www.tebe-trazim.com

Živmo u svijetu koji nas lomi svojom brzinom što nas često navodi na to da zaboravljamo tko smo, zašto smo i kamo idemo... Svaka duhovnost u crkvi želi dobro čovjeku (ako ne govorimo o fanatizmu i skrajnostima) i poznate su mi mnoge. Neokatekumenski put, fokolarini, kursiljo, zajednice poput MIR, trećeg reda sv. Franje, frame... no mene osobno fascinira i pokreće pustinjačka duhovnost. "Evo, primamit ću je, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu." (Hoš 1, 16) Želi li netko o tome raspravljati ili pak podijeliti se svojim iskustvom...

Detaljije o čemu govorim možete pronaći ovdje
http://pustinja-nova.blogspot.com/

Baš dobro sestro što si otvorila ovu temu.Mislim da bi bilo dobro otvoriti jednu temu na kojoj bi pisali o tome kakva je naša duhovnost.

Moja je duhovnost trenutno zbog raznih razloga slična ovoj pustinjačkoj.Naime, nekako mi se najlakše sabrati u molitvi u prirodi.U Crkvi znam biti odsutan, premda se trudim da pratim...Ne pomaže ni to što mi se župa nalazi u nekoj duhovnoj stagnaciji, a župnik kao da to ne vidi.Svi su nekako bezvoljni, više se drži do forme, a ne sadržaja.Bezvezna tradicijska forma bez duhovne dubine.Eto, između ostalog zbog toga sam trenutno skloniji nekoj mojoj verziji pustinjske duhovnosti.Inače dobro došla na forum.

Inače ima jedna dobra knjiga koju mislim nabaviti, a tiče se pustinjske duhovnosti-Život i izreke pustinjskih otaca

Brat, Dalmošu, ovaj čovjek nam je brat, a ne sestra.

nema približavanja Bogu bez osobnog iskustva pustinje. Sad, na koji će se način ona manifestirati, to je različito. na neke pustinje u životu čovjek je primoran sam, zbog bolesti, odsutnosti najmilijih, nerazumijevanja... neke pustinje sami odabiremo u traženju odmora od buke i kaosa ovog svijeta, a na neke pustinje nas izvodi sam Bog, da nas približi sebi. ova treca pustinja je najbolja, ali i ove dvije se mogu dobro iskoristiti da bismo se približili bogu. Jedno je bitno u pustinjačkoj duhovnosti, pustinja nije mjesto na kojem ostajemo, ona je prolazna da bismo došli u obećanu zemlju koju nam Bog nudi.... na nama je kako cemo svoje pustinje iskoristiti

He he, ispričavam se brate, po imenu mi je djelovalo da se radi o ženskoj osobi.

no frks dalmatinac

Duhovnost pustinje!
Spada li to i na monahe u prvim stoljećima?
Najviše volim čitati o njima i njiovim životima!!
A jedna od mojih omiljenih knjiga mi je Povijest monaštva.
Anahoret,imaš li kakvu preporuku o literaturi ili nećem o monaštvu.
Bilo bi dobro ubacivati nešto od pustinjskih otaca ovdje!!

kod nas je sve više literature o monaštvu i pustinjaštvu, a isto tako o pustinjačkoj duhovnosti. I nije ju teško pronaći. Pustinjaštvo o kakvom pokušavam govoriti se može lijepo izčitati iz knjiga Davida Torkingtona: "Pustinjak", "Prorok" i "Mistik". Te tri knjige su me fascinirale, više su nego pitke i jasne za čitanje, a opet duboke i konkretne. Pun toga ima od Mertona, ali se kod njega nisam našao s obzirom na bliski kontakt sa zen budizmom i sl... Također je dobro ono od Carla Caretta i sve što je na trgu Charles de Foucaulda

Meni se osobno, dragi brate, sviđa ona treća pustinja na koju nas poziova sam Bog - pustinja duha.Po mojem vlastitom iskustvu, to je pustinja u kojoj nema ničeg.U njoj se čovijek nalazi potpuno sam, prisilno odvojen od svih...od prijatelja koji to više nisu i od rodbine koji nas uopće ne shvaćaju...ali to je pustinja koja je Bogu po volji, jer nas želi privući jače sebi.Osjećaj je tako snažan da se uspoređujemo sa samim praocem Jakovom kad se hrvao sa Bogom.To je, uistinu hrvanje nas sa onim zlom u nama koje nam je upravo u toj pustinji jako izraženo i vidljivo, no tu čovjek ne može ostati mlak...ili napusti vjeru ili gori poput gorućeg grma na Sionu , a sagoriti ne može. Osobno sam se sa Bogom jako tada svađala, jer mi je oholost bila do nebesa.Onako ljutita i uplakana, puna boli, prijeteći prstom prišla sam raspetom Kristu i rekla mu : "slušaj me ti gori neću vjeru ni Petra ni Pavla - ni Ante, ni Franje nego tvoju ... ili Tvoju ili ničiju. "
Ovo ti samo govorim da vidiš kolika je moja oholst. Molila sam ga poslije da mi radije da smrt nego ovu pustoš, no tada me je neka Sila "usisala" u sebe kojoj se nisam mogla oduprijeti. To je bio izlazak iz moje pustinje. Sada kad je to vrijeme iza mene kažem da je bilo moje najradosnije razdoblje unatoč boli koju sam tad osjećala i Bogu sam neizmjerno zahvalna. Mogu samo sad reći da se isplatilo sve to jer ono što Bog nakon toga daruje duši i više je nego,( kako piše u sv. Pismu) stostruka nagrada. Dao Bog da što više ljudi ovo osjeti i doživi... pustinju također. Nije mi namjera hvaliti sebe ovdje, nego dati svjedočanstvo ljubavi Božje, jer ništa ne možemo učiniti bez njega pa ni ući u pustinju a kamo li iz nje izaći radosni. Ovdje želim samo potvrditi ono što piše u sv Pismu.... Niste vi ljubili mene nego sam ja ljubio vas... i ono... Bog Duh Sveti nas poziva , ali se isto tako i odaziva u nama govoreći ABBA OČE.

Bog vas blagoslovio.

..pustinja, duhovna pustinja, pretpostavljam da različito razmišljamo i doživljavamo ovaj vid samoće i izoliranosti od ovoga svijeta. Prve mi asocijacije u vezi ovog pojma idu u smjeru i doživljaju samoće, straha, beznađa ... ali ne beznađa u smislu da Bog ne postoji, da nas je zaboravio, ostavio, kaznio, već u tom da ne znam što mi želi reći, što me prijeći da ga čujem, da mu se približim.
Često mi se vizualiziraju slike pustinjskog pijeska, tropskog sunca, bez hrane i vode, protjeranosti iz "zemaljskog raja". Stanje zna biti i teško, neizdrživo ali je valjda neophodno da možemo povesti iskreni razgovor s Bogom, samo On i ja. Vjerovatno je to idealan način da upoznam ono što ja jesam a što On nije?! Što je čovjek više griješan, što si više navezan na ovaj svijet, "razgovor" je sve teži ali svrha samoće nije da ostane sve na razgovoru i upoznavanju već da krenemo dalje, ne bježeći od ljudi,problema, kušnji,od životne škole i iskoristimo preostalo vrijeme, od Boga dano, da već sutra budemo bliže Njemu (Vječnosti).