|
22. siječnja
Sveti Vinko, đakon i mučenik
Već četvrti dan za redom slavimo mučenike, heroje i svjedoke vjere. I dobro je da ih slavimo jer na taj način i sebe sokolimo na vjernost pa i onda kad je to teško i kad traži žrtve. Uz sv. Stjepana, prvog đakona i mučenika, sv. Lovru, rimskog đakona i mučenika, Crkva na osobit način štuje i trećega đakona svetog Vinka. On je bio đakon crkve u hispanskom gradu Cezaraugusti, danas Saragosi. I on je bio žrtva krvavoga Dioklecijanova progonstva. U jednom od svojih govora ovako ga slavi sv. Augustin:
"Vama je - reče apostol - za Krista dano ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za njega."
To je obadvoje levita Vinko bio dobio, dobio i imao. Jer, da nije dobio, što bi imao? U govoru imadoše pouzdanje a u trpljenju izdržljivost.
Nek se stoga nitko u srcu pretjerano ne uzda kad govori, nek se nitko ne ufa u svoje sile kad trpi iskušenje, jer od njega nam mudrost da razborito govorimo dobre stvari, od njega nam i strpljivost da hrabro podnesemo zlo.
Sjetite se kako Krist Gospodin u Evanđelju opominje svoje, sjetite se Kralja mučenika kako snabdijeva svoje čete duhovnim oružjem, kako pokazuje ratovanje, dijeli pomoć, obećava nagrade; pošto učenicima svojim reče: 'Na ovom ćete svijetu imati tjeskobu', odmah nadoda ne bi li ih prestrašene utješio: 'Ali imajte pouzdanja ja sam pobijedio svijet'.
Što se zato čudimo ako je Vinko pobijedio u njemu od kojega je svijet pobijeđen? On veli: 'Na ovom ćete svijetu imati tjeskobu', ako ih pritisne da ih do kraja ne stisne, ako ih napadne da ih ne osvoji. Dvostruki bojni red razvija svijet protiv Kristovih vojnika. Laska im da ih prevari i prijeti im da ih slomi. Nek nas samo ne sapne vlastiti užitak, nek nas ne zastraši tuđa okrutnost i svijet je pobijeđen.
Na jednu i drugu stranu dolazi u susret Krist i kršćanin ne trpi poraza. Tolika se okrutnost nanosila mučenikovu tijelu, a tolika je spokojnost izbijala iz glasa, tolika je nesmiljenost mukâ bješnjela nad udovima, a tolika sigurnost odjekivala u riječima da bismo pomislili kako je u Vinkovu trpljenju na čudesan način netko drugi koji ne govori podvrgnut mukama.
I doista je, braćo, bilo tako; upravo je bilo tako: drugi je govorio. Jer je i to Krist u Evanđelju obećao svojim svjedocima dok ih je spremao na ovakve bojeve: 'Nemojte unaprijed smišljati kako ćete ili što ćete govoriti. Jer niste vi koji govorite nego je Duh vašeg Oca koji govori u vama'.
Tijelo je dakle trpjelo a Duh govorio, a time što je Duh govorio ne samo da se nadvladavalo bezbožnost nego se i slabost učvršćivala."
Sveta Teodolinda († 628)
Za vrijeme seobe naroda na bavarskom kneževskom dvoru rasla je kneginja po imenu Teodolinda. Bila je to kršćanka koju je resila duboka vjera spojena s oštroumnošću. Njezinu je ruku zaprosio langobardski kralj Authari. Djevojci se baš nije bilo lako odlučiti da prihvati tu zamamnu ponudu. Razlog nije bio u tome što se odlučila za djevičanstvo, već u tom što su Langobardi bili zaraženi arijevskim krivovjerjem i što su progonili pravovjerne kršćane. Teodolinda je ipak prihvatila ponudu u nadi da kao kraljica privede i kralja i podložnike na pravu vjeru. Ipak joj to nije pošlo za rukom. Jedino je uspjela da sama ostane mirna i nesmetana u svom pravovjernom uvjerenju.
Pitamo se kako je mogla trpjeti tu tešku duševnu pocijepanost? Samo njezina velika ljubav prema kralju Authariju, ali i prema svojoj vjeri, držala ju je uspravnom. Godine 590. kralj Authari je nenadano umro nakon posve kratkog života u braku. Sada je kraljičinu ruku zaprosio njegov nasljednik Agilulf. On je bio popustljiviji od Autharia pa je obećao da neće progoniti Katoličku crkvu. I tako se u cijelom njegovu kraljevstvu moglo nesmetano širiti i katoličanstvo nicejske vjeroispovijesti, koje je čvrsto vjerovalo u Kristovo božanstvo. Štoviše, i sam je Agilulf priznao Krista kao Boga pa je s tim led bio probijen.
Arijanstva je u Langobardskom kraljevstvu brzo nestalo. U zemlji su počeli nicati brojni samostani, podizati se biskupije koje su dobile za upravitelje odlične duhovne pastire. Kraljevski se par preselio u Monzu kod Milana, gdje je nekoć jedno vrijeme stolovao i istočnogotski kralj Teodorik Veliki. Tu je kraljica Teodolinda sagradila divnu crkvu u čast Isusovu preteči svetom Ivanu Krstitelju, koji je postao zaštitnik Langobarda, pa je njegovo štovanje i danas u pokrajini Lombardiji veoma razvijeno.
Teodolinda je svojom udajom izvršila veliku povijesnu zadaću. Nije bila pošteđena od teških trenutaka, ali za dobro Božjega kraljevstva isplatilo se sve pretrpjeti. Godine 615. umro je i kralj Agilulf pa je namjesto maloljetnoga sina Adelvalda mudro i brižno kraljevstvom upravljala Teodolinda. No i Adelvald se razbolio i umro. Kraljica Teodolinda vladala je dalje zemljom sve do svoje smrti godine 628., a narod ju je poštivao kao sveticu. Ona je bila uzor kršćanske vladarice, majka svoga kraljevstva. Svoju je vladalačku ulogu shvatila veoma odgovorno te ju je na dobro naroda i Crkve odlično odigrala. Njezina je najveća briga bila širenje i produbljivanje vjere u puku. U tome radu bila je pravi apostol i uzor laičkog apostolata.
Sveti Vinko Palotti (1795-1850)
Životni tijek ovog sveca od g. 1795. do g. 1850. odvijao se u veoma teškim vremenima. U djetinjstvu je doživio da su Napoleonovi vojnici osvojili Rim, papu Pija VI. odveli u sužanjstvo u Francusku, a papinsku državu likvidirali. Kad je kao rimski svećenik u Vječnom gradu kao dušobrižnik mladeži, bolesnika, zatvorenika, kao vođa duhovnih vježbi i pučki misionar, kao duhovnik svećeničkih pripravnika i kao utemeljitelj Družbe katoličkog apostolata razvio najveću djelatnost, doživio je burnu godinu 1848. s revolucijom u Rimu i bijegom Pija IX. u Napuljsko kraljevstvo u Gaetu. Svi ti udarci s jedne strane utvrđivali su ga u vjeri da Crkvu paklena vrata neće nadvladati, a s druge strane u ljubavi prema rimskom prvosvećeniku, papi. U tim po Crkvu teškim vremenima svetac je svojim duhovnim sinovima, a i svim katolicima dobre volje, dovikivao: "Zar će katolici pokazati manje žara za stvar neba negoli krivovjerci i nevjernici za stvar pakla?"
Osnovavši Družbu katoličkog apostolata svetac je htio ujediniti sve katolike u apostolskom radu za Crkvu. Težio je svim silama za obnovom Crkve i to po jednom općem saboru. U tom smislu pola godine prije smrti na Duhove godine 1849. napisao je opširno i sadržajno pismo dekanu kardinalskog zbora kardinalu Vinku Macchiju. U njemu se svetac pita koji su uzroci tadašnjih buna, nećudoređa, propadanja vjere, te odgovara da su naročito zatajili duhovni pastiri, neposredni dušobrižnici. K tome su pridošli i nepravedni zakoni koji su jako ometali rad biskupa.
Svetac nije dočekao I. vatikanski sabor. Umro je 20 godina prije njega, ali je njegovo pismo proučavao ne samo kardinal naslovnik već i papa Pio IX., koji će na svetkovinu Bezgrješne godine 1869. otvoriti I. vatikanski sabor. On je naročito utvrdio papin primat i nepogrješivost, a to je urodilo katoličkom obnovom na svim područjima. Nju je svim svojim silama pripremao i sv. Vinko Palotti, taj sveti rimski svećenik, čovjek malena stasa, ali velika duha, obdaren mističnim darovima, ponizan do krajnosti, nazivajući samoga sebe "ništavilom i grijehom". Njegovo djelo nastavljaju njegovi duhovni sinovi, a njegov duh živi u svima onima koji se trude oko promicanja i razvijanja katoličkoga apostolata te koji u njemu aktivno i sudjeluju.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
