www.tebe-trazim.com

E ovak... Drago mi je kaj forum ima tema koje se ovak direktno tiču života.
Par riječi o sebi, pa ću onda izložiti što mislim o temi posta.
Udata sam, imam sina, radim, i radim honorarno. Ovo potonje ne zato što bih morala, nego jer nađoh nešto što me jako veseli, a usput mogu zaraditi.
Završila sam studij, koji sam priželjkivala još od osnovne škole, tim je veće bilo moje oduševljenje kad sam trebala početi s poslom.
I upravo je tu, na području gdje sam trebala biti najsretnija, Bog odlučio prosuti mnogo trnja. Da se ne potucam po zamjenama u školi, odlučih put pod noge iz Zagreba tamo, gdje se nudio stalan posao.
Odmah sam osjetila svu težinu i trenje u prosvjetarskim strukturama, zadojenim svakakvim najjadnijim podvaljivačkim ponašanjima.
Bježala sam od toga, u nadi da će negdje drugdje ipak biti bolje, da je slučajno samo u toj školi tako. Jako sam se prevarila. Zaključih da su školske zbornice tada bile leglo grupašenja i da je strašno teško naći svoje mjesto u kolektivu.
U 10 godina u školi, zbog sigurnosti koju sam nosila u sebi, ipak hodam pravocrtno i ne priklanjam se ničijoj struji, već sam tu zbog onoga zbog čega i trebam biti - djece.
Našla sam priliku izići iz prosvjete i krenuti putem čistoga bavljenja jezikom. Odoh u firmu. Opet beskrajna podmetanja kolega, koji su napredovali preko lešina... Više puta zbog neumoljivog stava da je posao zbog posla, a ne zbog privatnih družikanja i komplota, dolazim na rub otkaza.
Bog me svaki put iz nekog razloga sačuvao.
Vremenom su se stvari složile upravo onako kako sam htjela.
Došla sam u položaj, da imam svoj prostor i da posao mogu organizirati kako držim najboljim.
I dalje nisam osoba koja se uklapa u kolektiv. Ima dana kad mi paše popiti kavu s kolegama, no to je jako rijetko.
Uvijek mi je žao minuta kad bezvezno čavrljam, a mogla sam, recimo, pročitati koji post na tebe-tražim.

Šefovima se oduvijek protivim onda, kad držim da nisu u pravu.
Jednom se doista i dogodilo da su mi u jednoj školi rekli kako bi bilo bolje da odem odande. Otišla sam, da bih već drugi dan otišla na bolji posao.
I to ne tražeći ga, već mi je bio ponuđen, i to doslovce preko puta kuće.

Ja sam vam grda baba. Neću se nikome usiljeno smiješiti, nikome ne podilazim i uvijek velim kaj koga ide, na miran i normalan način, no istovremeno vrlo izravan.
Nema kod mene simte-tamte.

Kroz sve to Bog me zaista sačuvao i jačao kroz svaku kušnju.
Život je trnovit, svakome na svoj način.
Kažem opet, ne znam zašto sam upravo u zvanju koje obožavam, morala proći sve to što jesam od ljudi. Važno je da zna Bog.

Poštovana keksolino,zaista me duboko dirnulo tvoje iskreno svjedočanstvo,koje je izuzetni primjer kako se kroz kušnje i prokušanost rađa i nadvladava svaku napast,ali koja u konačnici biva nagrađena na način koji opisuješ.Naš Bog je velik i silan Bog,i jedini On znade namisla naših srdaca i jedini On znade što je za nas svakoga potrebno.Tako i tvoj život i moj i svačiji kako kažeš je "trnovit"ali uz Njega i sa Njime puno je lakše to breme nositi-jer "Njegov je jaram sladak,i breme lako"!Neka te blagoslovi i čuva Svemogući Bog i svojim plaštem i zagovorom blažena Djevica Marija štiti, kako tebe tako i sve tvoje najmilije.I hvala ti što si prepoznala u svim kušnjama da te Bog doista voli i ljubi na način koji samo On znade,i što Mu nastojiš uzvratiti barem približno istom mjerom,a što je već i vidljivo iz tvoje spoznaje kako te vodi kroz život!

Vjerujemo ti na riječ ...



Dobrodošla ... i Božji ti blagoslov svaki ...

Kroz sve je najvažnije da sam danas, na pragu pedesete,
svježijeg uma i jačeg radnog elana nego ikada.
"Sve mogu u onome koji me jača."

A ja se uvijek slozim. Skoro je nemoguce iz mene izvuci istinu. Ali, postupci su moji drukciji. Bog zna sto je u mojem srcu, i zasto sam tako postupila. Nakon sto se slozim, puno sam puta u zivotu rekla: A sada, ponistavam zadnjih 20 izjava. LJudi me cudno pogledaju, i obicno protestiraju rijecima: Dobro, ali... Ja odgovaram: Tema je vec odavno bila zavrsena, zar ne? Ne dozvoljavam dalji komentar.

Znam kud idem, ali ne znam kako cu tamo stici. Putevi su raznoliki, ponekad cak moram i uvrijediti, ali ja se ne odricem ni jednog oruzja ni orudja da stignem tamo kuda sam isla. Smatram da cilj zaista opravdava sredstvo, i ocekujem da ce mi Bog pomoci na putu.

Ako ne tako, onda drukcije, ali - cilj ostaje nepomaknut. Nadam se da ce Bogu biti svi moji ciljevi dragi.

Ja sam još na faksu, ali mogu reći da se gotovo cijeli svoj život "inatim" onima koji žele zapovijedati, a ja primjetim da time idu proti Božjih i ljudskih načela...

Dok sam bila u bolnici (s 12 godina, sve su mi govorili, iako to inače ne rade, jer su mi htjeli raditi operaciju, koju ja nisam željela-da bi "preživjela", a ja sam samo željela sve prepustiti na Božju volju...)

U O.Š. i S.Š. sam bila jako "glasna i dosta buntovna"...

Nisam željela nepravdu...čak sam se i s profesorima i ravnateljem škole zakačila...

Niti na faksu nisam bolja, al šta ću kad ne volim nepravdu... Znam i svjesna sam da time mogu postići i konta efekt-da me profesori za inat ruše ili takvo što, ali dobro...

Neznam do kada ću ovako, ali oni koji me znaju kažu da sam nepopravljiva...

Ako griješim, neka mi Bog oprosti!

Ja sam radija dosta poslova na kojima su šefovi zahtijevali
i rad nedjeljom,na što sam im ja odgovara da kao katolik to
ne mogu,jer je to grijeh i na puno su me mjesta poštovali
i za mnoge osim za mene nedjelja je bila radni dan.
Znao sam nekad raditi i nedjeljom na nekim poslovima koji
su takvi,imaju samo jednog radnika i nema vas tko zamijeniti
ali više ne bih za ništa na svitu.
Nema toga šefa i toga posla koji vas može natjerati da lažete,
ako on to pokuša triba mu se oduprijeti i na fin način mu reći da
kao katolici mi to ne smijemo,ali da ćemo korektno raditi i brinuti
o firmi
Ne triba se s nikim svađati nego sve pokušati na lipo, i bit
će puno lakše.
Na jednom poslu sam unaprijeđen na rad blagajnika i kao odgovorna i poštena
osoba radio savjesno svoj posao,ali nastale su nevolje kad su me
kolege počele mrziti jer od mene nisu više mogle krasti,a to se prije non stop događalo,i ja sam sve više primjećivao da mene svi polako izbjegavaju i da me se boje,da ih ne odam ili nešto sl.
Na žalost popustio sam pod pritiskom i nekoliko puta uzeo novac koji nisam smio i prešutio drugima što su to isto uradili,ali Bogu hvala to nije dugo trajalo jer me pekla savjest i bila mi je muka svaki put kad bi to uradio.
Odlučio sam progovoriti o nečasnim radnjama u firmi i rekao sve direktoru,a on me je pohvalio pred svima i dopustio da se to i dalje događa.
Tad sam bio strašno usamljen i odbačen od kolega sa posla koji bi vas za jedno ožujsko prodali i izdali i odlazio sam na posao a pitao sam se kuda idem i što mi ovo triba i napokon sam shvatio da mi nema druge nego otići i kad sam otišao preporodio sam se.

ufff koliki tekst,pretjera sam