U DOBA RAZUMATe večeri Vanja se vratio kući prilično umoran. Igrao se cijelo popodne po ulici, zaprljao je hlačice i unaprijed je očekivao kako će mama vikati i prijetiti da će „reći tati“. Ona je uvijek prijetila da će „reći tati“ kad je Vanja dolazio zaprljan ili razbio štogod po kući ili uopće „obavio jednu od svojih“ (i to je bio mamin izraz). Ali zapravo nije tati nikad govorila ništa, samo bi vlastoručno istukla Vanju i čudila se zašto Vanja ne plače. „A baš neću plakati“, mislio je Vanja, „nisam ja djetešce da plačem.“ Jednom je to i rekao mami,a ona je zavrtila glavom, ostavila ga u kutu i rekla odlazeći u kuhinju: „Da mi je znati na koga se uvrgao!“ Vanja nije znao što to znači, i pomislio je: „Pitat ću je jednom kad bude dobre volje.“ Ali mam nikad nije bila dobre volje.
Vraćajući se kući, Vanja je uvijek kucao na kućnim vratima. Sad je već mogao doseći zvono, jer mu je bilo već sedam godina, ali navika kucanja ostala mu je iz vremena kad je bio manji. Jer Vanja se igrao po ulici još kao sasvim malo dijete, mama ga je puštala i samo mu preporučivala neka se ne odmiče mnogo od kuće. On se nikad nije izgubio i uvijek se znao vratiti. Tako je učinio upravo i te večeri, zato je i bio umoran. „Kad samo večeras ne bi previše vikala“, mislio je kucajući.
Mama uopće nije vikala. Samo mu je otvorila vrata, propustila ga u predsoblje i rekla ne gledajući ga:
-Idi operi ruke.
Vanja opazi da mama govori nekako čudno i da uopće čudno izgleda. Ali nije se usudio pitati, samo se otšuljao u kupaonicu, a onda je sjeo na pod pred televizorom i tiho čekao da tata dođe kući i da ga pozovu na večeru.
Tata nije došao kući. Večerali su sami, to jest večerao je samo Vanja, jer mama nije ni dotakla jelo. Vanji se situacija učini ipak previše čudnom, pa upita:
-Gdje je tata?
-Otputovao je-reče mama. Odgovorila je odmah, brzo, istim onim neobičnim glasom od prije.
-Kad će se vratiti?- upita opet Vanja. Tata nije često putovao, a nikad se dotad nije dogodilo da bi otputovao tako naglo.
-Neće skoro-odgovori mama. –Otišao je na službeno putovanje.
„Red bi bio da mi reče kamo je otputovao“, pomisli Vanja. „Ali bolje da ne pitam, ona uvijek kaže da previše pitam.“
Nekoliko dna izdržao je da ne pita kamo je tata otputovao. Ali onaj čudni izraz na maminu licu nije mu dao mira. Od one večeri uvijek je imala isto lice, kao ukočeno. S tim licem odlazila je ujutro na posao i vraćala se s posla. Vanji se nekako nije dalo izlaziti na ulicu i igrati se s djecom kao prije. Sjedio je na podu u svome kutiću, pokušavao se zabavljati gradeći tvornicu od metalnih dijelova iz kutije koju mu je tata kupio prošle godine za rođendan. Ili je lutao iz sobe u sobu, ali pazeći da ne napravi nered. Prije na to nije pazio. Ali sad se bojao mamina novog lica.
Jedne večeri na izdrži i upita:
-Je li pisao tata?
Mama ne odgovori. Gledala je u tanjur. Onda digne glavu i reče samo:
-Vanja.
-Molim, mama-odgovori Vanja. On je znao zaprljati hlačice i razbiti čašu, ali nije znao drukčije odgovoriti kad bi ga pozvali po imenu.
-Tebi je sedam godina- reče mama gledajući ga očima koje su posljednjih dana postale neobično velike i tamne. Vanja opazi da je mami teško govoriti, pa odloži svoju žličicu(on je uvijek jeo pečeno jaje žličicom a ne viljuškom) i kimne glavom želeći pokazati da pažljivo sluša. Mama nastavi:
-Kad sam ja bila kao ti sada, učili su me da dijete sa sedam godina stupa u doba razuma.
-Što to znači, u doba razuma?-upita Vanja.
-To znači da više nismo mala djeca, nego da možemo ozbiljno shvatiti sve što se s nama događa i da postajemo odgovorni za sve što činimo-objasni mama.
-Pa to je jasno-reče Vanja.- I onda?
-I onda, ti treba da razumiješ ovo što ću ti reći. I da ne plačeš. Ti si i sam rekao da više nisi djetešce, sjećaš li se?
-Naravno-reče Vanja ozbiljno i opet kimne.
-Bolje da ti ja kažem nego da čuješ od drugih. Moramo biti hrabri, Vanja, oboje. Tata nije otišao na službeno putovanje. Tata nas je ostavio.
Pazila je da joj glas ne zadršće. Vanja spusti sa stola svoje male ruke, čvrsto ih stisne oko naslona stolice i reče:
-Zašto nas je ostavio?
-Nismo se slagali-reče mama.
„Sa mnom se slagao“, pomisli Vanja i osjeti kako mu se nešto penje u grlo. Sjeti se kako ga je tata vodio za ruku kd su išli gledati vlakove, i kako ga je učio plivati. I proguta ono u grlu i još čvršće stisne stolicu. Uspio je progovoriti ne plačući, samo mu je glas bio malo tiši:
-Neće se više vratiti?
Mama ne odgovori, samo zaniječe glavom. Vanja opet prihvati svoju žličicu. Bilo mu je teško gutati,a li pojeo je jaje do kraja.
Te večeri ipak je plakao, ali mama to nije vidjela. Plakao je sam u svome krevetiću, tiho, da mama ne čuje. „Da me je barem pozdravio prije nego je otišao“, mislio je. „Što sam mu ja kriv ako se oni nisu slagali?“
Još jedno pitanje ostalo je Vanji neriješeno. O tati više nije govorio jer je mama o njemu stalno šutjela, ali to drugo pitanje svakako je želio raspraviti. I jednom upita mamu:
-A tko je tebe učio da se sa seadm godina stupa u doba razuma?
Mama se začudi:
-Kako dolaziš na to?
-Tako-reče Vanja.-Tebe je to netko učio, rekla si mi. A mene nije nitko. To si mi ti rekla jer nas je...jer nam se ovo dogodilo. A da se nije dogodilo, možda mi ne bi bila ni rekla. A tebe je to netko naučio. Kao što se...kao što se nekoga uči plivati, tako je netko tebe to naučio. Možda tvoja mama ili tvoj...?
Nije mogao izgovoriti. Mama odgovori brzo:
-Naučio me vjeroučitelj.
-Tko je to?-upita Vanja.
-Svećenik-reče mama.-Sad samo nemoj pitati što je svećenik.
-Kao da ne znam- reče Vanja uvrijeđeno.-To su popovi,vidio sam jednoga mršavoga s naočalama iz one okrugle crkve na trgu. Ja se koji put igram tamo blizu. Ali što znači vjeroučitelj? I zašto ja nemam vjeroučitelja?
-O tome ćemo govoriti kad budeš malo veći-odgovori mama.-Sad ne bi razumio.
-Kako ne bih razumio kad sam u doba razuma?-reče Vanja.
-Molim te,prestani-reče mama umorno.
Prestao je pitati, ali sutradan po podne pošao je u onu crkvu. Nikad prije nije bio u crkvi, pa je sve pažljivo razgledao. U crkvi nije bilo nikoga. Vanja sjedne u jednu izrezbarenu klupu i pomisli obeshrabreno:“Što mi vrijedi da sam u doba razuma, kad sve ono ništa ne razumijem?“
Želio je nekoga pitati, ali nije znao koga. Često je odlazio u onu crkvu,rano po podne, kad u njoj nije bilo nikoga. Bili su dani teških ljetnih vrućina, pa je Vanji bilo ugodno u onoj svježini staroga kamena. Ali stalno se mučio što ništa ne razumije. Nekoliko puta čuo je glasove iza nekih vrata u crkvi, ali nije se usuđivao pokucati, mislio je:“Možda bi me istjerali.“ Osobito je želio pitati što znači lik čovjeka koji visi na križu. Najviše se zadržavao pred njim. Pred njim je stajao i neki stalak s crnom okruglom pločom punom željeznih šiljaka. U te šiljke bile su utaknute svijeće, i gorjele su. Vanja je gledao kako dogorijevaju i kako se rastaljeni vosak skrućuje na crnoj ploči.
Jednoga vrelog popodneva ušla je u crkvu djevojčica. Mogla je biti malo starija od Vanje, a crna kosa bila joj je tako podrezana da je sličila na malu sjajnu kacigu. Djevojčica je nosila nešto zamotano u papir. Ušavši u crkvu, poklekne na jedno koljeno i ostane čas tako, a Vanja se sjeti nekih priča pokojne bake o davnim kraljevima i malim paževima, i pomisli: „Izgleda kao paž pred kraljevskim prijestoljem. Samo joj nedostaje sokol u ruci.“ Mjesto sokola, djevojčica je nosila svijeću na jednoj od svijeća koje su već gorjele, i utakne je na jedan slobodni šiljak. Onda klekne pred onaj kip raspetog čovjeka, sklopi ruke i ostane tako, gledajući u kip.
Vanja ju je promatrao nepomično, kao prikovan. Djevojčica je dugo ostala klečeći. Onda ponovi kretnju kojoj se Vanja začudio već kad je ušla:dotakne prstima desne ruke čelo, prsi i ramena, pa opet začas sklopi ruke i ustane. Vanja se odluči:“Pitat ću je, pa što bude“.“ I približi joj se i reče šapčući (nije znao da se u crkvi ne govori glasno, ali naprosto se nije usudio glasno govoriti):
-Molim te,pitat ću te nešto.
-Pitaj-odgovori djevojčica također šapčući.
-Zašto si zapalila svijeću?
Djevojčica ga pogleda. Opazi da govori nekako uplašeno, kao da se boji da će ga potjerati. I smili joj se nepoznati dječak, izgledao je tako malen. I odgovori:
-Jer mi je tata bolestan.
Vanja ju je gledao, mučio se kako da je još pita, i bojao se da ona ode. Ali ona nije odlazila. Onda se on ohrabri:
-Zar će mu svijeća pomoći da ozdravi?
-Svijeća znači molitvu naše obitelji-reče djevojčica.-Mi molimo da ozdravi, a ozdravit će ako Bog hoće.
-Bog-ponovi Vanja.-Tko je to?
Djevojčica ga pogleda. Opazi da govori nekako uplašeno, kao zna. „Malen je još za vjeronauk, a kod kuće ga sigurno nisu učili“, pomisli. I opet joj se smili taj mali dječak, pa pokaže kip Raspetoga i reče:
-Ovo je Bog.-I odmah doda: -Naravno, to je samo kip, kao što je, recimo, tvoja slika samo tvoja slika, ali ipak si na njoj ti.
-A zašto ovako visi?-upita Vanja.
-Jer je raspet na križ za naše grijehe-odgovori djevojčica.
-Što je to grijeh?
-Zlo koje učinimo-reče djevojčica.-Na primjer, kad is neposlušan, to je grijeh i ti si za to odgovoran pred Bogom. Svaki put kad sagriješimo, to je kao da Ga ponovno razapinjemo na križ.
-Neću ja to-reče Vanja.-Meni ga je žao što ovako visi, to mora da strašno boli. Neka je ovo samo kip, ali on je ovako visio živ, je li? Kao što sam ja bio ja kad su me slikali?
-Da-reče djevojčica. -A On se zove Isus.
-Ljudi moji, ti mu znaš i ime- reče Vanja zadivljeno. –A tko te je sve to naučio?
-Mama i vjeroučitelj-reče djevojčica.
„Tako, i mama je nju to učila, i opet taj vjeroučitelj“,pomisli Vanja.“Baš sam ja jadan,mene nitrko ne uči.“
Svijeća djevojčice zaplamsa jačim plamenom, stijenj se razgorio. I Vanja upita:
-Reci, da li Bog može učiniti samo da netko ozdravi kad je bolestan? Ili može učiniti...tako,recimo,da se vrati netko tko je otišao od svoje kuće?
-Bog sve može-reče djevojčica.-On nas je sve stvorio, pa nam može i dati sve što je za naše dobro.
Takva je bila Vanjina prva pouka iz vjeronauka. Sutradan nije kupio sladoled, nego svijeću. I kleknuo je pred onaj križ kraj svoje svijeće i sklopio ruke kao ona djevojčica i molio: „Bože, daj da se vrati moj tata.“ A mami je rekao da,kad na jesen pođe u prvi razred, želi učiti kod vjeroučitelja. Mama ga je ispitivala otkud mu ta ideja, ali on je odgovarao samo: „Tako.Ti si učila, zašto da ja ne učim.“ Susret sa djevojčicom sličnom pažu pred kraljevskim prijestoljem čuvao je samo za svoju dušu.
Sedam svijeća zapalio je Vanja pred Križem u crkvi na trgu.I često je tužno mislio:“Ma da mi barem piše, meni bi mogao pisati, ja mu barem nisam ništa skrivio.“
Sve je češće na to mislio. Kad mu je jednog dana mama rekla da mu je tata pisao i da ga želi vidjeti. Vanja sav zadršće kao stabalce na velikom vjetru, ali svlada se svom snagom i reče tiho:
-Čitaj mi što je pisao.
Mama započne čitati: „Malo moje janje...“ A Vanja, dječak koji nikad nije plakao, brzine u plač i zagrli majku kako nikad nije učinio:
-Mama, mama moja! „Malo moje janje...“, samo jedanput rekao mi je „malo moje janje“, samo jedanput, kad sam ono pao i sav se ubio! On mi opet kaže „malo moje janje“! On će se vratiti, mora se vratiti, ja sam molio Boga Bog će nam ga vratiti, mama!
I dugo je plakao Vanja grleći mamu, jer, premda je već doba razuma, Vanja je mali dječak, od sedam godina.
Berith:Pozdrav Ignaciji 
Login
FAQ
Chat
Traži
iskreno kažeš sve šta misliš..
