|
Buđenje za stvarnost
[ 2.7.2010 ]
Autor: Anton Šuljić
Nije rijedak slučaj sresti čovjeka koji ne živi u sadašnjosti i u stvarnosti ovoga živoga već je u nekakvim projekcijama, izmaglicama i nestvarnim svjetovima. Ako smo iskreni, priznat ćemo i sami sebi da smo, barem određeni dio svoga života i sami živjeli u iluzijama i nekako bili isključeni iz stvarnosti. Je li Vazmeno vrijeme, vrijeme dakle u kojem slavimo Kristovo uskrsnuće, još jedan takav bijeg u nestvarno? Da bi se odgovorilo na to pitanje nužno je poći od iskustva vjere.
Vjera bez iskustva može biti humus za izmaglice, no vjera koja je proživljena i utjelovljena u iskustvo, posve je nešto drugo. Štoviše, moglo bi se reći da onaj tko doživi Boga posve postaje budan i živi u stvarnoj sadašnjosti i u stvarnome životu. A buđenje je, tvrdi C.G. Jung, uvijek bolno. Da se ne bi susreli s boli, mnogi ljudi ne žele takvo buđenje – i često ostaju u vjerskim iluzijama. No, čini se da je nemoguće probuditi se na pravi život, za prave vrijednosti, a tako i za vječnost, ako se ne prođe kroz bol. Bol je put buđenja. No, to buđenje nije nešto što sami sebi možemo darovati. Buđenje dolazi iz drugog, velikog – najvećeg izvora.
Buđenje je božanska kategorija. Valja primijetiti da se Isusovo uskrsnuće dogodilo baš nakon teških boli, strašne muke i same smrti. Zanimljivo je da Novi zavjet za pojam uskrsnuća upotrebljava grčku riječ egeiren ili egerte što znači probuditi, uspraviti, podići, ali i ustati, uspraviti se. Ima grčki jezik još jednu riječ za uskrsnuće – anastasis koja znači aktivno ustati. Taj se izraz nekako više udomaćio u katoličkoj teologiji. Ipak, budući da izraz egeiren u prvi plan stavlja Božje djelovanje, valjalo bi ponovno naglasiti njegovo značenje pa i suvremenost, budući da se njime izriče ono što traži, a dijelom i nalazi, i dobar dio naših suvremenika. Bog je, dakle, Isusa probudio od smrti. Očeva je konačna volja i inicijativa došla na kraju toga tunela patnje kao nužnog preduvjeta za buđenje na život. A tu smo već na području mistike.
Indijski isusovac Antony de Mello misli da je mistika buđenje za stvarnost. Mistika ne govori samo o prosvijetljenima, koji su bili potpuno prožeti Božjim svjetlom, nego i o probuđenima, budnima o ljudima koji su se na svome duhovnom putu oslobodili iluzija koje su stvorili o svome životu. Budući da su susreli Boga, postali su, kaže on, budni. Sam Bog ih je probudio, prodrmao ih je da se probude. Jedan od vodećih njemačkih teologa prve polovice 20. st. Romano Guardini pripovijeda da je u mladosti živio gotovo ispod pokrivača, u nekom svome svijetu, izvan realnosti. Tek u vrijeme studija probudio se i suočio sa stvarnošću. Upravo to suočenje sa stvarnošću mnogima je bolno pa radije biraju hod u fikcijama, u snovima i izvan realnoga svijeta. Vjerovati u Isusovo uskrsnuće podrazumijeva život u budnosti. Bog je kadar čovjeka probuditi iz sna.
A mnogo je vrsta snova iz kojih bi se bilo nužno probuditi. Primjerice sigurnost. Gradeći svoju sigurnost i postavljajući je u naše vlastite moći, kad-tad susrest ćemo se s kulom od karata koja se odjednom sruši. Buđenje i ne može biti drugo nego bolno. Bijeg od stvarnosti, kojeg pokazujemo bjesomučnim traženjem zabava, zatvaranjem očiju pred problemima i nekom vrstom sna kad nam je neugodno, nepriznavanjem vlastitih pogrešaka i gradnjom svojih nedodirljivih uspješnosti, savršenosti i ljepote - sve je to mnogima od nas put u snove, fikcije ili projekcije o nekoj sanjanoj budućnosti o čemu u svojoj pjesmi Mrtva luka krasno pjeva Dobriša Cesarić. Isusovo je, dakle, uskrsnuće jasni poziv na buđenje za ovaj život s težinama, s mukama i s neriješenim pitanjima – ali i na jedini život u čijim se mukama krije buđenje koje nas i s ove i s one strane može potvrditi kao ljude velike nade i velike vjere. Tko je god osjetio bol i strah i hrabro se suočio sa životom znat će da je već i ovdje doživio prosvjetljenje i buđenje. Tako nam Bog daje dokaz o svojoj konačnoj ljubavi. I puno malih uskrs prethodi onome velikom i konačnom – jedino važnom.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
sad kužim 
