rajskih dobara spasenja po Mesiji (u kasnom židovstvu, a Mk 9,21 pripisuje se Iliji, ali Mk 9,13 Isus tumači na Ivana Krstitelja u smislu priprave naroda za Mesiju), u kasnijoj teologiji ponovna uspostava cjelokupnog stvorenja (s grešnicima, s prokletima i demonima) u nekom stanju savršenog blaženstva (apokatastaza = posvemašnje pomirenje). Neku apokatastazu zastupali su (možda) Origen, (sigurno) Grgur Nazijanski, Grgur Niski, Didim Slijepi, Evagrije Pontički, Diodor Tarški, Teodor Mopsuestijski, Ivan Skot Eriugena, pojedinačni teolozi sred. i novog vijeka. Dogma: Pozitivno sigurna izjava o apokatastazi zabačena je od crkvenog učiteljstva kao heretička (DS 411 801 1002; NR 891919 905). Ta osuda mora se sigurno procjenjivati kao pozitivno ukazivanje na sposobnost odlučivanja i slobodu čovjeka i na zemaljsku neuklonivu otvorenost i ugroženost njegove situacije odlučivanja; negativno je time odlučeno da se ljudi nakon smrti ne mogu više obratiti. Kako će Bog realizirati svoj plan spasenja za ljude (spasenjska volja) koji je htio od početka kao konačan, hoće li neki, malobrojni ili mnogi zaista biti osuđeni, o tome ne daje Božja objava nikakve podatke. Kršćanska intencija nauke o apokatastazi može se realizirati u hrabroj teologiji nade.

Vrh

Strana 1 od 3

[ 28 post(ov)a ]

Idi na stranu 1, 2, 3 Sljedeće

Početna » Teologija » a) Dogmatika

Vrijeme na UTC [LJV]

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Idi na: