|
9. lipanj
Sveti Efrem Sirac, đakon i naučitelj
(† 373)
Sveti Efrem je živio u IV. stoljeću, u doba veoma oštrih vjerskih sukoba unutar Crkve, neprestane borbe protiv raznih krivovjerja, gotovo neprekidnog ratnog stanja između Rimskog i Perzijskog Carstva, kad je njegov rodni grad Nisibis često bio poprištem ratnih operacija. Crkva je njegova vremena bila u stalnoj borbi s moćnim protivnicima: poganstvom, doduše potisnutim, ali ne i uništenim, koje za cara Julijana Odmetnika pokaza opet svoju moć; astrologijom, koja je u Mezopotamiji od davnine bila jako uvriježena te i na kršćane veoma utjecala; gnozom, koja je naročito u Edesi – mjestu djelovanja sv. Efrema – zahvaljujući spretnom djelovanju Bardaisana († 222) i njegova sina Harmoniosa imala mnogo pristalica. Tim protivnicima izvan Crkve pridružio se i jedan veoma jak protivnik iz njezinih redova – arijanizam – osuđen doduše g. 325. u Niceji, ali nipošto i poražen. On je živio i uporno se širio. Preko obližnje perzijske granice dolazili su iz Perzije misionari manihejskog nauka i širili ga, stvarajući tako za kršćanstvo novu i stvarnu opasnost. Manijeva djela bila su prevedena na sirski i prema tome dostupna Efremovim zemljacima. Zlo je postajalo još veće kad je na perzijsko prijestolje stupio Efremov suvremenik, a ogorčeni neprijatelj i Rimskoga Carstva i kršćanstva Šapur II. (309–379). Nakon mnogih krvavih ratova Nisibis – Efremov rodni grad – g. 363., porazom Julijana Odmetnika, potpade pod Perzijance. Taj je događaj značio prekretnicu u Efremovu životu.
Upoznajmo, dakle, toga duhovnoga velikana koji je živio u jednom stvarno burnom razdoblju crkvene povijesti, i ne samo živio, već poput sjajne zvijezde u mrkloj noći zasjao. Efrem se rodio u gradu Nisibisu u Mezopotamiji. To je današnji Nusaibin u jugoistočnoj Turskoj. Nisibis je onda bio važna pogranična utvrda. Efremovi su roditelji bili dobri kršćani pa su u tom duhu odgojili i svoga sina, koji je ipak prema tadašnjem običaju kršten tek u 18. godini života. Nakon krštenja Efrem je neko vrijeme proveo kod glasovitog nisibijskog biskupa Jakova (303–338). I biskup Vologeses (346–361) izvršio je na njega snažan utjecaj.
Efrem doskora postade učiteljem na slavnoj teološkoj školi u Nisibisu, koja se naročito proslavila proučavanjem Svetoga pisma. Doduše, vrijeme za studij nije bilo baš pogodno, jer su grad Perzijanci tri put opsjedali. O tome nam pripovijeda sam Efrem u svojim Nisibiskim pjesmama (Carmina Nisibena). Efrem je bio čovjek izdržljiv pa je ustrajao u svom učiteljskom i spisateljskom radu i u veoma teškim i nepovoljnim prilikama. Nije se u svojoj djelatnosti dao zakočiti nikakvim nepogodama. Bio je prodoran i uporno je plovio protiv struje. U tim su prilikama nastali njegovi poznati Govori o vjeri.
Prije pada Nisibisa u perzijanske ruke, Efrem se povukao u Edesu, danas Urfa u Turskoj. Taj je grad imao bogatu kršćansku prošlost. U njemu je nastala vrijedna sirijska literatura, pisana u aramejskom dijalektu. Jedan je od otaca te književnosti baš sv. Efrem. On je u Edesi jedno vrijeme živio u jednoj spilji, najprije kao pustinjak, a zatim je počeo djelovati na teološkoj školi. U tom je gradu napisao velik broj svojih asketskih djela. Iako je živio prilično povučenim životom, u važnim je zgodama zahvaćao snažno i u život Crkve, tim više što je kao nadaren pjesnik, učenjak i duhovni pisac uživao velik ugled. Bio je samo đakon, no ipak neosporan autoritet.
U zimi g. 372/73. u Edesi je zavladala velika glad. Efrem se tada pokazao na djelu. Zauzeo se da namakne živežnih namirnica i da ih podijeli izgladnjelim siromasima. Taj ga je rad tako iscrpio da je mjesec dana nakon povratka u svoju pustinjačku spilju preminuo. Smrt se prema Edeskom ljetopisu dogodila 9. lipnja 373.
Efrem je najveći sirski pisac. Djela su mu sačuvana djelomično u sirskom izvorniku, starome armenskom, latinskom i grčkom prijevodu. Efrem se najviše bavio se proučavanjem i osvjetljavanjem Svetoga pisma. Napisao je tumač Diatesaronu ili Harmoniji četiriju evanđelja. Njegovo se opisivanje prave vjere temelji na Svetom pismu. S citatima Svetog pisma u pjesmi i prozi borio se protiv raznih krivih nauka svoga doba. Poznati gnostik Bardaisan svojim je pjesmama zaveo mnoge. Efrem, koji je bio daleko snažniji pjesnik, latio se istog oružja te je pjesmama pobijao gnostičke zablude. Kako su mu pjesme bile raširene i postale obljubljene među pukom, postao mu je baš na taj način velikim učiteljem, prosvjetiteljem i braniteljem od zabluda. U prozi je pisao za učenije slojeve.
Efrem se jednako borio i protiv astrologije, praznovjerja, što je tada bilo silno rašireno. Mnogi su vjerovali da iz zvijezda mogu čitati budućnost. Protiv toga, a i drugih praznovjerja, Efrem je pisao i na taj način sve to veoma pametno i obrazloženo pobijao. Svoju je spisateljsku sposobnost uperio i protiv manihejskih zabluda. I tako je u jednom burnom vremenu hrabro i zauzeto nastupao protiv svih nezdravih pojava i strujanja koja su zapljuskivala tadašnju Crkvu. Njegova se djelatnost nije ipak sva istrošila u polemikama s krivim naučavanjima, nego je nastojao i pozitivnim djelima, utemeljenim na Svetom pismu, izložiti zdrav kršćanski nauk. A protiv svih zala svoga vremena pokazivao je i na kršćanski asketski ideal. Živjeti prema Evanđelju najbolji je lijek protiv svih zabluda.
Brojni pjesnički tekstovi sv. Efrema ušli su u bogoslužje. Njegovim se tekstovima sirska Crkva i danas služi. Sirci su svome velikom pjesniku i teologu sv. Efremu dali časni naslov »Harfa Duha Svetoga«. On je i jedini svetac sirskoga jezika koga je Katolička crkva po Benediktu XV. proglasila svojim naučiteljem.
Sveti Primo i Felicijan, mučenici
U venecijanskoj bazilici Sv. Marka, uz druge umjetničke vrijednosti, nalazi se i veoma lijep mozaik svetih mučenika Prima i Felicijana. Najstariju i najpouzdaniju vijest o njima imamo iz Jeronimskog martirologija, koji ih spominje 9. lipnja, označujući da su bili pokopani uz Nomentansku cestu u Rimu. Rimski martirologij spominje grob svetih mučenika na Monte Celio. Onamo su za vladanja pape Teodora (642–649) bila prenesena njihova tjelesa i položena u crkvu S. Stefano al Celio. Tom je zgodom spomenuti papa dao izraditi mozaik, sačuvan i danas, na kojem su sveti mučenici prikazani kako stoje uz križ obučeni u vojničko odijelo. Ispod slike nalaze se ispisana i njihova imena. Kao što nam je ikonografija za poznavanje mnogih svetaca dragocjen povijesni izvor, tako je to i u slučaju ove dvojice mučenika.
Prema sačuvanoj pisanoj legendi, naši su sveci bili pohvatani u Rimu na zahtjev poganskih svećenika te predvedeni pred Dioklecijanov sud. Od njih se tražilo da žrtvuju Jupitru i Herkulu, što su oni odlučno odbili. Znali su dobro da se kao kršćani ne smiju klanjati lažnim bogovima i da je njihov Bog onaj o kome Mojsije napisa u Ponovljenom zakonu: »Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce! Napominji ih svojim sinovima! Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ« (Pnz 6,4–7).
Ispovjedivši vjeru u jednoga pravoga Boga, sveti su mučenici bili predani na bičevanje. I dok su okrutni udarci padali po njihovim leđima, oni su u srcu ponavljali svoje vjerovanje, moleći Gospodina da ustraju u ispovijedanju prave vjere. Gospodin im je u mukama dao snagu i oni dadoše svoje glave za vjeru. Dadoše ih u pravom smislu riječi jer su im bile odrubljene.
sv. Primo i Felicijan; bl. Ivan Dominici
Naše je narodno ime za Prima Prvoslav, a za Felicijana Srećko. Tko nosi ime kojeg od te dvojice mučenika, neka ima na pameti da je svjedočenje za vjeru najljepše svjedočenje, a za kršćanina stalna obveza.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
