|
9. ožujka
Sveta Franciska Rimska, redovnica
(1384-1444)
Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, 7 godina poslije avignonskog sužanjstva papâ, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio, a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Ona je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima dijelila milostinju brojnim siromasima.
Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi. Rodila mu je šestero djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi - razgovoru s Bogom.
Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine 1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilistâ.
Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a osobito za grješnike. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in Trastevere.
Sveti Cezarije iz Nazianza
(330-369)
Ako je obiteljsko ozračje za razvoj kršćanina, a pogotovo sveca, od neprocjenjive važnosti, onda nam to potvrđuje obitelj svetog Cezarija, koja je bila neobična svetačka obitelj, obdarena izuzetnim likovima i kršćanskim vrlinama. Cezarijev otac Grgur, majka Monna, brat Grgur, slavni teolog i crkveni otac, štuju se kao sveci.
Cezarije se rodio godine 330. u Nazianzu. Odrastavši, pošao je iz svog rodnog grada u Aleksandriju da se ondje posveti proučavanju geometrije, zvjezdoznanstva i medicine. Medicina ga je naročito privlačila. Vrativši se u domovinu s velikim je uspjehom vršio liječničku službu. Glas je o njemu dopro i do carskoga dvora pa ga car Konstancije pozva u Carigrad. Tamo je postao dvorski liječnik. U toj službi ga je potvrdio čak i car Julijan Apostata, mrzitelj kršćanstva, unatoč tomu što je Cezarije čvrsto pristajao uz kršćansku vjeru.
Car Jovijan imenovao je Cezarija upraviteljem pokrajine Bitinije u Maloj Aziji, gdje je prigodom jednoga strašnog potresa gotovo čudesno umakao smrti. Taj ga je događaj tako uzbudio da je odlučio ostaviti javnu službu te se isključivo posvetiti spremanju za vječnost i spasenju svoje duše. Kako je još uvijek bio katekumen, dao se odmah krstiti te je provodio pokornički život sve do svoje prerane smrti godine 369.
Vrlo je lijepa njegova oporuka. Sve svoje prilično bogatstvo ostavio je siromasima, i to je najljepše što je mogao učiniti. Pogrebni govor svome bratu Cezariju izrekao je Grgur Nazijanski, slavni govornik. Evo nešto iz govora svetoga Grgura Nazijanskoga, biskupa, u pohvalu brata Cezarija:
"... Što je čovjek da ga se spominješ? Kakvo je ovo novo otajstvo oko mene? Malen sam i velik, ponizan i uzvišen, smrtan i besmrtan, zemaljski i nebeski. Treba da zajedno s Kristom budem ukopan, da zajedno s Kristom uskrsnem, da zajedno s Kristom budem subaštinik, da postanem sin Božji, pače i sam Bog.
To nam označuje ono veliko otajstvo. To nam svjedoči Bog koji radi nas uze čovještvo i postade siromašnim da podigne palo tijelo i vrati cijelost slici, obnovi čovjeka da svi postanemo jedno u Kristu, koji je savršeno nama postao sve u svima i sve što je On sam; da više ne budemo muško i žensko, barbar i Skit, sluga i slobodnjak - a to su oznake i razlike tjelesne - već da u sebi nosimo jedino obilježje Božje od koga smo i za koga smo stvoreni. Sam nas je Bog oblikovao i dao nam biljeg da se zapravo jedino po Njemu prepoznajemo.
O, da zaista i budemo što se nadamo prema velikoj dobrohotnosti darežljivog Boga koji malo traži, onima koji Ga iskrena srca ljube sada i u budućem životu daje najveće stvari. Radi naše ljubavi prema Njemu i nade, sve snosimo i podnosimo; za sve zahvaljujući, preporučujući Njemu svoje duše i duše onih koji, kao na zajedničkom putu, prije dođoše pripravniji u obitavalište.
O, Gospodaru i Stvoritelju svega, a posebno roda ljudskoga! O, Bože ljudi, Oče i upravitelju! O, suče života i smrti! O, čuvaru i dobročinitelju naših duša! O, Ti što sve činiš kako najbolje znaš prema Svojoj mudrosti i s visine upravljajući te u pravo vrijeme Riječju vješto mijenjaš, molimo Te sada za Cezarija, prvine našega rastanka.
I nas u prikladno vrijeme primi; naš život u tijelu tako dugo usmjeruj, koliko to bude korisno. Isto tako primi nas koji smo iz straha prema Tebi pripravni, ali ne uznemireni, da Ti u posljednji dan ne okrenemo leđa i da ne bismo bez svoje volje bili odavle otkinuti i otrgnuti kao što su obično oni koji su privrženi svijetu i puti, već da spremno i veselo idemo u susret onom blaženom i dugovječnom životu koji je u Kristu Gospodinu Isusu našemu, kome neka je slava u vijeke vjekova! Amen!"
Sveta Katarina Bolonjska
(1413-1463)
Naš ljudski način izražavanja u trajnoj je opasnosti od otrcanih, klišejiziranih, ustaljenih fraza. Ta je opasnost naročito velika kod pisanja životopisa svetaca. Najveća je pak kad netko želi opisati sve svece koji se slave čitavog jednog mjeseca ili čak cijele godine. Istina je da je svaki svetac svoj, izvoran, ali također i to da svi sveci, kao uostalom i svi ljudi, imaju mnogo sličnosti. Neke se crte neprestano ponavljaju, samo su nijanse boja kod svakoga drukčije. Uočiti ih, originalno prikazati, nije uvijek laka stvar, stoga i životopisac svetaca, kao uostalom i svaki pisac sa svojim junacima, uvijek ima muke. Čitatelj, kritičar, lako uoči nedostatke, klišeje, a ne zna kako ih je teško izbjeći. Prikazujući život sv. Katarine Bolonjske, koja je bila dijete svog vremena, XV. stoljeća, i tip talijanskog sveca, u opasnosti smo da upadnemo u ponavljanje, a to bismo po svaku cijenu htjeli izbjeći. Htjeli bismo je prikazati u njezinoj izvornosti, u onome što i za suvremenog čitatelja može biti zanimljivo, vrijedno, pa čak i poučno. A što bi to bilo?
Svakako ne njezino patricijsko podrijetlo, jer se 8. rujna 1413. rodila u Bologni kao kćerka Benvenute Mammolini i Ivana Vigrija, ferarskog patricija i pravnika u službi ferarskog vojvode od Este. Kao djevojčica od 9 godina došla je s ocem na ferarski dvor te ondje bila "mala dama" vojvotkinje Margarete. To za nas danas nije zanimljivo jer odiše posve drukčijim društvenim poretkom i nama stranim mentalitetom.
No za nas može biti zanimljivo da je ta buduća svetica bila izvanredna djevojčica po izvanredno elegantnom ponašanju, izvanrednom načinu izražavanja, po nekoj otmjenosti koja nije odbojna, jer je prirodna i jer odaje pravu skromnost. Kod nje nam i danas može imponirati bogatstvo duševnih darova, smisao za književnost i umjetnost, za ljepotu. Svaki čovjek koji želi da se njegova ljudskost što više razvije i usavrši, osjeća i potrebu za ljepotom i traži je gdje je može naći. Profinjen smisao za ljepotu čak je velika čovjekova naravna savršenost pa prema tome i prednost. Katarina ga je imala u izobilju, pa koje onda čudo da je voljela pjesništvo, glazbu, slikarstvo i da je u tome znala i zdravo uživati. Kasnije će kao redovnica i kroz umjetnost izražavati svoje religiozne osjećaje.
Povijest je svakog duhovnog zvanja pripovijest za sebe. Kažemo da je zvanje milost, i to stoji, no kako ona konkretno izgleda to je kod svakog čovjeka drukčije. Bog, djelitelj milosti, da nekoga dovede u duhovni stalež može se poslužiti najrazličitijim događajima i okolnostima. Kod Katarine Bolonjske poslužio se smrću njezina oca i drugom udajom njezine majke. Ta dva događaja utjecala su na nju tako snažno da je odlučila posve se posvetiti Bogu pa je radi toga godine 1427. napustila kneževski dvor te se povukla k Luciji Mascheroni, koja je tada vodila neku pobožnu redovničku ustanovu. Kod nje je ostala 5 godina. Bile su to godine teških nutarnjih kriza, napasti, suhoća, poteškoća svake vrste. Gospodin ju je na taj način htio prokušati i spremiti na ono što ju je čekalo.
Godine 1431. Katarina je stupila u samostan Corpus Domini u Ferrari, osnovan početkom XV. stoljeća, a koji je nedugo prije prihvatio pravila klarisa. Tu je pred samim biskupom Ivanom Tavellijem položila redovničke zavjete. Taj je samostan u gradu bio na glasu jer su u njemu boravile mnoge plemkinje i to u potpunom siromaštvu i strogoj pokori. Mi koji danas živimo u jednom potrošačkom društvu donekle bi se mogli uživjeti u to kad bi danas one najbogatije djevojke ostavljale svijet te stupale među redovnice da žive u krajnjem siromaštvu. Svima njima je kao plemkinjama tadašnji društveni poredak mogao mnogo pružiti, ali one su se svega toga odrekle te prihvatile drugi način života. Dakako da je to bila svojevrsna senzacija, o kojoj se mnogo govorilo, i stoga je popularnost samostana Corpus Domini posve razumljiva.
Katarina, nekadašnja "dama" ferrarske vojvotkinje vršila je sada u samostanu službu pekarice, vratarice, te obavljala i druge priproste poslove. Od gospodskoga, dokonoga života prebacila se na život rada, kojim su živjeli toliki mali radni ljudi. Položivši tako dobre temelje poniznosti postala je sposobna da preuzme i službu učiteljice novakinja. Ona je novakinjama bila, doista, učiteljica koja je znala poučavati i koja im je iz svoga vlastitog duhovnog iskustva i nutarnjeg bogatstva imala što reći.
Govorila im je da u raj vode dvoje "stepenice". Prve se sastoje od kreposti, duha redovničke klauzure, prihvaćanja Božje volje, šutnje, čednosti, uglađenosti, marljivosti, jednostavnosti, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Druge pak od poniženja, a ono se konkretno sastoji u tome da se o sebi malo govori, da se ne podaje lako na smijeh, da se obdržavaju pravila bez ikakva mrmljanja, da se do sebe mnogo ne drži i da se sebe smatra beskorisnim, da se drugima uvijek bude na raspolaganju, da se nikada ne čini vlastita volja.
Tako jasan nauk budio je kod novakinja oduševljenje, tim više što je učiteljica sama sve to nastojala svojski izvršavati. Ona sama nikad nije bila besposlena, već je dobro upotrebljavala svaki čas vremena predući, šivajući, slikajući, svirajući, pa čak i sastavljajući stihove. Izvanredna i nutarnja i izvanjska aktivnost. Katarina je s naročitom ljubavlju birala niže poslove: pranje suđa, rublja... U njezinim očima zapravo ništa i nije bilo nisko jer je znala da se velik dio takvih malih, priprostih poslova obavljao i u svetoj nazaretskoj obitelji i da su oni posvećeni radom najsvetijih osoba što su ikada na ovoj zemlji boravile.
Dobar glas se na daleko širi. Pa tako i gradski oci u Bologni dočuše za izvanrednu djelatnost njihove sugrađanke u Ferrari. I tako dođe poslanstvo da se slična redovnička ustanova otvori i u Bologni. Za tu je misiju bila određena Katarina, koja bi imenovana opaticom sa zadatkom da u Bologni osnuje novu ustanovu svoga reda. U srpnju godine 1456. građanske i crkvene vlasti s najvećim su počastima primile 18 klarisa s Katarinom na čelu. Katarinu je pratila i njezina majka, udovica po drugi put. Redovnice su se nastanile u novom samostanu sa starim imenom Corpus Domini. Kasnije uz samostan bi podignuta i crkva.
Katarina je samo uz prekid od tri godine sve do smrti bila poglavarica te redovničke zajednice. Svojom snažnom ličnošću davala je pečat svemu. U samostanu je vladala potpuna siromaština, stroga klauzura, duh međusobne ljubavi i poniznosti. Nastojalo se živjeti što savršenije prema duhu Evanđelja.
Katarina je umrla 9. ožujka 1463. Ljudi je odmah poslije smrti počeše častiti kao sveticu. Crkvu u kojoj je sahranjena nazvaše "crkvom svetice". Klement XI. proglasio ju je 22. svibnja 1712. svetom.
Katarina, vješta peru, ostavila je iza sebe nekoliko pisanih djela u prozi i u stihovima. Pisala je latinskim i talijanskim jezikom. Evo njezinih djela: Potrebno oružje za duhovne bojeve, izdano g. 1478. poslije svetičine smrti. Djelo se veoma proširilo po Italiji i izvan nje. Brevijar - pisan latinski i talijanski. U njemu je zabilježila svoje osjećaje, misli, strelovite molitvice, a načinila je i nekoliko minijatura Kristova i Bogorodičina lica. Rosarium metricum de mysteriis Passionis Christi Domini et de vita Mariae virginis. To je pjesma od 5610 heksametara, u kojoj u franjevačkom duhu izriče svoje osjećaje pobožnosti prema tajnama Isusove muke i životu Bogorodice.
Prema duhovnom nauku sv. Katarine Bolonjske nakon skrušene i valjane ispovijedi valja se oboružati sedmerostrukim duhovnim oružjem: marljivošću, nepouzdavanjem u samoga sebe, pouzdanjem u Boga, sjećanjem na Kristovu muku, mišlju na vlastitu smrt, mišlju na slavu u raju te napokon proučavanjem Svetoga pisma. U ovom posljednjem naročito je suvremena. Savršenost se, kako ona kaže, može postići duhom molitve, čestom pričešću i pobožnošću prema Presvetoj Djevici. Eto, to je duhovni nauk te neobične svetice. Mislimo da u njoj ima bar nešto i za naše vrijeme i za nas.
Sveti Dominik Savio
(1842-1857)
Jedan je od najmlađih svetaca Crkve Dominik Savio. Umro je ne navršivši ni punih 15 godina. On je naljepši cvijet Don Boscova odgoja. Rodio se 2. travnja 1842. u Rivi kod Chierija u Piemontu. Isti dan je po krštenju nanovo rođen iz vode i Duha Svetoga za Božje dijete. Krsna nevinost bit će glavna značajka njegova života. Jer je bio čist, zato mu je i pogled uvijek bio tako bistar. Iz njegovih se očiju zrcalila nevinost.
Osnovnu je školu polazio najprije u Castelnuovu, zatim u Mondoniu. Na sam Uskrs 8. travnja 1849. primio je prvu pričest. Bio je to stvarno najljepši dan njegova života, okupan uskrsnom radošću. Mislimo da njegovo raspoloženje najbolje možemo izreći ovim stihovima uskrsnoga himna:
Na gozbu Kralja Jaganjca
U bijelom ruhu idimo...
U svojoj divnoj ljubavi
On pit nam daje svetu Krv,
Ta ljubav tijelo njegovo
Ko svećenik prikazuje...
Naš vazam odsad Isus je,
Vazmeno naše Janje On,
I čistim ljudskim dušama
Neokaljani, čisti kruh...
Na presretni dan svoje prve pričesti Dominik Savio zapisao je nekoliko uspomena i nutarnjih doživljaja koje je kasnije brižno čuvao u jednom molitveniku i često ih čitao.
Prvi Dominikov životopisac Don Bosco piše: "Te sam uspomene imao u rukama pa ih ovdje - u životopisu - donosim u svoj njihovoj jednostavnosti: 'Ovo su uspomene koje iznosim ja, Dominik Savio, g. 1849. kad mi je bilo 7 godina:
1. Ispovijedat ću se vrlo često i primati svetu pričest kad god mi to ispovjednik dopusti.
2. Želim svetkovati blagdane.
3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
4. Umrijeti, ali ne sagriješiti.'"
Dominik Savio imao je blagu, prijaznu, umiljatu i uvijek vedro raspoloženu narav. Zato je bio ugodan u društvu i razgovoru. Njegov učitelj iz osnovne škole svjedoči o njemu da je bio izvanredan đak, uvijek prvi u razredu.
Kad je Dominikov župnik Don Cugliero došao u Torino k Don Boscu, ovako je predstavio svoga mladog župljanina: "Tu u vašoj kući možete imati jednakih mladića, ali teško nekoga koji bi ga nadvisio talentom i krepošću. Pokušajte s njim pa ćete u njemu naći svetog Alojzija!"
Susret samoga Dominika Savija s Don Boscom zbio se kod rodne kuće svetog odgojitelja u Becchiju dne 2. listopada 1854. Nešto kasnije Dominik je ušao u oratorij Don Bosca Valdocco u Torinu. Don Bosco svjedoči kako je Dominik doživio proglašenje dogme o Bezgrješnom Začeću 8. prosinca 1854. "U predvečerje toga dana, nakon svršenih obreda u crkvi, Dominik je po savjetu ispovjednika pošao pred Gospin oltar, obnovio svoje odluke što ih je učinio na dan prve pričesti, a zatim rekao: 'Marijo, darujem ti svoje srce, učini da uvijek bude tvoje i Isusovo, vi uvijek budite moji prijatelji i dajte da prije umrem nego upadnem u nesreću samo jednog jedinog grijeha!' Uzevši tako Mariju kao potporu svoje pobožnosti, njegovo je vladanje bilo tako pobudno i kreposno da to nikad ne mogu zaboraviti."
Godine 1855. Dominik je slušao jednu Don Boscovu propovijed o svetosti. Ona ga nije više puštala na miru. Bio je sav obuzet mišlju da mora postati svetac i to što prije, jer neće imati mnogo vremena na raspolaganju. "I od tada - kako piše Eugenio Valentini - pa sve do smrti bio je primjeran u svemu. Isticao se izvanrednom pobožnošću, koju je pratila duhovna radost, žar za spasenjem njegovih sudrugova te izvanredni karizmatički darovi." Devet mjeseci pred smrt osnovao je društvance Bezgrješne i sastavio mu pravila koja odaju visoku duhovnost i neobičnu duhovnu zrelost u nježnoj dobi od samo 14 godina.
Dominik Savio umro je 9. ožujka 1857. Prvi životopis napisao mu je sam Don Bosco. Do godine 1908., kad je pokrenut postupak za beatifikaciju, taj je životopis doživio deset izdanja. Koncem listopada 1914. Dominikovo je tijelo bilo preneseno u baziliku Marije Pomoćnice u Torinu. Pio XI. g. 1933. proglasio ga je časnim Božjim slugom, a Pio XII. najprije blaženim pa onda i svetim. Bilo je to 12. lipnja marijanske godine 1954., kad se slavila 100. obljetnica od proglašenja dogme Bezgrješnog Začeća.
Mladi Dominik Savio davno prije II. vatikanskog sabora ostvario je opći poziv na svetost u Crkvi. Taj nam poziv u naše dane sveti Sabor ovako naglašava: "Svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stepena, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Da postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju sile primljene po mjeri po kojoj ih je Krist darovao da - slijedeći njegov primjer i postavši slični njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju - svom se dušom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega Naroda dati obilate plodove, kako u povijesti Crkve tako izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca" (Svjetlo narodâ, br. 40).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
