www.tebe-trazim.com

nisam na to ni mislio. može ona ili bilo tko s trga vikat svoje grijehe ako hoće, ali ona ovdje prepričava što joj je svećenik rekao a rekao joj je to u ispovijedi. o onome što je bilo na ispovijedi se ne priča.

jedna izmišljena poučna priča kaže ovako (po sjećanju):
svećenik prvi put ispovijeda. na ispovijed mu dođe jedna čistačica. ispovijedi mu između ostaloga da je abortirala. ona sutra kolegici kaže da se prva ispovijedila kod tog mladog svećenika, a on bratu svećeniku nabaci: prvo pa abortus. da se sretnu njezina kolegica i brat svećenik i ćakul ćakul...eto ti...
da ne ispadne da sam ja neki svetac pa sad ribam anai, moja je žena na vjenčanju bila u 4. mjesecu trudnoće. ne radi se o tome. ja mislim da se ona osjetila pogođenom jer je mislila: ja dobra, živim sa zaručnikom a ne činimo ništa...i onda dođe svećeniku koji ju upozori da je to (bez obzira što čine ili ne čine) sablazan za druge vjernike...ona se nađe povrijeđena i puf na forum (umjesto ponizno odmah sutradan istom svećeniku po objašnjenje).

naravno, pa to se ovdje i dogodilo. ona prenosi bezveze (nek se ne uvrijedi) da je ovaj reka da ne može ispovijedit taj grijeh a dao joj odrješenje?! pa ko je tu blesav. zato se o ispovijedi ne priča.

Dragi forumaši, evo, stvarno se ispričavam ako sam napisala i rekla nešto što nisam trebala, ali ne znam što bih rekla, tek unatrag malo vremena otkrivam vjeru...Nisam se uvrijedila, naravno, samo mi je žao ako sam pogriješila.Tko zna, možda sam stvarno nešto krivo shvatila...u biti sam samo htjela reći da sam već neko vrijeme razmišljala o ispovijedi (a nisam već dugo vremena i nikako skupiti hrabrost ) i u trenutku kada sam se doista loše osjećala, poželjela sam ispovijed, "banula" u crkvu s molitvom da mi se sada pruži prilika i dobila sam je.Eto, opet, žao mi je ako sam rekla nešto što nisam smjela, i ako sam nešto krivo shvatila i to prenijela.Molim da mi ne zamijerite.
Bog vas blagoslovio!

draga anai, ja sam slučajno zaluta na 'svjedočanstva' jer sam bio vidio svjež johnnyjev upis. inače ovamo ne dolazim. lako ti je za nas. ne će te sudit nitko od nas nego dragi Bog. mislim da je najbolje da odeš ponovo na ispovijed kod istog svećenika i lijepo iskreno i polako sve s njim riješiš. vjerujem da će to tvojoj duši donijeti veliku radost.
Bog te blagoslovio.

O kakvoj sablazni? Pročitaj malo Kanonski Zakon.
Dopušteno je živjeti muškarcu i ženi zajedno iako nisu u braku s tim da se moraju zavjetovati na život u čistoći kako bi imali pravo na sakrament sv. Ispovjedi, a samim tim i sv. Pričesti.
Naravno potreban je i svećenik koji će im vjerovati da uistinu žive u čistoći.

Zašto sudiš sestru u Kristu?

Umjesto da joj pokušaš pomoći ti je prvo osudiš, a onda pereš ruke poput Pilata.

Odakle takvo licemjerje i sablazan kad se vi neokatekumeni ispovjedate ispred zajednice?

Opet sam zdrava, zahvaljujući Tebi moj Gospodine....
Već više od dvije godine imam otvorenu ranu na desnoj nozi i ona nikako ne zacjeljuje..stvarno mi je ta dosadna rana izazvala mnogo problema, a i dovela me u stanje tjeskobe...
Inače tu sam nogu operirala kao dijete (iščašenje kuka), no ostala je 1,5 cm kraća..tijekom godina skratila se na 3 cm. Na njoj sam dobila i trombozu, čija je posljedica rana...
Zbog mirovanja sam nabacila i pokoju kilu..tako da je svaki korak bio dodatno otežan..počeli su i bolovi u kralježnici i sve dodatno što uz to ide...Po liječnicima je to neizlječivo...dugotrajno beskorisno liječenje....nema toga što nisam probala...no rezultat je bio ravan nuli...Rana se proširivala, a time i moja bol i očaj....Nisam znala što ću...stvarno sam zaglibila...u crkvu sam prestala ići...teško je doći do nje, a i kad dođeš nemaš gdje sjesti...Osjetila sam svu nemoć živog bića koji je bespomoćan u svojoj boli....
Najednom do mene je dopro glas da se ide u Šurkovac, župu fra Ive Pavića...kako znam otprije za njegove duhovne obnove koje su popraćene mnogim ozdravljenjima, odlučila sam i ja otići..
No, kad sam donijela tu odluku, obuhvatio me silan strah...koji me nastojao spriječiti da idem(djelovanje zloga), no svim snagama sam se oduprla i odlučila poći ,pa što bude.Bila sam milijardu posto uvjerena da ću ozdraviti..pri toj spoznaji samo sam plakala...osjećala sam da me sam Bog zove da dođem....
No tu je nastala neprilika...mjesta u autobusu nije bilo...popunjena sva mjesta za 30.listopad i za slijedeći u studenom...
Putem e-maila sam kontaktirala fra Ivu, te ga zamolila da moli za mene da nekako uspijem doći.
Imam susjedu koja je uvjereni Jehovin svjedok, te sam joj predložila da zajedno proučavamo bibliju (ona svoju, a ja svoju), jer svi smo mi braća po Isusu Kristu...da se zajedno molimo...
Kad sam se vratila kući dočekala me druga susjeda i rekla da su "iskrsnula " četiri slobodna mjesta za Šurkovac...ne mogu vam draga braćo i sestre objasniti taj osjećaj radosti...eto naš Bog mi je stvorio mjesto u autobusu...glasnije nego ikada čula sam Njegov poziv...
Malo kasnije stigao je i e-mail od fra Ive koji me pozivao da 30.listopada dođem na bolesničku misu.... sve se posložilo na svoje mjesto...iako sam se bezgranično bojala kako ću pasti...kako će netko drugi pasti na mene...što će biti sa mnom....čvrsto sam odlučila idem i neka sva ta pitanja i strahovi pređu u božje ruke...bit će onako kako On želi...
Osvanuo je i 30.listopada.....krenula sam u zagrljaj Ocu koji me pozvao da dođem...
Putem me noga silno boljela...a kad sam izašla iz autobusa u Šurkovcu...suze su mi nekontrolirano krenule niz lice...rekla sam: evo me, došla sam učini sa mnom što želiš...
Ušla sam u crkvu, koja je u izgradnji (nema prozora ni vrata)....duhovna obnova je već započela , jer je naš autobus kasnio.
Popunili smo preostale klupe u crkvi....zaledili smo se kako je bilo hladno, no izgleda da to nikome nije smetalo...hranili smo se svetim riječima koje su izlazile iz fra Ivinih usta...
Noga mi se pretvorila u santu leda...od hladnoće je nisam osjećala...više puta mi se učinilo kao da ću pasti...trnce po cijelom tijelu, kad je fra Ivo spomenuo bolesti vena u nogama ...moja se noga jednostavno otopila....led je nestao....Poslije mise, bila je pojedinačna molitva za svakog, te polaganje ruku...Ljudi su se okupili oko oltara i svi na koje je položio ruke pali su u Duhu svetom....gotovo nevjerojatno za gledati...moj red se bližio...došlo mi je da pobjegnem negdje, da se sakrijem ispod oltara (smiješno, kao da se od Boga može pobjeći) jer inače se oduvijek bojim padanja u nesvijest..samo tada nisam znala da to padanje nije nesvijest...nego blago počivanje u Duhu...
Došao je i moj red..fra Ivo je položio ruke na moju glavu..osjetila sam kao da je nešto sjelo na mene...zaljuljala sam se, ali nisam pala...osjećaj tako neobičan, ali lijep....
Nisam očekivala čudo, no znala sam da će me Gospodin izliječiti....susrela sam ga našeg Gospodina koji je itekako živ...vjeran, nježan, dobar...
Pri povratku kući bila sam neopisivo radosna...zamislite moja noga više nije kraća...JEDNAKA je sa drugom nogom..rana je još uvijek tu..no, ne boli kao prije..čini se kao da zarašćuje...
SLAVA TI I HVALA GOSPODINE.....HVALA TI ŠTO SI IZLIJEČIO MOJ DUH I TIJELO...GOSPODINE ZAISTA SI VELIK....ZNALA SAM DA ME NEĆEŠ OSTAVITI SAMO...SVE JE LAKŠE SA TOBOM...
TI SI NAJBOLJI LIJEČNIK...NEKA TI JE VJEČNA SLAVA...NEKA TI KLIČU NEBESA I SVI ZEMALJSKI STVOROVI...HVALA TI OČE.....HVALA TI ISUSE....
Evo to je još jedno moje svjedočanstvo, neka Vas dragi forumaši sve prati božji blagoslov....


Isuse, volim Te.....

Dojmljivo svjedočanstvo! Slava Bogu na visini!

Hvala Bogu gadno je kad strah udari ali evo na kraju je ispalo dobro.

Ajde da i ja podjelim svoja iskustva...Ja sam recimo do prije godinu i po dana, dvije živio život uživanja, neusputni seks, trava, alkohol, kartanje, nisam 2 puta u životu u Crkvi bio, i osjećao sam se prilično dobro....nisam nikad nikome želio niti činio zlo, sam sebe sam smatrao za dobrog čovjeka koji jednostavno voli uživati zivot....dok nisam upoznao jednu tako dobru, jednostavnu i skromnu djevojku koja je nalazila radost u tako malim, jednostavnim stvarima da je meni to koji put izgledalo smiješno i djetinjasto...nedugo nakon toga desilo mi se nesto nevjerovatno, jednostavno jedno iskustvo sam doživio koje mi je pokazalo Boga u mom srcu koje mi se učinilo tako malim i ništavnim, srce tako malo ispunjeno ljubavlju u odnosu na onu Ljubav koju sam osjetio da je sišla na mene, jadnika, da sam počeo doslovno plakati od sreće, roniti suze od radosti što postoji netko ko me toliko voli a ja ne znam ni da taj netko uopce postoji. Ovo se nije dogodilo na nekom seminirau ili obnovi nego u mojoj dnevnoj sobi ničim izazvano.
Kad sam otišao prvi put na Misu, šćućurio sam se negdi sa strane, bilo mi je nekako neugodno, šta ja znam...a onda me počelo dizat, mislio sam doslovno da ću poletit, takva neka sila me prolazila, kosti su mi se tresle, suze mi na oči navirale...to mi se zna često desit na Misi, više ili manje intenzivnije....neznam postao sam očaran, zadivljen Isusom, njegovim životom i žrtvom....imam predivnu i preslatku mladu ženu (ja imam 30 godina), najslađu kćerku od par mjeseci ali uvik mi je na prvom mjestu Isus jer osjećam u kostima da mi je sve od njega darovano i zato mu hvala!!! Molim Boga da mi Vjera nikad ne oslabi jer mislim da bi prije podnio da me stave u logor nego da me netko uvjeri da je sve što sam doživio jedna velika prevara i fatamorgana!

Pozdrav svima i oprostite mi ako sam koji put previše nasrtljiv ili pilam i zamaram, ali eto volim pričat o Bogu i tako....