www.tebe-trazim.com • Pogledaj temu

Pogledaj neodgovorene postove | Pregled aktivnih tema

Početna » Biblija » a) Biblijska zajednica na forumu Tebe tražim

Vrijeme na UTC [LJV]

Propovijedi

Moderatori: ita, Božja ovčica

Strana 19 od 28

[ 276 post(ov)a ]

Idi na stranu Prethodni 1 ... 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22 ... 28 Sljedeće

Prethodna tema | Sljedeća tema

Autor

Poruka

visnja

Naslov:

Postano: 15 lip 2010 06:07

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 15. lipnja 2010.
[ 15.6.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

1 Kr 21,17-29
Ps 51
Mt 5,43-48

Dragi prijatelji, zahvalni Bogu za ovaj novi dan, želimo poslušati liturgiju riječi kojom nam Gospodin i danas dolazi ususret. Uvijek u životu tražimo odgovore na razna pitanja. Tražimo smisao našega napornog rada i zalaganja. Znamo da smo toliko puta nezadovoljni jer nam ljudi pokazuju primjerom kako nije najzahvalnije biti dobar, pošten i pravedan. Nije moderno definirati pojam ljubavi prema bližnjemu, a pogotovo prema onima koje ne volimo.

Isus nam, na takvo razmišljanje, objašnjava što znači pravo ljubiti i biti u Božjoj ljubavi. ''Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja'. A ja vam kažem: 'Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.'''

Kad bismo trebali pronaći najradikalnije riječi u Evanđelju, onda bi to bile upravo ove koje se tiču ljubavi prema neprijateljima. Nije jednostavno pokazati ljubav prema onome koji nas progoni i uništava. Ako se za neku ljubav može reći da je herojska, onda je to sigurno ova o kojoj Isus govori na ovakav način.

Ove nam riječi otkrivaju tko je Isus, ali isto tako pokazuju tko može biti njegov učenik. I kad teoretski razmišljamo o ovim Isusovim riječima, magli nam se pred očima. Što onda reći kad ih trebamo provesti u stvarnost? Kako govoriti o takvoj ljubavi onima koji se smatraju kršćanima i vjernicima, a doživjeli su zvjerstva u svom životu i bili svjedoci najstrašnijih događaja nasilja u svojoj obitelji? Kako im reći da ljube svoje neprijatelje koji su im sve to učinili? Je li pošteno to od njih tražiti?

A odgovori? Tko će ih donijeti? Tko bi se usudio? Ima li ih uopće? Na sva ta pitanja ima samo jedan odgovor. Isus ga je dao u govoru na gori. Sve je drugo tlapnja i skretanje s prave teme.

Sreća je da možemo susresti ljude koji svojim životima žive upravo ove Isusove riječi. Oni su živi odgovor na pitanja koja se postavljaju u strašnim situacijama čovjekova života. Tim odgovorom ljubavi na mržnju i neprijateljstvo oni pokazuju da su pravi Isusovi učenici i da su ga razumjeli u onome što je najteže u njegovu evanđelju.

Razlog da se može takva ljubav vjerovati i konkretno živjeti nalazi se u riječima Isusovim '…Da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.'

Ako želim biti Božje dijete, onda moram nositi njegov život u sebi, moram živjeti njegovom ljubavi koja nema granica. Ljubiti one koji mene ne ljube, to znači živjeti Božjim životom, to znači Boga nasljedovati.

Vjerujem da nam je teško shvatiti ovaj Isusov zahtjev jer i mi nosimo ožiljke mržnje i neprijateljstva. Isusov jasni govor usmjeren je prema pravoj ljubavi i cilja prema vječnosti. To je cijena zbog koje se oprašta i ljubi. Stoga poslušajmo poziv iz današnjeg evanđeoskog odlomka: 'Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!'

Ovo nije indikativ, nego imperativ. Ne bilo koje savršenstvo, nego Božje. Ako isključujem samo jednoga čovjeka iz svoje ljubavi, moja ljubav nije savršena. Moram znati da Bog voli i toga čovjeka kojega ja ne volim. 'Ljubiti prijatelje, svi prihvaćaju, ljubiti neprijatelje samo kršćani!'

Blaženi Alojzije Stepiac opisao je svoje stanje i stanje izmučenog naroda u komunističkom režimu riječima: 'Vi ćete razumjeti kako je teško u tim okolnostima ljubiti krvavog i bezdušnog neprijatelja. Ali mi to ipak moramo i hoćemo, jer je zapovijed Kristova. Po čemu bismo inače bili bolji od naših tlačitelja? Zato često stavljam svećenicima na srce, da se ne dadu zavesti jadima i nevoljama, nego se rado i usrdno mole za neprijatelje.'

Ovaj dan je prilika da promislimo o Isusovim zahtjevima, da se pronađemo u Njegovoj božanskoj ljubavi i da, ohrabreni Njegovim riječima, oko sebe širimo ljubav koja nadilazi sve granice i uništava svako zlo.

Želim vam lijep dan i neka bude ispunjen pravom, Isusovom ljubavi.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 16 lip 2010 13:55

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 16. lipnja 2010.
[ 16.6.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

Pozdravljam vas, dragi prijatelji HKR-a! I ovog dana smo krenuli, kako mnogi znaju reći, u nove radne pobjede. Ovih nekoliko minuta posvetimo riječi Božjoj.

Matej nam danas ističe važno Isusovo upozorenje: 'Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.'

Ovo je temeljno načelo kršćanskog života. Pravednost ovdje znači dobra djela koja čovjeka čine pravednim pred Bogom. To je ono o čemu Isus odmah dalje govori u svojem govoru o milostinji, molitvi i postu. Isus ponovno ističe važnost unutarnjeg čovjekova stava i usmjerenja.

Kad nešto radim, ne idem za tim da zbog toga budem odmah nagrađen i pohvaljen. Ne smijem se bojati neuspjeha, prijekora, zaborava i nezahvalnosti. Zrela osoba prihvaća i neuspjeh kao nešto što spada na životni put. Bogu treba prepustiti vrednovanje i ocjenu.

Matej nam nadalje tumači na koji način treba pokazivati svoju pravednost i svetost: 'Kada dijeliš milostinju, neka ti ne zna ljevica što radi desnica. Tako i kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu. Kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti.'

Refren koji se ponavlja u ovom dijelu Isusova govora glasi: 'I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!'

Draga braćo i sestre! Bog vidi ono što je nevidljivo i što je skriveno očima drugih. To je najvažnije. Ponekad znamo reći: zar nitko nije vidio moje dobro koje sam učinio? Ima Netko čijemu oku neće promaknuti ništa što je dobro učinjeno kako god bilo maleno i neznatno.

'Gospodine, kad sam gladan, daj mi nekog čovjeka koji je gladniji od mene, da mogu s njime i dalje dijeliti.
Kad mi je hladno, daj mi nekog čovjeka kojemu mogu dati nešto od svoje odjeće.
Kad sam sam, daj mi nekoga koga mogu primiti k sebi.
Kad sam žalostan, Gospodine, daj mi nekoga koga ću moći utješiti.
Kad trebam nježnosti, daj mi čovjeka kojega mogu zagrliti.
Kad mi teret bude postajao pretežak, Gospodine, tada me optereti teretom drugih.
Daj da svagdje gdje susrećem ljude bude prisutna Tvoja ljubav.'

Dragi prijatelji, činimo djela milosrđa i Bog mira bit će s nama. Molimo redovito i iskreno. U molitvi ćemo pronaći ruku koja je jača od svih ruku i srce koje je veće od svih srdaca. Tada ćemo naći mir i snagu za nastavak hoda. Gospodin će nas ispuniti novim mirom i novom radošću.

Neka se to ostvari već danas. Gospodine, usliši nas!

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 17 lip 2010 06:27

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 17. lipnja 2010.
[ 17.6.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković
ČITANJA:

Sir 48,1-14
Ps 97
Mt 6,7-15

Često se pitamo: kako moliti? Čitamo knjige o molitvi, pohađamo seminare i opet na kraju kažemo da ne znamo moliti. Zato imamo pravo kad tvrdimo da su naše molitve naklapanja.

Isus nas upozorava da ne smiju biti takve. Ne volimo kad nam netko dosađuje pričajući istu priču bez kraja i konca. Takvi smo mi u molitvama. Ima dana kad smo možda umorni i kad ne možemo drugačije nego ponavljati naučene molitve. To su iznimni trenuci. Molitva nam treba izlaziti iz srca i takva je onda uvijek nova i uvijek svježa. Evanđelist nam danas govori o Isusu koji svoje apostole uči molitvu Očenaš.

Riječ 'Oče' podsjeća nas da smo sinovi Božji; 'naš' da smo udovi Kristova mističnog tijela, Božje obitelji, Božjeg naroda i da iz svoje molitve ne isključujemo nikoga. 'Koji jesi na nebesima' podsjeća nas da smo još na zemlji, na putu u Očev dom.

Božje dijete najprije iznosi tri molbe: 'Sveti se ime tvoje!' Svetost izriče Božje biće koje je iznad i izvan svega što nije Bog, koji je jedini Svet, i to u najvišem stupnju: triput Svet. Druga molba: „Dođi kraljevstvo tvoje!“ Kraljevstvo je novi poredak, novo stanje u kojem će svi priznati Božju vladavinu. Treća molba glasi: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“ Vršiti volju Oca bio je smisao i cilj Isusova poslanja i djelovanja. To mora biti i naše životno načelo.

Božje dijete upravlja sada Ocu četiri prošnje: 'Kruh naš svagdanji daj nam danas!' Kruh izriče sve ono što nam je potrebno za uzdržavanje života. 'I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim!'

'Dugovi' su naši grijesi, naša grešna prošlost što nas najviše muči i molimo Oca da nam otpusti dug. Uz jedan uvjet: 'kako i mi otpustismo dužnicima svojim'.

Ne smijemo 'kako' shvatiti na jednaki način. Između našeg duga Bogu i duga našim dužnicima postoji velika razlika. Samo Božje milosrđe nam otpušta grijehe, ali pod uvjetom da smo se mi već pomirili s našim dužnicima.

'I ne uvedi nas u napast!' Ovdje to znači kušnja koju Bog može i svojim miljenicima pripustiti. I Isus je bio kušan. Smisao izvornika je da nas Bog ne ostavi same u tom trenutku, da zbog svoje krhkosti padnemo u napast, da zaniječemo Isusa i tako zauvijek propadnemo.

I konačno: 'Nego izbavi nas od Zloga!' Može se shvatiti zlo koje je u nama kao izvor naših napasti ili Sotona, koji je od početka izvor zla u ljudskom svijetu.

Dragi vjernici! Molitva Očenaša je kršćanska molitva, škola molitve, uvod u razmatranje, oaza mira, utjehe i snage. Mnogi traže u molitvi ozdravljenje od svojih tjelesnih i duševnih bolesti i patnja. Doći ćemo do ozdravljenja, ako slijedimo svojega nebeskog Oca, ako i mi otpustimo prijestupke, uvrede i dugove svome bližnjemu.

Molimo i mi sabrano, pobožno i skrušeno, kako bi nas Otac nebeski prepoznao kao svoju ljubljenu djecu.

Očenaš…

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 19 lip 2010 05:08

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

PREPORUCAM SVIMA DA PROCITATE PA RAZMISLITE O OVOM CLANKU

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 19. lipnja 2010.
[ 19.6.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković
ČITANJA:

2 Ljet 24,17-25
Ps 89
Mt 6,24-34

Dragi prijatelji HKR-a. započnimo današnje razmišljanje molitvom.

'Gospodine, znam, potrebno mi je svaki dan vrijeme za Tebe. Daj mi snage da dnevno ostanem tih nekoliko minuta s Tobom! Daj mi snage da u tih nekoliko trenutaka stvarno susretnem i prihvatim Tvoju blagu riječ, Tvoj savjet, Tvoje oproštenje. Ne daj mi, Gospodine, da se umorim, daj mi da ostanem vjeran, svakodnevno uz Tebe.'

Ove subote Matej nam zapisuje Isusove riječi: 'Ne budite zabrinuti za život svoj.' Evo utješnih riječi za našu tjeskobnu svakidašnjicu. Zabrinuti smo, ponekad i previše. Ove Isusove riječi su kao melem na ranu. Isus ih potkrepljuje slikama iz života, stoga spominje ptice nebeske i poljske ljiljane. Govori o vrijednosti ljudskog bića. Isus traži od nas da unesemo nešto novo u svoju zabrinutost za sve ono što radimo. Tu ne smije biti nervoze i tjeskobe. One guše normalan život i unose nered u nj. Po Bogu je sve tako svrhovito i smisleno uređeno. U svemu možemo nalaziti Božje tragove. Isus nas poziva da i u pticama i u ljiljanima promatramo Božju čudesnost.

Što trebam najprije tražiti i za čime čeznuti? Moram uspostaviti ljestvicu vrijednosti. Svijet nam govori da najprije tražimo novac, sigurnost, bogatstvo, poznatost. Isus postavlja vrijednosti drukčije.

Najprije treba tražiti Kraljevstvo Božje i sve će drugo onda dolaziti na svoje mjesto. Kraljevstvo nebesko nadasve, pa tek onda ostalo. Isus upućuje da najprije osiguramo ono što je najvažnije. Zauzimanje za Božje kraljevstvo traži od nas upravo ozbiljnost u svakodnevnom životu. No ne smije biti tjeskobne brige za sutra. Treba živjeti vjerodostojno i ispravno sadašnji trenutak, onda je to najbolje jamstvo za mirno i sigurno sutra. Uostalom, nema li svaki dan dovoljno brige za sebe? I svakomu je danu dosta zla njegova!

Ovaj odlomak je osvjetljenje molbe Očenaša: 'Dođi kraljevstvo tvoje!' Moramo se prepustiti Božjoj providnosti i kad izgleda da je sve propalo. Moramo imati uvijek u svijesti da je život više nego hrana, tijelo više nego odijelo, 'biti' više nego 'imati'. Veličina i dostojanstvo čovjeka nije u onome što ima, posjeduje, nego u onome što jest – dijete Božje!

Braćo i sestre! Riječ Božja nanovo unosi radost i nadu u ljudsko srce. I mi nakon ove Isusove riječi imamo razloga za mir i spokoj. Gospodin se brine za nas. Želi da i mi vjerujemo u snagu Njegove ljubavi kojom nas u ovom svijetu predstavlja kao svoju sliku. Odgovorni smo za svijet u kojem živimo. Primjerom svojega života trebamo dati odsjaj Njegova lica. Današnji dan učvrstimo svoju vjeru Isusovim riječima: 'Tražite najprije Božje kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati!'

Želeći vam ugodan i lijep subotnji dan, završavam ovaj naš susret ovom molitvom:

'Isuse, primam Te u svoj život. Tebi želim pripadati. Vodi me, oblikuj me, učini me boljim čovjekom. Pozovi me natrag ako zalutam. Oslobodi me ludila ako sebeljubivo mislim, neka me obasja Tvoje sunce, da budem radostan. Budi moja ustrajnost u dobru. Objavljuj mi se uvijek iznova. Utisni u moju dušu svoj lik. Isuse, Tebi pripadam. Ne dopusti da propadne Tvoja svojina!

Hvala ti, Gospodine, što svojim riječima unosiš mir u moje nemire i sigurnost u moju nesigurnost. Daj da Tvoje riječi doista uzmem k srcu. Neka one budu moja sigurnost i moj mir!'

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 21 lip 2010 09:58

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 21. lipnja 2010.
[ 21.6.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić

ČITANJA:

2 Kr 17,5-18
Ps 60
Mt 7,1-5

Poštovani prijatelji, draga braćo i sestre!

Danas u svetoj misi za evanđelje čitamo Matejev tekst iz Isusovog govora na gori: 'Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?' Isus proziva licemjerje, a poziva na samokritičnost.

Odlomak iz Druge knjige o kraljevima, koji čitamo kao prvo misno čitanje, govori o padu dijela Izraelskog naroda pod asirsku vlast. Ponovno ropstvo posljedica je toga što su Izraelci prezreli Savez s Jahvom, koji ih je izveo iz egipatskog ropstva, i odbacili Njegove zapovijedi. Odbacili su temelj vlastite slobode.

Uvjeren sam da će jednoga dana naše vrijeme biti prosuđeno kao vrijeme sveprisutnog licemjerja. Jer ako je išta tako očito danas, onda je to nedostatak samokritičnosti. Nje nedostaje kako kod pojedinaca, tako i unutar različitih zajednica, društava, upravljačkih tijela, političkih stranaka, medija, itd. Svatko upire prstom u druge, a izbjegava suočiti se s vlastitim manama. Cinično manipuliranje dvostrukim mjerilima u međunarodnoj politici toliko je postalo uobičajeno, da je se više niti ne pokušava prikriti.

Kao primjer uzmimo samo Haaški sud ili politikanstvo oko pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Dvostruka mjerila gotovo su pravilo kada se u javnosti proziva Crkvu, kao primjerice kod vrlo agresivnog isticanja slučajeva pedofilije među katoličkim svećenicima, dok se ista u drugim društvenim slojevima gotovo ignoriraju. Istina se tako lako pretvara u laž i nepravdu kada se ona necjelovito primjenjuje. Umjesto da nas oslobađa, ona nas još više zarobljava i razjedinjuje.

Niti mi u crkvenim zajednicama nismo imuni na izbjegavanje samokritičnosti. Tako lako za svoje probleme prozivamo druge, a tako se teško suočavamo s vlastitim nedosljednostima. Trebali bismo biti odlučniji u prepoznavanju dvoličnosti u Crkvi. Bez obzira na to što je kod nas vjerojatno ima puno manje nego li drugdje u društvu.

Jer samokritičnost je jedini ispravan put u slobodu. To je prvi korak, koji je nužno napraviti da bismo mogli doživjeti istinski susret s Bogom i njegovim milosrđem. A onda da, iznutra očišćeni, možemo istinski susretati jedni druge i graditi zajedništvo. Samokritičnost, odnosno ispit savjesti i kajanje, prvi su čin autentičnog obraćenja.

Kako je teško sačuvati čiste oči! Kako je teško iznutra biti oslobođen, slobodno razlikovati dobro od zla, uvijek jednom te istom mjerom. Ta mjera trebala bi se rađati u osobnom susretu čovjeka i Boga utemeljenom na Božjoj otkupiteljskoj ljubavi, a koja se prema čovjeku ponajviše očituje u praštanju i milosrđu.

Da, Savez s Bogom, Savez beskrajnog Božjeg milosrđa koji je potvrđen krvlju Isusa, Jaganjca Božjeg, on traži od nas neprestanu budnost. Traži istinsku samokritičnost. Traži da se neprestano stavljamo pod lupu njegovih zakona i zapovijedi. Taj Savez treba nam biti sud i mjera kojom ćemo mjeriti svoju vremenitost kako bi se ona mogla uliti u božansku rijeku vječnosti.

Zato, ljudi, ne mjerite svojim mjerama. One će vam život pretvoriti u ropstvo krivim slobodama, lažnim pravdama i varljivim istinama. Život će vam biti tijesan i malen, kratak i uzak, lažan i nepravedan. Mjerite Božjim mjerilima. Božja mjerila istinski oslobađaju i rađaju za vječnost.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 22 lip 2010 09:31

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 22. lipnja 2010.
[ 22.6.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
ČITANJA:

2 Kr 19,9-11.14-21.31-36
Ps 48
Mt 7,6.12-14

Poštovani prijatelji, draga braćo i sestre!

Današnje misno evanđelje dio je Isusovog govora na gori. Sastoji se od nekoliko praktičnih uputa. Prva uputa je vrlo neobična i gruba: 'Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.'

U kulturi starog Izraela psi i svinje bile su nečiste životinje. Psi nisu bili omiljeni kućni ljubimci kao danas. Kretali su se u čoporima i bili vrlo opasni. Svinje također postaju strvinari, kada su prepuštene same sebi. Svinjsko meso za Židove bilo je strogo zabranjeno radi nečistoće. Nazvati nekoga svinjom ili psom imalo je vrlo uvrjedljivo značenje. I danas je, što se toga tiče, slično. U ovom kontekstu psi i svinje simboliziraju pohlepu, nerazumnost, bahatost i proždrljivost.

Ova Isusova poruka vrlo je gruba, ali i realna. Čovjek se, naime, vrlo lako pretvori u psa ili svinju. Vrlo lako postaje pohlepni strvinar koji prestaje birati što je dobro, a što nije. Uzima sve što mu dođe pod ruku. Gubi kriterije. Davati svetinje psima ili bacati biserje pred svinje znači obezvrijediti vlastitu svetinju i dovesti sebe u ponižavajući položaj.

Za današnje se vrijeme između ostalog može reći da nema osjećaja za sveto. Vrijednost čovjekovog standarda mjeri se njegovom kupovnom moći. Sloboda se mjeri 'oslobođenošću' od podlaganja zakonima i pravilima. Ta patološka potreba za nerazumnim trošenjem i raskalašenošću, zar to nije strvinarenje, duhovna proždrljivost?! Zar današnji svijet ne sliči na smetlište prepuno strvinara koji po kojekakvim avangardnim kazalištima, reality showovima, u svijetu zabave, u političkim borbama za vlast, kroz divlji kapitalizam, javne rasprave o slobodama i pravima čovjeka gaze bisere naše duhovne kulture jer im je jedini kriterij njihova proždrljivost. Današnji čovjek nije kadar prepoznati bisere, otkrivati pravu svetost života. Zaboravio je sa strahopoštovanjem klanjati se svetomu. Postao je pohlepan i pohlepa ga čini divljim. Gazi svetinje koje su ga othranile.

Nas svećenike posebno žalosti odsutnost poštovanja svetoga koja zna biti prisutna u slavljima vjenčanja, prvih pričesti, krizama, krštenja. Upravo je jezivo koji put prisustvovati misama u kojima sudjeluju ljudi koji niti ne žele razmišljati o svetosti mjesta i trenutka u kom se nalaze. Bilo je takvih trenutaka kada sam se na oltaru osjećao i ponižen i nemoćan. Upravo onako kako bi se osjećao gledajući svinju koja gazi biserje.

U javnosti je postalo već uobičajeno, gotovo znak prestiža, ponižavati istine i simbole kršćanstva i Crkve. To se cinično opravdava umjetničkim nadahnućima, slobodama govora, tolerancijom i pravima na drugačije mišljenje. Međutim, kako god to eufemistički pokušavali zakamuflirati, obezvrjeđivanje svetoga u dubini je znak da se čovjek srozao na razinu nečiste životinje.

Ruganje svetinjama oduvijek je bilo izazovno onima koji svetinja nisu imali. Vjerujem da je to radi nutarnje golotinje koja se pretvara u patološku ljubomoru prema onima koji su bogobojazni. Svaki čovjek duboko u sebi doživljava zov svetoga. Mi ne možemo sebe toliko odsvetiti, desakralizirati, pa da postanemo imuni na sveto. Zov za svetim, potreba za vlastitom svetošću, uvijek će ostati u dubini naše duše kao nasušna potreba. Zato onomu koji odbaci svetinje, one nužno postaju smetnja, izazov, provokacija. I kada netko obezvrijeđuje nečiju svetinju, to je duboko krik njegove nutrine za svetim koje jedino može čovjekovu dubinu nahraniti.

Stara izreka veli da onaj koji dobro razlikuje dobro i poučava. To znači da je prepoznavanje i razlikovanje temelj mudrosti. Znati uočavati razlike, prepoznavati što je dobro a što nije, to je sposobnost koju čovjek ima kao dar od Stvoritelja. No već u samom stvaranju čovjek se nije zadovoljio poštivanjem razlike između dobra i zla nego je pod utjecajem zmije zavodnice popustio napasti da sam prema svom nahođenju određuje što je dobro a što zlo, što je istina a što laž.

Uska su vrata i tijesan je put koji vodi u Život, kaže Isus dalje. I malo ih je koji ga nalaze!? Klanjanje Bogu, Njemu jedinome svetome, osposobljava nas prepoznati pravi put koji vodi u Život i daje nam snage da ga uvijek iznova izabiremo kao svoje životno opredjeljenje.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 23 lip 2010 06:26

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 23. lipnja 2010.
[ 23.6.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić

ČITANJA:
2 Kr 22,8-13; 23,1-3
Ps 119
Mz 7,15-20

Svako vrijeme ima svoje proroke. Bog uvijek ima svoje proroke. Mi smo uvjereni da je to danas Crkva. No i oni koji čovjeka hoće otrgnuti od Boga, koji ga na različite načine hoće učiniti robom svog tržišta ili tržišnom robom, i oni to čine preko proroka. I danas je tako bez obzira koliko netko mislio da nije.

Isusovo upozorenje o lažnim prorocima danas je zato vrlo aktualno. 'Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.''

Činjenica da Isus više puta slično govori daje ovoj temi posebnu važnost. On lažne proroke predstavlja kao lažljivce, lukavce koji pristupaju čovjeku u ovčjem odijelu, a iznutra su grabežljivi vuci. Bit će ih mnogo i mnoge će zavesti. Činit će velika znamenja i čudesa. Govorit će da dolaze u njegovo ime. Treba ih se zato čuvati.

Danas je dosta lažnih proroka. Ima ih u svim društvenim kategorijama. I nije ih uvijek lako prepoznati. Ima ih među novinarima, piscima, kolumnistima, političarima, zagovarateljima civilnog društva, investitorima, sportašima, glumcima, pjevačima, različitim karizmaticima... Neki od njih vjerojatno ni sami nisu svjesni kako su instrument u porobljavanju čovjeka. Vrlo vješto se znaju predstavljati kao prijatelji čovjeka, kao stručnjaci, karizmatici, iscjelitelji, sociolozi, filozofi, humanisti. Vole biti nekonvencionalni, nesputani institucionalnim strukturama.

Oni su tako navjestitelji novog doba, doba čovjekove tobožnje oslobođenosti od tradicija, od institucija, od religija, od svih predrasuda. A predrasuda je sve što njima ne odgovara. Promoviraju tako samosvjesna i slobodna čovjeka, čovjeka nesputane seksualnosti, čovjeka neograničenog na jedan narod ili kulturu nego građanina svijeta. Međutim pod krinkom oslobađanja čovjeka zapravo ga pretvaraju u nezasitnog potrošača, nekoga tko je bez kriterija i uvijek nečega željan. S čovjekovom pohlepom najlakše se manipulira.

Posebno su zavodljivi ''duhovni proizvodi'' koji se danas nude. S obzirom da smo kršćanske tradicije, jako je poželjno takvim proizvodima dodati i nešto od kršćanske simbolike. Neki će tako nuditi duhovno iscjeljenje, nutarnje oslobođenje, prosvjetljenje, nekakvu ''instant'' ili ''light'' duhovnost u kojoj je sve prilično lako dostupno. Međutim sve to čovjeku može trenutno dati duhovnu utjehu, ali ga prilično udaljava od onog odnosa prema Bogu koji mu može dati autentično iskustvo spašenosti.

U svemu tome je žalosno je kada se ti lažni proroci obuku u ovčje odijelo te ulaze u ovčinjak tobože dobronamjerno a zapravo su grabežljivci. Tada ih je najteže prepoznati. Tako je žalosno vidjeti kad pojedinci u Crkvi, svećenici, redovnici i laici bez razlike, popuste napasti zavođenja. Možda i nesvjesno, iz različitih razloga, radi pohlepe za bogatstvom, radi stjecanja moći, medijske pozornosti ili radi frustracija jer nisu ostvarili zacrtane ambicije, vrlo profinjeno služe zavođenju čovjeka nudeći mu slatkastu duhovnost, kratkoročna prosvjetljenja i ozdravljenja ili hraneći u njemu neutemeljivu kritičnost i buntovnost koju se olako proglašava pravom na vlastito mišljenje i opredjeljenje. Kult 'vlastitog mišljenja' i 'originalnosti pod svaku cijenu' pretvara se u jadnu izliku za popuštanje vlastitoj neobrativosti.

Isus nas uči da ih po plodovima prepoznajemo. Zbilja danas je potrebno dosta umješnosti i pronicljivosti kako bi se moglo prepoznati krive proroke. Ono po čemu ih uvijek možemo raskrinkati jest poslušnost. Oni sve mogu hiniti. Mogu se pokrivati kojekakvim slatkastim lijepo sročenim frazama. Vrlo vješto se znaju prilagođavati različitim trendovima, tumačiti čak i biblijske retke kako to njima odgovara. Mogu imati čak i neobične sposobnosti koje rado nazivaju karizmama i darovima. No ne mogu hiniti poslušnost. Jer poslušnost traži odricanje od sebe. Traži žrtvu. Poslušnost je plod istinske molitve. Bog nas upravo po poslušnosti Isusa Krista oslobađa. Krist je postao poslušan do smrti i zato ga je Bog preuzvisio da se na njegovo ime prigne svako koljeno.

Spasenje je plod poslušnosti. Vjera, ona prava, autentična, jedino iz iskrene poslušnosti Bogu, može izvirati. Poslušnost je tako najsnažniji znak istinskog nasljedovanja Isusa Krista. Sve ono što nije utemeljeno u poslušnosti, samo su lažni plodovi koji dobro izgledaju, zavodljivo mirišu te zamamno nude privid božanske mudrosti i slobode, no čovjeka uvijek na kraju ogoljuju i ispunjaju stidom radi kojeg bježi i od sebe i od Boga.

Čuvajte se lažnih proroka!

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 24 lip 2010 07:31

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 24. lipnja 2010., rođ. Ivana Krstitelja
[ 24.6.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
ČITANJA:
Iz 49,1-6
Ps 139
Dj 13,22-26
Lk 1,57-66.80

Danas slavimo svetkovinu Rođenja svetog Ivana Krstitelja. Sam Isus o njemu kaza da između rođenih od žene ne usta veći od njega. Ima li već pohvale? Tu činjenicu Isus odmah koristi nama za pouku. ''A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!'' (Mt 11,11)

Što je to što Ivana čini tako velikim da je od samoga Isusa zaslužio ovakvu pohvalu? Odgovor ne treba tražiti među činjenicama oko Ivana: u bogobojaznim roditeljima, u čudesnosti njegova začeća i rođenja. Naravno, sve to odigralo je važnu ulogu u njegovom sazrijevanju. No pravi odgovor na pitanje o Ivanovoj veličini krije se u samome Ivanu. Krije se u njegovom odnosu prema Bogu, prema vlastitom životu, prema svom proročkom pozivu i prema ljudima koji su ga okruživali. Tu je Ivan zbilja velik. Evanđelist Luka nas izvještava da je rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji. Molio i postio. Otkrio je svoje poslanje i vrlo se ozbiljno pripremao za nj. (Luka vrlo slično opisuje Isusovo odrastanje.)

Ivan je bio čovjek potpuno otvoren Božjem nadahnuću. Bio je mistik. Vidio je jasno svoju misiju Mesijinog preteče. Kada je Isus došao, Ivan u njemu prepoznaje Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Svoje učenike šalje da idu za njim. Govorio je: ''On treba da raste a ja da se umanjujem.''(Iv 3,30) ''Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.''(Lk 3,16)

Teško je naći snažniji primjer poniznosti i poslušnosti Bogu. Uzmimo pri tome u obzir da je Ivan bio izvanredno popularan. Mnogi su ga držali za Mesiju. Hrlili su iz svih krajeva gdje su živjeli Židovi do Judejske pustinje da ga slušaju. Vlasti su u njemu gledale suparnike pa čak i potencijalnu opasnost od pobune. Zamislite da je bio pohlepan, opsjednut svojom karizmatičnošću pa sve to htio iskoristiti za sebe. Da je one koji su ga proglašavali mesijom poticao u stvaranju kulta ličnosti i legende o sebi; da je naplačivao svoje usluge; da je unovčio svoju popularnost i karizmu. Gdje bi mu bio kraj? Mogao je, ali nije! Da jest, onda zasigurno ne bi bio dobio ovakvu pohvalu od Isusa. Slavili bi ga ljudi. Ali jao onima koje ljudi hvale, kaže Isus. Tako oni čine lažnim prorocima. (usp. Lk 6,26) ''Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.'' (Lk 10,20). Ivan je to dobro znao. Prihvatio je to kao svoj životni program, kao nagradu za vjernost.

Danas se susrećemo s pravom poplavom kojekakvih proroka, vizionara, iscjelitelja, onih koji hoće tobože čovjeka spasiti, nuditi mu neko ozdravljenje ili prosvjetljenje. Zanimljivo je kako se to uglavnom odnosi na zdravlje, na bijeg od životnih izazova, stresova i problema, kako se odgovornost za nesreću perfidno prebacuje na druge... Skidanje uroka, gledanje u budućnost, proricanje sve je to postalo očito vrlo unosan posao. Zato nam je lik Ivana Krstitelja i Isusovo priznanje, koje mu je uputio, vrlo u snažna poruka, pravi znak s neba.

Čovjek danas nadasve treba nadu. Ta nada ne smije biti lažna. Ne smije biti zasnovana na nekim našim ljudskim silama. Ne smije biti motivirana izbjegavanjem žrtve. Ne smije se oslanjati na emotivni zanos, na prividno obraćenje, koje zna više biti bijeg od života nego li njegovo prihvaćanje. To više sliči onom zrnu što pada u kamenito tlo. Brzo izraste ali se i brzo sasuši jer nema jakog korijenja. Nada mora biti utemeljena na Božjim obećanjima.

Današnji čovjek izgubio je potrebu da moli i posti. Ponaša se kao da duhovnu utjehu može kupiti poput kakvog proizvoda. Treba zato nekoga tko će mu govoriti da se obrati, da se pripremi za susret, da poravna putove i ispravi krivudavosti. A to može autentično učiniti samo onaj koji svoj proročki poziv sam doživljava kao svoje oslobođenje. Onaj koji se trudi rasti i jačati duhom. Onaj koji u pustinji, u osami vlastitog srca, gradi svoj osobni odnos s Bogom u poslušnosti i poniznosti. Ivan je takav bio. Zato je velik i zato nam je primjer.

Ivanov lik nam poručuje: bit ćemo veliki ako smo Bogu odani, ako sve što jesmo i što činimo, jesmo i činimo kao svoje poslanje od Boga s nakanom da ljude upućujemo na pravoga Spasitelja Isusa Krista; na njega koji je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 25 lip 2010 06:11

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 25.lipnja 2010.
[ 25.6.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
ČITANJA:
1 Kr 25,1-12
Ps 137
Mt 8,1-4

Danas u misnom evanđelju čitamo o ozdravljenju čovjeka gubavca. U oči upada poniznost tog jadnika pred Isusom. ''Učitelju, ako hoćeš, možeš me očistiti'', kaže on. On čak i ne traži da ga Isus očisti, nego veli: ''ako hoćeš''. Gubavci su radi zaraznosti svoje bolesti bili izolirani, praktično izopćeni iz društva. Bili su ljudi bez društvenog statusa i dostojanstva. Ljudi tog vremena često su gubu tumačili kao kaznu Božju za grijehe. To je dodatno pojačavalo jad ovih ljudi. Ozdraviti od gube značilo je zadobiti natrag dostojanstvo čovjeka.

Mnogi su od Isusa očekivali čudesa. Neki su čak zahtijevali čudo kao uvjet da bi mu povjerovali. Takvi su ostajali bez uslišanja. Zato su ga razočarani napuštali. Očito da čudo nije Isusovo oružje protiv sumnje ili nevjere. Bog ne želi čovjeka prisiljavati na vjeru. Čudo je u stvari nagrada onima koji vjeruju, koji se ponizno i sa zahvalnošću Bogu klanjaju. Bog uslišava one koji su spremni prihvatiti Božju volju, a ne one koji bi samoga Boga htjeli podjarmiti svojoj volji.

Fasciniranost današnjeg čovjeka čudesnim, spektakularnim, njegovo gotovo histerično nastojanje da doživi nekakvo ekstatično iskustvo, iscjeljenje koje bi ga oslobodilo žrtve i križa, napose je znak da čovjek ne zna u poniznosti se staviti na raspolaganje volji Božjoj. Pa Bog ako hoće, neka me ozdravi. A ozdravit će me sigurno. Ne možda od tjelesne bolesti, ali će sigurno dati mojoj duši nadu da mogu strpljivo i sa zahvalnošću nositi svoju bolest kao svoj križ. Kad čovjek pred Bogom nije ponizan, onda sigurno neće doživjeti da ga Bog čisti.

Ono što na prvi pogled može biti neobično jest Isusov prilično odriješit nalog da gubavac o tome ne govori drugima. 'Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.' Ovo nije prvi put da Isus tako reagira. Napose je tako činio u prvom razdoblju svog javnog djelovanja kada je izrazito bio popularan i slavljen radi svega što je činio. Još je manje govorio o svom božanstvu. Za sebe je koristio izraz Sin čovječji. Tek pred samu muku, uzlazeći u Jeruzalem, počeo je otvoreno govoriti o sebi kao Spasitelju. Ali je istovremeno otvoreno govorio o svojoj muci i smrti, o žrtvi na koji je pozvan od Oca. I tu je već kod samih apostola naišao na otpor. Bili su zbunjeni i nisu ga razumjeli. Neki su ga pokušali odgovarati od križa. Gotovo je groteskno da se Isus prvi put otvoreno priznao Sinom Božjim pred razjarenim Velikim vijećem kad je bio zarobljen, a kraljem pred Pilatom ponižen s krunom na glavi.

Opravdano je zato postaviti pitanje: zašto je Isus tako postupao? Zašto je branio da ga se slavi i hvali dok je činio čudesa, a kada je bio pred mukom onda je otvoreno govorio o svom božanstvu.

Isus nije htio da bude ljudima šarlatanski čudotvorac, gotovo klaun, koji bi po narudžbi rješavao njihove probleme umjesto njih, ozdravljao ih i činio im život lakšim i podnošljivijim. On hoće u ljudima probuditi vjeru u spasenje. Ono spasenje koje on od početka naviješta, svjedoči i predoznačuje. Njegovo spasenje je vječno. Ono se treba prepoznati i prihvatiti u slobodi kao poziv na nutarnje obraćenje, kao poziv na vjeru. Kraljevstvo Božje se postiže nasljedovanjem Isusa, žrtvom, neprestanim obraćanjem, uzimanjem i nošenjem križa. Sve ono što bi na bilo koji način to moglo ugroziti, pa i iskrivljena veličanja Mesije, on odlučno odbacuje.

Uz upozorenje da nikomu ništa ne govori Isus ozdravljenog gubavca šalje da prinese žrtvu kako je propisao Mojsije. Isus hoće da ozdravljeni svojom zahvalnošću prema Bogu svjedoči čudo novog života kojeg je dobio. Zahvalnost je pravi stav čovjeka prema Bogu. Jer svi smo mi na svoj način gubavi radi vlastite grješnosti. Treba nam Bog da nas ozdravi, da nam vrati dostojanstvo. Treba nam njegovo čudo.
A što je čudo? Čudo nije premještanje brda, pretvaranje vode u vino, ozdravljenje od tjelesnih bolesti, hodanje po vodi. Čudo je otvaranje očiju da vidimo što sve Bog čini radi nas i radi našeg spasenja. Čudo je doživjeti susret s Bogom, cijeli svoj život, svu svoju stvarnost gledati i primati kao dar od Boga i zahvalno se klanjati.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 26 lip 2010 13:16

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 26.lipnja 2010.
[ 26.6.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
Čitanja:
Tuž 2,2.10-14.18-19;
Ps 74,1-2.3-5.5-7.20-21;
Mt 8,5-17

Isusov sunarodnjaci Židovi bili su vrlo ponosan narod. Svoj ponos izražavali su isticanjem da su potomstvo Abrahamovo, da su sinovi proroka i Saveza, da su Izabrani narod koji ne robuje idolima. Mnogi su se toliko ''uljuljali'' u tom ponosu da su naivno vjerovali kako je sama pripadnost Izabranom narodu dovoljna za spasenje. Već je Ivan Krstitelj, čiju smo svetkovinu rođenja prekjučer slavili, u svojim propovijedima doveo u pitanje takav stav. Govorio je da je potrebno donositi plodove obraćenja.

Sam Isus je na različite načine govorio o nužnosti osobnog obraćenja. 'Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.'' (Mt 7,21) ''Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu!'' (Mt 3,9) govorio je. Jasno je davao do znanja da je Bogu svaki čovjek mio. Kraljevstvo nebesko je univerzalna stvarnost te nije ničiji privilegij bez obzira na nečije porijeklo, kulturu, spol, stalež... Spasenje se rađa u intimnom odnosu čovjeka i Boga. U tom odnosu čovjek vjerom sluša Božju riječ i živi je kao spasonosnu. Isus tako naviješta nebesku gozbu u kojoj će jednak udio imati svi bez obzira s koje strane svijeta dolaze. Jedini kriterij po kojem se nebesko zajedništvo može dobiti jest vjera, čista i osobna vjera. Sve drugo: čovjekovo naslijeđe, pripadnost, kultura, znanje, sve to treba biti samo pomoć da se lakše i istinitije Bogu u vjeri obratimo.

Današnje evanđelje donosi nam izvanredan primjer vjere koja je samoga Isusa zadivila. To je vjera jednog rimskog satnika. Kad je Isus došao u Kafarnaum, taj satnik mu pristupa i moli ga da pomogne njegovom sluzi koji leži u strašnim mukama. Isus je htio odmah poći k njemu doma. No satnik ga od toga odvraća riječima: 'Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: `Idi!` - i ode, drugomu: `Dođi!` - i dođe, a sluzi svomu: `Učini to` - i učini.'

Satnik upravo ovim riječima pokazuje svoju uvjerenje da je Isus netko tko ima božansku moć. On mu vrlo ponizno, čak bez izričitog traženja ozdravljenja, iznosi svoju muku. Uspoređujući Isusov autoritet sa svojim jasno aludira na božansku snagu koja jedina može čovjeku pomoći u bolesti i patnji.

Isus je toliko dirnut satnikovom vjerom da ga samim Izraelcima stavlja kao uzor. 'Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.'' Satniku je pak uzvratio: ''Idi, neka ti bude kako si vjerovao!'' Očito je da je Isus u Kafarnaumu teško nailazio na odgovor vjere. Iako su imali objavu, teško su ga kafarnaumljani prepoznavali kao Mesiju. A barem tu je učinio mnoga znamenja. Prije je u nj povjerovao jedan stranac nego li njegovi. I još k tomu časnik rimske, porobljivačke vojske. U jednoj drugoj zgodi Isus je čak prorokovao propast Kafarnauma. Bio je vidno zapanjen njihovom nevjerom koju su jednako pokazivali prema Ivanu Krstitelju. 'I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti!'' rekao im je Isus. ''Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas.'' (Mt 11,23)

Mi danas u svakoj svetoj misi izgovaramo ove riječi s razlikom što umjesto ''sluga moj'' izgovaramo ''duša moja''. Činimo to kao neposrednu pripravu za svetu pričest u kojoj se otajstveno hranimo Kristovim tijelom, koje nam je zalog vječnog živoga. Ove su riječi trajni spomen na uzor vjeru ovog satnika, koja je, evo, samoga Isusa zadivila.

Izgovarajmo ih zato i mi s takvom vjerom. Svaki put! S vjerom u Božja obećanja. Pa će i nama biti onako kako vjerujemo. Čovjek zbilja samo od vjere može istinski živjeti!

Vrh

Strana 19 od 28

[ 276 post(ov)a ]

Idi na stranu Prethodni 1 ... 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22 ... 28 Sljedeće

Početna » Biblija » a) Biblijska zajednica na forumu Tebe tražim

Vrijeme na UTC [LJV]

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Idi na: