www.tebe-trazim.com

Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 11. srpnja 2010.
[ 11.7.2010 ]

Pripremio: fra Ivan Bradarić ČITANJA:

Pnz 30, 10-14;
Ps 69;
Kol 1, 15-20;
Lk 10, 25-37


Milosrdna ljubav

Jednostavnost ove prispodobe i načina na koji on rješava bitna pitanja i probleme koji muče čovječanstvo, ne može a ne izazvati u nas jednu primjedbu: mi smo, za razliku od Isusa, stručnjaci kompliciranje i najednostavnijih životnih situacija. Kada je neka ideja ili misao prejednostavna, odmah se uplašimo da ne postane banalna, pa imamo potrebu pojačati je malo nekim drugim mislima. Zato i u rješavanju životnih problema, mi uključujemo strašno puno elemenata.

Zamislimo samo situaciju: čovjek na cesti, ranjen ili bolestan iz bilo kojeg razloga, ali je sigurno da mu je bilo čija pomoć dobrodošla. Za Isusa, točnije u njegovoj pouci, slučaj je sasvim jednostavan. Treba se sagnuti, uzeti unesrećenoga i odmah ga sprovesti tamo gdje mu se može pružiti pomoć. Uplašim se i pomisliti što bismo mi sve uključili u pomoć takvom čovjeku: najprije hitna medicinska služba. Oni mogu učiniti manji dio, ali budući da čovjeka nitko ne poznaje, posla ima i policija. Takvoga nema tko zbrinuti pa će se uključiti i socijalna skrb. Unesrećenom će zacijelo trebati i jedan psihološki tretman, pa neka se uključi i psiholog. I tako bismo mogli još puno nabrajati. Ovdje je samo jedno jasno: čovjek treba pomoć! Ljubav živi onaj tko ju pokazuje djelom. I u ovom evanđeoskom odlomku je sasvim izvjesno tko je bližnji ovom unesrećenom. Stranac.

Razmišljam kako su i sveci bili vrlo jednostavni, bez puno kalkuliranja i komplikacija. I sam se ovdje nalazim pred ispitom savjesti: sv. Franjo – znadem što je i kako on činio u odnosu prema najpotrebnijima, a to su bili gubavci – a ja, uvijek se samo pravdam kako ima netko drugi tko će već riješiti taj slučaj, a ja ionako moram sastavljati lijepe misli za HKR. Dobro je, rekao bi Isus, ovo činiti, ali ni ono ne propustiti.

Evo, stojim pred pitanjem: što trebam učiniti da bih baštinio život vječni? Odgovor je sasvim jasan, jer ga ne treba tražiti daleko, jer je on tu oko nas, ispred nas. I na pitanje tko je moj bližnji, jasan je Isusov odgovor: 'Neki čovjek' - kako započinje ova parabola, ili jedan čovjek. Dakle, ne mora imati ni imena, ni prezimena, ni adrese, ni zanimanja, ni status, ništa! Dovoljno je da je čovjek.

Ali, i ovdje je još jedno pitanje prioriteta. Budući da je čovjek materija i duh: tijelo i duša, što bi od ovoga dvoga moralo imati prioritet? Jasno je da i ovaj slučaj ne možemo secirati, razdvajati, jer je čovjek jedno jedinstveno biće.

Kako smo svi u Tereziji iz Kalkute uvijek jasno prepoznavali ovu sliku milosrdnog Samaritanca i kako su svi u svijetu, i vjernici i nevjernici, priznali da je to prava slika koju Bog želi i danas ponuditi čovječanstvu. Ima li ljubav granica? Tko je moj bližnji? Kako ljubiti bližnjega? To su pitanja našega svagdašnjega života. Danas dobivamo odgovor što o tome misli Isus

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 13. srpnja 2010.
[ 13.7.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

Iz 7,1-9
Ps 48
Mt 11,20-24

Poštovani prijatelji HKR-a, pozdravljam vas i ovog jutra u kojem razmatramo Božju riječ koja donosi osvježenje u naš svakodnevni život. Izvucimo i danas ono najvažnije iz Božje riječi i primijenimo je u svom ponašanju i djelovanju.

Matej nam piše kako Isus nakon nekog vremena propovijedanja i javnog nastupanja pravi reviziju toga razdoblja. Isus čini refleksiju o tome kakav je bio odjek Njegova propovijedanja. On nije nekakav bezbrižni lutalica kojemu je do toga da ljude zabavi i da stekne njihovu popularnost. Nije poput nemirnih i nestalnih zanesenjaka koji pjevaju okolo pjesme o varavoj ljubavi. Takvih je uvijek bilo puno.

Isusov je nastup nešto drugo. Njegov je nastup važan za čovječanstvo. Njegova ljubav prema Ocu i čovjeku ozbiljna je stvarnost i stalo mu je da to ljudi shvate. Došao je iz vječnosti u našu vremenitost. U svojoj besmrtnosti prihvatio je našu smrtnost. Bog je, a rodio se kao čovjek. Iz svoje svemoći ušao je u našu nemoć. Sve je to učinio iz beskrajne ljubavi prema nama. Njegova ljubav nije varava i nestalna kao što je naša. Zato traži od ljudi da ozbiljno zauzmu stajalište prema svemu što čini za njih.

Korozain, Betsaida i Kafarnaum bili su raskošni gradovi u široj okolici Genezaretskog jezera. Isus se često zadržavao u tim gradovima, naviještao im svoj nauk i učinio nekoliko čudesa. Nasuprot njima spominje Isus tri grada koji su za Židove bili leglo poganstva i pokvarenosti: Tir, Sidon i Sodomu. Dok se o prvo spomenutim gradovima širio dobar glas, Isusu je smetala nemarnost i hladnoća s kojom su ga prihvaćali.

Zato u pismima piše: 'Da si barem hladan ili vruć, a ovako si mlak i zato ću te izbaciti iz svojih usta.' Time se najavljuje budući razvoj događaja. Židovi ne prihvaćaju radosnu vijest koja im je namijenjena. Prihvatit će je pogani, prema židovskom mišljenju grješnici koji ne zavrjeđuju Božju dobrotu. Isus prekorava gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše.

Čudesa su kao bogojavljenje, djelovanje Duha, pobjeda nad sotonom, Božje milosrđe kojim prima izgubljene da ih uvede u Očev dom. Čudesa su propovijed i djelo, nose u sebi toliku snagu da mogu obratiti i gradove okorjele u zlu. Evanđeoski tekst današnjega dana kaže: 'Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.' Proroštvo se ostvarilo. Ova tri galilejska grada pala su u zaborav i nije se znalo ni za njihov položaj. Ovo je zbiljno upozorenje svakomu od nas koji mislimo da smo pravi i besprijekorni vjernici.

Trajno se treba pitati: kako slušam Božju riječ i kako je prakticiram? Jesam li se zatvorio u neke svoje principe i stavove i tako stvorio svoju religioznost i vjeru po svojim mjerilima? Isusova riječ uvijek je mjera i pravilo za moj život. Na konačnom Sudu lakše će biti onima koji se nisu imali prilike susresti s Isusovom riječi i nitko ih nije pravo poučio o moralnosti života i o razornosti zla nego onima koji su imali priliku sve čuti, ali se nisu istinski susreli s Božjom riječi. Isus stavlja na istu razinu poganske i izraelske gradove. Traži osobni odgovor na Božju riječ i djelo.

Što je veća milost koju čovjek prima, veća je i odgovornost. Potaknuti riječju Božjom, dopustimo Gospodinu da nas preobrazi u dubini našega bića. Budimo svjesni da sreća i nesreća rastu iz našeg unutarnjeg raspoloženja. Usmjerimo svoje misli na sunčanu stranu. Ne dopustimo da našom nutrinom gospodare mračni osjećaji i strasti. Obnovimo se otkrivajući pravi smisao Božje riječi. Otvorimo širom sve prozore svojega srca za fantastičnu snagu Duha Božjega. Duh Božji će se prikloniti našem siromaštvu i nevolji svojom silnom ljubavi, radošću, dobrotom i neshvatljivo divnom srećom.

Ljudi trebaju Boga više nego što misle. Ali Boga moraš doživjeti, iskusiti. To se ne postiže beživotnim knjigama. Treba se smiriti, moliti, nešto napustiti. U prisnom odnosu s Bogom dobit ćeš druge oči za stvari i svakoga jutra novo srce. Gospodin želi u našim djelima i riječima otkriti svjedočanstvo kršćanske ljubavi. Prihvatimo taj izazov i već danas potvrdimo svoju vjernost Bogu koji nas ljubi i vodi putem spasenja.

U tome neka nam pomogne zagovor Majke Božje Bistričke koju danas slavimo i koja nam prva daje svjedočanstvo ljubavi kojom gradimo put spasenja za sebe i bližnje.

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 15. srpnja 2010.
[ 15.7.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

Iz 26,7-19
Ps 102
Mt 11,28-30

Crkva danas slavi franjevca sv. Bonaventuru, biskupa i crkvenog naučitelja. Rodio se oko 1218. god. u Etruriji. Kad je postigao stupanj magistra, predavao je članovima svoga Reda, a kasnije i na Pariškom sveučilištu, dok je kao general Reda upravljao razborito i mudro. Posvećen je za albanskog biskupa i imenovan kardinalom. Umro je u Lyonu za vrijeme zasjedanja crkvenog sabora. Napisao je mnogo djela da bi osvijetlio razna filozofska i teološka pitanja.

Današnji evanđeoski tekst želi nam prikazati Isusa koji se okreće prema ljudima u potrebi i nevolji. To su svi oni koji trpe i svi koji su umorni od poteškoća s kojima se svakodnevno bore. Ovo je poseban prizor i učenicima je ostao duboko u sjećanju. Svaki je od njih imao iskustvo umora i opterećenosti. Svaki je od njih znao što je trpljenje i nevolja. Zato su dobro shvatili i čuli riječi koje Isusu izgovara, jer su pogađale izravno u srce i doticale najintimnije osjećaje njihove nutrine.

Mi, nažalost, okrećemo glavu od onih u nevolji i potrebi. Zatvaramo svoja vrata i nismo spremni prihvatiti one koji traže našu pomoć. Isus zove upravo takve. Takvih ima u svakom narodu, u svim generacijama i vremenima. Isus kaže: 'Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim.'

Isus nas poziva da učimo od Njega koji je krotka i ponizna srca. To je odlika Jahvinih siromaha u Starom zavjetu. Isus sebi pripisuje njihov vjernički stav i pravo da im bude učitelj. Isus je jednak s Ocem, ali utjelovljenjem postaje čovjek, nama blizak, iste naravi. Dolazi k nama ponizan, putem najvećeg poniženja, rušeći svojim životom, riječju i djelom, lažna tumačenja Zakona farizeja i pismoznanaca. Postaje naš jedini uzor, da i sami postanemo krotka i ponizna srca, prikladni za Kraljevstvo.

Isus ih zove k sebi, u svoju zajednicu, u svoju školu. Poziva ih da uzmu ono što im on nudi za život i da život promatraju iz njegove perspektive. Mnogi svojim krivim i subjektivnim poimanjem religioznosti i vjere otežavaju drugima život umjesto da im vjera bude pomoć, putokaz i olakšanje. To su teška bremena i jarmovi koji ljude muče. Mnogi koji su se uspjeli izvući iz takvih ropstava doista su uz Isusa doživjeli punu slobodu djece Božje.

Isus nudi pravu pomoć u prihvaćanju i nošenju njegova jarma. Ne nudi nešto što se može postići na brzu ruku.
Nema u vjerskom i duhovnom životu nikakav ekspresni napitak, nema ekspresne duhovnosti, nema ništa što bismo mogli na brzinu postići i ostvariti. Naći duševni mir za kojim toliko tragamo možemo samo s Isusom i uz Njegovu pomoć. Uzeti ono što Isus nudi, poštovati njegov Zakon i od Njega učiti najsigurniji je put da dođemo do nutarnjeg mira i nađemo spokoj duši svojoj.

U Njegovoj školi učimo ono što nas nikakva druga škola ne poučava. Sve nas druge škole poučavaju kako se snaći u životu, kako izučiti zanate, kako se bolje usavršiti u svojim umnim i intelektualnim sposobnostima. Nigdje se ne govori o srcu, nigdje o vrijednostima duha. Nedostaje nam krotkosti i poniznosti i nitko nas o tome ne poučava niti na to upozorava. Isus je u tome jedini učitelj jer ima krotko i ponizno srce.

Mnogo je razloga zašto smo izmoreni i opterećeni: svakodnevne dužnosti u obitelji, na poslu, u školi, državi, politici, kulturi. Obezvrjeđivanje moralnih vrijednosti, nesloga, razdor, sukobi, uz to bolesti, nezgode, nesreće, suše, tuče, požari, poplave, slabe ljetine. Isus nas poziva da sa svim tim teretom dođemo k Njemu i On će nas odmoriti. Drugo veliko opterećenje našega života sastoji se u tome da smo često nemirni u sebi. Poniznost se sastoji u tome da život usklađujemo s Božjom providnošću.

Bog je Bog mira. Što je čovjek usklađeniji s Božjom providnošću, to više postaje dionikom mira, utoliko više osjeća kako ga ta usklađenost usrećuje, kako njegovo breme prestaje biti bremenom. Isus ide pred nama i pomaže nam nositi naš jaram i breme. Ono postaje lako i slatko jer u nama djeluje obećani Duh Sveti. Zato nam Njegove riječi i propisi nisu teški već slatki i laki, zahvaljujući Duhu Kristovu koji djeluje u nama.

U kršćanstvu ne vjeruješ u apstraktnu istinu, u niz postavki, nego u nekoga tko te voli. U Isusu Bog ljudima govori koliko ih voli. Za kršćanstvo si u istini, dokle god si u ljubavi. Zvuči neobično, ali je nečuveno oslobađajuće da istinu u kršćanstvu ne možeš izgubiti manjkom znanja, nego samo i jedino pomanjkanjem ljubavi. Moramo se zapitati kako steći krotko i ponizno srce. Tražimo ga srcem punim ljubavi. 'Gospodine, koji si krotka i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svome'.

Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 16. srpnja 2010.
[ 16.7.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

Iz 38,1-8.21-22
Iz 38,10-11.12.16
Mt 12,1-8

U raznim odlomcima proročkih knjiga čitali smo kako su prekoravali kraljeve koji su loše vladali. Ezekija je slovio kao jedan od najsposobnijih i najbogobojaznijih vladara u judejskom kraljevstvu. Mnogo je dobra učinio i mnogo je toga imao u planu, ali će smrtonosna bolest, po svemu sudeći, uništiti sve lijepe planove. Shrvan tom nevoljom, obratio se u svojoj molitvi Bogu. I nije bilo uzalud. Bog mu je po proroku obećao još petnaest godina života.

Evanđeoski tekst govori nam o Isusu koji je na putu sa svojim učenicima. Subota je. Dijelom toga puta prolazili su kroz usjeve i žitna polja. Bili su gladni pa su usput ublažili glad trgajući klasje i grickajući zrna. To im je Mojsijev zakon dopuštao. Čini se da su neki posebno subotom pratili i promatrali Isusa. Nisu Ga pratili da bi nešto naučili od Njega ili da bi Mu zahvalili na primljenim dobrima. Pratili su Ga da bi Mu mogli prigovoriti i pozvati Ga na odgovornost. U ovoj situaciji nisu Mu prigovarali zbog toga što Njegovi učenici trgaju klasje, nego zato što to čine u subotu. Upravo su oni donijeli mnoštvo zabrana koje je trebalo poštivati subotom.

Isus je stao na stranu svojih učenika. Ne želi braniti zakon samo zato što ga je netko donio po svom nahođenju, nego ga tumači razborito. Donosi im primjer iz vremena kralja Davida koji je sa svojim pratiocima u Hramu pojeo kruh određen samo svećenicima. Isus kaže da je postupio ispravno jer je u tom trenutku bilo važnije pomoći gladnima, nego poštivati kultni zakon. Svećenici u hramu isto tako subotom vrše različite poslove koji su zabranjeni, ali moraju ih činiti da bi pripremili bogoštovlje. I nitko od toga ne pravi problem, jer je to tako potrebno i sasvim normalno. Isusu im na kraju citira i proroka Hošeu, želeći time reći da je Bogu draži njihov nutarnji stav srca nego vanjski pokornički čini.

Kad je na kraju rekao da je među njima 'veće od Hrama' i da je 'Sin Čovječji gospodar subote', silno je iznenadio farizeje. Time im je samo htio otvoriti oči da shvate kako su čovjekovi čini i geste toliko vrijedni koliko u sebi imaju ljubavi i duha. I još nešto vrlo važno: Isus ima vlast nad onim što je čovjek uspostavio, makar to bilo i ozakonjeno. Prema Isusu se moraju ravnati svi naši zakoni. I mi stojimo pred Isusom. Pokušavamo razumjeti što nam želi reći. On ima puno pravo tumačiti, ako treba i ukoriti. Iz toga se rađa razumijevanje i novi zaokret u životu.

Dragi prijatelju! Bog te gleda onakvog kakav jesi. On te zove po imenu. Razumije te i vidi onako kako te stvorio. Poznaje tvoje osjećaje i misli, tvoje sposobnosti i želje, tvoju snagu i slabost. Vidi te u danima radosti i u danima žalosti. On suosjeća s tobom u tvojim nadanjima i u tvojim kušnjama. Sudjeluje u tvojim tjeskobama i sjećanjima, u usponima i padovima tvoga duha. On te grli i nosi na svojim ramenima. Čita crte tvoga lica i kad se smiješe i kad su pune suza, kad pucaju od zdravlja ili venu od bolesti. On nježno gleda na tvoje ruke i tvoje noge. Sluša tvoj glas, kucanje tvoga srca, svaki tvoj dah. Ni ti sam sebe ne ljubiš više nego te On ljubi.

Činjenica da se Bog ponizio, pouka je čovjeku. Pouka koja potiče na svakidašnju molitvu. Svako jutro s novim danom treba ispražnjeno srce okupati suncem vjere u skrušenoj, poniznoj i iskrenoj molitvi. Nekoliko trenutaka, od srca k srcu, popričati sa svojim Bogom, započeti novi dan s Isusovim imenom na usnama. Što više uranjamo u molitvu, neki čudesan osjećaj prožima naše biće. Osjećaj smirenja koji prožima tijelo i duh. Nekako u isto vrijeme osjećamo se maleni, bijedni i žalosni zbog svojih grijeha kojima gazimo obećanje i odluku da nećemo više griješiti kako izgovaramo u sakramentu ispovijedi.

S druge strane, osjećamo se silno veliki, bogati i sretni zbog toga što nam je Isus oprostio i dao novu priliku. Položi, Isuse, i na moju glavu spasonosnu trnovu krunu, probodi moje srce kopljem svoje ljubavi da kuca i živi jedino za Tebe, da ljubi sve ljude, liječi im rane, privodi ih k Tebi. Ovom molitvom nastavimo svoj put prema radnom mjestu, svojoj obitelji, prema bližnjima i sebi. Gospodin će dati da ovo razmišljanje probudi u nama sliku dobroga i milosrdnoga Boga.

Ljepota stvorenja koje živi u ljubavi Boga koji stvara, posvećuje i spašava, ljepota je kršćanina koji s Bogom započinje novi dan i svjedoči dobrotom i ljubavlju. Vjerujem da tu ljepotu želimo otkriti u sebi i bližnjemu. Živimo postojano svoje poslanje. Gospodine, usliši nas!

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 17. srpnja 2010.
[ 17.7.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

Mih 2,1-5
Ps 10
Mt 12,14-21

Danas u prvom čitanju uzimamo tekst iz knjige proroka Miheja. Proroci Mihej i Izaija bili su suvremenici. Prilike što ih opisuju vrlo su slične, mane koje šibaju iste su, premda se na njihove opomene gotovo nitko ne osvrće.

Mihejeva karakteristika je da govori općenito: ne činite nedjela, budite pošteni i slično. Jasno ukazuje na zlo koje se događa. Lakomnici snuju koja će nasilja izvršiti kad svane dan, jer je sila u njihovoj ruci. Uzimaju sve što žele, čineći nasilje čovjeku. Gospodin sve to vidi i ne ostaje ravnodušan. Već je na pomolu dan kad će nasilnik na vlastitoj koži osjetiti što znači biti posve ravnodušan.

Matej nastavlja svoj govor o Isusu. Farizeji su Isusa pažljivo slušali. Isusove izjave o hramu i suboti smatrali su hulom na Boga, a zna se da bogohulnik mora umrijeti. Stoga nije čudno da su održali vijećanje protiv njega, kako da ga pogube. Isus ih nije htio namjerno ljutiti. Otišao je odande, da im ne bude pred očima. Neka se duhovi smire, a vrijeme neka uradi svoje. Međutim, mnoštvo ga prati. Ljudi jednostavno žive s Isusom. Ljudi traže Isusa i trebaju ga jer im pomaže, razumije ih, hrabri ih u njihovim nevoljama. On je s njima i za njih.

Pismo kaže: 'Evo Sluge mojega koga sebi izabrah; mog ljubimca, miljenika duše moje!' Ovo je Isusov duhovni portret. Isus ne postupa poput današnjih reformatora, ne provodi nikakvu kampanju. Nije u ono vrijeme bilo sredstava javnog priopćavanja kakvih ima u naše doba. U nas je sve puno buke, reklame i spektakla. Naglasak se stavlja na ono što se vidi, čuje, osjeća i dodiruje. Potpuno smo se okrenuli prema onome što je izvanjsko i zaboravili nutarnje. Zato nam je život tako površan.

Isusovo je djelovanje nutarnje, bez buke, tiho. To je komunikacija od srca k srcu. Isusovo ime istinska je nada svim narodima. Ono je znak našega spasenja. Zato se na njegovo ime trebamo svi pokloniti. 'Isus, najljepše ime', pjevamo u jednoj pjesmi. To je ime najsvetije i najuzvišenije za one koji u nj vjeruju, jer im donosi spasenje. Isus je sve nas uveo i primio u svoj božanski život. Bilo bi dobro sebe preispitati: jesam li vjerni sluga ili službenica Božja? Doživljavam li Oca kao onoga koji me prihvaća kao svojeg miljenika?

Isus je pun Duha Svetoga. Snagom toga duha čini čudesa i naviješta narodu Radosnu vijest. Imam li Božjeg Duha u sebi? Jesam li radostan, postojan, sretan? Prvi je moj korak za tobom, Gospodine, vidjeti što ti radiš. Postao si čovjekom, jednim od najnižih, neshvaćen i prezren. Kimali su glavom za tobom. Smatrali su te opasnim i vukli te pred suca. Udarali su te, pljuvali i ubili. Stoga te Bog uzdigao i postavio mjerilom za sve ljude.

Još sam na početku i pokušavam napraviti prvi korak. Uzmi me sa sobom da se po tebi oslobodim. Ti se, Gospodine, sagibaš preda mnom. Ja se sagibam pred tajnom tvoga puta. Pomozi mi da danas shvatim veličinu tvoje ljubavi koju si stavio u moje biće i da radosno idem za tobom, Spasiteljem svojim. Isusov način djelovanja i spašavanja ljudi nastavlja se u njegovoj Crkvi do svršetka svijeta. On je jedina nada narodima. On je nadahnuće i našem djelovanju. Moramo slijediti njegov put, hrabro i odlučno vršiti poslanje koje je svakome od nas Gospodin dao, do konačne pobjede, da se ostvari kraljevstvo ljubavi i istine.

Otkrijmo Boga u svojem životu. Posvuda gdje ljudi vole ljude, na djelu je Bog. On je nazočan u svakome čovjeku koji te drži vrijednim truda, koji ide s tobom i ostaje uza te kad nastupi večer. Bog te gleda očima svakoga čovjeka koji ima razumijevanja za tebe. Bog je nazočan u svakoj dobroj riječi koja te tješi i podupire. Bog je nazočan na usnama koje te s ljubavlju poljube. On je toplina Njegova srca koju osjećaš u zagrljaju. Gdje u srcima ljudi stanuje ljubav, tu ljudi mogu smisleno govoriti o Bogu i razumjeti jedni druge.

Hvala ti, Gospodine, što si odabrao takav način postupanja sa mnom. Hvala na Tvojoj osjetljivosti za moju slabost i nemoć. Pokaži mi svoj način postupanja da mislim na svoju nutrinu. Učvrsti ono što je u meni napuklo i ražari stijenj što tinja pod mojim pepelom. Ove riječi neka nas danas potaknu činiti ono što Isus želi.

Krenimo u novi dan novom snagom i sviješću da je Bog po Isusu nazočan među nama. Učini, Gospodine, da sav naš život bude poklon i predanje Tebi. Daj da to svjedočim vjerom i pravednim životom!