jovane, dragi brate, ...jedino ovo čini mi se nisam u potpunosti shvatila, detaljnije pojasniti ovaj dio tvog teksta:
Jedna od posledica „solo fides“, „solo skriptura“, bez one iz Fil da je „crkva stup i uporište istine“ – usudio bih se reći- jeste i ozakonjenje sklapanja homoseksualnih brakova, ako ih uzmemo u kontekstu relativiziranja apsolutnog, tj. reči Božje i posledica na društvo.
Unaprijed ti hvala i Bog te blagoslovio

[/quote]

Bez nutarnjeg hoda u vjeri Bogu je nemoguće ugoditi .Mi možemo razumski prihvatiti sve istine objavljene o Bogu, a da u svom srcu ostanemo praktični nevernici, jer zakažemo u situaciji kada bi trebali imati veru i pouzdanje. Zato nije dovoljno samo verovati u sve te istine, nego je potrebno imati veru u Božje milosrđe i njegovu moć, tj. da Bog i „HOĆE“ i „MOŽE“. „Ako hoćeš , možeš me ozdraviti!“- rekao je gubavac Isusu, stavljajući naglasak na njegovu moć, ali i sumnju u njegovo milosrđe (da Bog hoće da on bude čist). „Hoću! Budi čist!“- odgovor je Isusov. Na žalost tu mi svi manje više padamo; netko više , a netko manje. Problem je što vrlo često nemamo ispravnu sliku ni o sebi i svom dostojanstvu, a ni o Bogu. Često puta , umesto da iskoračimo u veri, mi se rađe držimo kopna i oslanjanja na svoje snage (ulazimo u legalizam i postajemo poput farizeja koji misle da se mogu spasiti obdržavanjem propisa). Kroz povest crkve bilo je X slučajeva za koje bi se mogla primeniti ona Pavlova „...O , nerazumni Galaćani...“- upućena obraćenim židovima koji su jednom trenutku napustili hod kroz veru, vraćajući se u legalizam. U ovaj kontekst stavljam i situaciju iz koje se razvila Reformacija, kada je Luter izišao sa onom svojom „solo fides“, naglašavajući kako samo po veri nam Duh Sveti rasvetljava reči Svetog Pisma, te ujedno negirajući delovanje Duha Svetog preko nosioca vlasti u RKC, pri tom nazivajući Papu Antihristom. Da ne bih sada ušao u prepričavanje onoga što se sve dešavalo „ s obe strane“ (nema mesta, ni vremena) , želim samo istaći pismo jednog njegovog prijatelja koje mu je ovaj poslao kao odgovor na njegov upit što on čeka , što i on ne napusti RKC, u kojem mu je on odgovorio : „Budući svi njeni (Crkva) članovi podnose mene ovakvog kakav jesam i ja sam dužan podnositi sve njene članove onakvi kakvi jesu!“ Ovo je bio poziv Lutheru na poniznost i ljubav i da Reformu (koju je ovaj njegov prijatelj ispočetka podržavao videći u njemu potencijal) i rad na Obnovi nastavi vršiti iznutra (po primeru sv. Franje), a ne izvanjski, sociološki. Luther nije znao stati. Iako su njegove poćetne ideje na naglašavanju molitvenog iskustva bile poticajne, on ipak nije znao nastupiti u stilu istinskog proroka ( radujte se, jer velika je plaća vaša na nebesima ) i onoga koji je u zajednici kao onaj koji poslužuje, koji jer hoće biti prvi je zadnji i najmanji, koji sve opravdava, koji pere noge drugom...itd. Jakovljevu poslanicu , koja poziva i na dela a ne samo na veru, je nazvao „slamnata poslanica“. Ovde važi ona rečenica koju sam napisao na početku prošlog posta: Milost pomazanja ne znači i sigurnost posedovanja. Možemo biti prosvetleni, a ne biti izvršioci Reči Božjih. A plodovi njegovi i posledice su se uskoro pokazale katastrofalne. Evropa je preplavljena krvlju. Poziv na osobno pravo pojedinca (i njegove karizme) nije stavljena u službu zajedničkog dobra zajednice, nego u vlastitu korist. Drugi je proglašen neprijateljem, antikristom. Luther nije razlučio ljudski faktor od Božjeg u dimenziji Crkve kao Svete , jer Crkva nije sveta jer u njoj prebivaju sveci nego jer je Sveti u njoj koji neće dopustiti da je vrata pakla nadvladaju. „Solo fides“, bez dela je proizveo onu tezu o konačnom spasenju onih koji su već iskusili opravdanost i brisanje greha po iskustvu krštenja u Duhu, a da nisu ustrajali do kraja prokušani u veri. Ova teza je dovela mnoge u situaciju preuzetnosti i „slobodniji“ pristup s umanjenom odgovornošću. Naglašena su prava, a umanjene dužnosti. Ovaj liberalni pristup za sobom je povukao mnoge konsekvence , a neke od njih su veća ljudska prava svakog pojedinca i manjinskih naroda, razvijanje kreativnosti i poduzetnički duh, pravo na samostalnost, demokracija i pravo svakog čoveka na to da se čuje i vrednuje njegov glas...itd. Sva ova dobra koja proizlaze iz prava su kao i svaki dobar dar, dar odozgo i ona nisu oslobođena odgovornosti naspram zajednice u kojoj se koriste. Zato opet naglašavam da milost pomazanja ne znači i posedovanje. Istinski posed se ogleda i u izvršavanju dužnosti. Zato su dela bitna i zato nije dovoljno samo „solo fides“. Ono što karakterizira čoveka istoka jest njegova naglašena skrupuloznost i malodušje, tj. isticanje prenaglašavanje čovekove nedostojnosti na uštrb Božjeg milosrđa, kao da bi naš greh bio veći od ljubavi Božje (negativni aspekt), dok ono što (kao negativni aspekt) karakterizira čoveka zapada jeste, ne samo „ljudska prava i slobode“, nego i odvažnost i arogancija kao plod preuzetnosti i vlastite neodgovornosti. Ova arogancija, koja ne oseća potrebu za priznanjem vlastite krivice i pokajanjem, se ogleda u sve praznijim crkvama i pokušaju samooslobođenja, bez Hrista. Istina je da je skrupuloznost istoka bila pogodno tlo za nastanak totalirističkih režima, jer su iskoristili strah kao sredstvo manipulacije nad masama. Dirnuti u instituciju bio je „težak greh“, koji je ne malo puta završavao dugotrajnom robijom ili smrću. Tako su počinjeni brojni zločini u ime zajedničkog dobra. Cepanje Crkve na dva dela 1054 god. , pozivom na svoje pravo papinstva, nastavljeno je po istom principu unutar pravoslavlja i zaustavljeno je na nacionalnom nivou (najskoriji primer Crna Gore). Zato posledice Reformacije nisu mogle značajnije prodreti na istok. Usporen je proces demokratizacije društva, ali je zato Crkva ostala sačuvana od posledica sekularizma i podela unutar sebe, unatoč svim negativostima koje sa sobom nosi automatizam i egocentrizam njenih službenika („Mi znamo kako treba , zato vi samo radite ono što vam se kaže.“) Versko iskustvo je ostalo privatna stvar pojedinca, a svaki pastoralni pothvati vernika su bili smatrani isključivo kao produžena ruka apostalata crkvene hijerarhije. Izgubila se spontanost i poticajno delovanje Duha Svetog, jer je netko sebe stavio na mesto Božje. Sve se strogo proverava i kažnjava, a to što na kostima nema dovoljno zdravog mesa je u drugom planu. Bitno je da nema velikih opasnosti po nosioce vlasti i očuvanje njihove časti, a zapravo najveća opasnost jeste gledati u opasnosti i ne dopustiti Hristu da govori.. S druge strane na krajnjem zapadu se rađa jedno možda gore zlo , kao posledica isticanja vlastitih prava. Rekao sam kako je cepanje koje je usledilo Reformacijom poput atomske bombe koja želi sve uništiti. To je ono što se dešava svakodnevno u SAD-u (Svaki dan nastane po jedna nova crkva, a to je moguće jer je crkva u SAD-u bez kičme, bez strukture, bez nadzora onih kojima je poverena odgovornost vlasti. Nakon osnivanja „svoje“ crkve svi oni u jednom trenutku žele uspostaviti strukturu, s tim da oni ostanu na čelu te zajednice. U njih se ne sme dirnuti. U sve može , ali u njih ne. Razvili su školu liderstva (lidership). U početku dok osnivaju „svoju“ crkvu oni se pozivaju na „ranu crkvu“, koja se sastajala po kućama i koja nije bila struktuirana (zaboravljajući pri tom na okolnosti u kojima se ona tada nalazila), a odbacujući svaki oblik organiziranosti nakon Konstantinovog edikta. Šta bi sve bilo s Crkvom sve ove vekove i na šta bi sve ona sličila da nije usledila njana strukturiranost . Pošteno se upitajmo bi li ona opstala i na šta bi sve sličila i koliko bi doktrina i različitih učenja danas imali!? Sada pak dolazimo na ono bitno u tvome pitanju o tome na koji način „solo fides“ i „solo skriptura“ utiču na ozakonjenje sklapanja homoseksualnih brakova. U ovom prvom delu sam govorio o pozitivnom i negativnom aspektu i posledicama „solo fides“. Što se tiče pozitivnih , netko će reći :“E, vidiš koje dobro je donela Reformacija!“, ali treba istaći kako nitko ne negira „fides“ nego „Solo“ fides (solo=samo). Ispravan stav je „I po veri i po delima“. Da bi se taj „solo“ opravdao potrebno je razvodniti utecaj crkvenog učiteljstva za koje se veruje da je ono pod direktnim utecajem Duha Božjeg i oduzeti pravo nosiocima vlasti u Crkvi da rasuđuju u pogledu nauka i to tako što se odbacuje tradicija crkve i sebe postavlja na čelo prvog istinskog tumača nakon PraCrkve, pri tom zanemarujući sve one velike umove koji su dali svoj doprinos u crkvenoj povesti. Ovo je bilo utiranje puta fundamentalističkom tumačenju Biblije jer je Crkvi oduzeto to da je ona nositeljica crkvenog nauka. Stup znači = onaj koji nosi , na kojem nešto stoji. Zdrav apostolski nauk ima svoje uporište u službenoj Crkvi kojoj je jedinoj dato da ispravno tumači i prenosi Istinu . I to je razlog zašto je trebalo proizvesti „solo skriptura“(samo pismo sebe tumači). Na žalost posledice tog „solo skriptura“ jesu RELATIVIZAM, tj. relativiziranje reči Božje. Na mesto apsolutnog stavljeno je relativno i obrnuto. Izgubljen je čvrst oslonac . Laž je pronašla svoja vrata kroz koja može proći. Oblaci smutnje su navučeni. Istina se različito tumači i interpretira. U toj zatamnjenosti lakše je izvoditi ostvariti svoje prikrivene ciljeve i to pod prividom dobra. U podrumu u koji prodire delimična svetlost i ona paukova nit izgleda lepša, a prljavština se ne vidi tako jasno. Ljudi se kreću s manjim osećajem krivnje („slobodnije“) i kad nešto učine loše na to se puno ni ne obaziru. Idu dalje po svom. Preuzetno, neodgovorno, bahato. Ne obaziru se na čoveka pored sebe. Bitna su im samo njihova prava (naravno zakonom zaštićena). Ali ono što na poseban način muči čoveka današnjice jeste njegova (usled razbijanja zajednice) osamljenost. Unatoč brojnim tehničkim pomagalima i svemu onome što je slobodno ljudsko stvaralaštvo pridonelo,, čovek zapada nikad kao danas nije bio usamljen i izoliran s dubokim osećajem nemoći.Upravo ta sredstva su se isprečila između njega i Boga, jer nisu predstavljena kao dar odozgo kojim se koristi u službi čoveku i zajednici, ne samo vlastitom dobru nego i zajedničkom. Kako se ne setiti naših starih koji su oskudni u imanju bili više povezani. Danas imamo više sredstava za pomoć jedni drugima , a nikad kao danas nismo bili udaljeniji jedni od drugih.: Želja za neovisnošću i uspjehom pokazuje se sve više kao nešto što je suprotno kršćanskim principima. Kršćanstvo je ovisnost, ali ne ona koja čoveka sputava, nego nego ona koja ga izgrađuje tako što ga upućuje na čoveka pokraj njega. A upravo u tom odnosu čovek jest. On je biće odnosa.Naglašavanje karizme na uštrb institucije, tj. prava svakog pojedinca na slobodno izražavanje svojih kreativnosti nije stavljeno u svrhu zajedničkog dobra, nego u cilju zadovoljenja vlastite koristi , tako da dolazi do cepanja , kako na unutarcrkvenom i društvenom planu. Nositelji vlasti svoju poziciju koriste s istom nakanom, što više udružuju se u svom tajnom pothvatu i rušenju nacionalnih lidera u cilju prodora liberalno-socijalnih ideja dublje na istok . Da bi se čovekom moglo uspešno manipulirati treba u njemu proizvesti strah. Dva su glavna pravca te manipulacije. O jednom sam već govorio, a to je uspostavom diktatorskih režima, a drugi je (bez otvorene diktature) stvaranje klime izoliranosti i osamljenosti, osećaja nemoći, potenciranjem individualiteta i subjektivizma (slobodnih ideja i prava govora i izražavanja, pa i homoseksualnog), kako bi ga se dovelo u situaciju oslanjanja isključivo na svoje snage. Ako k tomu dodamo zarobljenost potrošačkim materijalizmom i visokim bankarskim kamatama, onda dobijemo savršenu sliku modernog roba, kao istrumenta u rukama „prikrivenih diktatora“ koji „omogućuju“ kreacionizam.
Razmišljajući o porukama koje je Ratzinger uputio na početku svog mandata kao odgovor onima koji su ga napali zbog navodnog nacizma, shvatio sam da su ti prigovori ništa drugo nego negativna projekcija njih samih, jer u njemu vide svoj grijeh. Grijeh nacizma jeste , zapravo , Lutherov grijeh u spirali vremena, jer je nacizam isticanje i zloupotreba vlastitih prava nad drugim . Nacisti su smatrali da, budući u njima teče „plava krv“ i da imaju najbolje fizičare, filozofe, teologe i druge znanstvenike, imaju pravo postaviti se u poziciju iznad drugih. Znamo koje su posljedice nacizma. Kao olakotna okolnost u prilog nacizmu možda se može navesti nastanak komunističkog Sovetskog Saveza i zloupotreba institucije, zločin u ime zajedničkog dobra i to da je razorna kugla sa nesagledivim posledicama u 20 veku najprije zaljuljana na istoku i da taj nesretni 20 vek jeste klaćenje te kugle od istoka ka zapadu i obrnuto. Krvavi 20 vek je obilježilo to klaćenje i stvaranje protuteža između istoka i zapada, između osobnog i zajedničkog, a tako je malo vremena to klatno stalo u sredini i u ravnoteži. Brojni zločini su učinjeni i u ime osobnog prava i u ime zajedničkog dobra . Trenutno izgleda da je prestankom hladnog rata taj proces zaustavljen, međutim na zapadu vidim velike crne oblake kako se skupljaju i prete velikim nevremenom Ta napetost između karizme i institucije je stalno prisutna i na unutar-crkvenom planu i na društvenom u svojim brojnim oblicima. Lično verujem da će do tog smirivanja doći stvaranjem ravnoteže između karizme i institucije i da neće doći do naglašavanja jednog ili drugog pola , tek okupljanjem celog stada s jednim centrom i da će se svi sjediniti u jedno s jednim pastirom (kao što je i bilo nekad), pa bilo to i u Rusiji. (Ako treba možemo preneti Petrov grob i u Petrovgrad) Što se više na zapadu i svetu uopšte više bude razvijao Relativiziram ulazeći u sve pore društva kao rak rana (ili atomska bomba), to će (ja vidim tako) doći do sve većeg približavanja između RKC i Pravoslavne Crkve. Dobro došli u CENTAR (Ravnotežu) i ostali.
P.S. Ako me zbog duljine posta isključe, nema veze. Svako dobro ti želim. Nek te milosrdni Bog prati na tvojim putevima.
Ako sam ovim preduhitrio nečije zaključke, izvinjavam se, nije bilo namere, osim da iznesem što mi je bilo na srcu.
