|
4. srpanj
Sveta Elizabeta Portugalska
(1271–1336)
Kod opisivanja života nekih svetaca čovjek poželi da je pjesnik pa da pjesničkim jezikom opjeva svu ljepotu svetačke duše. U te bih svece, svakako, ubrojio i svetu Elizabetu, portugalsku kraljicu, veliku kršćansku mirotvorku, vjernu ženu nevjernoga muža, majku siromaha.
Elizabeta se rodila g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.
Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te podržavao nezakonite i grješne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.
Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.
U vezi s kraljevim preokretom pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost. Neki je paž bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paža je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.
Ovo dalje nije legenda već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo. Bilo je to godine 1325.
Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se umorna te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu.
Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svečano svetom. Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci te ondje gdje među ljudima postoji jaz graditi mostove. Na ljudsku gledajući njezin je život bio veliki »torzo«, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti. Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišanja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnogo boli.
Sveta Berta († 725)
Danas se u francuskoj biskupiji Arras slavi blagdan Svete Berte, rekluze. U srednjem su vijeku rekluze bile žene koje su živjele posve odvojene od svijeta, neke od njih čak zazidane u ćeliji bez vrata, jedino s prozorčićem kroz koji su dobivale potrebnu hranu i piće. U našim je stranama najpoznatija rekluza bila blažena Hozana Kotorka. Kako je tada u javnom životu vladao kršćanski mentalitet, mnogi su gradovi željeli da u svojoj sredini imaju kao Bogu posvećenu dušu bar po koju rekluzu koja će za grad moliti i činiti pokoru. Pobožni su se pak ljudi brinuli da takvim osobama priskrbe ono najosnovnije za život.
Sveta Berta, rekluza, bila je kćerka franačkoga grofa Rigoberta. Udala se za nekog velikaša Sigfrida, kome je rodila pet kćeri. Poslije smrti muža, ostavši udovica, sa svojim dvjema starijim kćerkama: Deotilom i Gertrudom, stupila je u samostan Blangy, koji je sama bila osnovala g. 686. Izabrali su je za opaticu samostana, no ona taj izbor što iz poniznosti što iz želje da živi kao jednostavna rekluza, nije prihvatila. Život je provodila povučeno, moleći, posteći i spremajući se za vječnost. Umrla je g. 725., a relikvije su joj g. 825. prenesene u Erstein kod Strassbourga. Razlog je prijenosa bila navala Normana koji su iza sebe ostavljali pustoš. Kad su prestale normanske provale, g. 1032. tijelo je svete Berte natrag preneseno u Blangy, koji je u međuvremenu postao benediktinski samostan.
Već ta briga za svetičine posmrtne ostatke pokazuje koliko su je štovali i koliki je ugled u puku uživala. Ona je, kao i tolike druge svete žene i majke, živjela najprije u braku, a zatim u redovničkom staležu, proslavivši i posvetivši tako i jedan i drugi način života. Sveci su bili snalažljivi jer su bili sposobni da u svim prilikama ostvaruju svoj svetački ideal – ono što je volja Božja, a to je naše posvećenje.
Sveti Ulrich, biskup (890–973)
U svijetu hagiografije sveti je Ulrich poznat kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem X. stoljeća papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila god. 993. u Lateranskoj bazilici, kad je Papa proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulricha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrich, biskup, uvijek može slaviti kao svetac. Oko te kanonizacije radio je treći Ulrichov nasljednik na augsburškoj biskupskoj stolici biskup Liutolf. Inače je Ulrich odmah nakon smrti bio općenito štovan kao svetac.
Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetoga biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulricha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga, mjesta za hodočašća iz cijele biskupije, ali i izvan njezinih granica. Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulricha i sv. Afre u Augsburgu. Koliko je sv. Ulrich bio popularan i štovan svetac svjedoči jedno pismo monaha Otloka iz St. Emmerama iz g. 1050., u kojem stoji da miomiris svetosti svetog Ulricha struji kroz cijeli kršćanski svijet. U kasnom srednjem vijeku sveti je Ulrich bio često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac. On je već za života bio poznat i ljubljen kao pravedan i blag čovjek, kome se mogao svatko bez straha približiti, pa je i kasnije kao svetac za puk postao privlačiv svetački lik.
Ulrich je po rođenju pripadao plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske g. 890. u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture. Ondje ostade do g. 908. Zatim je godinu dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Njega je naslijedio na biskupskoj stolici Iltin, a njegov će nasljednik biti Ulrich, koji će biskupovati pedesetak godina. Njegovo je biskupovanje prorekla sveta Viborada. Ulrich je kao augsburški biskup bio u svakom pogledu revan duhovni pastir, dobar upravitelj i u duhovnom i u materijalnom pogledu, čovjek sveta života, koji je i sam veoma strogo živio.
Vjerojatno je dobrota svetoga biskupa postala tako popularna i zbog njegove velike ljubavi i dobrohotnosti prema siromasima. Ti su osjetili njegovu darežljivu ruku. Ulrich je bio i veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je g. 968. osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao uslijed provale Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši hametom 10. kolovoza 955. glavninu mađarske vojske. I Ulrich se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.
Ulrich je bio uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći vršiti svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja. Ulrich je nastupio i kao mirotvorni posrednik između careva buntovnoga sina, a švapskoga vojvode Liudolfa, koga je pomirio s ocem.
Godine 972. Ulrich se našao u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. godine. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena. Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Sveti Ulrich je napisao nekoliko biskupskih poslanica, ali su se, na žalost, sve izgubile.
Osim u Augsburgu sveti se Urlich svečano slavi i u Ivreji u Italiji, gdje je na svom trećem putovanju u Rim godine 971. uskrsnuo mrtvoga dječaka. Ondje mu je već koncem X. stoljeća bila podignuta crkva, kasnije posve preuređena. Svetog Ulricha zazivaju u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
